Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » SVIJET U RATU » MORALNA NADMOĆ ZAPADA SVODI SE NA KONTROLU TERITORIJA I LJUDI

MORALNA NADMOĆ ZAPADA SVODI SE NA KONTROLU TERITORIJA I LJUDI

vladari-svijeta-iluminatiIako kršćansko učenje smatra da iznosi istinu i jedinu istinu, ipak ne misli da se istina koju propovijeda smije nametati silom.

Sila se smije koristiti samo kao odgovor na učinjenu nepravdu i samo na jednak način. Stari zavjet to izražava stavom “oko za oko, zub za zub”, a Novi zavjet u ovozemaljskom životu ide do krajnjih granica i zahtjeva praštanje, premještajući uspostavljanje jednakosti, pa dakle i kažnjavanje u onostranost – poslije života i prepuštajući suđenje Bogu. Zadržava se zahtjev za pravdom, koja se uvijek temelji na jednakosti, ali se uspostavljanje pravde prepušta Bogu.

Jednakost iskazana moralnim načelom, koje zahtjeva da postupamo dobro, također je kroz povijest široko prihvaćena, glasi: “čini drugome ono što bi volio da on čini tebi, odnosno ne čini drugome ono što ne bi volio da on čini tebi”. Dakle jednakost se javlja i u ideji pravde – da bi omogućila razmjenu i raspodjelu (funkcioniranje društva) i u osnovnom moralnom načelu – da bi osigurala umjerenost u postupanju pojedinaca.

Važno je primijetiti da nigdje ne stoji “dva oka za moje oko”, zbog toga da bismo razumjeli da su “sto za jednoga” (pravilo koje je Hitler u Jugoslaviji primjenjivao), Vijetnam, Irak, Iran, Sirija. i slični primjeri – čist paganizam.

Dakle, oni koji se dnevno pozivaju na to da su najbolji kršćani tek su na razini poganstva, zato što oni nesrazmjer i odmazdu uspostavljaju kao mjerilo svojih postupaka.

Ideja o “moralnoj nadmoći”, koja je danas vladajuća matrica zapadnog svijeta, naročito SAD, ali naravno i EU (oni za sebe tvrde da su branitelji slobode, demokracije, ljudskih prava, modernosti, prosperiteta itd..) U sebi, kao svoju suštinu, nosi prešutno ukidanje Drugog. Naime, ako sam ja moralno nadmoćan i koristim sva sredstva prisile, uključujući i silu, da bi svi drugi prihvatili moj stav, onda ja time suštinski ukidam pojam Drugog.

Taj Drugi će ili postati isto što i ja ili će biti uništen. Pozicija moralne nadmoći uopće ne vidi Drugog kao stvarnu posebnost, nego samo kao objekt-prepreku, koja se ima slomiti: bilo tako što će napustiti svoju suštinu i prihvatiti njene stavove ili tako što će nestati.

UKIDANJE JEDNAKOSTI

Pored toga što u samom pojmu ukida Drugog kao subjekt, “moralna nadmoć” u sebi isključuje bilo kakvu jednakost, srazmjeru, u postupanju. Zbog toga satiranje milijuna ljudi, za one koji provode politiku zasnovanu na pretpostavci o moralnoj nadmoći, ne proizvodi bilo kakav unutrašnji sukob.

Pošto, po samoj definiciji, drugi mora nestati, onda je samo pitanje učinkovitosti – kako se to uradi uz najmanji utrošak resursa, prije svega para. Vidjeti drugog kao objekt je suština robovlasništva – kako samo ime kaže, čovjek se svede na predmet-robu. I jedino preostalo pitanje jest čija je roba.

Tako se od navodnog zalaganja za individuu, s lakoćom i u cjelini ukida individua, sloboda zamjenjuje modernim ropstvom, a pravda interesom male grupe ljudi.

Zapad nema nikakve veze s kršćanskim vrijednostima

Moralna nadmoć koju Zapad zagovara zakonito se svodi na pitanje kontrole teritorija i ljudi, odnosno velike riječi o demokraciji i ljudskim pravima svode se na novac.

