NAČIN LIJEČENJA I SHVAĆANJA BOLESTI KOJI ĆE VAM PROMJENITI ŽIVOT: NJEMAČKA (GERMANSKA) NOVA MEDICINA – 1. DIO

Izumitelj (rodonačelnik) takozvane Njemačke (ili Germanske) Nove Medicine, dr. Ryke Geerd Hamer, tipičan je primjer educiranog liječnika koji se, nakon dugogodišnje liječničke prakse i brojnih znanstvenih istraživanja, posebno vezanih za rak, usudio primijeti da sa suvremenom konvencionalnom medicinom i njezinim alopatskim terapijama nešto nije u redu. Jednostavno rečeno – umjesto da liječi ona organizam truje, još više ga slabi i na kraju – ubija

Dr Hamer je tako postavo novu medicinsku teoriju koju je potkrijepio dokazima iz prakse na preko 50 000 slučajeva. Njegova teorija je ponizila konvencionalnu medicinu koja se već desetljećima izučava na svim vodećim medicinskim školama u svijetu.

I dogodilo mu se ono što se dogodilo nekoliko desetljeća ranije doktoru Wilhelm Reichu – proglašen je luđakom, oduzeta mu je dozvola za rad i završio je više godina u zatvoru. Za razliku od Reicha, koji je u zatvoru umro (ili ubijen), Hamer je uspio preživjeti nekoliko atentata i danas je, koliko može, aktivan u obrani svoje službeno nepriznate, ali neosporena znanstvene teorije. Njegova teorija Nove Medicine konačno dobiva sve više poklonika i neki ugledni educirani liječnici diljem svijeta se počinju se interesuju za nju.

Ali, da bi smo bolje shvatili njenu suštinu moramo prvo pokušati shvatiti ono što se ni na medicini ne uči, a to je – što je zaista život. Zato ćemo napraviti jednu malu laičku i slikovitu usporedbu živog bića i strojeva. Lako ćete uočiti kako suvremena konvencionalna medicina (koja prvo proučava leševe) ljudski organizam tretira upravo kao stroj, a ne kao živo biće.

ŽIVA BIĆA NISU STROJEVI

I automobil i čovjek imaju mnoge slične osobine. Imaju mnogo funkcionalnih dijelova, mogu kretati i obavljaju neki rad, moraju stalno se napajaju električnom energijom (prvenstveno elektronima iz atoma vodika), prilikom rada se zagrijavaju, a ako se pregriju moraju zastati i ohladiti se. Ako ostanu bez energije posustaju u radu i konačno stanu.

Možete li sad zamisliti da imate automobil koji je u stanju kada “vidi” da će ostati bez energije, sam ode do benzinske pumpe, za koju je “zapamtio” gdje se nalazi (jer ste ga tamo već vodili više puta i “naučio “je da je to mjesto gdje se ide kada je u stanju bitno smanjene količine goriva u spremniku i” shvatio “je da će tamo biti ponovno napunjen energijom), puni sam sebi gorivo, provjeri u sebi i razinu ulja i sam ga dolije ako treba, provjeri tlak u gumama, eventualno očisti svjećice ili podmaže klipove u motoru, propuše dizne ili čak preventivno sebi postavi filter za ulje i gorivo i sl.

U slučaju nekog lakšeg fizičkog oštećenja, auto sam sebi može ispraviti limariju, zamijeni brisače i žarulje i uopće u stanju je da se tako sam održava u perfektnom ili bar optimalnom voznom stanju. Kada bi takav automobil (ili bilo koja takva strojeva) postojao on bi bio živo biće, jer karakteristika živih bića je upravo sposobnost da se sami održavaju, napajaju neophodnom energijom i sami repariraju u slučaju oštećenja.

Živa bića znaju optimalno rasporediti energiju kojom raspolažu i znaju da razlikuju vitalne organe od perifernih. Vitalne će uvijek napajati energijom, a periferne mogu povremeno i da ih zaustave ili uspore u njihovom radu. Za ovakvo racionalno preraspoređivanje energije i reparaciju mozak kao kontrolni zapovjedni centar ima na raspolaganju niz različiih programa koje je davno tijekom evolucije memorirao i koje u određenim slučajevima aktivira po potrebi.

