Nobelovac i nesuđeni “Ratni zločinac” Heinz Alfred Kissinger, je još uvek utjecajan!

Jedan 90-godišnji “ratni zločinac” sudjeluje u formuliranju vanjske politike Obamine administracije. To je možda pomalo neobično. Naravno, dok ne shvatite da je taj starac Henry Kissinger, i savjetuje Bijelu kuću po pitanju koje dobro poznaje – Rusima.

Činjenica da su Amerikanci aktivno surađivali s Putinom u sirijskoj krizi i uništavanju Assadova kemijskog naoružanja predstavlja iznenađenje i dobrodošao preokret, a Kissinger je kako saznajemo bio vodeći strateg iza kulisa.

Kada su ga nedavno upitali da li Amerika može postići novi detant sa Rusijom poput onog koji je on isposlovao početkom 70-ih, Kissinger je odgovorio da će to biti “izuzetno teško, ali ako bude uspjelo, svi će imati koristi. Rusija će steći ugled, pokazati će se da je Obama bio u pravu, a Assad će biti uklonjen, što bi bio najbolji mogući ishod”. Znači, oštar kao i uvijek.

Iako ova dešavanja nisu ni približno značajna kao Kissinger-ovi pregovori o ograničenju naoružanja i sporazumi između SAD i Sovjetskog Saveza prije četrdeset godina – prvo hladnoratovsko zatopljavanje i prva značajna ograničenja nuklearne utrke – ovakav razvoj događaja daje nadu.

Pri tome se nagovještava da dvije velesile ponovno shvaćaju značaj doktrine s kojom se Kissinger povezuje – “realpolitika”, to jest shvaćanja da je tamo gdje se goli nacionalni interesi spoje kroz diplomaciju, rezultat je trajna dobit.

Kulminacija ove doktrine je Pariški mirovni sporazum iz 1973. Njime je formalno okončan rat u Vijetnamu, za koji su predsjednik Nixon i Kissinger zaključili da se ne može dobiti. Kissinger je za taj uspjeh dobio zajedničku Nobelovu nagradu. Njegov vijetnamski kolega Le Duc Tho odbio je nagradu, rekavši da sporazum ne predstavlja pravi mir – što je bilo točno.

Američki humorist Tom Lerer rekao je da Kissinger-ova nagrada predstavlja “smrt satire”. Ali ona je omogućila Americi da se počne izvlačiti iz agonije .

Upravo je Kissinger pripremio teren za Nixonovu posjetu Kini 1972. Amerika je od dolaska komunista na vlast 1949. Peking tretirala kao pariju; Nixon je otvorio diplomatske kanale i postavio temelje da se Kina ponovno priključi svjetskoj zajednici, a rezultate toga vidimo svuda oko sebe danas.

Međutim, za Kissinger-ove kritičare, njegova realpolitika predstavlja čisto zlo. Christopher Hitchens je 2001. tvrdio da je prikupio dovoljno dokaza za pokretanje suđenja za “ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge primjere kršenja običajnog ili međunarodnog prava, uključujući zavjeru za ubojstvo, otmicu i torturu”. Ovo je više od hiperbole: zbog iskustva generala Pinocheta, putovanja dr. Kissingera su sada bila malo rizičnija .

Optužnica je prilično obimna, imajući u vidu osam burnih godina kada je Kissinger vodio američku vanjsku politiku: on i CIA su sudjelovali u organiziranju puča protiv izabranog predsjednika Čilea, Salvador Allende-a, i njegovog ubojstva 1973; on i Nixon su naredili invaziju na neutralnu Kambodžu 1970; nasumično su bombardirali civile tijekom ovog dugog rata; pomagali su indonežansku brutalnu represiju u Istočnom Timoru; prepustili su Kurde njihovoj sudbini u rukama Sadam Huseina još 1972.; popis se nastavlja… “Ratni zločinac” i dobitnik Nobelove nagrade za mir; jedinstvena genijalnost Henry Kissinger-a.

U američkom političkom establišmentu, nema sumnje, on uživa strahopoštovanje

Početkom godine, proslava njegovog 90-og rođendana bila je glamurozan događaj, a nazočili su mu Bill i Hillary Clinton, John Kerry, James Baker, John McCai, Condoleezza Rice, George Schultz, Susan Rice, Donald Rumsfeld, Michael Bloomberg, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, David Petraeus, Barbara Walters, Vendi Deng, kao i Tina Brown i Harold Evans.

Senator McCain je to ovako prokomentirao: “Njegova ostavština je upravljanje našom zemljom u najteže vrijeme i njegov važan glas u pitanjima naše nacionalne sigurnosti. On je čovjek na jedinstvenom položaju u svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je više uvažavan u svijetu od Henry Kissinger-a.”

Kissinger je neka vrsta talismana, ne vanjske politike kakvu bi Amerika voljela voditi, što ponekad pokušava – u smislu idealizma jednog Woodrow Wilsona ili Jimmy Cartera – nego onakve kakvu Amerikanci smatraju da moraju voditi, tvrdoglavu i realističnu.

Kissinger-ov doktorat – “Mir, legitimitet i ravnoteža” – bavio se politikom Meternih i Kaslrija. Ova dvojica su prakticirali politiku velikih sila kakvu će Kissinger oponašati – odnos s velikim silama toga doba u cilju dobivanja stabilne ravnoteže moći. Tada u Europi; u Henryjevo vrijeme u svijetu. Kissinger je to radio vrhunski; njegovi nasljednici s manje uspjeha.

Kissinger uživa popularnost i zato što predstavlja ostvarenje američkog sna.