Rečeno ćemo učiniti još jasnijim kada, ovome nasuprot, stavimo samo neka temeljna kršćanska učenja: da se istina širi ljubavlju, dobrotom, strogim pravilima koje vjernik dnevno mora primjenjivati, a koji u najvećoj mjeri sputavaju svaku gordost. Slobodna volja Drugoga je temelj na kome se vjera temelji, a sam kršćanin je dovijeka nesavršen.

On do kraja života (a duša po svoj prilici i nakon smrti) teži vlastitom idealu – da se ugleda na Tvorca i u tom konceptu je svaka nadmoć isključena. Tako ponovo dolazimo do jasnog uvida da danas Zapad nema nikakve veze s kršćanskim vrijednostima. To se dodatno pokazuje kada se podsjetimo učenja u Novom zavjetu da, “tamo gdje nam je blago, tamo nam je srce”.

Ako nam je blago ljubav, dobrota, istina, pravda, suosjećanje, poštenje, vrednoća itd.. – Onda smo u skladu s kršćanstvom (neovisno od toga da li smo vjernici ili nismo), a, ako nam je blago novac – onda smo u skladu sa suvremenom zapadnom civilizacijom.

Za odgovor kako je u novijoj povijesti došlo do ovoga, sasvim dobro će nam poslužiti marksistički pristup. Ne slažem se s prevladavajućim mišljenjem koje se zastupa kod naših inače ispravno kritički nastrojenih intelektualaca da se promjenom doktrine proizvode štetne posljedice. Sasvim suprotno. Kada je SAD krajem 19. stoljeća želio osigurati širenje svoje ekonomske interesne sfere na Srednju i Južnu Ameriku, onda je to obrazlagano “doktrinom o nacionalnom interesu” jer je to bio dovoljan okvir za regionalnu eksploataciju.

Međutim, kada je krupni kapital u Prvom svjetskom ratu video neviđenu šansu za bogaćenjem i širenjem svojih interesa na cijeli svijet i zbog toga inzistirao da Amerika uđe u rat, građani to nisu htjeli prihvatiti zato što nisu u tome vidjeli “nacionalni interes”. Iz te potrebe da se preokrene mišljenje Amerikanaca kako bi SAD ušao u rat stvorena je doktrina o “moralnoj nadmoći”. Nije se tražio ulazak u rat zbog interesa, nego zbog prometejskog širenja plamena slobode.

PROTIV KRŠĆANSTVA

Bez mnogo nepotrebnog objašnjavanja, važno je uočiti da je Hitler samo preuzeo od SAD već gotovo rješenje i preformulirao ga u učenje o “nadčovjeku”, dok je Goebbels isto uradio sa već gotovim tehnikama kontroliranja masa.

Vladajuća piramida zapadne civilizacije, zasnovana i prožeta samo novcem, sama po sebi mora odustati od “nacionalnog interesa” pošto je i to neki okvir, neko ograničenje. Novoj eliti je neprihvatljivo voditi računa ne samo o drugim ljudima i nacijama nego i o društvu SAD-a. Prosto zato što se ti interesi kose sa interesima enormnog bogaćenja malog broja ljudi. Oni jednako gaze vlastiti narod kao i druge. Jedina razlika je u tome što ih ne bombardiraju (za sada), ali ih ubijaju šaljući ih u vojne misije po svijetu i masovno ih šalju u zatvore unutar SAD-a.

Moralna nadmoć kao životni stav i politička doktrina su ne samo suprotstavljeni kršćanskom učenju (ističemo to zato što se oni predstavljaju kao kršćani, a isto osuđuju i sve druge monoteističke religije, pa i politeističke u kojima je ipak jedan od bogova vrhovni bog) nego i samoj ideji pravde. Suština ideje pravde jeste jednakost osigurana silom, ili još preciznije – državom.

Cijeli vrlo složeni problem o tome što bi to bilo “jednako” koji nismo do danas teorijski riješili, ali bez koga nema dobro uređenog društva ni toliko željene sreće pojedinca, u konceptu moralne nadmoći se “rješava” tako što se napušta ideja jednakosti i prosto od nekadašnje pravde koristi se samo gola sila.