Automobil, pošto nije živo biće, to nije u stanju i o njemu mora brinuti čovjek koji ga je i napravio. Sofisticiana tehnika je danas u stanju automobilu omogućiti da sam može “ocjeniti” vlastito stanje “zdravlja”. U automobil se ubaci komjuterski program (koji je čovjek također napravio) koji “zna” uočiti (tj. dijagnosticirati) simptome lošeg rada. Ali, računalo može samo signalizira kvar, a reperacija se onda vrši odlaskom kod mehaničara koji fizički intervenira kako bi stroj vratio u normalan (“zdrav”) način rada. Sam od sebe automobil se ne može popraviti.

Ali, živo biće koji je stvoreno od Prirode, pošto je programirano da se samo održava, jer samo to je život, logično je i da se samo popravlja u slučaju lakih ili težih oštećenja. Upravo za popravak tih oštećenja, po doktoru Hameru, postoje prirodni programi koje mozak (kod složenih organizama) aktivira i čitav proces se odvija u međusobnoj komunikaciji svih stanica koje se podvrgavaju elektro-biokemijskom procesu koji preraspoređuje energiju, materiju (umnožava ili smanjuje broj stanica u nekom tkivu) dodatno hidratizira ili isušuje neko tkivo i sl.

Ova reparacija kojom rukovodi mozak se manifestira u donekle promijenjenom načinu čitavog organizma, a posebno može vidjeti na nekom organu koji možda nije izravno oštećen, ali je zbog reparacije nekog drugog organa, koji je pretrpio teško fizičko oštećenje, stavljen na režim smanjenog protoka energije. Ovakvo odstupanje od normalnog rada nekog organa, suvremena konvencionalna medicina vidi kao simptom bolesti, a ne kao sasvim prirodnu manifestaciju reparacije.

S obzirom da su liječnici danas podijeljeni na specijalističke području gdje svatko gleda samo svoj organ (holistička medicina se i dalje svrstava u alternativnu medicinu), svaki ovakav simptom “bolesti” dobiva svoje stručno ime i opisuje se kao patološko stanje. Opisi promijenjenog stanja u funkcioniranju nekog organa i njihovi nazivi (na latinskom) postali su tako medicinska literatura i znanosti i pažljivo su sistematizirani za potrebe medicinske edukacije. Liječnici ih praktično na studijama uče napamet – kao pjesmice. I svako se drži svojih “stihova”.

Ako je bol prorodni signal koji nastaje kada mozak registrira neko oštećenje u organizmu, onda se po biološkoj logici nakon ovog alarma od mozga očekuje da reagira i “nađe” rješenje koje bi dovelo najprije do ograničavanja oštećenje, a kasnije pristupilo reparaciji kako bi se život nastavio dalje. Dakle, bol u nekom organu nije signal koji je Priroda stvorila da bi organizmu naložila da hitno ode kod specijaliste na “tehnički pregled” pod rendgen i razne skenere.

Ali, svi ljudi u zapadnim civilizacijama već su naučeni od malih nogu da za pojavu bola kao simptoma “bolesti” dođu kod stručnjaka u bijelom mantilu koji će ovaj simptom stručno protumačiti i onda ga nastojati eliminirati nekom kemikalijom ili fizičkim odstranjivanjem promijenjenog tkiva ili čitavog tijela . I to je alopatska medicina. Osnovna karakteristika alopatske medicine su tako militantne metode koje se svode na to da se nađe neprijatelj (obično neki mikrob ili virus), da se on izolira fizičkim ili kemijskim napadom i da se po mogućnosti uništiti odnosno ubije.

Ali tu nastaje glavni problem, jer je život suštinski neuništiv. Sve životne forme se mijenjaju, grupiraju, razgrađuju se i ponovno stvaraju, ali je čestica života -protit, mikrozima ili bion – vječna. To je odavno tvrdio još francuski biokemičar i liječnik dr Antoan Besham, a kasnije i Wilhelm Reich. Beshamov znanstveni rad je zataškan, a Raich je ubijen.

