VRHUNSKI RUSKI OBAVJEŠTAJAC: Jugoslavija je srušena kao proba koncepta konačnog obračuna s Rusijom

Ovo je prerađena verzija intervjua s Nikolaj Patruševom, tajnikom Vijeća sigurnosti Rusije

Patrušev jedan od najvažnijih Putinovih savjetnika po pitanju nacionalne sigurnosti.

On se pridružio KGB-u 1975., a od 1999. do 2008. bio je šef ruskog FSB-a.

Jedan od njegovih najvažnijih poslova jeste da prenosi Putinu i ostalim ključnim dužnosnicima za inozemnu politiku važne informacije dobivene od ruskih obavještajnih službi.

On je u ovom intervjuu dao uvid u to što ruske obavještajne službe prenose Kremlju, te ćemo, između ostalog saznati i da:

1. Ruske obavještajne službe nisu očekivale da Janukovič padne tijekom Majdanskih prosvjeda.

2. Ruske obavještajne službe su davno upozorile Kremlj da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi prozapadnjački prevrat u Ukrajini.

Također ćemo saznati kako ruske obavještajne službe promatraju svijet.

Ruske obavještajne službe nisu uspjele predvidjeti svrgavanje Janukoviča u veljači

Specijalisti su upozoravali da postoji visoka mogućnost eskalacije situacije u Ukrajini u smislu političke i gospodarske nestabilnosti. Istovremeno, vjerojatnost trenutnog rušenja vlasti u Kijevu uz potporu vojnih skupina otvorenih nacista nije razmotrena u to vrijeme.

Konstantno je osiguravana materijal i financijsku pomoć, bez kojih Ukrajina nikako ne bi mogla da se izbori s financijskim poteškoćama.

Ruske obavještajne službe su predvidjele proamerički prevrat u Ukrajini

Što se tiče dugoročnih predviđanja, ukrajinska kriza je bila potpuno očekivan ishod sustavne aktivnosti SAD i njihovih saveznika.

Posljednjih četvrt stoljeća ova aktivnost je bila potpuno usmjerena na odvajanje Ukrajine i ostalih republika bivše SSSR od Rusije i totalno reformiranje postsovjetskog prostora tako da odgovara interesima Amerike.

Victoria Nuland, asistent tajnika države SAD za Europske i Euroazijske poslove, u više navrata je rekla da je od 1991. do 2013. godine Washington potrošio 5 milijardi dolara na “podržavanje želje naroda Ukrajine za jačom i demokratskije vlašću”.

…..kao Rezultat ove aktivnosti … odgojena je čitava generacija koja je potpuno zatrovana mržnjom prema Rusiji uz mit o “Europskim vrijednostima”. Oni nisu shvatili da ove vrijednosti nisu zapravo dizajnirane za Ukrajince. Nitko, tko i sam ima ozbiljnih problema i izazova, neće pomoći poboljšanju standarda neke tamo Ukrajine.

Prevrat u Ukrajini je katastrofa ponajviše za samu Ukrajinu

Mislim da će “otrežnjivanje” Ukrajinaca biti grubo i bolno. Ostaje nada da će se sve dogoditi relativno brzo.

Želio bih napomenuti još jedan faktor od temeljne važnosti. Neovisno od daljnjeg razvoja događaja, Ukrajina jednostavno se neće moći razviti uspješno bez Rusije, svidjelo se to drugima ili ne.

….dok će za Rusiju oštećenje ovih ….. odnosa biti bolan udarac, za Ukrajinu će biti katastrofalan.

Politika SAD prema Rusiji danas prosto nastavlja politiku SAD prema SSSR tijekom Hladnog rata

…… da se katastrofa u Ukrajini nije dogodila, pronašao bi se neki drugi način da se Rusija “zadrži”. Ovaj način je u uporabi desetljećima, mijenjali su se samo oblici i taktike implementacije.

Kao što znate, sukob između SSSR i Zapada je poslije Drugog svjetskog rata poprimio oblik “Hladnog rata”. Vojno-politička komponenta ovog sukoba je prepuštena NATO-u, koji je formiran pod inicijativom SAD 4. travnja 1949. godine. Analiza praktične aktivnosti NATO-a pokazala je da je pri kreiranju saveza Amerika imala dva glavna cilja.

Prvo, vojni blok usmjeren protiv SSSR formiran je pod vodstvom Amerike.

Drugo, Washington je spriječio pojavu autonomnog grupiranja država u zapadnoj Europi koje bi se natjecale protiv SAD.