Zbog toga je zapadni svijet, zasnovan na ukidanju individualnosti, slobode i pravde, preplavljen lažima. Istinit uvid bi pokazao njegovu neodrživost, i oni ne mogu drugo nego da lažu. Taj sustav je duboko pogrešan čak i onda kada je uspješan. Zato se u tom sustavu i uzdiže uspješnost kao vrhovno mjerilo koje je s one strane dobra i zla.

Ukazujem na to da su prigovori o “brutalnoj sili izvan svakog poimanja prava”, “primjeni dvostrukih standarda (hoće se reći nejadnako postupanje u jednakim stvarima)” i sl.. samo opisivanje stanja, koje je nužna posljedica zaštite interesa najkrupnijeg kapitala i doktrine o moralnoj nadmoći kao njenom sublimiranom izrazu. Problem je međutim u samom korijenu sustava, a ne u njegovim pojavnim oblicima. Od tuda je popravak nemoguć. Jedino rješenje je korjenita promjena.

SMISAO PRIČE O DVOSTRUKIM STANDARDIMA

Ako se o dvostrukim standardima piše i govori s ciljem da se ilustrira nepopravljivosti sustava, onda je to meni načelno prihvatljivo. Bojim da svaki takav diskurs (razmatranje dvostrukih standarda) u sebi krije implicitnu tezu da bi sustav mogao biti bolji, što je neistinito i zato treba biti vrlo oprezan u toj vrsti argumentacije.

Kada govorim o zapadnom svijetu, onda govorim samo o onom njegovom dijelu koji želi vladati svijetom. Taj zapadni svijet se bez ostatka danas svodi na novac, golu silu i laž. Da bismo uspostavili jednakost kao bitan atribut pravde, moramo imati sposobnu državu. Jednako postupanje u jednakim okolnostima zahtjeva neku metodologiju koja nam propisuje što su to “jednake okolnosti”, a odatle i što je jednako primjereno postupanje.

U prikaza boginje pravde taj propisani model prikazan je kao balans. Plastično rečeno, sva naša muka definiranja pojma pravde sastoji se u tome da odredimo što bi to bio “balans” u stvarnim društvenim odnosima. Boginji je mjerilo dano već kao gotovo. Danas smo lišeni zabluda da tržište samo u važnim funkcijama razmjene dobara i usluga daje odgovor na to zašto nešto što se prodaje vrijedi baš toliko novca.

Također pouzdano znamo da se ne smije zanemariti tržište, ali se mora složenim sustavima izvršiti korekcija nužnih devijacija koje tržište sobom nosi da bismo uopće mogli procjenjujemo šta je to “jednako”. A tu korekciju može ostvariti samo država. U drugom dijelu sadržine pojma jednakosti nitko osim nas samih organiziranih kao društvo i državu kao najsloženijim izrazom jednog društva neće na dobar način odrediti razmjernu podjelu društvenog bogatstva i kazni (distributivni element jednakosti).

Pravda u sebi sadrži vaganje samo važnih društvenih odnosa. Otuda je božica pravde prikazana s mačem u ruci. Mač simbolizira državu (silu), ali i važnost onoga što se “stavlja na vagu” pravde.

Ono što nisu društveni odnosi nije predmet pravde (ako ja sebi oduzmem život, to nije predmet pravednog i nepravednog, ali, ako drugome oduzmem život, jeste), kao i čitav niz odnosa koji nemaju veću društvenu važnost (kad djeca igraju pikule, pa neko od njih krši pravila, to nije predmet pravde, ali ako to isto rade na burzi, onda jeste).

Od tuda primjeri u literaturi koji se navode u pogledu frule i tri djevojčice i nemogućnosti temeljiti argumentaciju kojom bismo frulu dodijelili jednoj od njih nisu dobri primjeri – pravda se ne bavi takvim pitanjima.

