Sve više sigurnosnih kamera, a ljudi sve nesigurniji!

Osjećaj beznađa je globalan, a ne vezan tek uz područje Hrvatske i Balkana. Čini ti se da će neki pozitivni mladac zamijeniti onog nekog starog gnjavatora, a kad ono, tip se učas pretvori u malog diktatora, pa se s nostalgijom sjećaš stare garde i uviđaš kako je imala ljudsko lice. To se događa posvuda.

Piše: Krešimir Mišak

Dok sam se dosađivao čekajući da limar završi posao na mom autu, slušao sam radio u njegovoj radionici. Voditeljica je najavljivala emisiju koja će se baviti pitanjem novog sustava koji će zamijeniti stari. Konstatirala je da se današnji sustav očigledno raspada, u Americi pod posljedicama kreditne krize, a u Europi propada dosadašnji koncept eura, na Bliskom istoku u nizu revolucija došlo je do velikih političkih promjena. Pitanje je, rekla je, koji će sustav zamijeniti ovaj postojeći koji propada?

Odgovor je, naravno, očigledan (mada njoj ne) – centralizirana svjetska diktatura kineskog tipa. Bar je takva namjera ili inercija matrice ili Kontrolnog sustava. Kao što je očigledno da su sve tri stvari koje je nabrojila kao simptome rušenja starog sustava nastale zakulisnom manipulacijom onih koji žele uspostaviti novi sustav, koji su i sami potrošni robovi tog sustava. Jesu li dva i dva ikada očiglednije bili četiri?

Rijetko kad se spominju očigledne sličnosti sustava koji je vladao SSSR-om i EU-om. Kao što je to i sam nastanak SSSR-a, u vrijeme dok nije bilo društvenih mreža da se revolucije istovremeno mogu pokretati po cijelom svijetu. Moralo se djelovati lokalno pa je poslana skupina “revolucionara” na čelu s Lenjinom. Pripomogli su rušenju jednog sustava, a da je tada bilo radija vjerojatno bi se neka radijska voditeljica pitala isto kao i ona od maloprije: koji će sustav zamijeniti propadajući?

Naravno, Lenjinovi komunisti su imali rješenje na papiru, ali to je bio do tada novi i neviđeni poredak, još nepotrošen i nitko nije znao kako će zapravo izgledati. Kao što se pokazalo, Lenjinov sustav, koji se proglašavao borcem protiv nepravde, postao je neviđeno totalitarno društvo nepravde koje je uzrokovalo smrt milijuna ljudi, strah, izolaciju i nadgledanje. Spomenimo i to da danas više nije nepoznato u kojoj su mjeri Rockefelleri i Rotschildi preko obitelj američkog establišmenta kao što su Harrimani financirali Lenjinove “komuniste”. Netko bi se opet mogao zapitati kako to da su najveći kapitalisti financirali borce protiv samih sebe.

Ulaganje u sustav nadzora ljudi i događaja

Ako biste na trenutak skinuli zamagljene naočale s očiju, odgovor bi bio dosta očigledan. To je zato jer ti tipovi smatraju da se sve te promjene njih ne tiču, oni će uvijek biti iznad njih, jer će neizravno posjedovati i vladati i tim “radničkim” državama, kroz manipulaciju politikama svojih zemalja i gospodarenja tokovima novca.

Toliko je to jednostavno, a još je jednostavnije podleći slikama prikazanim u novinama i smetnuti s uma da se ista ruka nalazi iza svih sukobljenih strana današnjeg svijeta. Ono što se financijerima sviđalo u SSSR-u jest sustav nadzora i kontrole nad ljudima, kao i umjetno stvaranje neprijatelja Zapada, to je zapravo ono u što su oni investirali.

Dr. Richard Day, profesor pedijatrije i državni znanstveni direktor iluminatskog (nazovimo ga tako radi lakšeg sporazumijevanja) paravana, udruge “Planirano roditeljstvo” je 20. ožujka 1969. na Pitsburškom pedijatrijskom društvu pred osamdesetak liječnika opisao kako će izgledati svijet bliske budućnosti. Pobačaj više neće biti protuzakonit i bit će prihvaćen kao nešto potpuno normalno, rekao je. Opskrba hranom bit će nadzirana tako da je nitko neće moći dati nekom “bjeguncu iz sustava”.

Privatna proizvodnja hrane bit će zabranjena jer će se uporno ponavljati kako takva proizvodnja nije sigurna. Mladi će se školovati duže, ali pritom ništa neće naučiti, dok će važnost obitelji biti umanjena posredstvom manipulacije. Postojat će ograničenja u vezi s putovanjima, a privatno vlasništvo u području stanovanja posve će nestati.

Povećat će se doze nasilja, pornografije i opscenosti u medijima i filmovima, što će ljude učiniti manje osjetljivim na nasilje i pornografiju te će ih navesti na zaključak kako je život kratak, neizvjestan i surov. Glazba će biti sve “gora i gora”, a koristit će se u programiranju percepcije. Društvo će biti žestoko kontrolirano, a ljudi će biti elektronički praćeni. Odavno utemeljene zajednice bit će uništene nezaposlenošću i masovnom migracijom. Modifikacija vremena bit će korištena kao sredstvo ratovanja, kako bi se izazvale suše i glad.