Nakon raspada SSSR i raskidanja Varšavskog pakta, koji je ujedinio socijalističke države Europe i koji je po definiciji predstavljao veliku opasnost po NATO, ne samo da nije raspušten, nego se još i raširio u vojnom smislu.

SAD je izazvao raspad SSSR otkrivajući njegove “Slabe točke”

Strategiju otkrivanja “slabosti” ustanovio je Zbigniew Brezinski, američki politolog i državnik poljskog porijekla, a pod zapovjedništvom predsjednika Reagana to je postala osnova američke politike prema Rusiji. Kao rezultat analitičkog posla velikih razmjera, “slabosti” SSSR-a su definirane i sustavno proučavane u političkim, ekonomskim, ideološkim i drugim sferama.

Glavna “slabost” države po definiciji CIA-e bila je ekonomija. Nakon detaljnog modeliranja, američki stručnjaci su identificirali “najslabiju kariku”, tj. ogromnu ovisnost proračuna SSSR od izvoza energetskih resursa. Strategija koja je prouzročila financijski i ekonomski bankrot države formulirana je uz pomoć dva međusobno povezana cilja: dovođenje do oštrog pada prihoda u proračun SSSR od inozemne trgovine, zajedno sa znatnim porastom troškova na rješavanje problema kreirao izvana.

Smanjenje cijene nafte je procijenjeno kao glavna mjera za smanjenje prihoda u proračun. To je uspješno napravljeno sredinom osamdesetih godina.

Rast troškova SSSR je izazvan u nekoliko područja: tranzicija od strategije američkog protivljenja SSSR u Afganistanu ka strategiji uvlačenja u afganistanski rat; poticanje antivladinih demonstracija u Poljskoj i drugim državama socijalističkog bloka s namjerom da se Moskva izazove u dodatne troškove radi stabilizacije situacije u istočnoj Europi; raspaljivanje utrke razvijanja oružja itd.

Treba napomenuti da su u to vrijeme Amerikanci uspjeli u ostvarivanju svog cilja. Nastala je duboka ekonomska kriza koja se proširila na političku i ideološku sferu. Konačan kolaps gospodarstva izazvale su mjere “oporavka” koje je ponudio Zapad kroz MMF i Svjetsku banku.

Prevrat u Ukrajini podržan od strane SAD i sankcije su dio strategije SAD “Slabih točaka” usmjerene na Rusiju

….Prevrat U Kijevu, ostvaren uz otvorenu podršku SAD-a, prati klasičan predložak koji je ispitan u Latinskoj Americi, Africi i na Bliskom istoku. Ipak, nikada ranija ta shema nije toliko utjecala na interese Rusije.

Analiza je pokazala da provociranjem Rusije na osvetničke korake Amerikanci pokušavaju ostvariti iste ciljeve kao osamdesetih po pitanju SSSR. Istovremeno, oni neutraliziraju europske ekonomske konkurente koji su se, prema mišljenju Washingtona, prilično zbližili s Moskvom.

Aktivnost administracije SAD u sferi Ukrajine događa se u sklopu nove politike Bijele kuće usmjerene na održavanje vodstva Amerike u svijetu strateškim zadržavanjem rastućeg utjecaja Ruske federacije i drugih centara moći.

Jugoslavija je bila generalna proba, a desila se zbog slabosti Rusije pod Jeljcinom

Ruska federacije je devedesetih godina, zbog vrlo poznatih razloga, izgubila dominantan utjecaj nad Balkanom. U razdoblju od 1991. do 1996. godine, tijela koja su oblikovala inozemnu politiku ruske države nisu službeno ni imala koncept “nacionalnog interesa”. Oni su imali neutemeljena očekivanja zahvalnosti za poslušnost od strane svojih zapadnih partnera i očekivali neku vrstu posebne pogodnosti za blisku i bezuvjetnu suradnju sa SAD.

NATO blok je pod izgovorom održavanja mira i bez ozbiljnog protivljenja s naše strane samouvjereno cirkulisao izvan svoje zone odgovornosti, efektivno dovodeći vojnu komandu i kontrolirajući balkanske države na razne načine. Činjenica je bila očigledna: Rat na Balkanu bi se mogao smatrati probom i prologom za korake većih razmjera koji će podijeliti svijet.

Jugoslavija je srušena kao proba koncepta konačnog obračuna s Rusijom.

“Rat protiv terorizma” SAD osigurao je Rusiji samo privremeni odmor

….Ohrabreni oslabljenjem i posljedičnom eliminacijom SSSR, američki krugovi vlasti su učinili sve što je moguće da osiguraju dominaciju nad većim izvorima sirovih resursa u našoj državi i središnjoj Aziji, kao i tranzitne puteve za njihov izvoz. Washington je planirao proširiti svoju sferu utjecaja na regije Crnog mora, Kavkaz i Kaspijskog mora.

