PLANOVI EUROPSKE ELITE: Da li je ideja o balkanskoj konfederaciji povijesno mrtva?

Balkanska federacija ili Balkanska konfederacija bila je politički projekt državnog ujedinjenja zemalja Balkanskog poluotoka. Tijekom povijesti za Balkansku federaciju su se uglavnom zalagali ljevičari zemalja u okruženju, među kojima ova ideja i danas ima svoje zastupnike (wikipedia)

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Europa razgovaralo se o tome kakav značaj danas ima ideja o stvaranju Balkanske konfederacije. Sugovornici su bili povjesničari – Ivo Banac, dugogodišnji profesor američkog Yale sveučilišta, i Vladan Jovanović, znanstveni suradnik beogradskog Instituta za noviju povijest Srbije.

Bilo je riječi o tome kakve su šanse da se formira takozvana zapadnobalkanska šestorka čije je osnivanje predložio crnogorski ministar vanjskih poslova Lukšić, kada se prvi put javila ideja o konfederaciji balkanskih država, zašto su se za nju najviše zalagali ljevičari, kako je Kominterna zamišljala Balkansku konfederaciju, da li je ideja o državi koja bi objedinila sve balkanske narode nastala iz uvjerenja da bi se njenim stvaranjem izbjegli sukobi na Balkanu, zašto Europska unija blagonaklono gleda na inicijative o formiranju balkanskih asocijacija, kao i o tome da li su podjele na Balkanu toliko duboke da je svaka ideja o povezivanju država i naroda na tom području unaprijed osuđena na propast.

Ako uzmemo u obzir da je Crna Gora po svojim masonskim korjenima daleko ispred ostalih zemalja bivše Jugoslavije, možemo sa sigurnošću reći da su oni glasnogovornici europskih masona.

VODITELJ Omer Karabeg: Imam dojam da se danas stidljivo obnavlja ideja o balkanskim asocijacijama. Nedavno je crnogorski ministar vanjskih poslova Igor Lukšić predložio formiranje takozvane zapadnobalkanske šestorke. Ovu asocijaciju sačinjavale bi Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Makedonija i Albanija koje bi imale zajedničku parlamentarnu skupštinu, a postoji i ideja o formiranju balkanske policije. Premijer Srbije Ivica Dačić je nedavno predložio formiranje Balkanskog savjeta. Otkud ponovno oživljanje ideje o balkanskim asocijacijama?

Ivo Banac: Mislim da je to posljedica stanovitih problema koji su nastali na putu europskih integracija. Hrvatska je ušla u Europsku uniju i, premda ima mnogo pokušaja da Srbija bude sljedeća, posve je jasno da u ovom trenutku u Bruxellesu nema mnogo raspoloženja za širenje unije i pitanje je hoće li se takvo raspoloženje mijenjati. U takvim okolnostima dolaze do izražaja srednja rješenja.

Naime, potrebno je dokazati, to i stanoviti čimbenici u Europskoj uniji žele, da je suradnja u ovom dijelu svijetu moguća. Tako da su ovi prijedlozi, o kojima vi govorite, dio nekog posrednog približavanja Europskoj uniji. Međutim, ja vidim mnogo problema na tom putu. Bez obzira na dobre želje gospodina Lukšića, čini mi se da je ova šestorka nepogodna za neka veća integriranja. Tu je prije svega problem Kosova koje za neke i nije ravnopravni član te šestorke.

Vladan Jovanović: Složio bih se s profesorom Bancem da se tu radi o svojevrsnom “komešanju” među kandidatima za Europsku uniju koji su, inače, u velikim ekonomskim problemima. Osim toga, te državice jedva da funkcioniraju pod teretom razorenih institucija i posustalog gospodarstva. Treba podsjetiti da inicijativu za formiranje Balkanskog savjeta, koju ste spomenuli, pokreću elite koje su sudjelovale u dezintegraciji ovog prostora, pa nisam siguran da li imaju moralni kredibilitet za tako nešto. Daleko konkretnije ideje dolaze mimo državnih tokova, pa su zato medijski nevidljive. Navešću da je prije mjesec dana Pokret pozitivne Srbije potpisao Memorandum o suradnji s Novim pokretom Bosne i Hercegovine.

