Ekskluzivno otkriće hrvatskog novinara: Kako je Vatikan srušio Jugoslaviju

Državna vlast u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj, imale su detaljan uvid u ono što je Katolička crkva u Hrvatskoj radila u zemlji

Evo zašto nitko nije reagirao:

Najpoznatiji hrvatski novinar Darko Hudelist upravo je završio svoju knjigu “Rim, a ne Beograd”, koja će u listopadu izaći iz tiska.

To je knjiga – Hudelist je naziva “integralnom historiografijom” – koja će uzdrmati javnost na eksjugoslovenskim prostorima čak i više nego Hudelist tekstovi ili knjiga razgovora s Dobricom Ćosićem, i koja po prvi put objašnjava ulogu Vatikana, Katoličke crkve, pape Wojtyle, Zbigniew Brzezinskog, hrvatske i srpske elite i generala, u raspadu Jugoslavije i krvavom ratu koji će ga obilježiti.

Ekskluzivno za novi broj “Nedeljnika”, Darko Hudelist objašnjava do kojih je saznanja došao i kako je projekt “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975-1984), zajedno sa skupom u Mariji Bistrici pred 400.000 katoličkih vjernika, predstavljao predigru referenduma 1991. godine.

U čitavom spletu događaja koji je obilježio “ulazak čovječanstva iz starog u novo doba” i veliki prevrat veliku ulogu odigrao je papa Wojtyla. Nisu ga bez razloga mnogi nazivali “papom globalne komunikacije”. Ali, nije to bilo lišeno određenih proturječnosti …

Papa Wojtyla je, posebno kroz svoju vrlo blisku suradnju, pa i savezništvo, sa SAD (najprije s Brzezinskim, a onda is Ronaldom Reaganom, s kojim se sastao čak četiri puta; prvi put, u lipnju 1982, u najstrožoj tajnosti u Vatikanu), sudjelovao u procesu koji je na kraju rezultirao stvaranjem globalnog kapitalizma, sa svim njegovim unutarnjim kontradikcijama i negativnim stranama.

Kontradikcijama s kojima se danas otvoreno suočava papa Franja. Papa Ivan Pavao II bio je aktivan sudionik Hladnog rata, djelujući, naravno, na strani i u korist Zapada – a protiv komunizma i ateizma kakav je postojao u Istočnoj Europi, uključujući i njegovu zavičajnu Poljsku.

Jedna od njegovih misija bila je odbacivanje sporazuma u Jalti 1945. i stvaranje jedne nove, ujedinjene Europe (to je današnja Europska unija) koja će biti utemeljena na kršćanskim tradicijama (uključujući i katoličanstvo i pravoslavlje) – govori Hudelist.

Brzezinski se s Wojtylom upoznao i zbližio na Harvardu 26. srpnja 1976, nakon čega se njih dvojica počinju i dopisivati ​​(i to na poljskom jeziku). Vrlo je plauzibilna interpretacija – koju sasvim otvoreno podržava i vatikanski biograf pape Wojtyle, talijanski sveučilišni profesor i povjesničar Andrea Rikarda, da je Brzezinski, zajedno s philadephijskim nadbiskupom John Krolom (također dijelom Poljak po porijeklu), lobirao za Wojtylin izbor za papu u jesen 1978.

Brzezinski je “igrao” na nekoliko razina. S jedne strane, bio je ideolog informatičke revolucije, s druge je zastupao tezu – i u tome je u Wojtyli našao svog istomišljenika i suradnika – da komunistički, Istočni blok, predvođen SSSR-om, treba “napasti” pospješivanjem nacionalnih / nacionalističkih pokreta u katoličkim zemljama istočne Europe, s naglaskom, naravno, na Poljsku.

S ovim procesom “pospješivanja nacionalizma” bio je apsolutno kompatibilan jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj, “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975-1984).

