SPREMA SE NEŠTO ŠTO SVIJET JOŠ NIJE VIDIO: “Projekt na kojem radimo odavno je isplaniran i izazvat će financijski šok i tsunami od Europske unije do Sjeverne Amerike!”

Washington vodi hibridni rat protiv Moskve. Ako i postoji bilo kakva sumnja povodom toga, sad bi trebalo biti razotkrivena. Geopolitika, znanost i tehnologija, špekulacije, financijska tržišta, informacijski tokovi, veliki poslovni konglomerati, inteligencija, masovne komunikacije, socijalni mediji, internet, popularna kultura, informativne mreže, međunarodne institucije, sankcije, auditorij, javno mnijenje, nacionalizam, razna vladina tijela i organizacije, civilizacijska konfrontacija, proxy ratovi, diplomacija, stvaranje međunarodnih alijansi, veliki poslovni ugovori, nevladine organizacije (NVO), ljudska prava, ugled, vojno osoblje, kapital, psihološke taktike – sve je to uključeno u taj hibridni (višestrani) rat

Na dnevnoj razini možemo vidjeti kako se ova borba odigrava u eteru ratnih kazališta Ukrajine i Bliskog Istoka, kroz izjave i optužbe diplomata, kao i u ekonomskoj sferi.

Također bi trebale biti prekinute rasprave i pitanja o tome je li ovo novi Hladni rat – posthladnoratovski hladni rat – ili se stari Hladni rat nikada nije ni završio. Hladnoratovski mentalitet nikad nije usahnuo u Washington Beltwayu. Iz perspektive ruskih dužnosnika, jasno je da SAD nikad nije zakopala svoje ratne sjekire i da jenastavila ofanzivu.

Raspad Varšavskog pakta, poraz Sovjeta i Istočnog bloka i gledanje kako se Sovjetski Savez demontira u 15 različitih republika nisu bili dovoljni za američke hladnoratovske jastrebove. Po njima, novoformirana Ruska Federacija morala je biti utišana.

Petro-politika također ima veliki udio u ovom hibridnom ratu. Nisu samo cijene energenata bile faktor borbe već i financijska tržišta i nacionalne valute. Umjetni pad cijena nafte, ostvaren preplavljivanja globalnog naftnog tržišta, sad je dodatno dobio na značaju opsadom ruske rublje. Sve ovo je dio nečega što izgleda kao ciljani dvosmjerni napad na Rusku Federaciju, koji ima za cilj smanjiti prihode Rusije kroz manipulaciju na tržištu putem ekonomskih sankcija i obaranja cijena.

To je ono što bismo nazvali “dupli uzdah” (američka uzrečica koja označava dvostruki problem, uglavnom financijske ili ekonomske prirode; prim. prev.). Dok SAD i njihovi saveznici, uključujući Australiju, Kanadu, Europsku uniju i Japan, ruskoj ekonomiji uvode sankcije, dogodili su se napadi na glavni izvor ruskih prihoda (energenti) i rusku nacionalnu valutu.

VALUTNI RATOVI I INFLACIJA

Cijena ruske rublje počela je opadati u prosincu 2014. kao posljedica ekonomskih pritisaka na Rusku Federaciju, pada cijene energenata i spekulativnih aktivnosti. “Sudeći po situaciji u zemlji, mi smo usred duboke valutne krize, one za koju čak i zaposleni u Centralnoj banci kažu da je nisu predviđali ni u najgorim noćnim morama”, komentira Vječeslav Terekov iz Interfaksa prilikom razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom tijekom konferencije za novinare u Kremlju 18. prosinca.

Sam Putin je ovo priznao na pres-konferenciji. Odgovarajući Terekovu, Putin je objasnio da se “situacija promijenila pod utjecajem određenih vanjskih ekonomskih čimbenika, primarno cijena energetskih resursa, nafte, samim tim i plina također”.

Neki možda misle da je pad ruske rublje rezultat reakcije tržišta po njegovim pravilima, dok drugi koji priznaju da postoje tržišne manipulacije mogu sve prijelomiti i za sve okriviti rusku vladu i Vladimir Putina. Ovi procesi, međutim, bili su navođeni američkim makinacijama. To jednostavno nije rezultat samostalnog ponašanja tržišta ili politike Kremlja, već američkih ciljeva i politike koja svjesno cilja Rusiju s namjerom da je destabilizira i opustoši. Zbog toga je Putin na Terekovljevo pitanje odgovorio da je pad vrijednosti ruske rublje “očito izazvan prvenstveno vanjskim faktorima”.

