AMERIČKI NEZAVISNI MEDIJI: Ruski Rat i Agresija u Ukrajini? To je naučna fantastika! Evo dokaza…

Nema ruske agresije i nikada nije bilo ruske agresije!

Sve vrste dužnosnika optužuju Rusiju za agresiju u Ukrajini.

Je li to istina? Nije. To je fikcija. To je velika laž. To je preširoka tvrdnja apsurdna tvrdnja, smiješna tvrdnja, nestvarna tvrdnja. Rusija i Rusi su bili uključeni u nekim aspektima u Ukrajini, ali samo bujna mašte može takav angažmanom nazvati agresijom, piše InfoWars.com

Da se stvarno dogodila ratna agresija, ne bi se mogla sakriti zbog opsega tipične ratne agresije koja je vrlo velika. Fotografski dokaz za to bi bio porazan. I nikakav dokaz o tome nije objavljen u medijima od strane tužitelja Rusije.

Što je još važnije, sukob bi se trebao prikazati kao ničim izazvan napad, a ne obrambeni rat. To također nije dokazano od strane tužitelja Rusije.

Naša briga ovdje je fikcija ili naučna fantastika koja se sve više propagira. Graniči sa ludilom. On igra u rukama najgore vrste “odvjetnika” rata. Ona zasljepljuje svi zabrinute ljude. Ona je iracionalna. Ona uspostavlja auru javnih laži i mitova koji rezultiraju velikim neznanjem i neistinama. Ona proizvodi grozne rezultate koji mogu postati još mnogo gori.

Cilj laži koja se vrti oko demoniziranja Rusije nije da odaberete stranu u ukrajinsko-ruskom problemu, već da uključite Ameriku u problem.

Kako stvarna ratna agresija izgleda?

Ovdje su neki značajni primjeri. Nisam konzultirao vojnu povijest da bi dobio precizne brojke. Ne trebamo odrediti sasvim točnu brojku na osnovu koje se može sukob u Ukrajini nazvati “ratna agresija” ili “rat”. To je odmah vidljivo racionalno promatraču da ruski angažman u Ukrajini, bez obzira na to da li ili ne nalikuje na napad na Ukrajinu, je vrsta napada koji ne definira stvarnu ratnu agresiju.

Nije nepoznato da ponašanje ljudskog stada može spoznati da divlji netočni mitovi i iracionalno uvjerenja može biti široko propagirano kroz populaciju i djelovati na tu situ. Mit ruske agresije u Ukrajini je vrhunski primjer.

RATNA AGRESIJA – SJEVERNA KOREJA

Sjeverna Koreja napala Južnu Koreju. 24. lipnja 1950. godine, a Sjeverna Koreja napala s više od 90.000 vojnika i 150 tenkova. “Također, do sredine 1950. godine, sjevernokorejske snage su brojile između 150.000 i 200.000 vojnika, organizirane u 10 pješačkih divizija, jednu tenkovsku diviziju i jednu zračnu diviziju, s 210 borbenih zrakoplova i 280 tenkova, koji su bili raspoređeni prema ciljevima i teritoriju. Njihove snage su uključivale 274 T-34-85 tenkova, oko 150 Yak brzih lovaca, 110 bombardera, 200 topova, 78 Yak trenerskih zrakoplova, a 35 izviđčkih zrakoplova.”

Što je Rusija učinila u Ukrajini da se usporedbi s ovim?

RATNA AGRESIJA – NJEMAČKA/POLJSKA 1939.

Njemačka je napala Poljsku sa sjevera, juga i zapada u rujnu, 1939. “Dana 1. rujna 1939. Njemačka je napala Poljsku. Poljska vojska je poražena u roku od tjedna od invazije. Od Istočne Pruske i Njemačke na sjeveru i Šleske i Slovačke na jugu zemlje, njemačke jedinica, s više od 2.000 tenkova i više od 1.000 aviona, probile su poljsku obranu duž granice i napredovale su prema Varšavi u masivnom kružnom napadu”.

Drugi izvor kaže da je 2.315 zrakoplova bilo uključeno u napad: “Zrakoplov je odigrao važnu ulogu u kampanji. Bombarderi su napali gradove, što je uzrokovalo velike gubitke među civilnim stanovništvom kroz teror bombardiranja i širenje straha. Luftwaffe snage su se sastojale se od 1.180 lovaca, 290 Ju 87 Stuka bombardera, 1100 konvencionalnih bombardera (uglavnom Heinkel He 111s i Dornier Do 17S), te asortimana 550 transportnih i 350 izviđačkih zrakoplova. Sve ukupno, Njemačka imala blizu 4000 zrakoplova, većina njih su bili najmoderniji. Snaga od 2.315 zrakoplova je sudjelovala u operaciji [operaciji Fall] Weiss.”

Napad Njemačke je bila prava ratna agresija.

