CJEPIVO POSTOJI! Politička Ekonomija Ebole i Kapitalistička Neisplativost Cijepljenja

“Stručnjaci kažu da nas od cjepiva za ebolu dijeli samo 50 bjelaca”, glasi zajedljiv naslov jednog portala koji je pogodio srž problema sa svojom “reportažom” o eboli

Da su oboljeli bijelci, kaže kratko objašnjenje, problem ebole bi bio riješen.

Rasizam je sigurno jedan od čimbenika. Jeremy Farrar, infektologa i voditelj Wellcome Trust, jedan od najvećih humanitarnih istraživačkih centara na svijetu, izjavio je Toronto Star: “Zamislite da ste nekoj regiji Kanade, Amerike, Europe, 450 ljudi umre od virusne hemoragične groznice. To bi bilo neprihvatljivo – ali to je neprihvatljivo i u zapadnoj Africi “.

Pomogli njemačkom istraživaču 2009., a ne pomažu Africi 2014.?

On ističe kako je eksperimentalno kanadsko cjepivo protiv ebole po žurnom postupku dato jednom njemačkom istraživaču 2009. poslije nesretnog slučaja u laboratoriju. “Pokrenuli smo i nebo i zemlju da pomognemo njemačkom tehničaru. Kako toga nema kad je u pitanju zapadna Afrika? “

Problem ebole se ne rješava i zato što se na njegovom rješavanju ne može skoro ništa zaraditi. U pitanju je neprofitabilna bolest.

Velike farmaceutske tvrtke su svjesne da je tržište za borbu protiv ebole sićušno, dok su troškovi za razvoj cjepiva još uvijek visoki. Na čisto kvantitativnoj osnovi, neki će (možda s pravom) reći da se nije dobro fokusirati previše na bolest koja ubija manje ljudi nego, primjerice, malarija (300.000 žrtava od početka ovog vala ebole) ili tuberkuloza (600.000). Međutim, ekonomska ograničenja koja koče liječenje ebole također objašnjavaju zašto se farmaceutske tvrtke opiru razvoju tretmana i ove i mnogih drugih bolesti.

U proteklom desetljeću je zapravo bilo ogromnih pomaka u istraživanju terapije za ebolu, pretežno u privatnom sektoru ili od strane malih biotehnoloških kompanija financiranih javnim novcem, s različitim opcijama liječenja, uključujući poizvode na bazi nukleinske kiseline, terapije antitijelima i nekoliko eksperimentalnih cjepiva – od kojih je pet uspješno zaštitilo od ebole nehumane primate.

Cijepivo bi bilo dostupno da…

Anthony Fauci, šef Nacionalnog instituta za alergiju i infektivne bolesti, kaže da bi cjepivo za ebolu bila na dohvat ruke – da nije korporativnih škrtica. “Radili smo na vlastitom cjepivu protiv ebole, ali nikada nismo uspjeli da dobijemo nikakvu podršku od tvrtki”, kaže on za USA Today.

“Imamo probnu cjepivo, damo je majmunima i ono radi dobro, ali poticaj za farmaceutske tvrtke da razviju cjepivo koje liječi male epidemije koje se javljaju svakih trideset ili četrdeset godina – pa, to i nije neki naročiti poticaj”, rekao je za Scientific American. Većina stručnjaka se slaže da postoji dovoljno znanje o eboli. Stvar je samo u tome što su epidemije toliko rijetke i pogađaju premalo ljudi da bi se istraživanje isplatilo – to jest da bi bilo profitabilno velikim farmaceutskim tvrtkama.

“Ove epidemije pogađaju najsiromašnije zajednice na planeti. Iako izazivaju veliku pometnju, to su relativno rijetki događaji “, kaže Danijel Bausch, direktor infektivnog odjela 6. vojnomedicinske istraživačke jedinice (Namri-6), biomedicinskog istraživačkog laboratorija u Limi.

“Dakle, ako pogledate interese farmaceutskih kompanija, nema mnogo entuzijazma da se ebola provlači kroz prvu, drugu i treću fazu ispitivanja i da se napravi cjepivo koje će upotrijebiti samo nekoliko desetaka ili stotina tisuća ljudi.”

John Ashton, predsjednik neprofitne organizacije UK Faculty of Public Health, napisao je oštar članak u nedjeljnom Independentu osuđujući “skandaloznu nespremnost farmaceutske industrije da investira u istraživanje za proizvodnju cjepiva i tretmana, što tvrtke ne žele jer su brojke kojima se barata relativno male i ne opravdavaju investiciju. “Ovo je moralni bankrot kapitalizma koji djeluje u odsustvu etičkog i društvenog okvira”, zaključio je on.

Takva situacija ne vrijedi samo za ebolu. Već trideset godina velike farmaceutske tvrtke se odbijaju baviti istraživanjem novih klasa antibiotika. Zbog ove “praznine u izumima”, liječnici očekuju da ćemo za dvadeset godina ostati bez učinkovitih lijekova za rutinske infekcije. Brojne medicinske tehnike i zahvati uvedeni od 1940-ih ovise od osnovne antimikrobne zaštite. Produžavanje prosječnog životnog vijeka koje je u ovom razdoblju zabilježeno rezultat je brojnih čimbenika, ali svakako ne bi bilo moguće bez antibiotika. Prije njihovog razvoja, bakterijske infekcije bile su među najčešćim uzrocima smrti.

