Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » TEORIJE ZAVJERE, VIJESTI Hrvatska » TEORIJA ZAVJERE: Jugoslavija se morala raspasti, a njezine dr┼żave danas ┼żive bolje

TEORIJA ZAVJERE: Jugoslavija se morala raspasti, a njezine dr┼żave danas ┼żive bolje

jugoslavija-raspadPopularni novokomponirani mitovi ka┼żu da je Jugoslavija bila radni─Źki raj, u kom su svi imali posao i pla─çu, besplatne stanove, dobro ┼żivjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice “Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo”.

Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, ┼íkole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je do┼íao Tu─Ĺman, sve nam oteo, privatizirao, oplja─Źkao, i danas nemamo ni┼íta svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usa─Ĺivani u svijest stanovni┼ítva ve─ç preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internetu nema prostora i zahtijeva bar pove─çi esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo ┼íto ka┼żu gole brojke i lako provjerive ─Źinjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni

Jesu, ako su kupili kartu za M├╝nchen u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon ┼íto je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridru┼żilo jo┼í oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Slu┼żbeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ ka┼żu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno ve─ça nego u Hrvatskoj prije krize, i ne┼íto malo manja nego ┼íto je to danas. Problem je me─Ĺutim ┼íto je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naro─Źito me─Ĺu visokoobrazovanima. Trend rasta nezaposlenosti se jasno vidi iz grafikona.

No nezaposlenost je jako varirala me─Ĺu republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala izme─Ĺu 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spu┼ítala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je slu┼żbena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statisti─Źkom godi┼ínjaku Jugoslavije.

nezaposlenost-jugoslavijaReklo bi se, dosta bolje nego danas, bar ┼íto se Hrvatske ti─Źe. Me─Ĺutim, postoje nezgodne ─Źinjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su do┼íli do podatka da je, pored 268.000 slu┼żbeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost slu┼żbeno iznosila samo 7,2%, postojalo jo┼í bar 135.000 osoba koje su aktivno tra┼żile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj slu┼żbeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo jo┼í oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude jo┼í gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija ─Źlanove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, doma─çe i strane, su upu─çivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “politi─Źkog zapo┼íljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istra┼żivanjima, vi┼íak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istra┼żivanje vr┼íeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili ─Źisti “tehnolo┼íki vi┼íak”, balast. To je bilo naro─Źito izra┼żeno u velikim dr┼żavnim sistemima koji su slu┼żili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statisti─Źki, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne rade─çi ni┼íta. Osamdesetih su sve ─Źe┼í─çi postali “prinudni godi┼ínji” nepla─çeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i vi┼íe dana.

Kao posljedica toga, nezaposlenost me─Ĺu mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je ─Źak 59,6% nezaposlenih bilo mla─Ĺe od 25. godina starosti! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste lo┼íi bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli na─çi posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iske┼íirati desetak tisu─ça maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, ┼íto bi se kra─Ĺom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo oti─çi van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti na─çi posao, naro─Źito u velikim firmama. Jednom kad ste ga na┼íli, niste morali ni┼íta raditi.

nezaposlenost-jugoslavija-grafU kona─Źnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila me─Ĺu ve─çima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bau┼ítele u Njema─Źku i, ponajvi┼íe, zapo┼íljavanjem preko veze na fiktivna i nepostoje─ça radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je zavr┼íio, stavi mu negdje jedan stol nek ne┼íto radi”), dok je pla─ça u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosje─Źna radni─Źka pla─ça je tih godina bila stotinjak dolara, ┼íto su zaposleni nadokna─Ĺivali kra─Ĺom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sada┼ínjoj razini – i mnogo ve─ça nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo prera─Źunato u kupovnu mo─ç otprilike kao dana┼ínjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi ku─çu mogli kupiti za nekoliko desetaka tisu─ça dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u ne─Źem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom te─Źaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo ska─Źe na tri, u jednom trenutku ─Źak ─Źetiri marke! A kamate su istovremeno drasti─Źno rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “┼ívicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – tako─Ĺer u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvi┼íestru─Źio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u sna┼żan razvojni ciklus, i krenula se zadu┼żivati. Na po─Źetku velikoga zadu┼żenja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tr┼żi┼ítu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tr┼żi┼ítu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadr┼żav┼íi i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustiv┼íi kontrolu nad kamatama koje su u 1978. sko─Źile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji pove─çala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se vi┼íe nego udvostru─Źio, a u markama u─Źetverostru─Źio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadr┼żiv rast koji je do Markovi─ça narastao na preko 1000% godi┼ínje, doprinose─çi osje─çaju bijede i bezna─Ĺa. S tr┼żi┼íta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju pla─çati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, po─Źelo se s mjerama poput vo┼żnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja ─çe trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uo─Źi izbijanja krize, savezna vlada je odlu─Źila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to ┼íkodi ugledu zemlje, pa je, prema Biland┼żi─çu, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se mo┼że i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uop─çe do─Ĺe.”