RATNA AGRESIJA – IRAK 2003.

Sjedinjene Države napale Irak u ožujku 19. ožujka, 2003. dok Irak nije izvršio oružani napad na SAD. To je bila istinska američka ratna agresija. “Četiri zemlje su sudjelovale s vojnicima tijekom početne faze invazije, koja je trajala od 19. ožujka – 9. travnja 2003. Sudjelovali su u ovoj agresiji vojnici ovih zemalja: Sjedinjene Američke Države (148.000), Velika Britanija (45.000), Australija (2000), te Poljska (194)”.

Također, “Američko Središnje zapovjedništvo je izvjestilo da je od 30. travnja 2003. godine, bilo ukupno 466.985 američkih vojnika u operaciji “Iračka sloboda”. To je uključivalo ove brojke: USAF 54.955; USAF Reserve 2084; Zračna Nacionalna Garda 7.207; USMC 74.405; USMC Rezervisti 9.501; USN, 6.1296 (681 su članovi američke Obalne straže); USN Rezervisti, 2.056; i američka vojska 233.342; US Vojne Rezerve 10.683; i vojna Nacionalna garda 8.866.”

Opseg ove ratne agresije, poput Sjeverne Koreje i Njemačke, bio je ogroman. Agresivni ratovi su veliki događaji. Država obično ne pokreće agresiju osim ako ne namjerava pobijediti i osvojiti i to obično zahtijeva znatne snage, osim ako je protivnik mnogo manji. Vidjeli smo da je čak i protiv Paname, SAD koristio puno veću vojnu snagu.

Osim toga, napadu na Irak 2003. je prethodilo bombardiranje iračke zracne obrane tijekom 2001-2002 i infiltracije CIA specijalnih postrojbi. “Divizija CIA posebnih aktivnosti (SAD) paravojni timovi su ušli u Irak u srpnju 2002. godine prije invazije 2003. Nakon što su se na terenu pripremali dolazak američkih vojnih snaga. Američki timovi su onda u kombinaciji sa specijalnim snagama američke vojske organizirali Kurdish Peshmerga.”

RATNA AGRESIJA – LIBIJA 2011.

U 2011. godini, NATO je napao Libiju. Libija nije napala niti jednu zemlju članicu NATO-a. Ovu ratnu agresiju su nazvali “vojnom intervencijom” u članku Wikipedije. Ovaj rat je uključiva zračni i raketni napad, pomorske snage i pomorsku blokadu, CIA operativce, te britanske i francuske specijalne snage na terenu”. ” Akcija je uključivala NATO zrakoplove – upravljane od strane SAD-a, Francuske i Velike Britanije – oko 18.000 naoružanih letova tijekom kratke vojne kampanje, ispaljeno je 7.600 raketa. Maleni dio tih oružanih misija – 250 ukupno – su letjeli dronovi. Američki Predatori su imali 145 napada iz zraka, prema brifingu Ministarstvu obrane objavljenom u listopadu 2011. “

NATO-ove snage koje su napale Libiju su bile značajne. Više od 212 zrakoplova sudjelovalo je, kazali su ne-američki izvori. Brojevi američkog zrakoplova ne pojavljuju u Wikipedia članku: “Sjedinjene Države su rasporedile pomorske snage od 11 brodova, uključujući amfibijski ratni brod USS Kearsarge, amfibijsko transportno pristaništa USS Ponce, raketni razarač USS Barry i USS Stout, nuklearna podmornica USS Providence i USS Scranton, podmornica sa krstarećim raketama USS Florida i amfibijski brod USS Mount Whitney.

Dodatno, A-10 jurišni zrakoplovi, B-2 bombarderi, AV-8B Harrier, EA-18G zrakoplov za elektroničko ratovanje, te kako F-15E i F-16 zračni lovci – su uključeni u akciju nad Libijom. U-2 izviđački zrakoplovi su stacionirani na Cipru. Dana 18. ožujka, dva AC-130Us stigla su u RAF Mildenhall kao dodatni tanker zrakoplov. Dana 24. 2. ožujka E-8Cs je stacioniran u Vojnu napadnu bazu Rota u Španjolskoj. SAD je također koristio MQ-1 Predator UAVs za napade na ciljeve u Libiji 23. travnja.”

Ostali pomorske snage su također bile uključene, i tako dalje, bez mašte se ni probiližno ne može Rusko sudjelovanje u Ukrajini usporediti ni s ovom libijskom “vojnom intervencijom”.

RATNA AGRESIJA – PANAMA 1989.

Konačno, još jedna nedavna američka invazije koja se ne smije zaboraviti. SAD je napao Panamu 20. prosinca 1989. Panama nije napala SAD! Koji je bio opseg ove agresije?

