Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » Naziru se prvi pobjednici i gubitnici u velikom „Svjetskom energetskom ratu“

Naziru se prvi pobjednici i gubitnici u velikom „Svjetskom energetskom ratu“

nafta-busotine-poljeCijene nafte 2015. je u padu! Stručnjaci predviđaju da će se potražnja ipak povećati nakon prošlogodišnjih padova, a analitičari upozoravaju na vjerojatno smanjenje proizvodnje u Meksičkom zaljevu, u Sjevernom moru i Brazilu, jer naftne kompanije namjeravaju smanjiti rashode

Cijena nafte raste i unatoč strahovima smanjene potražnje u Kini i štrajkovima u rafinerijama u SAD-u. Prema pisanju Reutersa, utorak će biti treći dan štrajka u nekim američkim rafinerijama čiji je kapacitet 10% ukupnih rafinerijskih kapaciteta u zemlji. Ranije su analitičari sumnjli stabilnost potražnje za naftom u Kini zbog najavljivanja pada industrijskih aktivnosti u zemlji u siječnju, no kap koja je prelila čašu na tržištima je ipak stalno smanjenje broja bušotina u Sjedinjenim Državama, a analitičari sumnjaju da će oporavak potrajati jer američke zalihe i dalje znatno premašuju tražnju.

Cijene nafte su padale od lipnja prošle godine, kada su se kretale iznad 100 dolara za barel, izgubile preko 50 odsto vrednosti, a sve je posljedica prekomjernih globalnih rezervi uzrokovanih snažnom proizvodnjom nafte iz škriljaca u SAD-u. Analitičari su od samog pada cijena nafte tvrdili da će njihov kolaps u prvom redu natjerati američke kompanije da smanje proizvodnju, što su one na kraju i učinile. Nakon ranije zatvorenih bušotina i obustavljenih istraživačkih projekata, broj naftnih bušotina u SAD-u je samo u nedelju pao za rekordne 94 bušotine, čime je ukupno, prema podacima kompanije Baker Hughes, zatvoreno 1 223 bušotine, što bi na duži rok moglo značiti značajno smanjenje proizvodnje.

SAD od početka krize 2008. ne žele saudijsku naftu

Zbog krize koja je buknula 2008. američke kompanije, ne samo da su reaktivirale stare naftne bušotine, nego su, kako piše New Eastern Outlook, za unutarnju potražnju pokrenule proces proizvodnje plina iz škriljca (Shale gas). Cijena tog plina je u Sjevernoj Americi s 13 dolara za milion britanskih toplinskih jedinica ( British Thermal Units/BTU), koliko je koštao 2008., u prosincu 2013. pala na 4,29 dolara po milionu BTU. Uz relativno jefitnu energiju koju proizvode sami, Amerikanci smanjuju ovisnost o nafti s Bliskog Istoga, posebice saudijskoj. Ova relativno nova tehnlogija je dovela do toga da Washington popušta pritisak na Bliski istok, ali to nije odgovaralo jedino Saudijcima, koji su i dalje računali na američkog saveznika u sučeljavanju s Iranom.

U to je vrijeme Američka Nacionalna agencija za energiju navodila „kako do 2020., a u najgorem slučaju do 2030. želi zemlju učiniti energetski neovisnom i tada bi, prema nekim prognozama, Sjedinjene Države čak mogle postati izvoznik energenata na svjetskom tržištu“. Naravno sve ovisi i o razvoju tehnologije i razni eksploatacije škriljca, oko čega između kompanija i udruga za zaštitu okoliša postoji mnogo neslaganja i prijepora. Američke kompanije su potom uložile milijarde dolara u projekte dobivanja nafte iz škriljevca, što je dodatno povećalo unutarnju proizvodnju energenata, ali istovremeno snizilo cijenu na svjetskom tržištu.

