Šta se događa kada na vlast dođu ekstremni desničari

Na zidu oronulog izbornog stožera Francuske komunističke partije (PCF) visi parola: “Njihovi osmjesi prevarti će samo lakovjerne”.

Petsto metara dalje, ispred gradske kuće u Henin-Beaumonta – starom rudarskom okrugu – Steve Brioa ne skida osmijeh s lica. Nakon 18 godina kampanje za ekstremno desničarski Nacionalni front (FN), grad je sada pod njegovom kontrolom. Na kraju je bio dovoljan samo jedan izborni krug.

Širom Francuske FN-u raste popularnost. Lokalni izbori u ožujku 2014. bili su najuspješniji u 42-godišnjoj povijesti stranke, s nešto manje od 1.500 lokalnih odbornika i 11 novoosvojenih gradova u industrijskim područjima na sjeveru i jugu.

Rezultati prošlotjednih europskih izbora potvrđuju ono čega su se mnogi plašili: da je FN, partija koju do prije samo nekoliko godina nije bilo pristojno spominjati, sada značajna sila u francuskoj politici.

U nacionalnoj tisku, Henin-Beaumont je postao simbol ovog uspjeha. Ovdje su, kao i u mnogim drugim mjestima, nekadašnji simpatizeri komunista prišli krajnjoj desnici, privučeni lokalnim interesima koje smatraju poštenim i populističkim antikapitalizmom koji ih povezuje s intelektualnim korijenima.

“Gradonačelnik je koristio iste govore kao krajnje lijevi sindikalistički pokret”, kaže Oktav Nitkovski, lokalni bloger koji studira u Parizu. “Uspio je jer su socijalističke i komunističke partije potpuno korumpirane.”

Na obodima ruralnog Henin-Beaumonta stoji nekadašnja tvornica kofera i torbi Samsonite, ogoljena i napola srušena. Zidovi su isprljani izblijedjelim mrljama. Ovdašnji klinci pronašli su igralište u ruševinama kapitalizma.

Nisu jedini. Godine 2005. ova tvornica je pripadala financijskoj tvrtki Mitt Romney-a, Bain Capital. Prodana je za jedan euro kompaniji koja se obvezala da će proizvoditi solarne panele, ali je umjesto toga dovela tvornicu u stečaj. Kako tvrde radnici, Bain Capital je isplanirao čitav scenarij: da se otarasi neželjene proizvodnje a da radnicima ne isplati otpremnine koje im pripadaju.

To je priča u kojoj se ogleda ogorčenost grada gdje je stopa nezaposlenosti trenutno 18 % posto i gdje malo tko vjeruje da desni (UNP) ili lijevi centar (PS) nude stvarna rješenja.

“Političari su potpuno napustili našu regiju”, kaže 39-godišnji Benihau Fahim, sin alžirskog doseljenika. “Nema više strastvenih ljudi.”

Upravo je to Steve Brioa obećao da će promijeniti. Tijekom kampanje bio je vidljiv, dvaput tjedno na tržnici, slušajući mještane, pružajući ruku. Pravio je čak i kompromise. Pred flamansko-gotskom gradskom kućom na čijem je sada čelu, zastava Europske unije nelagodno visi pored francuske trobojke, poslije protesta lokalnih aktvist.

“Ne sviđa mi se izraz ‘ideologija’”, kaže nam on. “Mislim da je pogrdan. Naš program je fokusiran na proračunska pitanja, lokalne poreze, kriminal i kaznenu politiku. Govorili smo o lokalnom bazenu, nogometnom terenu, kulturnim pitanjima, plaćama javnih službenika. “

Rasne podjele, imigracija i “proturječnosti” muslimanskog naseljavanja neobično su odsutni iz ovog diskursa. Ali poslije samo mjesec dana na funkciji, imidž Brioa kao pragmatičnog gradskog menadžera poljuljan je njegovom naredbom za iseljenje lokalnog ogranka Lige za ljudska prava, skupine koja se bori protiv antisemitizma i rasizma još od Drajfusove afere. Prijeteće poruke od FN-a dobila je i gradska crkva, tvrdi Nitkovski, nakon što je njen svećenik Jean-Marie Lohaj opisao njihove stavove kao nespojive s katoličkom vjerom.

Međutim, izgleda da to mještane ne pogađa. Imidž koju stranka Nacionalni Front (FN) želi projicirati: pouzdani, praktični gradski menadžeri, političari koji završavaju posao, izgleda da uspijeva.

“Možda su licemjeri, ali za nas se ništa nije promijenilo” kaže jedan Turčin, vlasnik restorana koji se nalazi odmah pored gradske kuće. “Čak je i Marin Le Pen ovuda prošetala i rukovala se s nama.”

Ako Henin-Beaumont potvrđuje tvrdnje da se FN detoksificirao – u drugim mjestima stvari stoje drugačije. U Mant La Viu – malom industrijskom predgrađu Pariza – pokazatelja tradicionalnije FN-ove dogme ima na pretek. Ovdje je generacija, nostalgična za poslijeratnim razdobljem zvanim Trente Glorieuses, “trideset slavnih godina”, postala ogorčena.

“Materijalno siromašni ljudi krive druge za svoje siromaštvo”, kaže Frederick Omonije u svom urednom stanu u centru grada. “Motiviraju ih ljubomora i strah – govore da stranci kradu državne resurse.”