Antimikrobna otpornost u svijetu pada

U travnju, Svjetska zdravstvena organizacija je prvi put u svojoj povijesti objavila izvještaj koji prati antimikrobnu otpornost u cijelom svijetu, i zaključila da postoje “alarmantni razine” bakterijske rezistencije. “Ova ozbiljna prijetnja više nije buduće predviđanje, ona se događa u ovom trenutku u svakoj regiji svijeta i ima potencijala da ugrozi sve ljude, svakog životnog doba, u svim zemljama”, upozorava ovo tijelo UN-a.

Razlog je jednostavan, kao što i same tvrtke priznaju: farmaceutske tvrtke ne nalaze logiku u toma da ulože predviđenih 870 milijuna dolara (odnosno 1,8 milijardi imajući u vidu i cijenu kapitala) po lijeku, za proizvod koji će ljudi upotrijebiti svega nekoliko puta u životu kada se inficiraju – u usporedbi s ulaganjem istog novca u razvoj vrlo profitabilnih lijekova za kronične bolesti poput dijabetesa ili raka, koje pacijenti moraju uzimati svakodnevno, često do kraja života.

Svake godine u Americi, prema podacima Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko dva milijuna ljudi se zarazi bakterijama otpornim na antibiotike. Oko 23.000 njih od toga umre. Identičnu situaciju imamo i kod razvoja cjepiva. Ljudi, primjerice, kupuju lijekove protiv astme ili inzulin desetljećima, dok se cjepivo prima jednom u životu. Već desetljećima mnoge farmaceutske tvrtke odustaju ne samo od istraživanja i razvoja cjepiva, nego i od proizvodnje, tako da se 2003. Amerika počela suočavati s nestašicom uobičajenih dječjih cjepiva. Situacija je toliko ozbiljna da CDC sada ima javno dostupan website koji prati trenutne nestašice i kašnjenje cjepiva.

Ali barem što se tiče ebole, tamo gdje tržište zakaže, američko ministarstvo obrane intervenira i zapostavlja princip slobodnog tržišta u interesu nacionalne sigurnosti. William Sheridan, medicinski direktor tvrtke BioCrist Pharmaceuticals koja radi na eksperimentalnom antivirusnom lijeku BCX4430, opisuje financijske nedaće u istraživanju i razvoju liječenja ebole: “To jednostavno ne bi prošlo u nekoj većoj kompaniji”. Ali za potrebe male tvrtke poput njegove, federalna vlada je podržala istraživanje i obećala otkupiti zalihe lijekova protiv ebole kao preventivnu zaštitu od bioterorizma. “Postoji tržište i to tržište je američka država”, rekao je za NPR.

USAMRIID, uz suradnju kanadske Agencije za javno zdravlje, također podržava razvoj ZMAPP-a, seruma monoklonskih antitijela koje proizvodi mala biotehnološka tvrtka iz San Diega MAPP Biopharmaceutical, i taj serum je nedavno ubrizgan jednom paru američkih liječnika, Kentu Brentley i Nancy Rightball, koji su radili s kršćanskom misionarskom grupom Samaritan ‘s Purse. Liječnici su se razboljeli u Liberiji njegujući pacijenate inficirane ebolom. Brentleyevo stanje se brzo pogoršavalo i već je pozvao ženu telefonom da se oprosti. Sat vremena nakon što je primio eksperimentalni serum, njegovo stanje se navodno preokrenulo, disanje mu se popravilo, a osip počeo nestajati. Narednog jutra se mogao istuširati, a kad je stigao u SAD iz Liberije, uspio je izaći iz ambulantnih kola bez ičije pomoći.

Treba biti oprezan i ne donositi ishitrene zaključke i tvrditi da je ovaj lijek izliječio misionare. Imamo probni uzorak od samo dvoje ljudi u ovom “kliničkom ispitivanju”, i nema kontrolnih skupina i tzv. slijepog ispitivanja. Sigurnost i učinkovitost ovog lijeka do sada nije testirana na ljudima. A kao i kod svake bolesti, određeni postotak pacijenata se sam oporavi.

Vojni sektor najbolji financijator cijepiv protiv Ebole

Ovdje je važno obratiti pažnju na ulogu ministarstva obrane, koje u ovom slučaju dokazuje superiornost javnog sektora kao čuvara i pokretača inovacija. Tu se postavlja pitanje da li privatni sektor treba po vlastitom nahođenju birati profitabilne uvjete, dok neprofitabilne prepušta javnom sektoru? Ako je farmaceutska industrija uslijed profitnog imperativa strukturno nesposobna proizvesti društvu neophodne proizvode, pa javni sektor (u ovom slučaju vojska) redovito mora popunjava ovaj tržišni nedostatak, onda taj sektor treba nacionalizirati i omogućiti da priljev od profitabilnih lijekova subvencionira istraživanje, razvoj i proizvodnju neprofitabilnih lijekova.

