Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » SVIJET U RATU » Noam Chomsky: Zašto Izrael kosi travu u Gazi?

Noam Chomsky: Zašto Izrael kosi travu u Gazi?

Zašto-Izrael-kosi-travu-u-GaziNije prošlo puno vremena nakon što su Izrael i Palestinska samouprava su prihvatili sporazum o primirju poslije 50-dnevnog izraelskog napada, koji je za sobom ostavio 2.100 ubijenih Palestinaca i ogromna razaranja. Sporazum poziva na okončanje vojne akcije Izraela i Hamasa, kao i popuštanje izraelske opsade koja godinama guši Gazu

Međutim, ovo je samo još jedno u nizu primirja postignutih nakon još jedne izraelske eskalacije neprekidnog napada na Gazu. Kroz čitav ovaj period, uvjeti svih sporazuma bili su u suštini isti. Izrael se najčešće ne pridržava uvjeta sporazuma, dok ga Hamas poštuje – što je Izrael službeno priznao – sve dok pooštravanje izraelskog nasilja ne izazove Hamasov odgovor, nakon kojeg slijedi još gori val brutalnosti.

Ove eskalacije, koje podsjećaju na lovljenje ribe u bačvi, u izraelskom žargonu nazivaju se “košnjom travnjaka”. Posljednju epizodu je jedan visoki časnik američke vojske, zgrožen ponašanjem samozvane “najmoralnije vojske na svijetu” preciznije nazvao “preoravanjem”.

Prvi u nizu bio je Sporazum o kretanju i pristupu između Izraela i Palestinske samouprave iz studenog 2005. Taj sporazum je propisivao “prijelaz između Gaze i Egipta u Rafi za izvoz robe i tranzit ljudi, kontinuirano funkcioniranje prijelaza između Izraela i Gaze za uvoz / izvoz robe, kao i tranzit ljudi, smanjenje prepreka za kretanje unutar Zapadne obale, autobusne i kamionske konvoje između Zapadne obale i Gaze, izgradnju luke u Gazi i ponovno otvaranje zračne luke u Gazi “, porušene izraelskim bombardovanjem.

Taj sporazum je postignut nedugo nakon što je izrael povukao svoje doseljenike i vojne snage iz Gaze. Motiv za povlačenje objasnio je Dov Vajsglas, bliski suradnik tadašnjeg premijera Arijela Šarona, zadužen za pregovore i provođenje sporazuma.

“Važnost plana primirja je zamrzavanje mirovnog procesa”, objasnio je Vajsglas izraelskim novinarima, “Kada zamrznuti taj proces, sprečavate uspostavu palestinske države i sprječavate diskusiju o izbjeglicama, granicama i Jeruzalemu. Praktično, čitav ovaj paket koji se zove palestinska država, sa svim onim što to podrazumijeva, skinut je na neodređeno vrijeme s našeg dnevnog reda. I sve to s dozvolom. Sve to uz američki predsjednički blagoslov i ratificiranje oba doma Kongresa “. Točno tako.

“Prekid vatre je zapravo formalin”, dodao je Vajsglas, “On nam pruža neophodnu količinu formalina da izbjegnemo politički proces s Palestincima”. Izraelski jastrebovi su također naveli da je, umjesto da ulažu značajne resurse u održavanje nekoliko tisuća doseljenika u ilegalnim naseljima u razorenoj Gazi, logičnije da se oni prebace u ilegalna subvencionirana naselja u područjima Zapadne obale koja Izrael namjerava zadržati.

Primirje je opisivano kao plemeniti pokušaj postizanja mira, ali stvarnost je potpuno drugačija. Izrael se nikad nije odrekao kontrole nad Gazom i shodno tome je prepoznat kao okupacijska sila od strane Ujedinjenih naroda, Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja (osim Izraela, razumije se). U svojoj detaljnoj povijesti izraelskog naseljavanja na okupiranim teritorijima, izraelski znanstvenici Idit Zertal i Akiva Eldar opisuju što se zapravo dogodilo kada je ova zemlja obustavila vatru: taj uništeni teritorij nije oslobođen “ni na tren vojnog stiska Izraela niti cijene okupacije koju žitelji svakodnevno plaćaju”. Nakon prekida vatre “Izrael je za sobom ostavio spaljenu zemlju, razrušene ustanove i ljude bez sadašnjosti i budućnosti. Naselja su uništena u beskrupuloznom naletu primitivnog okupatora, koji zapravo još uvijek kontrolira ovaj teritorij i ubija i zlostavlja žitelje svojom zastrašujućom vojnom silom.”