EMOCIONANI ŠOK KAO OKIDAČ ZA NASTANAK RAKA

Doktor Ryke Geerd Hamer je također pošao od ideje da je održavanje života ontogenetski princip na kome počiva čitava evolucija. Sve je u stalnom stvaranju i održavanju. Tako svaki složen organizam kao što je i ljudski nakon što je pretrpio neko oštećenje nastoji sam se zaliječiti. Dakle, ako se bol ili nefunkcionalnost nekog organa pojavi kao posljedica procesa reparacije, onda se i medicinski tretman mora vršiti sukladno nastojanjem organizma da se zaliječi, a nikako da se proces ometa ublažavanjem ili uništavanjem simptoma.

I to je suština filozofije dr Geerd Hamera. Ali, zamislite sada što se događa u čitavom organizmu kada se pokrene prirodni program reparacije karakterističan za živa bića, a jedna njena biološka manifestacija koja je protumečena kao simtom “bolest” postane meta militantnog medicinskog tretmana farmaceuticima, koji su za organizam svi toksini i od kojih on po prirodi nastoji da se oslobodi i zaštiti.

Mozak to tumači kao novo oštećenje i možda obustavlja započeti program reparacije, pa hitno aktivira drugi program, također za reparaciju, ali ovog puta složeniji. On, na žalost ima i još izraženije manifestacije u tkivima, pa “stručnjaci” u bijelom tumače da je došlo do još većeg pogoršanja bolesti. Kreću s još jačim kemijskim terapijama, invazijama na tkiva i zbog ovog novog napada mozak pokreće sve veći i veći broj programa za reparaciju jer ni jedan nije u stanju provesti do kraja. Čitav organizam tako vremenom slabi i gubi energiju jer sada čitav sudjeluje u programima reparacije grozničavo se boreći za održanje života, dok ga “liječnik” kao “majstor-kvaris” bjesomučno truje i u tome konstantno remeti.

Ako vam ovo djeluje sumanuto, ali logično, vi ste već shvatili što je život, a što radi konvencionalna alopatska medicina.

Borba s rakom nije ništa drugo do borba s jednom drugačijom formom života. Iz ove borbe, na žalost tumori izlaze kao pobjednici, a čitav organizam se energetski razori i mora se razgraditi na sastavne energetske čestice. To nazivamo smrt.

Naravno, ne krivimo za ovo liječnike, jer su tako naučeni u školi i natjerani od strane svjetskog medicinskog establišmenta da tako postupaju ako žele licencu za liječničku praksu. A, dr. Hamer je upravo ovom vrlo povezanom medicinskom i farmaceutskom establišmentu, zadao težak udarac.

Da postavi svoju teoriju Nove Medicine Hamera je natjerao životni splet okolnosti. Vjernici bi rekli “božja volja”.

“BOŽJA VOLJA” KREIRA HAMEROVU TEORIJU

Ryke Geerd Hamer je rođen 1935. u Njemačkoj gdje je istovremeno studirao i medicinu i teologiju u Tübingenu. U svojoj 22. godini je završio teologiju, a u 26. je dobio licencu za liječničku praksu. Radio je na različitim sveučilišnim klinikama u Njemačkoj od 1963. do 1986. kada mu je licenca sudskom presudom oduzeta.

Specijalizaciju iz interne medicine je završio 1972. i od tada je radio najviše sa zaraženim pacijentima na klinici u Tibingenu, dok je istovremeno radio privatno na inovacijama medicinskih instrumenata. Tako je konstruirao kirurški skalpel koji je sjekao 20 puta oštrije nego oštrica žileta i poznat je kao Hamer skalpel. Konstruirao je i posebnu pilu za kosti koja se primjenjuje u plastičnoj kirurgiji, kao i stol za masiranje koji automatski oblikuje po tjelesnim oblinama pacijenta. Patenti od ovih inovacija su mu donijeli novac, pa se preselio u Italiju gdje je po sirotištima počeo liječiti besplatno.

