Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » SVE VEĆI JAZ: Ljudima je Prekipjelo !

SVE VEĆI JAZ: Ljudima je Prekipjelo !

bogati-siromasni-sad“Posljednji put je jaz između bogatih i siromašnih bio ovoliko dubok prije sto godina”, kazao je za “Der Spiegel” rekao je američki ekonomist Robert Reich. Razgovor s Robertom Reichom vodili Thomas Schulz und Gregor Peter Schmitz

Gospodine Reich, cijeli svijet s nevjericom promatra što se događa u Washingtonu. Prestanak rada američke vlade i dužnička kriza. Da li je ovo neugodni déjà – vu?
Da, 1995. sam to isto doživio dok sam bio ministar rada u Clintonovoj vladi. Bilo je zastrašujuće. Morao sam na prinudni neplaćeni odmor poslati 15.000 državnih službenika. I sve to zbog desničarskih radikala.

Od tada se politička kultura u SAD dodatno radikalizirala.
Tea Party je u svakom slučaju daleko ekstremnija od onoga što smo imali prije. Mnogi od njih preziru državu i žele joj oduzeti svaku političku i ekonomsku moć. Oni nisu došli u Washington da bi njime vladali, već da bi ga uništili.

Prestanak rada vlade nanosi štetu cijeloj zemlji, posljedice po financijska tržišta i još uvijek krhku ekonomiju su nepredvidljive.
Sa ucjenjivačima nema pregovaranja! Umjesto da se pridržavaju redovitog političkog procesa, republikanci prosto kažu: “Uzimamo cijeli državni aparat za taoca.”

Međutim, republikanci ponovno okrivljuju predsjednika. Hoće li Barack Obama na kraju izaći kao pobjednik?
Biće veoma teško. Mnogi republikanski zastupnici uživaju veliku potporu u svojim izbornim jedinicama, a uz to ih financijski podržavaju neki od najbogatijih ljudi u Americi, koji im osiguravaju sredstva za ovu borbu. To što smo dozvolili da bogataška elita ulaže novac u neograničenim količinama u izborne kampanje, dovelo je do toga da smo danas industrijska zemlja s najvećom nejednakošću.

To je tema vašeg novog dokumentarca Nejednakost za sve (http://www.youtube.com/watch?v=9REdcxfie3M). U njemu ilustrirate mračnu sliku Amerike kao duboko podijeljene zemlje i upozoravate na dramatične posljedice takvog razvoja događaja po ekonomiju. Da li je zaista toliko loše?
Ekonomski jaz je rijetko kada bio toliko dubok . Prosječni godišnji dohodak 1978. u SAD iznosio je 48.078 dolara, a najbogatiji 1% stanovništva zarađivao je 390.000 dolara. Danas radnik zarađuje 33.000 , a najbogatiji 1% stanovništva zarađuje 1,1 milijun dolara godišnje. Četiri stotine najbogatijih Amerikanaca posjeduje imovinu veću od ukupne imovine 150 milijuna najsiromašnijih građana Amerike.

Postati bogat oduvijek je bio neizostavni dio “američkog sna”. Ranije su se milijunašima ljudi divili.
To je bio slučaj sve dok je postojala socijalna mobilnost. Bili smo ponosni što naša zemlja pruža veće mogućnosti od feudalnog sustava u Britaniji sa njenim vojvodama i prinčevima. Međutim, danas je socijalna mobilnost u Britaniji veća nego u Americi. Posljednji put je jaz između bogatih i siromašnih bio ovoliko dubok prije sto godina, u vrijeme naftnih baruna.