Dogovoreno je formiranje regionalnog foruma koji će, pored Srbije i Bosne i Hercegovine, uključiti i predstavnike regionalnih pokreta iz Crne gore, Hrvatske, Makedonije i Kosova. Glavni cilj takvog umrežavanja je dijalog bez posrednika, praćenje zajedničkih potreba i inicijativa, jačanje solidarnosti i slično. Ono što je važno – postoji raspoloženje mlađih ljudi da surađuju s onima koji nisu opterećeni nacionalnom mitologijom i ratovima i koji imaju želju da obnavljaju društvene i kulturne mostove kako bi makar i na taj alternativni način potaknuli euroatlantske integracije čitavog Balkana.

VODITELJ Omer Karabeg: Zanimljivo je da poznati pisac i novinar Tarik Ali kaže da je za Balkan najbolje rješenje konfederacija ravnopravnih država u kojoj se nitko ne bi bojao da će mu biti ugrožen nacionalni suverenitet.

Ivo Banac: Što reći na to? Mislim da gospodin Tarik Ali nije posebno upoznat sa situacijom u ovom dijelu svijeta, premda ga ima u posljednje vrijeme na raznim forumima u Zagrebu. Mislim da su to dobre želje, ali činjenica je da osim spomenutih inicijativa, koje lebde negdje između neba i zemlje, ne postoji neka posebna želja za integracijama mimo Europske unije i NATO saveza.

Sve su to nekakve zamjenske mogućnosti koje ja ne vidim kao osobito perspektivne. Kada bismo ušli u povijest ideje o balkanskim federacijama, vidjeli bismo da je to uvijek na neki način bila inicijativa lijevih pokreta kao odgovor na nestabilnost u ovom dijelu svijeta. Takvi pokušaji uglavnom su završavali vrlo loše. Ja se ne bih previše zanosio nekim novim mogućnostima balkanskog federiranja. Mislim da jedino postoji put europskih integracija i samo on može odgovarati stvarnim interesima zemalja u ovom dijelu svijeta.

VODITELJ Omer Karabeg: Vratimo se u povijest. Tko je začetnik ideje o Balkanskoj konfederaciji. Kako je ona nastala?

Vladan Jovanović: U osnovi svih ideja o balkanskoj ili južnoslovenskoj federaciji bili su nada u slobodniji gospodarski razvoj, uvjerenje da će pomoću takve zajednice svi nacionalni problemi biti riješeni jer će unutar šire zajednice postali irelevantni, kao i želja za oslobađanjem od političkog utjecaja velikih sila. Južnoslovenska ideja se razvijala od sredine 19. stoljeća usporedo s jačanjem građanske klase i bazirala se na etničkoj srodnosti i povijesnoj povezanosti balkanskih naroda. Nositelji te ideje bili su uglavnom mlađi ljudi, obrazovani na vodećim europskim sveučilištima, dakle, intelektualna avangarda koja je donosila demokratske i liberalne ideje.

Taj školovani svijet se vraća u malu i siromašnu Srbiju, koja je bila agrarno, zatvoreno i patrijarhalno društvo, i pokušava ukazati na nužnost prirodnog povezivanja srodnih naroda i država koji dijele sličnu tradiciju i kulturu. Dakle, prema načinu prenošenja te ideje može se reći da je ona elitistička, pa je teže dopirala do agrarnog i nedovoljno pismenog stanovništva, bilo da se radilo o Austrougarskoj ili Srbiji.

Mihajlo Polit-Desančić je predlagao švicarski model konfederacije jer je smatrao da će se time čitav prostor Balkana civilizirati. Njegova vizija bila je savez država Južnih Slavena, Rumunjske i Grčke. Zanimljivo je da je i bugarski emigrant Ljuben Karavelov smatrao da je Švicarska idealan model po kome bi se balkanske države mogle urediti i povezati. Ideja federacije južnoslavenskih naroda je u osnovi pacifistička. Svetozar Marković je u federalizmu video alternativu državnoj ideologiji zasnovanoj na na takozvanom povijesnom pravu.

On se zalagao za Srpsku federaciju – sastavljenu od Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine – koja bi bila u konfederalnom odnosu sa Bugarskom. Njegov federalizam je u osnovi prosvjetiteljski, jer isključuje asimilaciju naroda i vjersku netrpeljivost. Vladimir Jovanović je predlagao Balkanski savez koji bi predstavljao “jak europski bedem”. Malo manje tog balkanskog entuzijazma bilo je kod Dragiše Lapčevića koji je zagovarao carinsku uniju na Balkanu, protiveći se istovremeno militarizaciji Srbije.

VODITELJ Omer Karabeg: Zašto je ideja balkanskog ujedinjavnja bila bliska ljevičarima?