Operacije Lijevano olovo i Stup obrane

Izrael je ubrzo našao izgovor za još ozbiljnije kršenje novembarskog sporazuma. U siječnju 2006. Palestinci su počinili ozbiljan zločin. “Pogrešno” su glasali na strogo kontroliranim slobodnim izborima, predajući parlamet u ruke Hamasu. Izrael i Sjedinjene države su smjesta nametnuli oštre sankcije, vrlo jasno pokazujući svijetu na što misle kada govore o “promicanju demokracije”. Europa je na to, na svoju sramotu, pristala.

SAD i Izrael su uskoro počeli planirati vojni udar za rušenje neprihvatljive izabrane vlade, što je dobro poznata procedura. Kada je Hamas spriječio državni udar 2007, opsada Gaze postala je mnogo ozbiljnija, kao i redovni vojni napadi Izraela. Pogrešno glasovanje na slobodnim izborima samo po sebi je predstavljalo ozbiljan prekršaj, ali sprječavanje američkog vojnog puča se pokazalo kao neprihvatljiv prijestup.

Novi sporazum o primirju sklopljen je u lipnju 2008. On je opet propisao otvaranje graničnih prijelaza koji će “omogućiti transport zabranjene i ograničene robe u Gazu”. Izrael je formalno pristao, ali odmah je najavio da neće poštovati sporazum i otvoriti granice sve dok Hamas ne oslobodi Gilada Shalita, izraelskog vojnika koji je držan u zatočeništvu.

Sam Izrael ima dugu povijest otimanja civila u Libanonu i na moru i njihovog dugog držanja bez uvjerljive optužbe, ponekad u svojstvu taoca. Naravno, uhićenje civila pod sumnjivim optužbama, ili bez ikakve optužbe, redovita je praksa na teritorijima pod izraelskom kontrolom. Ali uobičajena zapadnjačka distinkcija između ljudi i “neljudi” (prema Orvelovoj korisnoj terminologiji) sve ovo čini beznačajnim.

Ne samo što je Izrael održavao opsadu kršeći sporazum iz lipnja 2008, već je ta opsada bila izuzetno brutalna, pri čemu je čak i agenciji Ujedinjenih naroda za palestinske izbjeglice, koja brine o ogromnom broju službenih izbjeglica u Gazi, bilo zabranjeno da obnovi svoje rezerve.

Četvrtog studenog, dok su mediji bili fokusirani na američke predsjedničke izbore, izraelska vojska je ušla u Gazu i ubila šestoricu Hamasovih boraca. To je izazvalo raketni odgovor Hamasa i razmjenu vatre. (Svi poginuli bili su Palestinci.) Krajem prosinca, Hamas je ponudio da obnovi primirje. Izrael je razmotrio ponudu, ali ju je odbacio, opredelivši se da umjesto toga pokrene operaciju Lijevano olovo, trotjednu invaziju izraelske vojske na pojas Gaze, u kojoj su počinjena šokantna zvjerstva, dobro dokumentirana od strane međunarodnih i izraelskih organizacija za zaštitu ljudskih prava.

Osmog siječnja 2009, dok je operacija Lijevano olovo divljala punom snagom, Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je usvojio rezoluciju (Sjedinjene države su bile suzdržane), u kojoj se traži “hitan prekid vatre i potpuno izraelsko povlačenje, neometano pružanje hrane, goriva i medicinske njege Gazi i pojačavanje međunarodnih sporazuma za sprječavanje krijumčarenja oružja i streljiva”.