Pomoćnik državnog tajnika SAD Victoria Nuland – supruga jednog od osnivača Projekta novog američkog stoljeća (PNAC) i neokonzervativnog odvjetnika imperije Rober Keygena – i pomoćnik američkog ministra financija Daniel Glazer u svibnju 2014. rekli su Odboru američkog predstavničkog doma za vanjske poslove da cilj američkih sankcija protiv Ruske Federacije nije samo nanošenje štete trgovinskim vezama Rusije i EU već i pokretanje gospodarske nestabilnosti u Rusiji, kao i kreiranje valutne nestabilnosti i inflacije. Drugim riječima, američka vlada ciljano je išla na devalvaciju ruske rublje i inflaciju u ruskoj ekonomiji najkasnije od svibnja 2014.

Izgleda da SAD pokušavaju manipulacijom navesti Kremlj da troši ruske resurse i fiskalne pričuve na borbu protiv inflacije rublje, koju je pokrenuo Washington. Kremlj, međutim, neće zagristi mamac i tako dozvoliti da bude upleten u crpljivanje deviznih rezervi, koje iznose približno 419 milijadi dolara – što vrijedi i za zlatne rezerve koje posjeduje Ruska Federacija, ili bilo koji vid ruskih rezervi koje vrijede približno 8,4 trilijuna rublji – samo da bi pokušao spriječiti pad vrijednosti nacionalne valute. S tim u vezi, držeći konferenciju za novinare, Putin je 18 prosinca izjavio da “Središnja banka ih ne namjerava sve (rezerve) spržiti bez ikakvog smisla, što je ispravno postupanje”. Putin je ovo ponovno naglasio odgovarajući na pitanje Vječeslava Tereka kada je rekao da ruska vlada i ruska Središnja banka “ne bi trebale da razdijele naše zlatne i devizne rezerve ili ih prosto spržiti na tržištu, već osigurati izvore kreditiranja”.

Kremlj razumije što Washington pokušava učiniti. Amerika s Rusijom ponavlja staru igru. Manipulacija cijenama energenata, devalvacija nacionalne valute, čak i američki pokušaji da uvuku Rusiju u konflikt s bratskom državom Ukrajinom – sve je to ponavljanje američke taktike korištene ranije, za vrijeme Hladnog rata, a i poslije 1991.

Primjerice, uvlačenje Rusije u Ukrajinu bilo bi ponavljanje taktike uvlačenja Sovjetskog Saveza u Afganistan, dok bi manipulacija cijenama energenata i valutnim tržištima bila paralela američke strategije korištene da se destabilizira bathistički (Bath partija je najvažnija politička stranka s panarapskom ideologijom, koja igra važnu ulogu još od 1950-tih; prim. prev.) Irak, Iran ili Sovjetski Savez tijekom afganistansko-sovjetskog i iransko-iračkog rata.

Umjesto pokušaja da zaustavi daljnji pad vrijednosti rublje, Kremlj se izgleda odlučio strateški investirati u ljudski kapital u Rusiji. Nacionalni rezervni fondovi Rusije biti će iskorišteni za diverzifikaciju državne ekonomije i učvršćivanje socijalnog i javnog sektora. Unatoč gospodarskom ratu protiv Rusije, baš to je razlog što su plaće – učitelja u školama, profesora u visokoškolskim ustanovama za znanost i razvoj, zaposlenih u institucijama kulture, doktora u bolnicama i klinikama, bolničara i medicinskih sestara – dakle najvažnijih sektora za razvijanje ljudskog kapitala i kapaciteta u Rusiji – sve redom podignute.

RUSKI MEDVJED I TURSKI SIVI VUK

Kremlj, međutim, na raspolaganju ima cijelu popis opcija za kontriranje američkoj ofanzivi protiv Rusije. Jedna od njih uključuje dodvoravanje Turskoj. Rusko približavanje Turcima uključivalo je udaljavanje od izgradnje plinovoda Južni Tok iz Rusije preko Crnog mora i Bugarske.