Preokret u njegovom životu nastao je 1978. kada je njegov devetnaestogodišnji sin Dirk, koji se na moru odmarao na obiteljskoj jahti, greškom ubijen. Ubojica je bio nitko drugi do osobno princ Viktor Emanuel od Savoje, sin zadnjeg talijanskog kralja. Princ od Savoje je bio na svojoj jahti kada je otkrio da mu je netko odvezao gumeni čamac. Noblmen je odmah uzeo svoju pušku i krenuo u obračun s kradljivcem. Čamac je našao privezan za drugu jahtu pa je pucao na čovjeka u čamcu, ali ga je promašio. Metak je, međutim, pogodio u nogu Dirka koji je bio na susjednoj jahti ili čamcu. Nakon četiri mjeseca i amputacije noge, Dirk je umro.

Incident je popraćen i teškim sudskim procesom, kojim je princ simbolično osudjen samo zbog nelegalnog posjedovanja oružja.

Za doktora Hamera i njegovu ženu je ovo bio izuzetan emocionalni šok. Vrlo brzo dr Hamer je i sam dobio rak testisa, iako nikada u životu nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Tako je počeo vrlo intenzino razmišljati nije li ovaj emocionalni šok na neki način aktivirao umnožavanje kanceroznih stanica kod njega.

Kako je u to vrijeme radio kao glavni internista na klinici za rak u Münchenu, počeo je proučavati povijesti bolesti svih kanceroznih bolesnika i da ih uspoređuje sa svojim nalazima. I otkrio ne neke frapantne sličnosti. Naime, svi pacijenti su prije pojave raka također imali neki stresan i dramatičan doživljaj, većeg ili manjeg intenziteta, u svakom slučaju neočekivan. Polazeći od pretpostavke da se svi doživljaji u tijelu registriraju u mozgu, Hamer je analizirao i sve CT snimke mozga (rađene kompjuterskom tomografijom) i sve ih je usporedio sa svojim. Ono što je našao sve je iznenadilo. Na svakom CT snimku on je uočio nešto što se očitavalo kao niz koncentričnih prstenova nalik krugovima u vodi koji se formiraju nakon ubacivanja kamenčića.

Ova lezija koju je na mozgu registrirao CT skener bila je kod različitih pacijenata na različitim lokacijama i različitog intenziteta, ali je uvijek bila tu s karakterističnim koncentričnim krugovima.

Zanimljivo je što su liječnici koji su čitali CT nalaze i ranije ove koncentrične presten uočavali, ali su mislili da se radi o umjetnoj tvorevini koja je nastala u samom aparatu pa ovom nisu pridavali poseban značaj.

Pozvani su inženjeri iz Siemensa (čiji je aparat bio u uporabi) i napravljeno je više različitih snimaka iz više kutova i ova lezija se uvijek vidjela na istom mjestu. Tako je ovo žarište vidljivo na CT-u dobilo ime Hamerovim žarište ili HH (Hemer herde).

Ono što je dalje uočio to je da je lokacija na mozgu ove lezije uvijek bila u regiji mozga koji je u korelaciji s tijelom na kojem se stvorio tumor ili ulcer, odnosno uvijek se radilo o tijelu čiji je rad kontrolirao taj dio mozga.

Doktor Hamer je tako počeo razmišljati da u stvaranju tumora možda aktivno sudjeluje baš mozak i to na neki način kao medijator između psihe (zapravo uobličene energije), preko određene regije u mozgu i organa na kome se manifestira bolest, u ovom slučaju rak. A glavni okidač koji pokreće ovakav program u mozgu, koji i jeste zapovjedni centar za sve organe i tkiva, može biti upravo energetski konflikt koji je nastao nakon nekog iznenadnog šoka ili emocionalnog stresa.

Energetski konflikt tako može biti svaki sukob koji nastaje u prirodnom protoku energije koja se, kroz svaki živi organizam, kreće najvjerojatnije u obliku većih i manjih vorteksa i koji su međusobno povezani i sinhronizirani kao zupčanici na satu. Da postoje glavni energetski kotači (čakre) znala je još drevna znanost.