Ivo Banac: Ne bih rekao da je bila isključivo ljevičarska. Pala je ona na pamet i raznim drugim političkim čimbenicima, ali u kontekstu nekog poraza. U emigraciji se i veliki Lajos Kossuth sjetio da bi bilo možda dobro napraviti jednu Dunavsku konfederaciju, što je bilo suprotno onom što je radio u vrijeme mađarske revolucije iz 1848. i 1849. godine.

Mogao bih se sjetiti još mnogih drugih sličnih primjera. Vrlo je zanimljivo da su u prvoj Jugoslavije i neki predstavnici desnice predlagali federalno uređenje. Recimo, Hrvatska pučka stranka, drugim riječima katolička stranka, u ustavnim debatama 1921. godine zagovarala je nešto drukčije uređenu federaciju, gdje bi Bosna i Hercegovina bila vezana uz Dalmaciju.

Radilo se, razumije se, o drukčijem udruživanju koje je bilo sukladno interesima onih koji su to zastupali. Nije to isključivo lijeva ideja, ali dobrim dijelom je bila u rukama raznih lijevih, posebno socialdemokratskih iu 20. stoljeću komunističkih pokreta. Ne smijemo zaboraviti da je ideja balkanske federacije nešto što je došlo do izražaja nakon ruske revolucije.

To je bio projekt Treće internacionale. Znamo također da je nakon Drugog svjetskog rata Tito forsirao jednu vrstu balkanske federacije, a Staljin nešto drukčiju. Imamo razne modele, ali ništa od toga nije ostvareno, ako izuzmemo slučaj Jugoslavije, koja nije nastala na osnovi balkanskog federiranje, nego na osnovi slavizma ili jugoslavizma. To je bila jedina federacija koja je bila povijesno ostvarena, ali, naravno, s rezultatima koji su nam poznati i za prve i za druge Jugoslavije.

VODITELJ Omer Karabeg: Zašto je Komunističkoj internacionali-Kominterni odgovaralo da balkanski narodi stvore jedinstvenu državu?

Vladan Jovanović: Sve do sredine tridesetih godina Kominterna je težila razbijanju Jugoslavije i stvaranju boljševičke balkanske federacije republikanskog tipa. Potom je odustala od razbijanja Jugoslavije, a Georgi Dimitrov je to pravdao time što bi njeno cijepanje moglo koristiti isključivo fašističkim režimima kojima je Jugoslavija bila okružena. Umjesto toga, on je predlagao njezinu federalizaciju. Kominterna je, zapavo, bila podređena vanjskopolitičkim interesima Sovjetskog saveza koji su itekako varirali.

Ivo Banac: Jedan od razloga što je Kominterna podržavala ujedinjavanje balkanskih naroda bilo je širenje sovjetskog modela federacije. Ne smijemo zaboraviti da je Okobarska revolucija stvorila jednu dosta kompleksnu federalnu državu, koja se kao takva etablirala 1922. godine, i na tom temelju se radilo na uspostavljanju federalnih struktura i drugdje. Jedan teren je bio i Balkan, ali bilo je sličnih prijedloga i za druge dijelove istočne Europe, pa i za neke dijelove Dalekog istoka. Drugim riječima, federalizam je nešto što je bilo inherentno lenjinizmu kao pokretu, to je bio model za rješavanje nacionalnih pitanja.

VODITELJ Omer Karabeg: Da li je ideja o stvaranju balkanske konfederacije nastala iz potrebe da se na neki način riješiti problem nacionalno izmiješanog Balkana. Dok su balkanski narodi živjeli u velikim carevinama i nisu imali svoje države, manje je bilo međusobnih ratova. Čini mi se da su velike nacionalne tenzije počele onda kada su balkanski narodi dobili svoje države. Možda su zagovornici ideje o balkanskoj konfederaciji mislili da će stvaranjem zajedničke države, u kojoj bi svi bili ravnopravni, izbjeći ratove.

Vladan Jovanović: Kao što sam spomenuo, jedna od osnovnih ideja zagovornika južnoslovenskih saveza bila je vjera da će takve tvorevine biti prečica za rješavanje nacionalnih pitanja, kao što su, na primjer, albansko i makedonsko. Na makedonsko pitanje se gledalo kao na dio šireg balkanskog saveza čak i u izvornom programu VMRO. Jovan Cvijić, koji je sav svoj znanstveni autoritet podredio državnoj politici crtajući na Pašićev nagovor granice od Klagenfurta do Segedina, nije imao odgovor na pitanje – kako bezbolno stvoriti “južnoslavensku civilizaciju”. Nakon što je kralj Aleksandar proglasio diktaturu rasplamsale su se ideje tadašnjih političara o preuređenju države.