Putin je izjavio da je Rusija otkazala projekt Južni tok 1. prosinca. Umjesto projekta Južni Tok, stigla je zamjena u vidu plinovoda koji ide iz južne federalne županije Ruske Federacije kroz Crno more do Turske. Ovaj alternativni plinovod, koji je popularno nazvan “Turski tok”, uparuje ruskog energetskog giganta Gazprom s turskim Botasom. Pored toga, Gazprom će početi Turskoj davati popust na ruski plin, koji će se povećavati kako bude rastao intenzitet rusko-turske suradnje. Ugovor o prirodnom plinu između Ankare i Moskve stvara dobitnu situaciju i za tursku i za rusku stranu.

Ne samo da će Ankara dobiti popuste na opskrbu energentima već će Turski tok turskoj vladi dati ono za čime je čeznula godinama. Turski plinovod će Tursku učiniti važnim energetskim koridorom i tranzitnom čvorištem sa svim pripadajućim tranzitnim prihodima. U takvoj situaciji Turska postaje koridor za opskrbu energentima između dobavljača Rusije i potrošača u koje spadaju zemlje EU i drugi kupci s jugoistoka Europe. Ankara će steći dodatni utjecaj na Europsku uniju, što će joj donijeti novi argument prilikom pregovora s Europom jer će Europska unija – budući da će biti energetski posrednik – s Turskom se morati dogovarati.

Što se tiče Rusije, ona će otkazivanjem smanjiti rizike s kojima je bila suočena prilikom izgradnje projekta Južni tok. Moskva je mogla protratiti vrijeme i resurse gradeći Južni tok samo da bi na kraju vidjela da je projekt suspendiran ili opstruiran na Balkanu od Bruxellesa i Washingtona. Ako Europska unija zaista želi ruski prirodni plin, onda će plinovod Turski tok biti produžen iz Turske preko Grčke, pa do Makedonije, Srbije, Mađarske, Slovenije, Italije, Austrije i drugih europskih zemalja koje žele biti integrirane u ovaj energetski projekt.

Otkazivivanje Južnog toka također znači i da će biti jedan alternativni energetski koridor manje iz pravca Rusije ka Europskoj uniji, barem za neko vrijeme. Ovo ima pozitivne implikacije na dešavanja u Ukrajini, koja predstavlja važnu tranzitnu rutu za ruski plin koji ide ka EU. Da bi osigurala protok ruskog plina kroz ukrajinsku teritoriju, Europska unija će biti odlučnija u pritiscima na dužnosnike u Kijevu da okončaju konflikt na Istoku Ukrajine.

Na više načina se Turski tok može promatrati kao rekonfiguracija propalog plinovoda Nabucco. Ne samo da će Turski tijek osigurati blagonaklonost Turske i povećati ruski utjecaj na EU, za razliku od Nabucca, koji ga je trebao smanjiti, novi plinovod će također privoljeti Ankaru da svoje ekonomske i strateške interese više usklađuje s ruskim interesima. To je razloz zašto, govoreći o Nabuccu i borbi za uspostavu alternativnih energetskih koridora, ovaj autor u 2007. ističe da “stvaranje ovih energetskih koridora i mreža predstavlja mač s dvije oštrice. Ovi geostrateški zglobovi i energetske osovine mogu dovesti i do razmjene međusobnog utjecaja. Integracija u infrastrukturi vodi i ka ekonomskoj integraciji “.

Izgradnja Turskog Toka i jačanje rusko-turskih odnosa može pomoći čak i po pitanju smirivanja krvavog sirijskog konflikta. Ako iranski prirodni plin bude integriran u Turski plinovod putem još jednog energetskog koridora koji sa iranskog teritorija ulazi u Anadoliju, onda bi turski interesi bili još više usklađeni s interesima Moskve i Teherana. Turska će biti spašena od poraza svoje neootomanske politike i biti će sposobna da se povuče iz sirijske krize. Ovo će dopustiti Ankari da se prestroji na suradnju s dva najvažnija trgovinska partnera – Iranom i Rusijom.