Obama sada pokušava spasiti situaciju tako što je potpisao zakon o ograničenju emisije metana i prisilio energetske kompanije na dodatno smanjenje proizvodnje, čime je u SAD-u uzrokovao ono što je priželjkivao Rusiji, Iranu, Venezueli i drugim izvoznicima – „neprijateljima demokracije“, a to su socijalni nemiri i rat vlade s energetskim kompanijama.( SAD i “bumerang efekt” sankcija)

Između iluzije i stvarnosti – plin iz škriljca i američke plinske bajke Kijevu

Ukrajinska kriza i zaoštravanje odnosa u prvom redu Washingtona, tek potom u izvjesnoj mjeri i Bruxellesa na jednoj strani i Rusije na drugoj su na sklizak teren naišli kada se dotaklo pitanje gospodarske suradnje i neraskidivih veza Europe i Ruske Federacije u energetskom sektoru. Bez obzira što gotovo cijela Europa ovisi o ruskim energentima, američki predsjednik Barack Obama je bio uporan u nametanju gospodarskih sankcija Rusiji, koje su na kraju u velikoj mjeri prihvatili i europski čelnici.

Međutim, njemačka kancelarka Angela Merkel i najviše lideri nekih istočnoeuropskih zemalja su uvidjeli da su tako radikalni potezi kao što je uvođenje sankcija Gazpromu, o kojem ovisi energetska sigurnost Europe, ravni samoubojstvu. Tada je američka administracija vršila pritisak na Bruxelles i „predlagala “da se što prije otklone prepreke za uvoz američkog plina i u najkraćem mogućem roku postigne sporazum o slobodnoj trgovini između Sjedinjenih Država i Europske unije” (TTIP), te da se na taj način “Putinu oduzme najjače oružje: profit od prodaje nafte i plina”. Sada Grčka najavljuje da će po pitanju TTIP-a uložiti veto i minirati tajne pregovore, što znači da, barem srednjoročno, Europa neće biti tržište za američki ukapljeni plin.

“Kada postignemo trgovinski sporazum, Sjedinjene Države će lakše dobivati izvozne dozvole za projekte u dostavi prirodnog ukapljenog plina Europi i sve će ići puno lakše, što je naprosto nužno u današnjem geopolitičkom okruženju”, 26. ožujka 2014. na konferenciji za novinare u Bruxellesu je izjavio Barack Obama, čime je htio minirati energetsku suradnju europskih zemalja s Rusijom. “Mislim da je za Europu korisno da razvija vlastite energetske resurse, a Sjedinjene Države će Europskoj uniji moći isporučiti ostatak energenata. Istina je da baš kao što ne postoji jednostavan, besplatan način da se obranimo, nema savršenih, slobodnih, idealnih i jeftinih izvora energije.

Svaki mogući izvor energije ima neugodnosti ili mane, i mislim da mi i Europa, u svjetlu onoga što se dogodilo, zajednički moramo ispitati našu energetsku politiku i pronaći način kako što brže postići energetsku neovisnost. Sjedinjene Države su kao izvor energije jedna od mogućnosti i mi imamo nevjerojatne resurse”, izjavljuje Barack Obama i pri tom je mislio na izvoz američkog plina dobivenog procesom drobljenja škriljca, tzv. “shale gas”.

Reuters navodi kako je američki predsjednik pod razvojem europskih resursa mislio i na nuklearnu energiju, kao i plin iz škriljca, čija je proizvodnja zbog enormnog zagađenja podzemnih voda i zraka trenutno zabranjena u Francuskoj i Bugarskoj, dok su se u zemljama poput Britanije i Poljske održali veliki prosvjedi čak i protiv eksperimentalnog procesa proizvodnje.