Jedina prepreka realizaciji američkih planova bila je Rusija, koja je sačuvala svoj vojni potencijal kako bi nanijela neprihvatljivu štetu SAD.

Američki stratezi su vidjeli rješenje u postupnom rasparčavanju države. Prva regija koja je bila na meti bila je Sjeverni Kavkaz.

Od veće važnosti je bila i Čečenija, koja je proglasila svoju neovisnost i privremeno bila pod efektivnom kontrolom Zapada.

U ovim uvjetima, rusko vodstvo je usvojilo čvrst stav branjenja jedinstva države čiju je volju predstavljao predsjednik Vladimir Putin, koji je po cijenu ogromnih napora uspio spriječiti odvajanje Čečenije od Rusije.

Nakon 11. rujna 2001., svjetska zajednica je prepoznala terorističku prijetnju kao glavnu svjetsku prijetnju čije je zaustavljanje zahtijevalo zajedničke napore. Rezultat je bio oslabljeni napad na Rusiju, jer je Zapad bio usmjeren na teroriste na Kavkazu.

U to vrijeme, Washington je prikazivao izvjesnu spremnost na suradnju, mada zapravo nije htio napustiti politiku “zadržavanja” po pitanju Rusije. Sve više i više NATO ustanova se približavalo našim granicama.

Oživljavanje Rusije nakon 1999. i uspostavljanje saveza sa Kinom, Indijom i drugim zemljama BRICS-a uznemirilo je SAD

Nakon 7-8 kolovoza 2008., kada je gruzijsko vodstvo, uz podršku SAD, pokušalo uništiti Južnu Osetiju, svijet se ponovno značajno promijenio.

Sve se dogodilo na prepad. Gruzijski diktator je vjerovao da će vojni upad na dan otvaranja međunarodnih Olimpijskih igara staviti Rusiju u tešku poziciju. Međutim, rusko vodstvo je brzo odreagiralo spriječivši agresiju.

Nakon događaja u kolovozu u Kavkazu, Washington je bio uznemiren očiglednom namjerom Rusije da zauzme mjesto među svjetskim silama 21. stoljeća i da upotrijebi financijske prihode za eksploataciju resursa i unapređivanje obrambenog potencijala i ljudskog kapitala.

Američkom vodstvu se također nije svidjela suradnja Rusije s Kinom i Indijom, uvođenje BRICS summita, uspješna aktivnost CSTO, SCO i EAEC, ali i formiranje Carinske unije.

Pojavili su se novi veći igrači kao što su Kina, Indija, Brazil i Iran, ali i zemlje s rastućom ekonomijom poput jugoistočne Azije i Južne Koreje koje su postale značajan faktor za SAD.

Indikacije o potrebi da se primjeni djelotvoran dijalog s Rusijom o brojnim pitanjima počele su se pojavljivati ​​s dolaskom nove administracije predsjednika Baracka Obame.

Međutim, uskoro je postalo jasno da Washington ne naginje zapravo ka suradnji. Pošto Rusija nije imala nikakve koristi od ovih dijaloga, suradnja je privedena kraju i stav SAD prema Rusiji počeo je ponovno podsjeća na vrijeme Hladnoga rata.

Cilj SAD je kontrolirati ruske energetske resurse, ali i hranu i vodu kako bi utvrdili svoju dominaciju

……stručnjaci su sigurni da se neka nova zamjena za ugljikovodike po pitanju stvaranja energije neće pojaviti bar u narednih nekoliko desetljeća.

Nedostatak vode i navodnjavanja postaje akutan problem u brojnim državama Azije, ali i Afrike.

Mnogi američki stručnjaci tvrde da postoje ogromni teritoriji pod kontrolom Moskve koje ne služe eksploataciji te kao takve nemaju korist za čovječanstvo. Nastavljaju se tvrdnje o “ne-fer” raspodjeli prirodnih resursa i potrebi da se osigura tzv. “Slobodan pristup” tim resursima za druge države.

Prijetnja Rusiji od strane SAD je “konstantna”, a “primirja” nikad ne traju

Čak i tijekom razdoblja primirja između Rusije (SSSR) i SAD, američki partneri su se uvijek pridržavali tog razmišljanja.

Zato se rusko vodstvo suočava s konstantnim zadatkom: jamčenjem teritorijalnog integriteta i suvereniteta domovine, obranom i umnožavanjem svojih bogatstava i njihovim upravljanjem radi interesa multietničkog naroda Ruske federacije.
 
(webtribune.rs/uredio: nsp)