Novo primirje je i postignuto, ali uvjeti, slični prethodnim, ponovno nisu poštovani. Zatim je primirje potpuno napušteno u sljedećoj velikoj epizodi košnje travnjaka u studenom 2012, operaciji Stup obrane. Razvoj događaja u međuvremenu može se ilustrirati brojem žrtava od siječnja 2012. do pokretanja operacije – jedan Izraelac je ubijen iz vatrenog oružja iz pravca Gaze, dok je od izraelske vatre poginulo 78 Palestinaca.

Prvi čin operacije Stup obrane bilo je ubojstvo Ahmeda Džabarija, visokog funkcionera Hamasovog vojnog krila. Aluf Ben, glavni urednik vodećeg izraelskog dnevnog lista Haaretz, opisao je Džabarija kao izraelskog “podizvođača” u Gazi, koji je tamo gotovo pet godina omogućavao relativnu tišinu. Kao i uvijek, postojao je izgovor za ubojstvo, ali izraelski mirovni aktivist Gershon Baskin naveo je najvjerojatniji razlog. On je godinama sudjelovao u izravnim pregovorima s Džabarijem i napisao je da je Džabari, svega nekoliko sati prije nego što je ubijen, “dobio nacrt sporazuma o trajnom primirju s Izraelom, koje bi podrazumijevalo mehanizme za održavanje primirja u slučaju izbijanja raketnog sukoba između Izraela i frakcija u pojasu Gaze.”

Izrael ima dugu povijest akcija osmišljenih da spriječe prijetnju diplomatskog rješenja.

Nakon ove epizode košnje travnjaka ponovno je sklopljen sporazum o primirju. Ponavljajući sada već uobičajene uvjete, sporazum je tražio obustavu vojne akcije obiju strana i praktično ukidanje opsade Gaze, pri čemu je Izrael trebalo da “otvori prelaze i omogući kretanje ljudi i robe, i da se uzdrži od ograničavanja slobodnog kretanja mještana i napada na mještane u pograničnim područjima.”

Što se zatim dogodilo opisao je Nathan Trol, viši bliskoistočni analitičar Međunarodne krizne skupine. Izraelska obavještajna služba priznala je da je Hamas poštovao uvjete primirja.

“Izrael zato”, kako piše Trol, “nije imao previše poticaja da poštuje svoj ​​dio pogodbe. U naredna tri mjeseca od prekida vatre, izraelske snage su redovito ulazile u Gazu, pucale na palestinske seljake ili sakupljače sekundarnih sirovina preko granice, i otvarao vatru na čamce sprječavajući ribolovcima pristup najvećem dijelu morske području Gaze”. Drugim riječima, opsada nije ni prestala. “Prijelazi su redovito zatvarani. Takozvane tampon zone u Gazi (gdje je Palestincima zabranjen pristup i koje obuhvaćaju trećinu ograničenog obradivog zemljišta u pojasu Gaze) ponovno su uvedene. Uvoz je smanjen, izvoz je blokiran i sve manji broj stanovnika Gaze dobivao je izlazne dozvole za Izrael i Zapadnu obalu. “

Operacija Zaštitna oštrica

Tako su stvari tekle do travnja 2014, kada se dogodilo nešto značajno. Dvije velike palestinske grupacije, Hamas u Gazi i Palestinska samouprava (PA) kojom dominira Fatah na Zapadnoj obali potpisale su sporazum o jedinstvu. Hamas je načinio velike ustupke. U vladi palestinskog jedinstva nije sjedio niti jedan njihov član ili saveznik. U velikoj mjeri, kako primjećuje Nathan Trol, Hamas je prepustio vođenje Gaze Palestinskoj samoupravi. Nekoliko tisuća pripadnika sigurnosnih snaga PA razmješteno je u Gazi i PA je postavila patrole na granicama i prijelazima, dok za sigurnosni aparat Hamasa na Zapadnoj obali nije bilo takvih uzvratnih položaja. Na kraju, vlada nacionalnog jedinstva je prihvatila tri uvjeta na kojima Washington i Europska unija već dugo inzistiraju: nenasilje, poštovanje ranijih sporazuma i priznavanje Izraela.

Izrael se razbjesnio. Izraelska vlada je smjesta objavila da odbija suradnju s vladom nacionalnog jedinstva i otkazala pregovore. Još više su se razbjesnili kada je Amerika, uz većinu država svijeta, signalizirala da podržava vladu nacionalnog jedinstva.