Osim što američki predsjednik zbog “geopolitičke situacije i zajedničke obrane” Bruxelles praktično prisiljava da prekrši ekološke standarde koje je sam postavio, ono što posebno brine je žurba Washingtona kojom se Europa želi uvući u Sporazum o slobodnoj trgovini s Amerikom, koji bi po mnogima pogodovao isključivo američkom gospodarstvu, a Europi nanio nepopravljivu štetu. Iako visoki dužnosnici vole naglašavati kako će TTIP “donijeti nekoliko stotina tisuća radnih mjesta s obje strane Atlantika”, američki ekonomist i analitičar Dean Baker tvrdi kako sporazum kojeg Barack Obama zbog ukrajinske krize nameće kao spasonosno rješenje “nema nikakve veze sa slobodnom trgovinom”.

Iako Washington od početka ukrajinske krize koristi sve raspoloživo oružje protiv Moskve, kada je postalo jasno da će sankcije protiv Rusije jednako pogoditi i Sjedinjene Države i Europsku uniju, zapadni lideri su počeli razmatrati i druge oblike “kažnjavanja” Rusije, uključujući i rušenje vrijednosti energenata na tržištu. Obama je davao obećanja“ kako će započeti opskrbu Europe energentima direktno iz Amerike“, što su mnogi protumačili “energetskim ratom protiv Rusije” i istoga dana kada je američki predsjednik držao govor u Bruxellesu, američko Povjerenstvo za inozemne poslove je održalo sastanak o “Geopolitičkom potencijalu američkog energetskog procvata” (The Geopolitical Potential of the U.S. Energy Boom).

Na sjednici koja je trajala puna dva sata razmatralo se o mogućim načinima proizvodnje energije i povećanju proizvodnih kapaciteta u Sjedinjenim Državama koji bi mogli biti iskorišteni u sukobu s Rusijom.

Kongresmeni su pregovarali o mogućnosti ukidanja ograničenja na izvoz američkih energenata, čime bi se smanjio utjecaj Rusije u Istočnoj Europi, što Washington otvoreno naziva “ruskom agresijom koja je geopolitička prijetnja svjetskom miru”, iako nije jasno prijeti li Moskva Mađarskoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Srbiji, Češkoj, pa čak i vječno neprijateljski raspoloženim zemljama Poljskoj, Litvi i drugima, ili se američki kongresmeni boje smanjivanja utjecaja njihove zemlje u tom dijelu Europe? Republikanac Ed Royce, predsjedavajući Povjerenstva za inozemne poslove, inače vatreni zagovornik uvođenja sankcija Rusiji, otvoreno je izjavio “kako europska ovisnost o ruskim energentima paralizira američku politiku u Ukrajini”.

Utjecaj Sjedinjenih Država i autoritet američkog predsjednika su na globalnoj razini umanjeni i prema mišljenju Eda Roycea je jedini način da se situacija ponovo okrene u njihovu korist slabljenje utjecaja Rusije, što znači da se treba raditi na spuštanju cijena energenata i “protjerivanju” ruskih kompanija s njihovih tradicionalnih tržišta.

“Jednostavno rečeno, američka proizvodnja energenata će istovremeno poduprijeti i našu ekonomiju i našu nacionalnu sigurnost. Sjedinjene Države bi smanjenjem uvoza energenata iz zemalja članica kartela OPEC u okolnostima političkih ili sigurnosnih prepreka za našu opskrbu energentima bile manje ranjive. Povećanje izvoza bi dovelo do jačanja našeg geopolitičkog utjecaja, a umanjilo utjecaj i važnost Rusije i drugih zemalja”, rekao je kongresmen Ed Royce.

Jasno je da je ukrajinska kriza događaj koji je primorao Sjedinjene Države na razradu nove strategije, a ujedinjenje Krima s Rusijom je na kraju bio razlog da se i otvoreno objavi energetski rat Moskvi.

