SKRIVENA POVIJEST: Japan nije kapitulirao zbog bačenih nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki !?

Potrošili su dvije milijarde dolara, današnjih 26 milijardi, na razvoj Projekta Manhattan. Bacili su dvije atomske bombe. Ubili su njima oko četvrt milijuna ljudi. Pokrenuli su utrku u naoružanju koja i dan-danas drži svijet na rubu opstanka

I sve su to učinili ni za što.

Amerikanci su se 1945. godine našli u izuzetno delikantnoj situaciji. S jedne strane, uspješno su istisnuli Japan sa Pacifika i došli do matičnih otoka Zemlje izlazećeg sunca; s druge strane, znali su da će se fanatični Japanci boriti do posljednjeg, da će u slučaju kopnene invazije američke vojske svaka djevojčica biti potencijalno smrtonosni neprijatelj, i da će stradati nekoliko stotina tisuća marinaca, što Pentagon svakako nije želio; s treće strane, Drugi svjetski rat nije mogao završiti bez bezuvjetne kapitulacije Tokija.

Bijela kuća imala je dakle pred sobom jednadžbu čije je rješenje moralo biti dodavanje atomske bombe; na kraju krajeva, ne možeš potrošiti sve te silne novce na neko oružje, a da ga na kraju uopće i ne upotrijebiš, da ne demonstiraš svoju silu, da ne pokažeš svijetu da si ti i samo ti najmoćnija i jedina svjetska supersila, bez obzira što ćeš života lišiti nekoliko stotina tisuća ljudi.

Naravno, bilo je tu i nadmetanje sa Sovjetskim Savezom.

Staljin je tijekom četiri godine rata na Istočnom frontu pokazao da mu žrtvovanje vlastitog naroda zbog oslobođenja zemlje, pobjede i uništenja Hitlerove Njemačke, ne predstavlja nikakav problem. Bile su to godine u kojima su čak i ruska djeca obučavana da se bacaju pod tenkove i žrtvuju ne bi li nacistička soldateska bila protjerana sa sovjetskog tla.

Staljin je također pokazao da ne preza od brutalnog okupiranja “oslobođenih zemalja”, od ustoličavanja svojih marionetskih režima u njima i uključivanja istih u svoje pseudoimperiju. Japan je bio posljednji neprijatelj, posljednji preostali pripadnik Trojnog pakta koji se još uvijek nije predao, koji još uvijek nije položio oružje, i Japan je graničio sa SSSR, na njegovom krajnjem istoku.

Japan je bio savršen za posljednju Staljinovu vojnu avanturu koja će zacementirati Moskvin položaj u svijetu, a ujedno i spriječiti Washington da se svijetu nametne kao jedini lider. Bila je to njegova utrka sa vremenom, utrka sa šefom Bijele kuće, tko god on u datom trenutku bio.

Amerikanci su to znali, a Truman, koji je naslijedio preminulog Roosevelta, nije mogao priuštiti da ga željezni Gruzin sa svog kremaljskog trona preduhitri. Zato je bacio jednu bombu na Hirošimu, a potom još jednu, na Nagasaki. Japanci su se potom predali, šokirani razaranjem koje nuklearno oružje sa sobom donosi. Tako, barem, uči službena povijest.

Prije svega, Vrhovni savjet – kojeg je činilo šest najbitnijih ministara japanske vlade – nije se sastao 6. kolovoza nakon što je bačena prva bomba; prvi sastanak nakon toga bio je 9. kolovoza, na dan kada je bačena druga bomba, ona koja je odnijela manje života, na Nagasaki. Međutim, sastanak je bio zakazan prije bacanja bombe, i počeo je prije nego što je pala, pa prema tome, ni Nagasaki nije mogao biti uzrok tog okupljanja.

Suvremeni povjesničari postavljaju logično pitanje: kakva je to kriza za koju je potrebno tri dana da se okupi vrh države? Očito je da oni onu ljudsku katastrofu u Hirošimi nisu gledali istim očima kojima gledamo mi; pritom, ne može se reći da nisu bili svjesni opsega katastrofe s obzirom da su istog tog dana imali prilično precizan izvještaj sa lica mjesta, a znali su i dobro što znači nuklearno oružje pošto su i sami imali program njegova razvoja.

Na kraju krajeva, bilo im je sasvim svejedno da li su im gradovi stradali u masovnim bombardiranjima ili od jedne jedine bombe; Amerikanci su 1945. godine konvencionalnim oružjem sravnili sa zemljom 68 gradova, napravili 1,7 milijuna beskućnika, ubili 300.000 ljudi i ranili 750.000. Dva grada su iz japanske perspektive su bukvalno bili manje-više.

Čak je Hirošima na drugom mjestu po broju civilnih žrtava, iza grada napadanog običnim bombama, četvrta po broju uništenih četvornih kilometara, sedamnaesta po postotku uništene teritorija. Nakon Nagasakija, ostala su bila samo četiri netaknuta japanska grada s više od 100.000 stanovnika, i šest s između 30.000 i 100.000 žitelja. Toliki je bio generalni opseg uništenja.

Zvuči možda suludo, ali čak su i umjereni japanski političari, oni iz takozvane “mirovne frakcije”, govorili kako će se narod naviknuti na svakodnevna bombardiranja i kako svi moraju istrpiti jer je “diplomaciji potrebno vrijeme”.