Obično se misli da je loše pravo ono koje nije pravično. To je pogrešno. Sama pravda je nepravična. Svako definiranje pojma pravde, koje pretendira na to da je sveobuhvatno, je toliko formalno da nam ništa ne govori o tome što je suština te jednakosti. Uobičajeno je da se pravednim smatra jednako postupanje u jednakim okolnostima, ali time isti problem samo premještamo na pitanje “što su to jednake okolnosti” i opet smo na početku.

PRAVDA NIKAD NIJE PRAVIČNA

Dakle, pravda koja nam ne govori ništa o stvarnom odnosu, koja je čist pojam, može biti shvaćena kao ujedno pravična. Ali pravda u stvarnim društvenim odnosima, pravda kojoj se daje sadržina, je nužno nepravična. Ovo zbog toga što je zahtjev za jednakošću istovremeno i neuhvatljivo složen i nužan biti točno određen.

Zbog te apstraktnosti na jednoj strani i potrebe da omogući najskladnije moguće funkcioniranje društva, primjena pravde (djelatna pravda) kao propis, a onda dosljedno i kao primjena propisa, je uvijek u izvjesnoj mjeri nasilje nad pojedinačnim slučajem. I ponekad je primjena propisa do te mjere na štetu nekog pojedinca, da je takvo postupanje nepravično, ali pravedno. Sam dakle pojam pravde je dijalektičan. Odnosno, pravda je nužno ponekad nepravična.

Otuda se zadovoljenju pravičnosti po pravilu ne smije izlaziti u susret, osim sasvim iznimno, i to samo u mjeri u kojoj se ne bi urušio cijeli koncept pravde na kome je društvo izgrađeno.

Pravni sustav koji je suprotan pravdi prosto je loš pravni sustav. Dobar pravni sustav nužno je pravedan. Jasno treba reći da nema ovozemaljsko prirodno pravo. Svi pokušaji da se pravni sustavi koji bitno odstupaju od pravde proglase nepravom, u sebi nose više opasnosti za pravdu i slobodu, nego što donose korisiti.

To ne znači da društvo, da bi nastavilo da traje i da se razvija, ne uspostavlja jednakost, ali političkim, vanpravnim sredstvima. Čak i kad formalno provode ispitivanje, to djeluje na građane kao politički akt nevješto zavijen u pravnu formu, kome ta forma više šteti nego što pomaže. O pravnicima da i ne govorimo.

Ti procesi štete zbog toga što daju neiscrpne razloge preispitivanja samog uspostavljanja narušene jednakosti kroz osporavanja procedura. Za društvo je mnogo bolje da prosto poravna račune i ide dalje nego da izmišlja nemoguće argumente koji bi pravni poredak ekstremnih režima izmještao u vanpravno područje.

Kako je određivanje sadržine jednakosti, moguće samo intervencijom države, otuda ne postoji ništa što bi bila “jednakost po sebi”, odnosno nije moguće uspostaviti bilo kakvu “univerzalnu pravdu” zato što bi to zahtijevalo neku nepostojeću univerzalnu državu. Mirno treba prihvatiti da zaista postoji relativizam uvijek kada pokušamo od formalne definicije pravde utvrditi njen konkretan sadržaj. To se najbolje vidi na primjeru: onaj tko podmetne otrov u metrou u Tokiju mora biti osuđen na smrt i ubijen zato što je samo to pravedno za japansko društvo, a isto takvo ubijanje u Stockholmu bi isključilo mogućnost da izvršitelj bude ubijen zato što švedsko društvo smatra da bi smrtna kazna bila nepravedna.

Kako ne postoje ni “svjetsko društvo” ni svjetska država, tako ni globalizam ne može nikada biti baštinik pravde. Naravno, moguća je univerzalna pravda od Boga. Ali to i nije na nama da sudimo, pa to ostavljam po strani.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

LUDI ZNANSTVENIK je stvorio najubojitiji virus u povijesti. Treba li ga zaustaviti?
FILANTROP BILL GATES financira razvoj kontracepcijskih mikročipova za kontrolu rađanja

Filed under: SVIJET U RATU · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama