AMERIČKI HIPERAKTIVNI MILITARIZAM: Još jedan od razloga za propadanje zapadne civilizacije

Ukoliko usporedite naslove zapadnih mainstream medija i ono što se zaista događa, primijetit ćete da se američki propagandisti i svi oni koji surađuju s njima pretjerano trude izazvati vojnu akciju, bilo dostavljanjem oružja propaloj ukrajinskoj vojsci, bilo organiziranjem vojnih parada u Narvi, Estonija, nekoliko stotina metara od ruske granice, bilo slanjem “savjetnika” SAD u Irak

Napori radi provociranja Rusije da zakorači u još jedan rat ne uspijevaju (Rusija jedino šalje dobrovoljce i streljivo u Ukrajinu preko svoje granice i to je to). Dalje na jugu se nastavljaju napori da se obori vlada Sirije pomaganjem islamskim radikalima, ali bez većeg uspjeha. Kao da je u pitanju predložak, zar ne? Možda neuspjeh nije opcija već zahtjev?

Hajde da rezimiramo:

Afganistan se, nakon najduže vojne kampanje u povijesti SAD, predaje Talibanima.

Irak više ne postoji kao suverena nacija, već je podijeljen na tri dijela, od kojih jedan kontroliraju radikalni islamisti.

Egipat je demokratski reformiran u vojnu diktaturu.

Libija je propala država koja vodi građanski rat.

Ukrajina će se uskoro pridružiti svim ovim državama.

Nakon nedavnog prevrata u Jemenu, tamošnja vlada više nije prijateljski nastrojena prema SAD.

U centralnoameričkim državama, Gvatemali, Hondurasu i El Salvadoru, kojima dominiraju SAD, stvari se toliko dobro odvijaju da mnoštvo izbjeglica pokušava ući u SAD ne bi li našlo kakvo utočište.

Postoje dva načina da se interpretiraju ovi neuspjesi. Prvi je da je činovništvo SAD ekstremno nesposobno i da ne može ništa učiniti kako treba, a drugi je da postoji određeni razlog zašto SAD ne želi uraditi stvari kako treba: rezultat nije važan.

Da je neuspjeh problem, već bi se učinilo nešto da se broj neuspjeha smanji, dovodeći bar do jednog uspjeha. Međutim, ukoliko neuspjeh nije problem, onda je sasvim normalno da uočavamo to što uočavamo.

Možda je čak problem u tome što neuspjesi nisu dovoljno veliki. To bi objasnilo demonizaciju Rusije i Vladimira Putina i provokacije na granicama Rusije.

Može se reći da su sve prethodne žrtve vanjske politike SAD – Afganistan, Irak, Libija, Sirija, pa čak i Ukrajina – premale da bi proizvele dovoljno velik poraz kojim bi Amerika bila zadovoljna. S druge strane, neuspjeh u Rusiji bi mogao biti toliko velik da bi zasjenio sve prethodne.

Analiza je ukazala na nekoliko objašnjenja za američki hiperaktivni, preuveličani militarizam.

Ovo su najbolja tri:

1. Vladu SAD je zarobio vojno-industrijski kompleks, koji zahtijeva neskromno financiranje. Obrazloženja se proizvode umjetno. Postoji određeni pritisak da se proizvodi oružje i trenira vojska, ali zar ne bi bilo jeftinije da se ostvari neuspjeh velikih razmjera i jednostavno ukrade sav novac, preskačući pravljenje oružanih sustava?
2. Vojno držanje SAD je tako koncipirano da se osigura potpuna dominacija Amerika nad planetom. Međutim, “potpuna dominacija” pomalo zvuči kao “uspjeh”, a sve što smo dosad vidjeli su potpuni neuspjesi. Ni ova priča se ne uklapa u činjenice.
3. SAD djeluje vojnim putem kako bi obranio status dolara kao globalne rezervne valute. Međutim, dolar polako ali sigurno gubi svoju privlačnost kao rezervna valuta, što se i vidi iz djelovanje Rusije i Kine koje se postupno rješavaju svojih rezervi dolara i umjesto toga gomilaju zlato. Brojne druge nacije su ušle u sporazume jedna s drugom kako bi zaustavile uporabu dolara u međunarodnoj trgovini. Opet, činjenica je da nije potrebna ogromna vojska kako bi se uništila neka nacionalna valuta. To znači da je ipak nešto drugo posrijedi.

Postoje mnoga druga objašnjenja, ali nijedno od njih ne objašnjava činjenicu da je konačni cilj militarizma ostvarivanje neuspjeha.

Možda je ipak potrebno jednostavnije rješenje:

SAD su predale svoj suverenitet grupi financijskih oligarha. Pošto oni ne odgovaraju nikome, ova američka (i u nekoj mjeri međunarodna) oligarhija uništava financijsko stanje države, gomilajući razinu duga, uništavajući ušteđevine i mirovine, pogoršavajući stanje valute itd.

Na kraju će Federalne rezerve (zajedno sa središnjim bankama drugih “razvijenih ekonomija”) neizbježno pokupovati sav suvereni dug novcem koji će ispisati za tu namjenu, a to može završiti samo hiperinflacijom i nacionalnim bankrotom. Određen set uvjeta je do sada sprječavao da se to dogodi, ali to ne znači da se neće dogoditi prije ili kasnije.

Hajde sada da pretpostavimo da je financijska oligarhija preuzela kontrolu nad državom i da ne može kontrolirati svoju pohlepu, gurajući državu u ambis.

Bilo bi smisla da u slučaju rušenja financijske kule od karata postoji nekakav plan B. Ovakav plan bi idealno spriječio masovne pobune i omogućio oligarhiji da sigurno uživa u svom bogatstvu. Dok bude kruha, biti će i mira, ali kada zbog financijske katastrofe dođe do kolapsa gospodarstva i kruha više ne bude, morat će se izazati rat kao konačno povlačenje.

Bilo kakav izgovor za rat će biti u redu, bilo da su u pitanju teroristi, zla Rusija ili vanzemaljci. Vojni uspjeh je nebitan, jer je neuspjeh bolji od uspjeha za uvođenje raznih izvanrednih sigurnosnih mjera.

Tako je eksplozija u Bostonu dovela do praćenja i privatiziranje zatvorsko-industrijskih kompleksa. Vrlo žestok neuspjeh bi bio odličan izgovor za uvođenje vojne uprave, suzbijanje disidenata, uhićenje “ekstremističkih” političara itd.

To je vjerojatno ono što treba očekivati. Financijski kolaps se sprema i samo je pitanje vremena kada će se dogoditi. Politički kolaps će se izbjeći otpočinjanjem ratova, čime će se dobiti izgovor za razne “izvanredne mjere” s jednim ciljem: da se suzbije revolucija i održi oligarhija na vlasti. SAD će poludjeti i uništiti države, objekte i nevine prolaznike, urušivši se iznutra.

Ipak, nije isključeno da Amerika neće uspjeti ni u neuspjehu.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)