Postoje dobri razlozi zašto je Izrael protiv ujedinjenja Palestinaca. Jedan je to što je sukob Hamasa i Fataha bio koristan izgovor za odbijanje ozbiljnih pregovora. Kako se može pregovarati sa zavađene suprotnom stranom? Još važnije, Izrael je preko 20 godina radio na odvajanju Gaze od Zapadne obale, suprotno sporazumima iz Osla 1993. u kojima stoji da su Gaza i Zapadna obala neodvojiva teritorijalna cjelina.

Albert-Einstein-PalestinaAlbert Einstein o Palestincima 1948.

Jedan pogled na kartu otkriva ovu logiku. Odvojene od Gaze, enklave na Zapadnoj obali prepuštene Palestincima nemaju pristup vanjskom svijetu. Obuzdavaju ih dvije neprijateljske sile, Izrael i Jordan, obje bliski američki saveznici – a nasuprot općem mišljenju, SAD je daleko od neutralnog “poštenog posrednika”.

Pritom, Izrael sustavno preuzima dolinu Jordana, protjerujući Palestince, gradeći naselja, zatrpavajući bunare i trudeći se na svaki način da se ova oblast – otprilike trećina Zapadne obale, koja obuhvaća veliki dio ukupne obradive zemlje – na kraju pripoji Izralelu, uz druge oblasti koje ova država preuzima. Tako će preostali palestinski kantoni biti potpuno okruženi. Ujedinjenje s Gazom bi poremetilo ove planove koji datiraju iz prvih dana okupacije i imaju dosljednu podršku najvećih političkih blokova, uključujući osobe koje se obiično izdaju za mirotvorce, poput bivšeg predsjednika Shimon Peresa koji je bio jedan od arhitekata naseljavanja duboko u Zapadnoj obali. (isti taj je jako dobar sa papa Franjom)

Kao i obično, tražio se neki izgovor za prelazak na sljedeću eskalaciju. Takva prilika se ukazala u brutalnom ubojstvu trojice izraelskih dječaka iz kolonije na Zapadnoj obali. Izraelska vlada je po svemu sudeći ubrzo shvatila da su dječaci mrtvi, ali pretvarala se da to ne zna, što joj je pružilo priliku da pokrene “akciju spašavanja” – zapravo divljanje upereno protiv Hamasa. Netanjahuova vlada je od samog početka tvrdila da je Hamas odgovoran, ali nije se potrudila da iznese dokaze.

Jedan od vodećih izraelskih stručnjaka za Hamas, slom Eldar, napisao je praktički odmah da su ubojice najvjerojatnije pripadaju otpadničkog klana u Hebronu koji već dugo zadaje glavobolje rukovodstvu Hamasa. Dodao je: “Siguran sam da nisu dobili zeleno svjetlo od rukovodstva Hamasa, nego su pomislili da je sada pravi trenutak da nešto urade.”

Izraelska policija od tada traga za pripadnicima ovog klana i hapsi ih, još uvijek bez dokaza, tvrdeći da su u pitanju “Hamasovi teroristi”. Drugog rujna, Haaretz je objavio da su nakon vrlo intenzivnih isljeđivanja, izraelske sigurnosne službe zaključile da je otmicu tinejdžera “izvršila nezavisna stanica” bez poznatih izravnih veza s Hamasom.

Osamnaestodnevno divljanje Izraelskih obrambenih snaga uspješno je poljuljalo omraženu vladu nacionalnog jedinstva. Prema izraelskim vojnim izvorima, vojska je pohapsila 419 Palestinaca, uključujući i 335 povezanih s Hamasom, i ubila šestoricu, nakon pretresa tisuća lokacija i zapljene 350.000 dolara. Izrael je izvršio i desetke napada na Gazu, usmrtivši pet pripadnika Hamasa 7. srpnja.

Hamas je konačno reagirao prvim ispaljenim granatama u posljednjih 18 mjeseci, što potvrđuju izraelski dužnosnici, dajući Izraelu izgovor da pokrene operaciju Zaštitna oštrica 8. srpnja. Pedesetodnevni napad pokazao se kao dosad najekstremnije kosilice.