Ivo Banac: Nakon stjecanja neovisnosti ili visoke autonomije unutar Osmanskog carstva u nizu istočnobakanskih država do izražaja su došli mali balkanski imperijalizma. Oni su postali posebno krvoločni u balkanskim ratovima, pa se tražio način da se suspregne ta destruktivna volja malih balkanskih imperijalizam. Za socijaldemokrate to je bila neka vrsta federalnog sustava koji bi to zatomio i koji bi, zapravo, spriječio daljnje širenje sukoba koji, naravno, nisu bili gotovi ni nakon Drugog balkanskog rata.

VODITELJ Omer Karabeg: Kako se danas u Srbiji gleda na ideje o balkanskim asocijacijama?

Vladan Jovanović: Današnji pogledi građana Srbije na eventualnu balkansku asocijaciju se teško mogu dokučiti. Izborna volja malo toga kaže, a ankete znaju da odvedu na pogrešnu stranu. Rezultati jednog istraživanja od prije dvije godine, u kome sam i sam sudjelovao, ukazuju na “umor” ljudi od velikih nacionalnih ideja i njihovu okrenutost sredinama u kojima žive. Sa druge strane, gotovo četvrtina ispitanika smatra da granice Srbije treba da budu zapadno od Drine, pri čemu su većina ispitanika bili studenti i urbana populacija. Kada se radi o percepciji najbližih, “prijateljskih” nacija, najveći broj se, shodno atmosferi iz 90-ih, izjasnio za Rusiju i Grčku. Bez obzira na iznenadnu programsku transformaciju sadašnjih vladajućih stranaka u Srbiji, mislim da se nacionalizam i ksenofobija ovdje još uvijek nisu potpuno ugasili.

VODITELJ Omer Karabeg: Da li u Hrvatskoj i danas postoji žestok otpor stvaranju balkanskih asocijacija. Recimo, nedavno je predsjednik zagrebačkog HDZ-a Andrija Mikulić rekao da bi svaki poziv za obnovu Jugoslavije trebalo smatrati kaznenim djelom.

Ivo Banac: Nisam čuo za tu izjavu, ali mislim da entuzijazam za obnovu jugoslavenske države doista nije nekakav politički čimbenik u Hrvatskoj. Što više, rekao bih da je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju njena komunikacija s istočnim dijelom balkanskog poluotoka na neki način zapriječena, bez obzira na neke službene inicijative državnog vrha. Mislim da je Hrvatska u ovom trenutku prilično samozadovoljna činjenicom da ne mora razmišljati o ostatku balkanskog poluotoka što, po mom mišljenju, nije najbolji način pozicioniranja, jer Hrvatska ima itekako važnu ulogu u ovom dijelu svijeta i mislim da bi njeno aktiviranje, dakako u jednom pozitivnom smislu, bilo vrlo korisno.

VODITELJ Omer Karabeg: Čini se da Europska unija dosta blagonaklono gleda na svaku vrstu povezivanja balkanskih država. Recimo, u Bruxellesu su bile pozitivne reakcije na ideju crnogorskog ministra vanjskih poslova Igora Lukšića o stvaranju balkanske šestorke. Kako to tumačite?

Vladan Jovanović: Nemam dovoljno činjenica da bih to komentirao i pravio nekakve povijesne analogije. Ipak, pada mi na pamet Churchillova ideja iz 1940. o stvaranju Balkansko-podunavske konfederacije koja je trebalo da bude dio antisovjetskog bloka, ali je ta ideja propala po silasku Crvene armije na Balkan. Ne bih volio da budemo bilo kakav “štit” niti “sanitarni kordon”, a stvaranje eventualnog bloka bi moralo biti zasnovano isključivo na potrebama samih članica, ma kako one trenutno bile ekonomski slabe.

Ivo Banac: Možda će ovo što ću sada reći zvučati cinično, ali moram to reći – sve što umanjuje ulogu Europske unije u ovom dijelu svijeta u Bruxellesu je dobrodošlo. Umjesto da stvari rješavaju konkretnim prijedlozima, oni misle da je najbolje pustiti da neke poluinicijative, koje dolaze iz ovog dijela svijeta, zauzmu prostor europske odgovornosti.