Američki parlament je 2007. usvojio zakon o energetskoj neovisnosti kao sigurnosnom pitanju (Energy Independence and Security Act). Tim se zakonom definira energetska politika Sjedinjenih Država prema Moskvi i u odnosu na njen utjecaj na tržišta poput Ukrajine ili Gruzije, a ključni dio dokumenta je ograničavanje utjecaja Rusije u te dvije susjedne zemlje. Dakle sve ovo što se događa, ne događa se slučajno i isto kao što se Vladimir Putin dugi niz godina pripremao za konačno zauzimanje jasnog i nedvosmislenog stava, jednako tako su u Washingtonu neprestano radili na pokušajima da ograniče diplomatske i gospodarske aktivnosti Rusije. Sve što se događalo i događa se trenutno samo je epilog te dugogodišnje geostrateške i geopolitičke utakmice. Američki zakon iz 2007. predviđa razne scenarije i definira različite akcije protiv Moskve, čak i gospodarske sankcije i embargo na izvoz ruske nafte i plina na europska tržišta.

Washington je godinama tražio priliku za provođenje ovih mjera i od ukrajinskog proglašenja neovisnosti 1991. je američka vlada potrošila 5 milijardi dolara kako bi tu zemlju odvojila iz ruske interesne sfere. Aktualna situacija govori da je Americi to na kraju djelomično i uspjelo, ali su ti novci potrošeni na destabilizaciju Ukrajine, uništenje njenog ekonomskog potencijala i svih raspoloživih resursa, a prije svega ljudskih, koji ginu u suludom i bratoubilačkom ratu u Donbasu. Washington i Bruxelles učvršćuju svoju poziciju na zapadu Ukrajine, ali je zbog nebrige prevratničke vlade u Kijevu i predsjednika Poroshenka budućnost te zemlje krajnje neizvjesna.

U Washingtonu su još tijekom izrade dokumenta kojim se želi spriječiti “prodor Rusije na zapad” bili svjesni plinovoda ukupne dužine 40 000 km koji prelaze preko ukrajinskog teritorija. Presijecanjem tog plinovoda Europa bi ostala bez opskrbe energentima. Već dugi niz godina se razmatrala mogućnost smanjenja ovisnosti Europe o vanjskim dobavljačima energenata, ali europske kompanije i distributeri danas još uvijek uvoze preko polovine svojih potreba. Prema izračunu Europske komisije će sve do 2050. udio plina u europskim potrebama za energentima iznositi 25%, a do 2030. će Europa potrošiti 500 milijardi eura za uvoz energenata.

Rusija je vodeći europski opskrbljivač energentima i od 2011. za sobom ostavlja Norvešku, Alžir i druge zemlje. Litva, Latvija, Estonija, Češka, Slovačka i Bugarska gotovo 100% ovise o ruskom plinu. Njemačka koja već godinama pokušava umanjiti svoju energetsku ovisnost, još uvijek iz Rusije uvozi oko 35% svojih potreba . Postoji alternativa, a tu se misli na SAD, Katar i Iran. Američki uvoz u Europu je još uvijek daleka budućnost i, bez obzira na Obamina velika obećanja, ne može nadomjestiti trenutne potrebe.

Američki plin dobiven od škriljca nije od prevelikog značaja za Europu. Istina je da je zbog tog procesa proizvodnje Washington smanjio uvoz ugljena iz Europe i ove godine bi Njemačka trebala zatvoriti plinske elektrane sa kapacitetom od 10 GW i pustiti u pogon elektrane na ugljen s kapacitetom do 7 GW. Dakle, bez obzira na deklarativna opredjeljenja za „zelenu“ energiju iz obnovljIvih izvora, Njemačka i dalje zadržava proizvodnju fosilnih goriva na gotovo istoj razini, a ove izrazito blage zime, kako izvještava agencija AGEB, Njemačka je smanjila udio fosilnih goriva u proizvodnji električne energije u ukupnom energetskom miksu s 81,9% u 2013. na 80,8% 2014. godine, što znači minimalan pomak „nabolje“.

Uvoz američkog plina bi uzrokovao i znatne financijske gubitke. Trenutno ne postoji infrastruktura za uvoz prekomorskim rutama. Na primjer, Njemačka nema luke koje bi mogle primati ukapljeni plin i upitno je hoće li Nijemci potrošiti 5 milijardi dolara na terminale, a sve kako vi zadovoljili američke geostrateške ciljeve?