DVIJE FAZE RADA ORGANIZMA KAO TEMELJNI BIOLOŠKI PRINCIP

Tako se i danas zna da su sve biokemijske reakcije u organizmu posljedica ovog energetskog protoka, ali farmaceutski biznis ovaj elektro-biokemijski proces uporno svodi samo na proučavanje biokemijskih reakcija jer mu je samo to u interesu. Ubacivanjem određenih medikamenata (kemikalija) u ovaj sustav određene biokemijske reakcije se remete, a simptomi “bolesti”, koji su često neugodni, na taj način se minimiziraju ili nestaju. Liječenje koje bi se temeljilo samo na ispravljanju energetskih tokova, koji su došli u konflikt, nije prihvaćeno kao adekvatna terapija u konvencionalnoj medicini i smatra se alternaivnom medicinom. To što neki bioenergetičari imaju uspjeha u liječenju raznih bolesti, očito nije slučajno.

Ovaj energetski konflikt nije u fizičkom smislu ništa drugo do trenutačni strujni prekid i on se, kako je to uočio dr Hamer, registrira u ljudskom organizmu istovremeno na tri razine – u psihi, u nekom dijelu mozga i u tijelu kojim upravlja pogođeni dio u mozgu. I to se događa istovremeno.

Takav strujni prekid (kurcšlus) zbog konfliktnog šoka djeluje upravo kao okidač za program koji će mozak kasnije pokrenuti u cilju reparacije i dr Hamer ga je nazvao Dirk Hammer Sindrom (u znak sjećanja na svog sina) ili skraćeno DHS. Program reparacije ima za cilj najprije razriješiti nastali konflikt, a zatim da otkloni nastala oštećenja. I on je aktivan sve dok se u organizmu ne uspostavi normalan energetski i biokemijski balans. Dok se to ne dogodi, pojedini organi odnosno tkiva u organizmu, koja su obuhvaćena programom reparacije, ispoljavaju neke karakteristične promjene i one mogu biti u formi kancerizacije (umnožavanje stanica) ulceracije (uništavanje stanica) ili neke hipofunkcije. A upravo sve ovo konvencionalna medicina vidi kao manifestaciju bolesti.

Do ovog zaključka doktor Hamer je došao tako što je prvo uočio da čitav organizam ispravno samo ako se adekvatno napaja energijom i to se regulira sustavom napajanja koji radi u dvije faze, a promjenu faze rada (uključivanje i isključivanje) vrši autonomni živčani sustav koji je u medicinskoj literaturi zbog toga podijeljen u dva dijela i nazvan simpatički i parasimpatički. Radi se zapravo o jedinstvenom sustavu.

Prvi način rada (simpatički) aktivira simpatikotonične procese u organizmu, a drugi (parasimpatički) vagotonične koji se odvijaju preko vagus živca. Preko dana iu vrijeme potpune aktivnosti organizma uključen je simpatički režim rada, a noću u vrijeme odmora i spavanja, ali i bolesti odnosno reparacije, parasimpatički. Pravilno smjenjivanje rada ove dvije faze u životu svakog čovjeka se naziva normotonija ili prirodni životni bioritam, a on se vrlo precizno po poklapa sa smjenjivanjem dana i noći. Grafički se ove dvije faze rada mogu prikazati kao elektromagnetski val koji ima brijeg i dolju.

I ljudski organizam napaja električnom energijom baš kao i sve u svemiru. Električnu energiju živa bića uzimaju iz specifično strukturirane vode koja može je pohraniti. U trenutku kada nastane konfliktni šok, autonomni živčani sustav uključuje se odmah u simpatikotoniju (povećano stanje stresa) u namjeri da opskrbi oganizam s više energije kako bi on bio u stanju da što prije riješi konflikt i spriječi da neki organ ostane bez energije. Ovo uključivanje u pojačanu simpatikotoniju se vrši komandom iz onog dijela mozga koji uopravlja organom gdje je došlo do energetskog konflikta.