“Vojni upad u Panami je počeo 20. prosinca 1989. godine, u 1:00 ujutro po lokalnom vremenu. U operaciji je sudjelovalo 27.684 američkih vojnika i više od 300 zrakoplova, uključujući C-130 Hercules, AC-130 Spectre helikopteri, OA-37B Dragonfly izviđački i napadni zrakoplovi, C-141 i C-Starlifter 5 Galaxy strateški transporteri, F-117A Nighthawk stealth zrakoplovi, AH-64 Apache helikopteri za napade”.

Ratne agresije su uključivale isprovocirane napade sa nagomilavanjem vojnih snaga značajne veličine. Oni su vrlo često prethodili političkim pitanjima, zahtjevima, a ponekad i vojnim sukobima. Napadi su jasni i nedvosmisleni. Niti jedan od tih karakteristika se nije dogodio s Ukrajinom i Rusijom. Način na koji je nastao sukob je sasvim drugačiji. Rusija nije stvarala zahtjeve prema Ukrajini kao Njemačka prema Poljskoj, ili kao što je to SAD prema Iraku.

Osim ističuće veličine i opsega stvarne ratnim agresije, poput brojčanih činjenica koje su gore navedene, moralni element se treba uzeti u obzir kako bi se pokazalo da je invazija agresija i nije učinjena u nužnoj obrani. Američka opravdanja u slučaju Paname su jednako slabašna kao i u slučajevima Iraka i Libije.

Služben američko opravdanje za invaziju je artikulirao predsjednik George HW Bush u jutro 20. prosinca 1989. godine, nekoliko sati nakon početka operacije.

George H.W. Bush navedena četiri razloga invazije (vojne agresije):

“Očuvanje života američkih građana u Panami. U svom priopćenju, Bush je tvrdio da je Noriega objavio ratno stanje između SAD-a i Paname te da je on prijetio životima od oko 35.000 američkih državljana koji žive tamo. U to vrijeme su bili brojni sukobi između američkih i panamskih snaga; jedan marinac je poginuo nekoliko dana ranije.”

“Obrana demokracije i ljudskih prava u Panami.”

“Borbi protiv trgovine drogom. Panama je postala središte za pranja novca od droge i tranzitna točka za krijumčarenje droge u SAD i Europu.”

“Zaštita integriteta Torrijos-Carter ugovora. Članovi Kongresa i drugi u političkom establišmentu tvrdili su da je Noriega prijetio neutralnosti Panamskog kanala i da SAD ima pravo na temelju ugovora intervenirati vojno da bi zaštitio kanal.

No, ako je neki branitelj SAD odluči prihvatiti jednu ili više od tih opravdanja, kako bi rakao da američka invazije Paname nije bila agresija, a zatim na isti način taj američki branitelj ne može reći da je ruska aktivnost u istočnoj Ukrajini ratna agresija.

Rusija može reći sa nekim opravdanjem da brani živote etničkih Rusa u istočnoj Ukrajini od bombardiranja i napada od strane ukrajinskih snage sa zapada. Rusija pruža utočište tisućama izbjeglica. Rusija može tvrditi da je u obrani demokracije, samoodređenja i ljudskih prava u istočnoj Ukrajini.

Cijela ova rasprava oko ratne agresije i njegovih karakteristika ne spominje američko uplitanja u Ukrajini koja je pomogla srušiti vladu, a zatim pomogla ustoličiti novu i agresivnu vladu da poduzme ured. SAD se bavi subverzijama. Rusija isto tako je optužena za subverzije u Ukrajini. Subverzija nije agresija. Subverzija ne uključuje oružane napade. Ona koristi različite metode kako bi preobrazila, promijenila ili zamijenila društveno-politički sustav. Subverzija je druga stvar i teško je procijeniti, pogotovo kada su dvije velike države poput SAD-a i Rusije uključene.

Naša glavna briga je ideja oko toga da je Rusija angažirana u ratnoj agresiji.

Očito da ljudi koji vode Ukrajinu nemaju problema da se uz prepruku SAD i NATO naoružaju ukrajinske snage koje su postale jako uključene u pokušaju da spase svoje ukrajinsko gospodarstvo. Oni nemaju problema u upiranju prstom krivnje u Rusiji, i nema problema kada se govori o o ruskoj agresiji. Njihova pretpostavka ruske agresije ih dovodi do “vojne potpore za odvraćanje od daljnje agresije”.

“Ruska agresija” je povod za povećanjem američkog angažmana u Ukrajini, što je glupo pravilo koje treba izbjegavati bez obzira na opravdanje za miješanje koje je izmišljena. Ruski ratna agresija je imaginarni povod. Učeni i iskusni muškarci i žene, koji se oslanjaju na taj argument, ne daju preporuke na temelju ovog imaginarnog razmišlja o smislu agresije i oko navodne ruske agresije.

Nema ruske agresije i nije nikada bilo ruske agresije.
 
(preveo mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)