Čak i kada bi se ovog trenutka započela gradnja, opskrba bi mogla početi tek za 5 ili 6 godina. Ukoliko bi američke kompanije i dobile licence, kapacitet opskrbe od 60-70 milijardi kubnih metara plina bi se postigao tek 2020. godine. 2013. je ukupna potražnja Europe je bila 10 puta veća, a na ruske energente je otpadalo oko 30% ukupnog uvoza i 10% plina koji bi dolazio iz Sjedinjenih Država definitivno neće riješiti problem.

Mogao bi se izgraditi novi plinovod od Irana do Europe, ali je potpuno besmisleno govoriti o Iranu kao opskrbljivaču dok se konačno ne riješi pitanje sankcija, a da ne govorimo o uspjesima Moskve u jačanju strateškog partnerstva s Iranom i to u svim sektorima: kulturi, vanjskoj politici, gospodarstvu, nuklearnoj energiji i opskrbi oružjem. Dakle, čak i pod pretpostavkom da Iranu ovog trenutka dobije sve potrebne dozvole, taj plan bi bio neprovediv u djelo. Sve dok je Europa američki saveznik u energetskom ratu protiv Rusije, izgleda da ne postoji mogućnost za suradnju Bruxellesa i Teherana.

Iranski ministar za naftu, Bijan Namdar Zanganeh, bivšoj europskoj povjerenici za vanjske poslove Catherine Ashton je tijekom njenog posjeta Iranu rekao “kako postoje tri uvjeta za izvoz plina u Europu: ukidanje gospodarskih sankcija Iranu, osiguravanje sredstava za izgradnju plinovoda i pravo Teherana na sporazum s Rusijom o politici cijena”, što je za Bruxelles neprihvatljivo. Osim toga, treba podsjetiti da iranske vjerske vođe nisu nimalo dobro primili “sporedne aktivnosti” Catherine Ashton, koja je posjet Teheranu i razgovore o iranskom nuklearnom programu iskoristila kako bi držala govore u kojima je branila iranske disidente i sastajala se s aktivisticama iz prozapadnih udruga za ženska prava koje redovno “demokratsku Europu i Sjedinjene Države izvještavaju o teškom kršenju prava žena u Iranu”.

Europska povjerenica svoje namjere i aktivnosti van službenog dijela posjete uopće nije navela u svom protokolu, čime je prilično neugodno iznenadila svoje domaćine, tim više što je i pored izvješća IAEA-e i pozitivnog pristupa iranskih lidera izjavila “kako nema nikakvih garancija da će se postići sporazum o iranskom nuklearnom programu”.

Za razliku od Washingtona, Moskva vrlo dobro zna kako surađivati s Teheranom i kako se sporazumjeti u cijelom spektru pitanja, a osnovno pravilo u pregovorima s iranskim liderima je – ne ucjenjivati ih! Što se tiče Katara, ta mala zaljevska monarhija Europi isporučuje četvrtinu ukupne količine ukapljenog plina, no njegova se važnost često preuveličava. Istina je da do izvjesne mjere umanjuje kompetitivnost ruskog plina, ali ni sam Katar više ne vidi Europu kao prioritet. Upravo prošle godine je Katar umanjio opskrbu Europe, te se okrenuo azijskim zemljama i Latinskoj Americi, što su europski ekspertiprognozirali još 2011. godine, i sve priče oko katarskih terminala za ukapljeni plin su ništa drugo osim ispraznih novinskih napisa korisnih samo u dnevnopolitičkim prepucavanjima.