VODITELJ Omer Karabeg: Danas je u svijetu dosta rašireno stvaranje regionalnih blokova. Toga, čini mi se, najviše imamo u Latinskoj Americi. Da li bi i balkansko povezivanje, umjesto da ide u pravcu stvaranja nekih državnih asocijacija, trebao ići u tom pravcu?

Vladan Jovanović: Regionalni blokovi se uglavnom prave iz ekonomskih ili vojno-strateških razloga. U našoj povijesti vojni faktor je bio upleten u gotovo sve prijelomne događaje, od svibanjskog prevrata u Srbiji 1903. godine, pa do razbijanja Jugoslavije. Mislim da su regionalni blokovi zasnovani na gospodarskom interesu dobro rješenje, ali ne znam u kojoj mjeri korespondiraju sa tekućim procesima eurointegracija.

Ivo Banac: Mislim da to nije realno za ovaj dio svijeta. Situacija u Latinskoj Americi je nešto drukčija. Tu doista postoje politički programi koji idu za integriranjem Latinske Amerike. Oni potječu od raznih lijevih režima u tom dijelu svijeta. Takvi projekti su zapravo dio svojevrsne samoemancipacije Latinske Amerike. Ali takvo što je teško primjenjivo na Balkanu. Mislim da ovdje postoje duboke razlike i teško je naći neku zajedničku crtu koja bi različite interese mogla pomiriti, osim ako cijelu stvar ne ostavimo na razini koju predlaže gospodin Lukšić.

Možda je moguća neka vrsta zajedničke policije, poput nekakvog regionalnog Interpola, koja bi se bavila stanovitim pitanjima kriminaliteta, korupcije i tako dalje. Bojim se da više od toga nije realno, jer mi ne smijemo zaobilaziti ono što sam na samom početku spomenuo. Recimo, jedan od prijedloga koji izlazi iz ovog Lukšićevog nonpapera je da se do kraja liberalizira vizni režim, odnosno pitanje prelaska granica. Kako ćete to napraviti, ako ne riješite pitnje Kosova? Tako da treba ići korak po korak.

VODITELJ Omer Karabeg: Gospodine Jovanoviću, mislite li i vi da su ove duboke nacionalne i povijesne razlike, koje postoje između balkanskih država, velika prepreka bilo kakavom povezivanju i integriranju na Balkanu?

Vladan Jovanović: Mislim da ne bile prepreka, kada ne bismo imali ovakve vladajuće elite. Bez namjere da idealizujem ličnosti koje su svojevremeno zagovarale ideju jugoslavenstva i koje su zapravo sudjelovale u kreiranju zajedničke države, moram primijetiti da je intelektualni i moralni profil kadrova koji su rasturali Jugoslaviju, a koji su sticajem okolnosti i danas na vlasti, u najmanju ruku problematičan. Dovoljno se sjetiti tko je tijekom devedesetih vladao u Srbiji i kako je vladao. Sjetimo se samo njihovih nadrealnih projekata poput saveza s Bjelorusijom. Dakle, iako je suradnja moguća, iako se kulturni mostovi mogu lako obnoviti, ja mislim da sadašnja vladajuća garnitura u Srbiji nije u stanju to učiniti, čak i da hoće, jer za to nema kredibilitet.

VODITELJ Omer Karabeg: Da li je ideja o stvaranju Balkanske konfederacije definitivno povijesni mrtva?

Ivo Banac: Nikad ništa nije do kraja mrtvo, ali mi govorimo o sadašnjim okolnostima u svim zemljama regije. To bi eventualno moglo dogoditi, kada bi ovaj dio svijeta vodili božji anđeli. Dakle, kada se takvo što dogodi, bit će i takvo što moguće. U međuvremenu moramo gledati kakva je situaciju u funkcionirajućoj konfederaciji, a to je Europska unija, koja trenutno nije u baš najboljem zdravstvenom stanju. Prema tomu, stanovita rješenja oko regionalnih subgrupiranja u ovom dijelu svijeta u mnogo čemu će ovisiti o tome kako se europska drama rasplete. Teško je predvidjeti što će biti u budućnosti, ali ja ne bih ništa unaprijed eliminirao i uvijek moramo paziti na konkretnu situaciju.

Vladan Jovanović: Ideje teško umiru, ali ne bih mogao predvidjeti što će se dešavati u budućnosti. Mnogo toga ovisi i od situacije u samoj Europskoj uniji. Neka novija sociološka istraživanja pokazuju da je u državama, koje se trenutno bore za ulazak u Europsku uniju, takozvana jugonostalgija prestala biti samo kulturni fenomen.
 
 
(slobodnaevropa.org/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15685"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]