Ne toliko unatoč svom njemačko-židovskom podrijetlu, nego baš zbog njega. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj 1923., oko 160 kilometara od mjesta gdje je Adolf Hitler pokušao izvesti “Pivnički puč”.

Prema odredbama američkog ustava, Henry nikada nije mogao postati predsjednik, ali mogao je sve drugo. Njegova obitelj je pobjegla od nacističkog progona 1938 – kao dijete u New York-u je prelazio na drugu stranu ulice čim bi vidio da se približava skupina djece, jer je u svojoj zemlji toliko puta bio pretučen.

Obitelj se doselila u New York i on je počeo živjeti američki san.

“Kada razmišljam o svom životu, tko je mogao zamisliti da ću završiti kao državni tajnik najbolje zemlje na svijetu?”, Rekao je jednom prilikom, “Mislim, nisam mogao pohađati njemačku školu … Kad pomislim da sam bio kurir u New York-u”. Onaj oštri njemački naglasak podsjetnik je na taj san. Jedini trag njegovih bavarskih korijena, osim naglaska, jeste navijanje za nogometni tim iz Firta, njegovog rodnog grada .

Mladi Henry – izbrisao je “Heinz” – ubrzo se počeo akademski isticati: njegov napredak ka Harvardu prekinulo je služenje vojnog roka: proveo je 1945. loveći pripadnike Gestapo-a. Krajem pedesetih, počeo je dugi pohod ka gornjim ešalonima akademskog svijet .

Iako je prepoznatljiv po dugogodišnjoj suradnji s Richard Nixon-om, Kissinger je zapravo bio konzultant Nacionalnog savjeta za sigurnost pod predsjednikom Kennedy, ali nije se dugo zadržao na tom položaju. Rekao je: “Ne bih prepoznao problem sa Beludžistanom ni kada bi me pogodio posred čela”, tijekom službenog posjeta Pakistanu. (Neobično za takvog diplomata, Kissinger često ne umije da se suzdrži; Bangladeš je opisao kao “ludnicu” i rekao je “šteta što ne mogu i jedni i drugi izgubiti “rekao je za iransko-irački rat ) .

Henry i Dick su se upoznali 1967. godine na glamuroznoj zabavi u New Yorku kod Claire But Lus, dramske spisateljice, političarke i bivše američke amasadorke u Italiji, u njenom stanu na Petoj aveniji. Nixona je impresionirala Kissinger-ova knjiga o politici velikih sila, “Nuclear Weapons and Foreign Policy”, što mu je i rekao.

Kissinger nije bio toliko impresioniran Nixonom: “Nije dobar predsjednički materijal”. Međutim, Kissinger je izabran da vodi Nixonovu vanjsku politiku i tako je počelo zanimljivo partnerstvo, koje se okončalo Nixonovom ostavkom 1974. U noći prije nego što je Nixon podnio ostavku, Kissinger mu se pridružio u uplakanoj molitvi. “Henry”, rekao je on, “ti nisi naročito pobožan Židov, a ja nisam pobožan kveker, ali trebamo se pomoliti.”

Pored reputacije zavodnika, Kissinger se dvaput ženio. Njegov prvi brak sa Ann Fleischer bio je buran i završio razvodom nakon 15 godina, 1964. Njegovo dvoje djece su iz tog braka. Deset godina kasnije, afrodizijak je upalio kod naočite Nancy, s kojom je još uvijek u braku. U međuvremenu je navodno bilo mnogo djevojaka.

Kako neki tvrde , njegov “zavodnički” imidž je rezultat svjesnog truda da se on humanizira i da mu se osigura mjesto u estradnm tisku. Rekao je: “Vlast je najjači afrodizijak … To su žene koje privlači isključivo moja vlast. Ali što se događa kad vlasti više ne bude? Sigurno neće sjediti sa mnom i igrati šah”. Nekim čudom, još uvijek su tu, a on je još uvijek igrač u velikoj igri.

Život u kratkim crtama

Heinz Alfred Kisinger, rođen 21. svibnja 1923, Firth , Bavarska , Njemačka. Sin učitelja i domacice, ima mlađeg brata Waltera. Prva žena Ann Fleischer, razveli su se 1964 imaju dvoje djece, Elizabeth i Davida. Trenutno je u braku s Nancy Magines.

Obrazovanje: City College u New Yorku i Harvard (magistratura i doktorat).

Karijera: Po povratku u SAD iz Drugog dolaska svjetskog rata, upisuje studij na sveučilištu Harvard, planira postati profesor. Postaje učitelj na Odjelu za državnu upravu, izabran u zvanje redovnog profesora 1959.

Njegova knjiga iz 1957. “Nuklearno oružje i vanjska politika” postala je važan udžbenik. Postaje savjetnik za nacionalnu sigurnost u Nixonovoj administraciji.

Godine 1973. dobiva Nobelovu nagradu za mir, za sporazum o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu; nagradu dijeli s Le Duc Thoom. Imenovan za predsjednika Nacionalnog dvostranačkog odbora za Centralnu Ameriku, a zatim za šefa predsjedničkog vanjskopolitičkog odbora pod Reagan-om i Bush-om.

Njegovi memoari su visoko ocijenjeni, a prva knjiga iz trilogije, “Godine u Bijeloj kući”, dobiva Nacionalnu književnu nagradu za povijest 1980.

Napisao je 13 knjiga o vanjskoj politici. Rekao je: “Mi ne možemo biti svjetski policajac, ali možemo biti posljednja šansa svijeta”. Rekao je o njemu (Robert Kaplan, The Atlantic): “On je najveći 19.-stoljetni političar 20. stoljeća.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik/uredio: nsp)