Bloomberg tada piše kako je Katar ušao u fazu “plinskog rata” sa Sjedinjenim Državama, Japanom, Velikom Britanijom i Australijom, stoga od katarskog emira ne treba očekivati da donosi odluke na svoju štetu, a u korist američke administracije koja je u ratu s Moskvom zbog Ukrajine. Katar i sam ima veliku unutarnju potražnju, a da bi povećao izvoz trebao bi graditi nove plinovode koji bi prelazili preko teritorija Iraka i Sirije. Kao što znamo, to je također jedan od razloga zbog kojega Doha četvrtu godine daje potporu pobunjenicima u Siriji i teško je zamisliti izgradnju plinovoda u dvije bliskoistočne zemlje u kojima je u tijeku suzbijanje najezde islamističkih ekstremista.

U svijetu se danas ne može naći ulagač koji bi izdvojio novac za sirijske ili iračke projekte s neizvjesnom budućnosti, posebice jer su ruske kompanije Rosneft i Gazsprom sklopile niz novih ugovora s vladom u Damasku i produžile one stare potpisane prije izbijanja sukoba. Stoga je nezamislivo da će Katar u ovim okolnostima ući u dugi i neizvjesni energetski rat protiv Rusije.

Razočaravajuća ukrajinska računica: “Shale gas”

Sada se nakon ove „digresije“ treba vratiti na „Američki bum plina i nafte iz škriljca“, koji je izgleda dosegnuo maksimum i sada polako tone nepotrebne gubitke. Kako god bilo, taj je projekt ispunio svoju primarnu zadaću i Ameriku izvukao iz krize koju je 2008. uzrokovao Wall Street, ali izgleda da neće moći biti američko oržje u geopolitičkom sučeljavanju.

Jednako tako je jedna od priča koja se često slušala na početku ukrajinske krize bila ona o ogromnim rezervama te zemlje u prirodnom plinu i nafti. Vodeći ukrajinski dužnosnici još u Janukovičevoj vladi su bili uvjereni kako ukrajinsko “zakopano blago” leži u stijenama škriljca. Ukrajina je još 2012. pregovarala o ugovorima vrijednim 10 milijardi dolara s američkom kompanijom ExxonMobile, prošle godine je prevratnička vlada u Kijevu iznova sklopila sporazume s britanskim i američkim naftnim divovima Shell i Chevron u potrazi za tim ogromnim zalihama i ulaganju jedva oko stotinjak milijuna dolara u razvijanju potencijala u tim prirodnim resursima (“jedva”, budući da se radi o istraživanjima, a ne eksploataciji, a Ukrajini hitno trebaju deseci milijardi dolara).

Međutim, postoji “mali” problem za kojega Yatsenyuk i drugi nisu znali ili nisu htjeli znati. Svjetski poznati analitičar F. William Engdahl tvrdi kako je američka “revolucija škriljca” običan spin Wall Streeta, a kojega je uvjerljivo širio i Barack Obama u svojim nastupima diljem Amerike.

Jedan od razloga zašto Ukrajina tako olako i neoprezno prihvaća sve ponude Zapada i zbog čega je prekinula sve veze s Rusijom leži i u činjenici da su u siječnju 2013. kompanija Shell i Ukrajina potpisali sporazum o eksploataciji plina iz škriljca. Trenutno, Ukrajina ovisi o prirodnom plinu iz „agresorske“ Rusije, a bivši ukrajinski ministar energetike, Eduard Stavytski, koji je i potpisao sporazum 2013. godine, kaže kako je Shell je obećao uložiti 10 milijardi dolara u geološka ispitivanja, čime je dobio pravo istraživanja na Yuzivsskim poljima u istočnoj Ukrajini. Kako se ta polja nalaze na samoj granici regije Harkov i Donjeck, naravno, svi projekti u tom smislu su stopirani.

Nakon kompanije Shell se i američki energetski div Chevron također pridružuje “shale-gas” utakmici i to baš uoči anti-vladinih prosvjeda na Trgu Neovisnosti u Kijevu. Janukovičeva vlada potpisuje ugovor s kompanijom Chevron o proizvodnji plina iz škriljca, a 2012. su se vodili i pregovori s kompanijom ExxonMobile koja na kraju najbolje surađuje s Gazpromom i Rosneftom, pa čak i na Krimu.

Strane kompanije su Ukrajincima dale naslutiti kako bi na tim poljima moglo biti dovoljno plina za 50% trenutnih ukrajinskih potreba.

Američki “Ured za energiju” (US Department of Energy) je priopćio “kako Ukrajina leži na 40 000 milijardi kubnih stopa obnovljivog prirodnog plina i da je to dovoljno za potrebe Ukrajine za nekoliko slijedećih desetljeća ( 1 kubna stopa = 0,028 316 846 592 m3), međutim problem je što to nitko ne može sa sigurnošću i potvrditi. Dakle, riječ je o pretpostavci i samo istraživanja bi trebala pokazati o čemu se doista radi.

Ne računajući na zagađivanje podzemnih voda u procesu proizvodnje, mogućnosti potresa koje izaziva bušenje i ostalih problema, prirodni plin je san Ukrajine koji ima sve predispozicije da se pretvori u noćnu moru.

Američke kompanije u domovini odustaju od “spasonosnog rješenja” za Ukrajinu

Ukrajina se u svojoj “revolucionarnoj proizvodnji prirodnog plina” nalazi na pravom putu razočarenja. Naime, sva njihova dosadašnja saznanja se temelje na lažima britanskih i američkih naftnih magnata i njihovih vlada. Revolucija s plinom iz škriljca u Americi je završila vrlo neslavno samo nekoliko godina nakon što je počela.

Zbog velikih gubitaka Shell je još prošle godine najavio velike rezove u daljnjem razvoju tehnologije proizvodnje plina i nafte iz škriljca i izdvajanju za najam prostranih polja za iskapanje u Texasu, Pennsylvaniji, Coloradu i Kansasu, a izvršni direktor kompanije, Ben van Beurden, izjavio je: “Financijski pokazatelji naprosto ne zadovoljavaju i nisu prihvatljivi. (…) Neka od naših predviđanja su se pokazala pogrešnima.”

Problem s nekonvencionalnim plinom iz škriljca je taj što se isti ne ponaša jednako kao uobičajene rezerve plina, te već nakon početnog iskapanja količine dobivenog plina drastično padaju. Proces drobljenja škriljca i eksploatacije plina se mora završiti prije nego “balon pukne”, a to traje vrlo kratko. Stoga su energetski divovi zapravo lakovjerne Ukrajince namamili u zamku.

“Produžena ruka State Departmenta, Victoria Nuland, surađujući s energetskim kompanijama poput Chevrona i drugih je namamila ili bolje nahranila Ukrajince iluzijom o energetskoj neovisnosti od Rusije, te ih ohrabrila na raskid veza s Moskvom”, piše William Engdahl. Stvarni rezultati najnovijih analiza u posljednjih nekoliko godina vađenja plina u Sjedinjenim Državama, kao i ogromni troškovi proizvodnje nafte iz bitumenskog pijeska u projektu “Athabasca Canadian Tar Sands”, navode stručnjaka Davida Hughesa na zaključak “kako je proizvodnja plina iz škriljca u početku eksplozivno dosegla količine od 40% američke ukupne proizvodnje, ali stagnira počevši sa studenim 2011. i 80% plina od škriljca dolazi iz pet izvora, od kojih je već tada nekoliko bilo u opadanju”.

Vrlo visoke stope pada u izvučenim količinama plina na bušotinama zahtijevaju kontinuirane “injekcije” kapitala, a potrebe se procjenjuju na 42 milijarde dolara godišnje, a kako bi se održala razina proizvodnje potrebno je krenuti u bušenje 7 000 novih bušotina. Dovoljno je reći da je vrijednost proizvedenog plina iz škriljca 2012. je iznosila samo 32,5 milijardi dolara.

Dakle, proizvodnja takvog plina je u potpunosti neisplativa i kompanije odustaju od daljnjih ulaganja. Slijedeća opcija koja ne bi uključivala Rusiju, a kojom bi se navodno uspjelo “energentski izolirati Moskvu”, je već spomenuti ukapljeni američki plin (LNG).