Razlog zašto su ovi specifični konflikti odražavaju na određenu regiju u mozgu, po dr Hameru, leži u tome što su se ovakve aktivnosti živih organizama stvorile u jednom vrlo primitivnm stadiju života, da bi se kasnije sa evolucijom, odnosno usložnjavanjem organizama usavršavale i preoblikovale u sve složenije aktivnosti, ali uvijek s jednim ciljem – a to je da organizam održavaju u životu. To je naučena borba za opstanak. Da nema nje, ne bi bilo evolucije, ne bi nikada mogla nastati tako složena živa bića kao što je čovjek.

Informacije o tome ne nalaze se zato u našoj svijesti (bar još ne), već u onom vrlo primitivnom dijelu mozga kojim upravljaju instikti. Napominjemo ovdje i endosimbiotsku teoriju, koja kaže da je ljudski organizam vrlo složena kolonija bakterija – mitohondrija koje su izgradile sebi proteinske kućice (stanice) i razvile vrlo složen sustav organizacije života (grad – državu). I to je složen sustav tkiva koja tvore složen živi organizam. Da bakterije kao kolektiv nisu naučile kako da se održavaju, hrane, brane i repariraju nakon oštećenja- nikada ovako složenih formi života ni ne bi bilo. Da su bakterije u stanju pamtiti i učiti, dokazalo je već više vrlo ozbiljnih znanstvenih radova.

Dakle, svaka regija u mozgu iu starom (primitivnom) i u novom dijelu mozga (kori velikog mozga) formirana je tako da zna da na svaki konflikt tj. kvar koji nastane u nekom dijelu tkiva odmah odgovori slanjem određenih informacija svim stanicama unutar sustava. Tako je najstariji dio mozga (produžena moždina i mali mozak) programiran za održavanje rada osnovnih životnh funkcije kao što su disanje, rad srca, uzimanje hrane, repodukcija, dok je najmlađi dio mozga (kora velikog mozga) koncentrirana na komunikaciju s vanjskom sredinom i obranu teritorija. Samo on može vidjeti i čuti vanjski svijet. Tako je suština u primjeni Njemačke Nove Medicine da se shvati biološki značaj konflikta i da se shvati kakve posljedice on može izazvati u trenutku kada ga organizam registrira, kada nastoji ga razriješi i najzad kada poduzima mjere izvršiti reparaciju (izlječenje) oštećenog tkiva ili čitavog tijela.

To je, po doktoru Hameru, jedan sasvim prirodan proces i samo priroda koja je organizam i stvorila može i da ga popravlja. Zato ga Nova Medicina nastoji u tome podržati, a ne da se u taj proces upliće (kao što to čini alopatska) ubacivanjem medikamenta koji proces remete, izazivajući nove konflikte i nova oštećenja.

Hamer je još zaključio da svaki poremećaj zato ima dvije faze u kojima se manifestira (sukladno dvofaznim bioritmom): prva je konfliktna aktivna faza koju karakterizira emocionalni (energetski) stres, a manifestira se hladnim ekstremitetima, nedostatkom apetita, nesanicom.

Pod uvjetom da organizam riješi ovaj konflikt, nastaje druga faza, a to je izlječenje. Ove dvije faze se tako mogu razlikovati kao hladna i topla manifestacija u poremećenom radu organizma. Da se bolesti podjele na “hladne” i “tople” znali su liječnici još prije više stotina godina. Ova druga faza, “topla” faza predstvalja zapravo mnogo teži proces i manifestira se zamorom, groznicom, temperaturom, upalama, infekcijama itd. Ali to je upravo proces izlječenja.

Dakle, povišena temperatura nije bolest već saveznik organizma u liječenju tj. reparaciji.

Ukoliko vas je ovo zainteresiralo, čitajte dalje NAČIN LIJEČENJA I SHVAĆANJA BOLESTI KOJI ĆE VAM PROMJENITI ŽIVOT: NJEMAČKA (GERMANSKA) NOVA MEDICINA – 2. DIO

 
(ivonazivkovic.net/uredio i preveo:nsp)