Važnost iransko-turske i rusko-turske trgovine i energetskih veza su razlog što je Ankara imala razumijevanja za Rusiju i Iran i što nije dozvolila da politika i razmimoilaženja povodom sirijske krize stanu na put njihovih ekonomskih veza i poslovnih odnosa, dok je Washington pokušavao te odnose poremeti, kao što je učinio s vezama između Rusije i EU. Ankara, međutim, shvaća da bi, ako pusti politiku da poremeti njezine gospodarske veze s Iranom i Rusijom, i sama Turska bila oslabljena i da bi to dovelo do toga da izgubi svaki vid neovisnosti koji sada uživa.

Majstorski objavljujući ruski potez dok je bio u Ankari, Putin se također pobrinuo osigurati vruće unutarnje razgovore u EU. Neki bi ovo nazvali stavljanjem soli na ranu. Znajući da će profit i potencijalna dobit izazvati internu raspravu u Bugarskoj i EU, Putin se retorički zapitao hoće li Europska komisija Bugarskoj nadoknaditi troškove za gubitke.

 RUSKI MEDVJED I KINESKI ZMAJ

Očigledno je da su ruski biznis i trgovinske veze preusmjerene na Narodnu Republiku Kinu i Istočnu Aziju. Povodom kinesko-ruskog plinskog mega ugovora, ova autor ističe da ovo nije bio toliko ruski kontrapotez na američki ekonomski pritisak koliko je to bila stvarna dugoročna ruska strategija koja pokušava povećati trgovinske i druge veze s Istočnom Azijom. Vladimir Putin osobno također je potvrdio ovaj stav tijekom konferencije za novinare 18. prosinca, pominjući ranije kada je odbacio – kao i ovaj autor – dojam da je takozvani “ruski twist na Istok” najvećim dijelom povezan s krizom u Ukrajini.

Prema riječima predsjednika Putina, proces širenja poslovnih veza s Kinom i Istočnom Azijom “proizlazi iz globalnih ekonomskih procesa, jer Istok – to jest Azijsko-pacifička regija – pokazuje brži rast od ostatka svijeta”. Ako ovo nije dovoljno uvjerljivo da je zaokret ka Istočnoj Aziji već bio u planu za Rusiju, onda je Putin kategorički otklonio sve sumnje u nastavku spomenute na konferenciji 18. prosinca. Govoreći o kinesko-ruskom plinskom ugovoru i drugim ruskim projektima u Istočnoj Aziji, Putin je objasnio sljedeće: “Projekti na kojima radimo odavno su isplanirani, čak i prije posljednjih problema koji su se pojavili na međunarodnoj razini ili po pitanju ruske ekonomije. Mi jednostavno provodimo naše dugoročne planove u djela”.

Iz perspektive ruskog predsjedničkog savjetnika Sergeja Glazjeva, SAD vodi svoj hibridni rat protiv Rusije da bi u konačnici stale na put kineskim partnerima Moskve. U pronicljivom intervjuu Glazjev ukrajinskoj novinarki Aljone Berezovskoj – koja radi za filijalu Rasija Sevodnje, primarno fokusiranu na informacije u vezi s Ukrajinom – objašnjava osnove američkog neprijateljstva prema Rusiji: bankrot SAD, pad konkurentnosti na globalnim tržištima i washingtonska nemogućnost da u krajnjoj liniji spasi svoj financijski sustav servisirajući strani dug ili privlačeći dovoljno investicija da bi uspostavila neku vrstu inovativnog ekonomskog probitka – sve su to razlozi zbog kojih Washington srlja na Rusku Federaciju. Prema Glazjevljevim riječima, SAD želi “novi svjetski rat”. Drugim riječima, Americi treba konflikt i konfrontacija. To je razlog zašto se održava ukrajinska kriza u Europi.

Sergej Glazjev samo ponavlja neke točke iz intervjua od par mjeseci prije toga, zatim u članku od 23. rujna pisanom za magazin Rusija u globalnim pitanjima”, koji sponzorira ruski Savjet za međunarodne poslove, think-tank koji su 2010. osnovali ruski ministar vanjskih poslova i ruski ministar obrazovanja, i američkog magazina Foreign afears”, koji objavljuje Savjet za inozemne poslove SAD.