Treba imati u vidu da je Crkva u Hrvatskoj krenula s njim već u jesen 1975, dakle pune tri godine prije Wojtylinog izbora za papu. I tu se vidi koliko su hrvatski biskupi, “odgojeni” i formirani na temeljima Drugoga vatikanskog koncila, bili napredni i dalekovidni, a na kraju krajeva, i prilično hrabri.

Jedna mala digresija: pokret ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’ inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savjetnikom, jezuitom Stjepanom Krizinom Sakačem.

To je zbog Drugog svjetskog rata silom moralo biti prekinuto, da bi cijelu tu priču nastavio, sredinom 1970-ih, zagrebački nadbiskup i prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić, zajedno sa svojim suradnicima (među kojima je najvažniji bio tadašnji glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić) – objašnjava Hudelist.

Istodobno, 1975. na 1976, Jugoslaviju je zahvatila teška sustavna ekonomska kriza, za koju, kako se pokazalo, pravog rješenja i lijeka nije bilo.

Štoviše, Jugoslavija u gospodarskom smislu kao da počinje prkositi svijetu i Zapadu (naravno, na svoju vlastitu štetu) u isto vrijeme dok se u svjetskim okvirima rađa globalni kapitalizam, Jugoslavija 1976. prelazi na ZUR i – dogovornu ekonomiju. “Katastrofalna strategija!” – Napominje on.

Već krajem 1978. najviši politički organ u Jugoslaviji, Predsjedništvo, na jednoj svojoj zatvorenoj sjednici konstatira da u blagajni više nema dovoljno novca (deviza) za kupovanje viskija, kojim je dotad častio najuvaženiji goste – državnike iz inozemstva.

Državne vlasti u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj, imale su detaljan uvid u ono što je Katolička crkva u Hrvatskoj radila u tom ključnom i prijelomnom razdoblju. Između ostalog, i zahvaljujući tome što su sva zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ) na zagrebačkom Kaptolu bila tajno snimana od UDBE, a bio je ozvučen i ured nadbiskupa Kuharića. Ali, što je o svemu mislio Tito?

Za sve se znalo, čak do najsitnijeg detalja (jedan od biskupa, tj. jedan od članova BKJ, znam koji, bio je čitavo to vrijeme vrlo lojalan i prilično ‘profesionalan’ suradnik Službe državne sigurnosti), ali svejedno – nikakve represije u odnosu na Crkvu nije bilo.

Ni 1975-1976 (akcija Solin, sa 100.000 okupljenih vjernika), ni 1979 (proslava Branimirove godine u Ninu, sa 200.000 prisutnih), ni Nacionalni ekumenski kongres u Mariji Bistrici 1984 – sa 400.000 prisutnih vjernika … To je pitanje, sve do smrti, mučilo i Živka Kustića (često mi ga je ponavljao): zašto nas Tito nije zabranio, a znao je što sve radimo? Ima vrlo mnogo, i stvarnih i potencijalnih, razloga – objašnjava Hudelist.

Darko Hudelist

Darko Hudelist (Zagreb, 27. veljače 1959.), novinar, publicist i istraživač suvremene povijesti.Rođen je u Zagrebu, osnovnu školu i gimnaziju polazio je u Đurđevcu. God. 1982. diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se počeo baviti 1979., u omladinskom tjedniku “Polet”, kao rock-kritičar. Od 1982. do 1991. stalni je suradnik i član redakcije magazina “Start”. Potkraj 1980-ih sustavno je pratio i analizirao događaje što su prethodili raspadu SFR Jugoslavije, rezultat čega je bila njegova prva knjiga “Kosovo – bitka bez iluzija” (iz 1989.). U tom je razdoblju nastala i njegova legendarna istraživačka reportaža “Split vražji otok” (“Start”, ožujak 1988.). God. 1989. surađivao je s francuskim časopisom “Les Temps Modernes”, koji je prenio njegove analitičke članke o sukobima Albanaca i Makedonaca u SR Makedoniji, prvotno objavljene u “Startu”, u proljeće 1988.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)