Bivši potpredsjednik ukrajinske vlade, Yuri Boyko, povjerovao je i u tu laž, a sudeći po napisima u našim medijima nije jedini. U intervjuu kojega je dao za američke novine Yuri Boyko izjavljuje: “Trebamo podršku u naporima da ukapljeni plin dođe do Ukrajine. U tijeku su pregovori sa Sjedinjenim Državama o izgradnji plutajućeg terminala za prihvat brodova s ukapljenim američkim plinom. Ukrajina bi mogla postati off-shore američka luka s LNG terminalima i postati izvoznik plina u Europu. Time bi se nadoknadio gubitak plina s ruskog tržišta.”

Za ne povjerovati je da jedan iskusan političar kao što je Boyko ne vidi jedan veliki problem. Naime, oštre američke zime su razlog zbog kojeg se zalihe plina pospremaju u američka skladišta, a drugi problem je što američki energetski magnati napuštaju proces proizvodnje plina jer se pokazao neprofitabilnim. Treći problem je što američko zakonodavstvo zabranjuje izvoz većih količina plina i nafte radi vlastite energetske neovisnosti. I na kraju onak najeveći; na kraju se pojavio Recep Tayyip Erdogan koji je zabranio prolazak tankera kroz Bospor i tako minirao LNG Odesa.

Tako je Ukrajina ostala sama i napuštena s američkim plinskim bajkama u koje više nitko ne vjeruje, a prekinula je sve veze s Rusijom koje su joj jamčile prosperitet. U žargonu bi se reklo da su Ukrajinci sami sebi prepilili granu na kojoj su sjedili. Ukrajinska energetska “politika” se temelji na iluziji i geopolitičkim interesima Washingtona, te na lažnoj nadi o domaćim plinskim rezervama ili uvozu iz SAD-a koji bi trebao u potpunosti nadomjestiti onaj iz Rusije. Ni jedan od dva scenarija se nikada neće realizirati i stoga se može zaključiti kako je rusko-američko energetskom ratu već pala prva žrtva i to je Ukrajina koja Gazpromu od 1. travnja 2014. opet mora plaćati punu cijenu za ruski plin, i to unaprijed.

S druge strane, “saveznik” prevratničke vlade Kijevu, Međunarodni monetarni fond, “razveselio” je Ukrajince sa zahtjevom za poskupljenje plina od preko 50%, počevši s prvim svibnjem 2014., s tim da će cijene “zbog postizanja tržišne vrijednosti” progresivno rasti slijedeće dvije-tri godine. Doista hvalevrijedna “suverena politika” Arseniya Yatsenyuka i Poroshenka i, ako se lider neonacista iz Desnog sektora uopće može zvati političarem, Dmitrya Jarosha i drugih. Uspjeli su obmanuti 47 milijuna Ukrajinaca, a jedini koji su se uspjeli izvući iz sigurne katastrofe su stanovnici Krima i izgleda Donjecka i Luganska.

Vraćajući se na početak i progresivno zatvaranje bušotina, naftnih i plinskih projekata, stečaj ili obustava proizvodnje zbog giubitaka brojnih kompanija koje su se bavile ekploatacijom škriljca u SAD-u, ali i Kanadi i Velikoj Britaniji, postavlja se se pitanje može li uopće Washington dobiti ovaj neobjavljeni rat protiv Moskve, ako se u energetskom sektoru ispadne nesporni gubitnik? Dakle, peti dan za redom cijene nafte raste, a sada treba vidjeti do koje će se granice popeti i hoće li ona biti stabilna? Postoje brojne naznake da su Saudijska Arabija, Rusija, Venezuela, Iran i sve ostale zemlje koje nisu unilateralno smanjile proizvodnju energenata igrale opasnu, ali pobjedničku igru, u kojoj su gubitnici oni koji imaju veće troškove proizvodnje energenata od njihovih tradicionalno niskih ulaganja.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,