U takvoj situaciji više se ne bismo morali prepirati je li važnije spriječiti malariju, boginje ili dječju paralizu; mogli bismo istodobno rješavati i velike i zapostavljene bolesti. Nema nikakve garancije da bi odvrtanje ventila javnih financija odmah dovelo do uspješnog rezultata, ali u ovom trenutku privatne farmaceutske tvrtke se čak ni ne trude postići uspjeh.

Kapitalizam protiv socijalizma u razvoju cjepiva

Upravo na to misle socijalisti kada govore kako kapitalizam koči daljnji razvoj proizvodnih snaga. Nije problem samo u tome što je, odbijanje velikih farmaceutskih tvrtki da se bave zapostavljenim tropskim bolestima, cjepivima i istraživanjem i razvojem antibiotika, groteskno nemoralno ili nepravedno – nego i u tome što je proizvodnja potencijalnog obilja novih proizvoda i usluga koje bi koristile ljudskom rodu i proširile domete ljudske slobode, blokirana zbog letargije i nedovoljne ambicije slobodnog tržišta.

Fokusiranje na cjepiva ili lijekove je od presudne važnosti. Ali raditi to bez obraćanja pažnje na urušavanje javnog zdravlja i opće infrastrukture u zapadnoj Africi, i na šire ekonomske okolnosti koje doprinose epidemijama zoonotskih bolesti poput ebole, u najboljem slučaju predstavlja izbacivanje vode kantom iz probušenog čamca koji tone.

Gvineja, Liberija, Sierra Leone su neke od najsiromašnijih zemalja na planeti, i prema UN-ovom indeksu ljudskog razvoja nalaze se na 178,174, i 177. mjestu. Kad bi se ovakva epidemija dogodila u sjevernoeuropskim zemljama, u državama s najboljom zdravstvenom infrastrukturom na svijetu, situacija bi vjerojatno bila obuzdana.

Nije u pitanju samo manjak poljskih bolnica, nedostatak odgovarajuće higijenske prakse u postojećim bolnicama, odsustvo standardnih izoliranih jedinica i ograničen kadar obučenih zdravstvenih profesionalaca koji mogu ući u trag svakoj osobi koja je možda izložena virusu. Niti samo činjenica da je bolja skrb oboljelih ključni preduvjet za bolji ishod, kakav god tretman bio na raspolaganju. Širenje bolesti je također potpomognuto odumiranjem osnovnih državnih struktura koje bi mogle učinkovitije ograničiti kretanje bolesti, da se izbore sa logističkim poteškoćama i koordiniraju rad s drugim državama.

Kapitalizam ugrožava zdravlje čitavog svijeta?

Ebola je zoonoza, odnosno bolest koja se prenosi sa životinja na ljude (ili obratno). Oko 61% posto ljudskih zaraza u čitavoj povijesti bile su zoonotske, od gripe preko kolere do HIV-a. Kako Bausch piše: “Biološki i ekološki čimbenici možda pridonose izlasku virusa iz šume, ali je očigledno da društveno-političko okruženje diktira kako će se virus dalje razvijati – u izolirani slučaj ili dva, ili u veliku i dugu epidemijiu.”

Takvi ishodi predstavljaju predvidljiv rezultat neplanskog, nasumičnog razvoja u područjima poznatim po zoonoznom prelivanju, bez infrastrukturne podrške i egalitarne etike koja je omogućila, primjerice, eliminaciju malarije s američkog juga poslije Drugog svjetskog rata od strane CDC-a, u jednoj od njegovih prvih misija.

U proteklih nekoliko mjeseci, najgora zabilježena epidemija ebole razotkrila je moralno bankrotstvo našeg farmaceutskog modela razvoja. Borba za javno zdravlje u Sjedinjenim Američkim Državama i ujedinjena borba protiv privatizacije zdravstva u drugim zapadnim zemljama predstavljaju samo pola bitke. Cilj ovakvih akcija može se zaista ispuniti tek kada se započne nova kampanja: za obnovu međunarodne farmaceutske industrije kao službe u javnom sektoru, i kada se budemo usredotočili na probleme šire neoliberalne politike koja posredno ugrožava javno zdravlje cijelog svijeta.

Kao uzore možemo uzeti aktivističke skupine za HIV / AIDS s kraja 80-ih i početka 90-ih, kao što su ACT UP i Treatment Action Group, i 2000-ih, kao što je južnoafrička Treatment Action Campaign, koje su kombinirale izravnu akciju i građansku neposlušnost protiv tvrtki i političara. Ali ovoga puta nam je potrebna šira, sveobuhvatnija kampanja, koja ne obuhvaća samo jednu bolest, nego brojne tržišne neuspjehe – u razvoju cjepiva, otkrivanju antibiotika, u zapostavljanju tropskih bolesti i bolesti siromaštva. Potreban nam je znanstveno zasnovan aktivizam s dugoročnim, ambicioznim ali ostvarivim ciljem demokratskog osvajanja farmaceutske industrije. Potrebna nam je kampanja za uništenje neprofitabilnih bolesti.
 

 
 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=18997"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]