U tom članku Glazjev dodaje da Washingtonov europski izazov upućen Rusiji može na kraju koristiti Kinezima jer će borba oslabiti SAD, Rusiju i Europsku uniju, što će Kini donijeti prednost. Smisao objašnjavanja svega ovoga je da se kaže da Rusija želi izbalansirano strateško partnerstvo s Kinom. Osobno Glazjev Berezovskoj u tom intervjuu čak govori da Rusija želi obostrano korisne odnose s Kinom, koji ograničavaju mogućnost podčinjavanja Moskve Pekingu.

Bez ikakve sumnje, SAD želi prekinuti strateško partnerstvo između Pekinga i Moskve. Dugoročna strategija Moskve o kinesko-ruskoj suradnji pružila je Ruskoj Federaciji visok stupanj ekonomske i strateške sigurnosti od ekonomskog rata koji se vodi protiv ruske nacionalne ekonomije. Washington ipak pokušava obvezati Kineze da ne pružaju ruku Rusiji, koja je pod ekonomskim napadom. U ovom kontekstu pad cijena na tržištu energenata također može biti usmjeren na stvaranje trenja između Pekinga i Moskve. Jednim dijelom, manipulacija na tržištima energenata i pad cijena mogu dovesti do slabljenja i narušavanja kinesko-ruskih odnosa tako što će prisiliti Kineze da poduzmu korake koji bi stavili mrlju na njihove odlične odnose s ruskim partnerima. Valutni rat protiv ruske rublje može također biti usmjeren u tom pravcu. Drugim riječima, Washington se možda nada da će Kina postati dovoljno pohlepna i kratkovidna i pokušati ostvariti prednost iz pada cijena na energetskim tržištima i devalvacije ruske valute.

Što god da su namjere Washingtona, svaki ekonomski korak koji SAD poduzmu protiv Rusije će na kraju nanijeti štetu i američkoj ekonomiji. Također, vrlo je mala šansa da su “mandarinci” (naziv za Kineze izveden iz naziva mandarinskog dijalekta na kojem govori preko 730 milijuna ljudi, prim. prev.) nesvjesni šta SAD vjerojatno pokušavaju učiniti. Kinezi su svjesni da je Kina, a ne Rusija, krajnji američki cilj.

EKONOMSKI TERORIZAM: ARGENTINA I LEŠINARI

SAD vodi ekonomski rat protiv Rusije i njene državne ekonomije koji je u punom zamahu. U krajnjoj liniji, svi Rusi su kolektivna meta. Ekonomske sankcije ne predstavljaju ništa drugo nego rat. Da se kriza u Ukrajini nije desila, bio bi pronađen drugi razlog za napad na Rusiju.

Pomoćnik američkog državnog tajnika Victoria Nuland i pomoćnik ministra Financija Daniel Glazer čak su u svibnju 2014. rekli Odboru za inozemne poslove američkog Zastupničkog doma da je krajnji cilj američkih ekonomskih sankcija protiv Rusije učiniti ruski narod toliko jadnim i očajnim da on na kraju eventualno zahtijeva da se Kremlj preda SAD i sprovede “političku promjenu”.

“Politička promjena” može značiti svašta, ali ono na što se najvjerojatnije misli je smjena režima u Moskvi. Ustvari, cilj SAD izgleda da uopće nije usmjeren na vršenje pritiska na rusku vladu da promijeni svoj vanjskopolitički kurs, već na iniciranje promjene režima u Moskvi i potpuno obogaljenje Ruske Federacije kroz poticanje unutarnjih podjela. To je razlog što karte podijeljene Rusije distribuira Radio Slobodna Europa.

Sudeći po predsjedničkom savjetniku Sergeju Glazjev, Washington “pokušava uništiti i oslabiti Rusiju, što će izazvati njenu fragmentaciju, jer oni trebaju ovu teritoriju i žele uspostaviti kontrolu nad ovim kompletnim prostorom”. “Ponudili smo suradnju od Lisabona do Vladivostoka, budući da, u nastojanju da održe njihovou geopolitičku premoć nad Kinom, postoji potreba za kontrolom tog prostora”, navodi on, naglašavajući da SAD žele gospodariti, a da nisu zainteresirane za suradnju.