Sve to, rečeno 1969. godine, neugodno podsjeća na današnji svijet, zar ne?

Nove garniture upravljača sve dehumaniziranije

Dobro prikazuje kako sestezanje Kontrolnog sustava manifestira na puno načina, a svaki je tek djelić cjelovite slike, koju je dr. Day tako zgodno sažeo. Financijski pritisci s domino-učinkom su najvidljiviji. Potom, kao da nove garniture upravljača, na svim razinama, postaju sve udaljenije od ljudi, sve dehumaniziranije.

Čini ti se da će neki pozitivni mladac zamijeniti onog nekog starog gnjavatora, a kad ono, tip se za čas pretvori u malog diktatora, pa se s nostalgijom sjećaš stare garde i uviđaš kako je imala ljudsko lice. To se događa posvuda, s kim god sam načeo tu temu imao je ista iskustva.

Pa onda, u ono vrijeme dok su nas mediji zabavljali wikileaksima i uhićenjem bivšeg premijera i sve to predstavljali kao velike promjene, negdje sam pročitao da je Sabor te godine donio više zakona nego u zadnjih deset godina. Nelagodno. Je li itko od onih koji su dizali ruku pročitao sve te zakone? Je l’ itko nama i objavio što u njima piše? Zašto tako hitno, tako naglo i u tišini?

Dok su se wikileaksi koristili za promociju borbe za istinu, ispričat ćete me što više ne vjerujem u glavne priče velikih medija, pogotovo kad čitam (ali ne na prvim stranicama) da se iza brda valjaju zakoni o kontroli Interneta u SAD-u, a jedan od povoda za uvođenje tih mjera „povećanja nacionalne sigurnosti” bit će i sami wikileaksi. Baš wicky, zar ne? Sve na jednom mjestu – i problem i reakcija i rješenje. Zašto Assange svoja otkrića objavljuje kroz New York Times, jedno od glavnih glasila Elite? Zašto se nikad nigdje u WikiLeaksima ne spominju tajne operacije Mossada i družbe, a ne samo neke benigne stvari na razini tračeva?

Nadalje, u koliko malo vremena su nadzorne kamere postale svakodnevna stvar? Pa ima ih čak u liftovima i haustorima stambenih zgrada, posvuda me snimaju, a to mi ne pridonosi osjećaju slobode, a još manje sigurnosti. Sigurnosne kamere mi stvaraju osjećaj nesigurnosti, nije li to apsurdno? Pravi novoorvelovski jezik, “sigurnosna kamera”. Imao sam prilike nekoliko puta gledati učinak kamera na djelu.

U jednom slučaju je čovjek vidio na snimci klinca koji mu je sastrugao naljepnicu sa zvona, ali nije ga mogao identificirati, em ga nije poznavao, em mu nije ni vidio lice dobro na snimci, pa je sve bio ćorak. U druga dva navrata pomoću kamera su optuženi nevini ljudi jer su “šerloci” iz osiguranja i policije “povezivali pojmove” – prijatelj dade prijatelju nešto preko ograde firme i odmah je optužen da je krao iz firme, mada se kasnije ustanovi da se ništa nije zbivalo nego je toj dvojici tako bilo kraće i jednostavnije. Ili kamera snimi nekog kako izlazi iz ureda s malim ruksakom na leđima točno na vikend kad je netko ukrao neki monitor iz ureda. I hop, evo ga ubrzo na policiji kako ga se ispituje, mada osoba nije bila ni kriva ni dužna. Drugim riječima, ništa od tih kamera po pitanju lova na kriminalce.

Svi smo u istom kotlu

Osjećaj beznađa je globalan, a ne vezan tek uz Hrvatsku i Balkan. Svi smo u istom kotlu, to je jasno, ali zašto nikako na zelenu granu? U školi su me učili da svijet cijelo vrijeme napreduje, da znanost napreduje, da društvo napreduje – a na kraju, od silnog “napretka” ljudi su sve zgrčeniji, ustrašeniji, bolesniji i depresivniji. Globalno gledano, umjesto da je sve manje, zapravo je sve više gladnih, beskućnih, bolesnih i slično. Izraženo u hladnim brojkama. Pljuc na takav napredak. Tu zapravo napretka i nema, to je nazadak. Jer ili si sretan ili nisi, to se računa.

Kao i obično, imamo opcije odgovora: a) stvari spontano idu nagore i b) netko se silno trudi na ih usmjeri nagore. Zbog odgovora “B” kod ljudi nastaje taj sve univerzalniji i sve prisutniji, neodrediv osjećaj stezanja obruča. Ali da se ne bismo zavaravali, niti odgovor “A” u srži nije različit. Postavimo stvari ovako: ako svijet stalno ide nagore po pitanju sreće za njegove stanovnike, onda znači da su da vladajuće garniture, društveni sustavi i njihovi misaoni obrasci koji upravljaju svijetom potpuno nesposobni i potpuno pogrešni. A opet, očekujemo da oni smisle neko rješenje.

Postoji li još netko tko misli da te iste garniture i sustavi mogu iznjedriti ikakvo rješenje ili neki smjer boljitka za ljude?

To se još jedino može pročitati … pa, samo u svim vijestima, na svim svjetskim i domaćim televizijama, radijima i dnevnom tisku.
 
(uredio:nsp)