Frederik ima 55 godina i proveo je u Mant La Viu čitav život radeći kao vodoinstalater, taksista i sada, poput svog oca, radnik u lokalnoj tvornici. Njega neprijateljski stav grada prema imigrantima ne pogađa izravno, ali pogađa njegovu suprugu Dadu 28-godišnju Senegalku.

“Tiho sam pričala telefonom u vlaku za Pariz, a jedna žena me je opomenula da se stišam. Kada sam joj rekla da je nepristojna, odgovorila mi je: ‘Vidjet ćemo što će se dogoditi na izborima’. Htjela je da kaže da će me protjerati.”

Prema tvrdnjama političkih komentatora i ljudi iz same stranke, Marin Le Pen je omekšala FN, pretvarajući ovu grupu kolaboracionista i revolucionarnih nacionalista u anti-rasističku, čak i liberalnu stranku. Ali u Mant La Viu, gdje trećinu stanovnika čine muslimani, stari rasizam promalja glavu.

“Nije nam ugodno”, kaže Azedin 54-godišnji pobožni muslliman koji je čitav život proveo u Francuskoj, “Islam postoji stoljećima, mi se zalažemo za slobodu i mir za sve. Ovo što se događa nije pravedno. “

Azedin stoji ispred oronule lokalne džamije, premale za zajednicu koju pokušava opslužiti. Zidovi se ljušte a krov je pokriven improviziranim plastičnim pločama.

Prema planovima koje je odobrio bivši gradonačelnik, džamija bi se trebala srušiti i na njenom mjestu izgraditi parking. Planove za mnogo veću bogomolju, adaptiranu od zgrade regionalnog trezora, odobrila je prethodna gradska vlast. Ali Siril Naut, novi gradonačelnik iz FN-a, sada ih je poništio. Kada ova gradska zgrada bude srušena, lokalna muslimanska zajednica neće imati mjesto za zajedničko bogosluženje.

“Stvari su se mnogo promijenile”, priča Abdelaziz El Džoharu, predsjednik džamije, neposredno nakon popodnevne molitve, “Tenzije ozbiljno rastu. Dobili smo nekoliko pisama od militantnih pristaša FN-a s uvredama i prijetnjama. Gurnuli su nam svinjetinu u spremnik i rekli da gradonačelnik treba očistiti grad od muslimanske rase. FN se želi normalizirati i predstaviti kao republikanska stranka. Ali ideologija njegovih pristalica nimalo se nije promijenila.”

Ogroman betonski nadvožnjak uzdiže se nad centrom Ajangea, nekad uspješnog metalskog grada u Mozelu. Kola tutnje ali se rijetko koja zaustavljaju. U dubokoj unutrašnjosti Lorene, ovo je takozvana “nevidljiva Francuska”: nezaposlenost je visoka, industrija je propala, a povjerenje u politiku nestalo.

Prošle godine grad je pogodilo gašenje ogromnih visokih peći u susjednom Florangeu, kao posljednja kap u dugom, sporom procesu ekonomskog i kulturnog propadanja. Hollande je obećao da će spasiti tvornicu u vlasništvu korporacije ArcelorMittal nakon zamornih industrijskih sukoba, ali se pokazalo da je obećanje prazno.

Još prošle godine, novi gradonačelnik Fabijen Engelman, bio je aktivista sindikata CGT i član ljevičarske Nove antikapitalističke partije (NPA). Sada provodi vrijeme kritizirajući “muhamedansku ideologiju” i ukidajući “stečena prava” imigranata. Njegove riječi nailaze na dobar odjek.

“Ajange je nekad bio vrlo bogat, živ grad”, kaže 68-godišnja Paskal u lokalnoj pekari. “Sada se pretvorio u groblje. Tamo gdje zavlada siromaštvo, odmah se pojave vrane. Ne razumijem zašto dajemo pomoć ljudima iz inozemstva kad naši ljudi ne dobivaju ništa. “

Preko puta, u baru Central, Danijel, sakupljač smeća, ispija espresso. Njegova majka i otac su Alžirci, ali on je rođen u Ajangeu.

“Muka mi je od ovoga”, kaže tiho, “Hoće da se otarase džamije, kažu da ima previše halal mesara. Gradonačelnik krivi strance za propast i daje prednost Francuzima.”

Njegovi strahovi su više nego opravdani. Engelman je obećao “svinjokolj” u Ajangeu, ako dođe na vlast. Sada, ako bude po njegovom, sinovi i kćeri muslimanskih vjernika poput Danijela neće imati obroke bez svinjetine u školama.

“Ako se to dogodi, odselit se iz grada”, kaže Danijel vidno potresen, “Zbog djece.” Dok završavamo razgovor, okreće glavu da sakrije suze.

U pokrajinskoj vladi Lorene, nitko ne želi da Nacionalna Fronta (FN) uspije. Strahuje se da će Ajangeu biti ukinute presudne financijske subvencije kao neka vrsta kolektivne kazne, da lokalno stanovništvo ne bi steklo dobar dojam o FN-u.

Ovo je deprimirajuća slutnja za grad kome je očajnički potrebna pomoć, ali to nažalost nije jedini takav grad u Francuskoj. Pošto ekstremna desnica postaje sve popularnija diljem kontinenta, na nacionalnoj i europskoj razini, problemi tek počinju.
 
(pescanik/uredio i preveo:nsp)