Operacija (još uvijek bez naziva)

Izrael je danas u poziciji da preokrene svoju decenijsku politiku odvajanja Gaze od Zapadne obale, suprotno svom obećanju, i da prvi put poštuje sporazum o primirju. Trenutno je opasnost od demokracije u susjednom Egiptu donekle ublažena, jer je brutalni egipatski vojno-diktatorski režim generala Abdul Fataha al Sisija pouzdan saveznik Izraela u održavanju kontrole nad Gazom.

Vlada palestinskog jedinstva, kao što je već spomenuto, razmješta svoje snage duž granica Gaze i uprava bi mogla prijeći u ruke PA, čiji opstanak i financije ovise od Izraela. Izrael možda smatra da preuzimanje palestinske teritorije na Zapadnoj obali ide dobro i da nema mnogo razloga za strah od neke vrste ograničene autonomije za enklave koje su preostale Palestincima.

Ima istine iu onome što je premijer Benjamin Netanyahu rekao: “Mnogi elementi u regiji danas razumiju da u borbi koja im prijeti Izrael nije neprijatelj, nego partner”. Međutim, Akiva Eldar, vodeći izraelski diplomatski dopisnik, dodaje da “svi ti ‘mnogi elementi u regiji’ također shvaćaju da na vidiku nema nikakvog sveobuhvatnog i hrabrog diplomatskog poteza bez pristanka na osnivanje palestinske države po granicama iz 1967, i bez pravičnog sporazumnog rješenja za problem izbjeglica”. To nije na izraelskom dnevnom redu, ističe on, i zapravo predstavlja izravno kršenje izbornog programa koalicije Likud iz 1999., od koga se ne odstupa, koji “oštro odbacuje osnivanje palestinske arapske države zapadno od rijeke Jordan”.

Neki obaviješteni izraelski komentatori, naročito kolumnista Deni Rubinstein, vjeruju da je Izrael spreman da promijeni kurs i popusti pritisak na Gazu.

Vidjet ćemo.

Podaci iz proteklih nekoliko godina ukazuju na suprotno, a prvi pokazatelji nisu povoljni. Po završetku operacije Zaštitna oštrica, Izrael je najavio najveću prisvajanje teritorija Zapadne obale u posljednjih 30 godina, od skoro 400 hektara. Radio Izrael je izvijestio da je preuzimanje odgovor na ubojstvo trojice židovskih tinejdžera od strane “Hamasovih boraca”. U odmazdu za ovo ubojstvo jedan palestinski dječak je živ spaljen, ali Palestinci za to nisu dobili nikakvu izraelsku zemlju, niti je bilo reakcije kada je izraelski vojnik 10. kolovoza ubio 10-godišnjeg Halila Anatija u jednoj mirnoj ulici u izbjegličkom kampu nadomak Hebrona, pa zatim sjeo u džip i odvezao se, ostavljajući ovo dijete da iskrvari na smrt, dok je najmoralniji vojska na svijetu svojim napadima razbijala Gazu.

Anat je bio jedan od dvadeset troje Palestinaca (uključujući troje djece) koje su izraelske okupacijske snage ubile na Zapadnoj obali tijekom napada na Gazu, prema podacima UN-a, uz više od 2.000 ranjenih. “Nijedna od ovih žrtava nije ugrozila život vojnika”, napisao je izraelski novinar Gideon Levy. Ni na to nije bilo nikakve reakcije, kao što nema reakcije na činjenicu da je Izrael u proteklih 14 godina ubijao u prosjeku više od dvoje palestinske djece tjedno. Ipak su to neljudi.

Obično se tvrdi, ukoliko je dvodržavno rješenje propalo nakon izraelskog preuzimanja palestinskih teritorija, da će ishod biti jedna država zapadno od Jordana. Neki Palestinci se tome raduju, predviđajući da će onda moći voditi borbu za jednaka prava po ugledu na Južnu Afriku pod aparthejdom. Mnogi izraelski komentatori upozoravaju da će “demografski problem” većeg arapskog nataliteta i slabljenja židovskog doseljavanja ugroziti njihov san o “demokratskoj židovskoj državi”.

Ali ovakva uvjerenja su podložna sumnji.

Realna alternativa dvodržavnom rješenju je da će Izrael nastaviti provoditi planove koje je provodio godinama, preuzimajući sve što ima bilo kakvu vrijednost na Zapadnoj obali, izbjegavajući gusto naseljeno palestinsko stanovništvo i uklanjajući Palestince s područja koja pripaja Izraelu. Tako će se riješiti “demografski problem”.

U područja koja se pripajaju Izraelu spada i znatno prošireni Veliki Jeruzalem, područje unutar ilegalnog “zida razdvajanja”, koridori koji presijecaju regione na istoku, a vjerojatno i dolina Jordana. Gaza će vjerojatno ostati pod uobičajenom nemilosrdnom opsadom, odvojena od Zapadne obale. I sirijska Golanska visoravan – poput Jeruzalema pripojena nasuprot naređenju Vijeća sigurnosti – tiho će postati dio Velikog Izraela. U međuvremenu, Palestinci sa Zapadne obale držaće se u neizdrživim kantonima, uz specijalan tretman za elite po tipičnom neokolonijalnom obrascu.

Ove mjere se provode od osvajanja 1967., po načelu koje je izložio tadašnji ministar obrane Moshe Dayan, jedan od najvećih prijatelja Palestinaca među izraelskim čelnicima. On je svojim kolegama iz vlade rekao da Palestincima na Zapadnoj obali poruče: “Nemamo nikakvo rješenje, i dalje ćete živjeti kao psi, i tko god poželi može otići, pa ćemo vidjeti gdje će nas odvesti ovaj proces.”

Ovaj prijedlog je bio sasvim logičan unutar šireg koncepta koji je 1972. artikulirao budući predsjednik Haim Hercog: “Ne negiram pravo Palestinaca ni živjeti, ni da imaju stav ili mišljenje o bilo čemu … Ali sigurno nisam spreman da ih smatrama partnerima u bilo kojem smislu u zemlji koja je tisućama godina pripadala našem narodu. Židovi u ovoj državi ne mogu imati nikakvih partnera”. I Dayan je tražio izraelsku “trajnu vladavinu” (“memshelet keva”) nad okupiranim teritorijima. Kada Netanjahu danas iznese isti stav, to nije nikakav presedan.

Poput drugih država, Izrael navodi “sigurnost” kao opravdanje za svoju agresivnost i nasilje. Ali obaviješteni Izraelci nisu naivni. Njihovo prepoznavanje realnosti jasno je artikulirao 1972. zapovjednik zrakoplovnih snaga (i kasniji predsjednik) Ezer Weizmann. On je objasnio da ne bi bilo nikakvih sigurnosnih problema da Izrael prihvati međunarodni apel i povuče se s teritorija koje je osvojio 1967, ali ta država onda ne bi mogla “postojati u razmjerima, duhu i kvaliteti koje danas podrazumijeva”.

Već čitav vijek, cionistička kolonizacija Palestine odvija se prvenstveno po pragmatičnom načelu tihog uspostavljanja činjenica na terenu, koje će svijet prije ili kasnije prihvatiti. Ovo je bila vrlo uspješna politika. Nema razloga da se ona ne nastavi sve dok joj Sjedinjene države pružiti neophodnu vojnu, ekonomsku, diplomatsku i ideološku podršku. Za one zainteresirane za prava ugnjetenih Palestinaca, nema većeg prioriteta od rada na promjeni američke politike, a to više nije nemoguć san.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*
Palestina 1910-1947 prije dolaska Židova iz Europe nakon rata

 
Osnivanje države Izrael

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

RUSKI ZNANSTVENIK UPOZORAVA: Iluminati su poubijali znanstvenike, a zemlje koje odbiju naređenja napadaju geofizičkim oružjem!
MASONI KROZ POVIJEST: Tko je današnji Veliki meštar Hrvatske?

Filed under: SVIJET U RATU · Tags: , , , , , , , , , , , ,

 
reklama