Aludirajući na riječi bivšeg američkog visokog diplomate Meldin Albright da je Rusija nepravedno obdarena ogromnom teritorijom i resursima, Putin je također govorio na sličan način 18. prosinca na konferenciji za novinare, objašnjavajući kako SAD žele podijeliti Rusiju i steći kontrolu nad obilnim prirodnim resursima koji se nalaze na njenom teritoriju.

Nije ni čudo da u 2014. rekordni broj ruskih građana ima negativan stav o odnosima između njihove zemlje i SAD. Anketa koju je proveo ruski Centar za istraživanje javnog mnijenja pokazala je da 39% posto ruskih ispitanika vidi odnose sa SAD kao “uglavnom loše”, a 27% kao “vrlo loše”. Ovo znači da 66% posto ruskih ispitanika ima negativan stav po pitanju odnosa s Washingtonom. To je rezultat istraživanja na razini cijele Ruske Federacije. Štoviše, ovo je najveći porast negativne percepcije o SAD još od 2008, kada je Amerika podržala gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija u ratu koji je Tbilsi vodio protiv Rusije i odcijepljene republike Južne Osetije; 40% posto je tadašnje odnose vidjelo kao “uglavnom loše”, a 25% posto Rusa je u tom razdoblje odnose vidjelo kao “vrlo loše”.

Rusija može tretira ekonomski rat koji se vodi protiv njezine nacionalne ekonomije i njenog građanstva kao “ekonomski terorizam”. Ako ruske banke i financijske institucije budu oslabljene s ciljem da se stvori financijski kolaps u Ruskoj Federaciji, Moskva može uvesti pomoćne fiskalne mjere svojim bankama i financijskom sektoru, koje mogu stvoriti ekonomske šokove u Europskoj uniji i Sjevernoj Americi.

Govoreći hipotetički, Rusija ima mnogo opcija za financijsku defanzivu ili kontraofanzivu koje se mogu usporediti sa taktikom spaljene zemlje koju je primijenila protiv zapadnoeuropskih osvajača tijekom Napoleonovih ratova, Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata. Ako ruske banke i institucije ne plate ili odlože plaćanje svojih derivatnih dugova i to opravdaju ekonomskim ratom i ekonomskim terorizmom, dogodit će se financijski šok i tsunami od Europske unije do Sjeverne Amerike. Ovaj scenarij ima neke paralele s koracima koje je Argentina povukla da bi izbjegla lešinarske fondove.

Valutni rat će se na kraju okrenuti protiv Washingtona i Wall Streeta. Energetski rat će također promijeniti smjer. Već sada Kremlj je jasno naznačio da će, zajedno s drugim zemljama, uzvratiti Americi na valutnim tržištima kroz odgovor koji će neutralizirati američke financijske manipulacije i petrodolara. Riječima Sergeja Glazjeva, Moskva razmišlja o “sustavnom i sveobuhvatnom” odgovoru “usmjerenom na iznošenje na vidjelo i stavljanje točke na političku dominaciju SAD i, što je najvažnije, podrivanju američke vojno-političke moći bazirane na printanju bezvrijednog dolara kao svjetske valute.”

Njihovo rješenje uključuje stvaranje “koalicije jakih zemalja koje zagovaraju stabilnost – u suštini globalnu antiratnu koaliciju s pozitivnim planom za preuređenje međunarodne financijske i gospodarske arhitekture na principima obostrane koristi, poštenja i poštovanja nacionalnog suvereniteta”.

Nadolazeći vijek neće biti “Američko stoljeće” kao što neokonzervativci u Washingtonu misle. Biti će “euroazijsko stoljeće”. Washington preuzima veći teret nego što može ponijeti. To može biti razlog zbog čega je američka vlada objavila kraj sankcijama protiv Kube i razlog zbog čega se SAD trude obnoviti trgovinske veze s Iranom. Unatoč ovome, arhitektura poslijeratnog (misli se na Drugi svjetski rat; prim. prev.) svijeta ili, ako hoćete, arhitektura svjetskog poretka nastalog nakon 1945. godine, sada je u samrtnoj postelji i možemo je smatrati okončanom. To je ono na što Kremlj i glasnogovornik ruskog predsjednika Putina Dmitrij Peskov misle kada kažu.
 
(web-tribune.com/uredio i preveo:nsp)