Ovaj jaz nije nastao preko noći , već se produbljivao desetljećima. Zašto nitko nije pokušao zaustaviti ovaj trend?
Većini Amerikanaca je pošlo za rukom razviti strategije koje su im pomogle da zadrže svoj ​​socijalni status. Prvo su žene ušle na tržište rada kako bi donijele drugu plaću u kuću, onda se svi radili duže i na kraju su se počeli  zaduživati. Time je prosječno kućanstvo samo odlagalo trenutak istine. Sada su prestali vjerovati u bajke.

bogatas-siromahNa što točno mislite?
Na tvrdnju da ćemo svi imati koristi ako dopustimo bogatima da postanu još bogatiji, jer će u tom slučaju blagostanje doprijeti i do nižih slojeva.

Riječima Johna F. Kennedyja: “Plima podiže sve čamce”.
Lijepa izreka, ali čista laž. Ovome treba pridodati i ostale neistine: niži porezi na dobit korporacija stvaraju više radnih mjesta, smanjivanje poreza na kapitalnu dobit super bogatih rezultira većim investicijama. Zato Warren Buffet plaća niži porez od svoje tajnice.

Oni s najvišim dohotkom snose najveći porezni teret. Kada bogati više troše, profitira ekonomija.
Ali oni ne mogu toliko trošiti. Jedan super bogataš, koji govori u našem filmu, iskusno primjećuje: “Iako sam milijarder, mogu spavati samo na jednom jastuku”. U stvari, ekonomija ovisi od srednje klase i ljudi s niskim dohocima. Ukoliko ne osnažimo ove srednje slojeve društva, živjet ćemo sve gore.

Kao protumjeru predlažete povećanje poreza na najviše dohotke. O tome se trenutno razgovara i u Njemačkoj. Učinak takve odluke je u najboljem slučaju neizvjestan i opasan po ekonomiju.
To je mit. Nije točno da veći porezi vode do manje potražnje i guše ekonomski rast. U prva tri desetljeća poslije Drugog svjetskog rata, stopa najvišeg poreza na dohodak bila je preko 70%. U tom razdoblju smo imali veliki ekonomski rast, jer smo ulagali u infrastrukturu i obrazovanje. Danas stopa ovog poreza iznosi 22% posto, dohoci onih koji prosječno zarađuju su u stalnom padu, a porezna opterećenja za srednju klasu iz godine u godinu sve više rastu .

Znači , prosječan Amerikanac je svjestan situacije u zemlji. Pa zašto onda nitko ne prosvjeduje?
Bilo je prosvjeda . Occupy pokret …

… nikada nije postao masovni pokret kao Tea Party, niti je imao veliku političku snagu. Da li je američka ljevica izgubila borbeni duh?
Occupy pokretu je prije svega nedostajao novac. Tea Party je s druge strane, zahvaljujući njezinim bogatim sponzorima i financijskim sredstvima, uspjela izgraditi političku organizaciju. Ali točno je da postoji fatalizam. To je cilj desnice u Americi – da javnost postane do te mjere cinična da više nitko ne želi da se za bilo šta angažira.

ekonomski-rastIzgleda da ta taktika funkcionira.
Ne više. Do društvenih promjena je dolazilo uvijek kada je jaz između ideala i stvarnosti bio prevelik.

Da li je cilj vašeg filma ubrzati ovu promjenu?
Mislim da nisam toliko važan. Ali pogledajte, visok sam samo metar i pedeset. U djetinjstvu su me zbog toga često šikanirali. To je jedan od razloga zašto čitavog života govorim u ime malih i slabih. Možda će film odigrati ulogu katalizatora za nešto veće, za nešto što se već uskomešalo ispod površine. U izbornoj utrci za gradonačelnika New York-a centralno pitanje je porast nejednakosti.

Kandidat demokrata, Bill de Blasio, obećao je da će povećati poreze za bogate. Tako prikupljenim novcem on namjerava unaprijediti kvalitetu obrazovanja u državnim školama.
Po svemu sudeći izgleda da će di Blasio upravo s takvim programom pobijediti u financijskom centru svijeta. Raspoloženje u zemlji se mijenja, ljudima je prekipjelo .