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim ─çe se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

1983. Jugoslavija je slu┼żbeno bankrotirala, iako to nikad svojim gra─Ĺanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala pla─çati sve obaveze prema inozemstvu, ┼íto je rezultiralo golemim nesta┼íicama.

Jugo┬şsla┬şvija je, dakle, 1991. godinu do─Źe┬şkala s oko 20 mili┬şjardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret┬şhodno joj je Me─Ĺu┬şna┬şrodni mone┬ştarni fond uma┬şnjio dug za 1.8 mili┬şjardi jer zemlja jed┬şno┬şstavno nije imala sred┬şstava za vra┬ş─ça┬şnje ni kamata, a kamoli glav┬şnice. Usto je SAD, u o─Źajni─Źkom poku┼íaju da sprije─Źi rat i raspad dr┼żave, Markovi─çu dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u ┼íest mjeseci. Ovom je pret┬şho┬şdilo neko┬şliko desetlje─ça izgrad┬şnje eko┬şno┬şmije ─Źija je struktura bila takva da joj je opsta┬şnak zavi┬şsio ba┼í od stal┬şnog pove┬ş─ça┬şnja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, ve─ç isklju─Źivo na zadu┼żivanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

bruto-dug-jugoslavijaGra┬şfi┬şkon pri┬şka┬şzuje ukupni dug Jugo┬şsla┬şvije od 1961. do 1980. i liniju kojom se mo┼że aprok┬şsi┬şmi┬şrati trend kre┬şta┬şnja ukup┬şnog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve┬ş─ça┬şvao za oko 17.6% svake godine u tom dva┬şde┬şset┬şgo┬şdi┬ş┼ínjem peri┬şodu. Da se se taj tempo rasta nasta┬şvio i nakon 1980., ukupni dug biv┼íe SFRJ bi danas izno┬şsio nevjerojatnih 6 tisu─ça mili┬şjardi dolara. Ukupni godi┬ş┼ínji bruto doma─çi pro┬şi┬şzvod (BDP) svih biv┬ş┼íih jugo┬şslo┬şven┬şskih repu┬şblika danas iznosi ukupno oko 200 mili┬şjardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio izme─Ĺu 1961. i 1980. bio jed┬şno┬şstavno neodr┼żiv. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.

Jugoslavija je izvozila i imala sna┼żnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle┬şdamo uku┬şpan jugo┬şslo┬şven┬şski trgo┬şvin┬şski defi┬şcit tokom sedam┬şde┬şse┬ştih godina pro┬ş┼ílog stolje─ça, vidimo da on ubr┬şzano raste izme─Ĺu 1970. i 1980., unato─Ź brojnim ograni─Źenjima uvoza i ogromnim carinama.


U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika ─Źak i ne┼íto manja, i to slu┼żbeno. Neslu┼żbeno, deficit je, kad se doda sitni prekograni─Źni ┼íverc, bio i osjetno ve─çi. U Jugoslaviji su svi ne┼íto sitno ┼ívercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, ra─Źunala ─Źiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga poku┼íala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam ve─ç naveo, pokri┬şven dozna┬şkama emi┬şgra┬şnata. Na pri┬şmjer, ukupne doznake emi┬şgra┬şnata su 1971. izno┬şsile 1.3 mili┬şjarde dolara, a 1972. 2.1 mili┬şjardu. Ipak, pri┬şljev strane valute kroz kre┬şdite i doznake emi┬şgra┬şnata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo┬şvin┬şski defi┬şcit i sprije─Źi odljev deviza iz Jugo┬şsla┬şvije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Gr─Źkoj bio 362, u ┼ápanjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine ─Źak 40%, investicije su smanjene s 34% dru┼ítvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i po─Źetkom 1985.

I za kraj: godi┼ínji gubici poduze─ça u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15% BDP-a!. Toliko o tome da je Jugoslavija ┼żivjela od industrije. U stvari, industrija je ┼żivjela od gastarbajtera i turizma…. a najvi┼íe od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zadu┼żivanje vi┼íe nije bilo mogu─çe, pre┼ílo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve vi┼íe nov─Źanica kako bi se isplatile pla─çe, ┼íto jasno nije rije┼íilo ni┼íta, osim ┼íto je onemogu─çilo regularno poslovanje i razvilo crno tr┼żi┼íte do neslu─çenih razmjera.

Dramati─Źan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do ve─çih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val ┼ítrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo ─Źestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih kra─Ĺa iz firmi i masovnog nepla─çanja ra─Źuna kao jednog aspekta erozije gra─Ĺanske discipline i raspada pravnog sistema.

Usto, mra─Źna strana jugo-ekonomije je ┼íto je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su i┼íta zna─Źile na svjetskom tr┼żi┼ítu. Tehnolo┼íka osnova je ostala niska: sve ┼íto se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalisti─Źkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve doma─çe pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odba─Źeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalisti─Źkoj bra─çi” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnolo┼íki zastarjelim i dizajnerski proma┼íenim. Jugo – in┼żenjeri su ga pustili na tr┼żi┼íte bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crta─çe daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje vi┼íe i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 ra─Ĺen je po sovjetskoj licenci u ÔÇ×─Éuri ─Éakovi─çu”, ÔÇ×Go┼íi” i MIN-u. Ukupni tro┼íkovi osvajanja proizvodnje ovog tenka ko┼ítali su SFRJ preko tri milijarde tada┼ínjih dolara, bez da je ikad vra─çeno i┼íta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog vi┼íemjese─Źnog ka┼ínjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – ─Źisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prili─Źno skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno ni┼żim od tro┼íkova proizvodnje. Razliku su, jasno, pla─çali gra─Ĺani SFRJ pla─çaju─çi doma─çe proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA (ÔÇ×novi avion”, ÔÇ×nadzvu─Źni avion”), bez vizije koliko ─çe ko┼ítati i kome ─çe se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unato─Ź tome ┼íto je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio lete─çi mrtva─Źki sanduk.

Op─çenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u kona─Źnici, nekom treba i prodati, i to u odre─Ĺenoj koli─Źini i po odre─Ĺenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdi─ça, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokri─ça, te tako odr┼żavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljuju─çi zadu┼żivanju i usmjeravanju sredstava u javnu potro┼ínju. Upravo zato se jugonostalgi─Źari prisje─çaju ÔÇ×zlatnih sedamdesetih”. Me─Ĺutim, taj umjetni rast je doveo do najve─çe krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela o─Źekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.

U kona─Źnici, mnogi ─çe re─çi da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Me─Ĺutim to ba┼í nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosĐśeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodr┼żivi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovni┼ítva u najboljoj stvarala─Źkoj snazi, pove─çavanje regionalnih razlika i neracionalno zadu┼żivanje zemlje doveli su do toga da je ve─ç osamdesetih godina pro┼ílog stolje─ça jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosĐśeka.

Dakle: jo┼í prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska po─Źela ubrzano industrijalizirati paralelno s ve─çinom drugih dr┼żava i kad su osnovane rafinerije i luke i sagra─Ĺena ve─çina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

Mnogi danas ┼żale za socijalisti─Źkim tvornicama, me─Ĺutim one su bile mrtve ve─ç prije nego ┼íto su devedestih do┼íli le┼íinari. Nestanak socijalisti─Źkog tr┼żi┼íta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im kona─Źni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradili┼íta, koja su nam iz d┼żepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli ┼íto se doga─Ĺa s poduze─çima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje.

Netko bi mo┼żda zaradio na turizmu kakav novac, platio ne┼íto poreza, i po┼ítedio nas spa┼íavanja mrtve industrije na ┼żivotu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uni┼ítio proizvodnju”. Ona je propala ve─ç davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igra─Źi i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…

Pozitivne strane socijalisti─Źke Jugoslavije je ┼íto je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, me─Ĺutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta progla┼íena “nacionalisti─Źkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom tro┼íku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!

Tito je mo┼żda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, ─Źija se populacija uvi┼íestru─Źila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Paveli─ç (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se gra─Ĺani i dalje lije─Źe u bolnici iz Austro Ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveu─Źili┼ínu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagra─Ĺena…

Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ni─Źeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini ure─Ĺaj za dijalizu koji je ─Źe┼í─çe bio u kvaru nego ┼íto je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da ─Źekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u ameri─Źkim crna─Źkim ─Źetvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je ┼żivjela poput Del Boy Trotera iz “Mu─çki”, od sitnog ┼íverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak lije─Źnici i pravici). Nije bio ─Źak ni radni─Źka klasa. Bio je – socijalni slu─Źaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili ne─Źiji tu─Ĺi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na ─Źlanstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mu─çki.

Dru┼ítvene i humanisti─Źke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevo─Ĺena iz ideolo┼íkih razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi ─Źlanova partije mogli ste─çi diplomu, a svjedod┼żbe legendarnih sveu─Źili┼íta poput “─Éure Pucara Starog” u Banja Luci ili “D┼żemala Bijedi─ça” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti po┼ítom uz odgovaraju─çu naknadu. (“─îuj direktor si, dru┼że, nije red da ima┼í ─Źetiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Biha─çu…”)

U kona─Źnici, Jugoslavija je, unato─Ź “besplatnom” ┼íkolstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovni┼ítva me─Ĺu radnom snagom. To─Źan broj nije mogu─çe dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu dr┼żavu, minimum je oko 20%. Dana┼ínja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

Iz svega navedenog, moglo bi se komotno re─çi da Jugoslavija nije bila u stanju rije┼íiti niti jedan ┼żivotni problem svog stanovni┼ítva, od gra─Ĺevnih dozvola i vo─Ĺenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja odr┼żive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. ┼áto ne zna─Źi da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti op─çenito.
 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Filed under: TEORIJE ZAVJERE, VIJESTI Hrvatska · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,