Tijekom sastanaka Vrhovnog savjeta, nikada se nije obimno i opširno govorilo o bombardiranjima; bila su spominjana, konstatirana, i to samo u dva navrata, jednom tijekom svibnja i jednom tijekom noći 9. kolovoza, kada je spomenuto da je 13. kolovoza general Anami rekao da atomske bombe nisu bile ništa gore nego obično bombardiranje.

Prema tome, atomske bombe nisu mogle biti uzrok japanske kapitulacije. Morao je postojati neki drugi događaj, neki drugi okidač, nevezan za nuklearno razaranje, i nevezan za Amerikance.

Koji?

Odgovor je jednostavan: Sovjetski Savez. Važnost toga da Staljin ostane izvan rata s Japanom (travnja 1941. godine Tokio i Moskva su potpisali petogodišnju neutralnost koja je i dalje bila na snazi; Hitler je tražio od Japana da napadne SSSR s leđa ali su oni to odbijali i nikada to nisu učinili) je bila jedina stvar o kojoj se na sastancima Vrhovnog savjeta opširno razgovaralo i diskutiralo. Još je lipnja 1945. godine na sastanku Vrhovnog savjeta bilo rečeno da će sovjetski ulazak u rat s njima, ako to toga dođe, “odrediti sudbinu carstva”.

Ni jednog trenutka tih nekoliko posljednjih mjeseci nije bilo sporno da je “Nippon” (kako oni zovu svoju zemlju) izgubio rat, niti da je predaja neminovna. Čak ni “jastrebovi” u vladi to nisu sporili. Sporni su bili uvjeti te predaje. Što znači bezuvjetna kapitulacija? Mogu li možda nekako zadržati neke pokorene teritorije? Koreju, Vijetnam, Burmu, Indoneziju? Dijelove Kine? Najbitniji od svega, hoće li car ostati na svojoj poziciji? Hoće li mu se suditi? Hoće li se njima suditi?

Vrhovni savjet je imao dvije potencijalne strategije. Prva je bila diplomatska, i uključivala je mogućnost da nagovore Staljina da posreduje između njih i ostalih Saveznika, kako bi izvukli maksimum u pregovorima. Druga je bila vojna, i zapravo je bila ideja da se Amerikancima nanesu teški gubici nakon što otpočnu invaziju najavljenu za 1 studeni i time ih natjeraju na pregovore.

Sve se promijenilo 8. kolovoza, dva dana nakon Hirošime, kada je SSSR objavio rat Japanu, izvršio invaziju na Mandžuriju i Sahalinske otoke, za nekoliko sati doslovno počistio trupe koje su se tamo nalazile i počeo se pripremati za invaziju na Hokkaido, najsjeverniji japanski otok i drugi po veličini.

Ovaj događaj je bio izravni uzrok iznenadnog sastanka Vrhovnog savjeta ranog jutra 9. kolovoza. Staljin više nije mogao biti posrednik; dakle, prvi plan je otpao. Ali, ni drugi plan više nije bio provediv, pošto su najbolje vojne trupe čekale Amerikance na jugu, a one na sjeveru se nisu mogle nositi s prekaljenim Rusima; uostalom, svima je bilo jasno da se oni neće moći tući s dvije supersile na dva različita fronta. Također, nije se više moglo računati da će se neprijatelj povući zbog gubitaka jer je Staljin dokazao da ga je briga za gubitke.

Dakle, sat je počeo otkucavati, i odluka se više nije mogla odgađati. Ako Sovjeti izvrše invaziju i pokore Japan, što će se dogoditi s njihovim tisućama godina starim institucijama, što će se dogoditi s kraljem, s dinastijom koja postoji 2.600 godina, s njihovom tradicijom, kulturom, religijom?

Ukratko, što će se dogoditi s onim što Japan jeste i bez čega ne postoji ako njegove otoke okupiraju komunistički, anti-religijski, anti-tradicijski, anti-povijesni Rusi?

Zbog toga, Vrhovni savjet odlučuje odmah se predati Amerikancima, bezuvjetno.

Možda ćemo jednoga dana saznati da li je to bezuvjetno na papiru podrazumijevalo i usmeni dogovor da cara neće dirati; za sada, možemo samo pretpostaviti da je tako, jer su Hirohitu ostavili na prijestolju iako je on odigrao jednu od ključnih uloga u ekspanzionističkoj ratnoj politici svoje zemlje.

Zbog čega desetljećima slušamo da su bombe bile presudne u japanskoj kapitulaciji? Odgovor je jednostavan: to je odgovaralo Americi, koja je zahvaljujući širenju takve slike porasla u očima cijelog svijeta, a odgovaralo je i Japanu jer je od agresora odjednom postao žrtva. Amerikanci su širili svoju percepciju događaja, a japanski dužnosnici su išli na njihovu vodenicu. Dijelom zato što su htjeli da im se umile iz navedenih razloga, a dijelom zato što su morali kako ne bi i sami završili na optuženičkoj klupi zbog ratnih zločina.

Bila je to “win – win” situacija. Jedino je istina bila na gubitku. Istina, i Staljin. Što je gotovo ironično, pošto je Staljin rijetko kada bio na strani istine.
 
KAPITULACIJA JAPANA U BOJI

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)