To ne znači da će doći do promjena u politici. Neposredno poslije financijske krize nezadovoljstvo Wall Street-om je bilo ogromno, ali su konkretni koraci izostali.
Obama je prokockao veliku šansu. Mogao je progurati sveobuhvatnu reformu financijskog sektora , ili da barem ponovo uvede Glass – Steagall zakon, koji predviđa odvajanje investicijskih od komercijalnih banaka.

bogat-siromasanZašto Obami to nije pošlo za rukom?
U njegovoj vladi je bilo previše onih koji su bili bliski Wall Streetu. Mnogi iz njegovog tima su radili tamo ili su se kasnije zaposlili u financijskoj industriji. A budimo iskreni – Wall Street nema sluha za potrebe prosječnog Amerikanca.

Wall Street već dugo nije vodeća industrija u Americi. Tehnološka industrija okupljena oko kompanija Google, Apple i Facebook samo što nije postala najveća ekonomska snaga u zemlji, kada će od političara dobiti odriješene ruke, baš kao nekada bankari.
Nisam siguran da li je to dobro, a osobito ako obratimo pažnju na to koliko su radnih mjesta oni otvorili i gdje se slivaju njihovi profiti. Netko može pomisli da stroj za pravljenje novca poput Apple-a zapošljava stotine tisuća radnika, a u stvari je riječ o nekih 50.000. Ne sviđa mi se ni ono što Microsoft radi.

Objasnite.
Microsoft je ogromne sume novca prebacio na račune u inozemstvu, kako bi izbjegao plaćanje poreza u SAD. Tim novcem su nedavno kupili kompaniju Nokia. Takvi potezi na pomažu obiteljima iz srednje klase, već dodatno uvećavaju nejednakost.

Ali zar nije određeni stupanj nejednakosti cijena koju moramo platiti za inovacije? Izgledi da se obogatite potiču kreativnost i poduzetnički rizik.
Da, malo nejednakosti vodi ka napretku. Ali postoje granice. Da li je menadžeru potrebno 20 milijuna dolara godišnje da bi bio inovativan? Mislim da bi mu i 10 milijuna bilo dovoljno. Ne vjerujem da su Mark Zuckerberg (Facebook ) i Hasso Plattner (SAP) osnovali svoje tvrtke samo da bi zaradili novac.

U usporedbi s onim što se danas događa, godine kada je Clinton bio predsjednik izgledaju gotovo nestvarno. Ekonomija je rasla, proračun je bio uravnotežen. Unatoč tome, po isteku prvog Clintonovog mandata ste dali otkaz. Da li se kajete?
Bio sam frustriran. Iako je ekonomiji išlo prilično dobro, nismo mogli preokrenuti trend porasta nejednakosti između dohodaka.

Mnogi očekuju da će Hillary Clinton pobijediti na sljedećim predsjedničkim izborima. Može li ona da zakrpi jaz u američkom duštvu?
Možda . Blisko smo surađivali u prošlosti.

Više od toga. Pa i izlazili ste jedno vrijeme.
Bio je to samo jedan sastanak , dok smo još bili studenti na Yaleu. To sam već bio gotovo zaboravio, kada me je prije par godina na to podsjetio jedan novinar. Ali sada ozbiljno. Doista je poštujem. Ali ona je svjesna da predsjednik ne može sve sam riješiti.

Zašto?
Amerika nema političku kičmu. Jedan od najvećih problema u SAD je taj što u našoj politici sindikati više ne igraju veliku ulogu. Samo 11% naših radnika je sindikalno organizirano. Umjesto toga imamo partije koje su samo strojevi za prikupljanje novca, dok se nositelji političkih funkcija prodaju onome tko najviše nudi.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Oni koji ne cijepe svoju djecu su Teoretičari Zavjere i Opasni su za Društvo!
7 NAČINA da se prevlada Ludilo Suvremenog Života

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama