Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » TEHNOLOGIJA I ZNANOST » Povijest povrede privatnosti! Od otvaranja pisama nekada, pa do Prizme, danas.

Povijest povrede privatnosti! Od otvaranja pisama nekada, pa do Prizme, danas.

nadgledanje-prizma-špijuniranjeVelika se prašina podigla povodom špijuniranja u proljeće 1844., kada je Giuseppe Mazzini, talijanski iseljenik u Londonu, postao uvjeren da mu britanska vlada otvara poštu. Mazzini, revolucionar koji je robijao u Genovi i Savoni, u odsustvu osuđen na smrt, uhićen u Parizu, kovao je plan o ujedinjenju talijanskih kraljevstava i osnivanju talijanske republike.

Posumnjao je da je u Londonu postao žrtva, kako ju je nazvao, “poštanske špijunaže”: vjerovao je da je ministar unutarnjih poslova, Sir James Graham, naredio da mu se pošta otvara, po zahtjevu austrijskog veleposlanika, koji se poput mnogih drugih bojao onoga čemu se Mazzini nadao – da će pobuna u Italiji pokrenuti lanac revolucija po čitavoj Europi.

Mazzini je znao kako da dođe do istine: stavio je u omotnice makova zrna, vlasi kose i zrnca pijeska, zapečatio ih voskom i poslao samom sebi. Kad su pisma stigla – još uvijek zapečaćena – u njima nije bilo ni makovih zrna, ni kose, ni pijeska. Mazzini je potom zamolio svog prijatelja Thomas Duncombe-a, zastupnika u parlamentu, da preda parlamentu pisani zahtjev. Duncombe je želio znati da li je Graham zaista naložio da se Mazzinijeva pošta otvara. Zašto britanska vlada gura nos u nečiju privatnu korespondenciju? Graham je rekao da je odgovor na to pitanje tajna.

Pitanje koje se postavilo ovog mjeseca o nadzoru Državne sigurnosne agencije dosad su nailazila na otprilike isti odgovor koji je Duncombe dobio od Grahama 1844. godine.: program je strogo povjerljiv. (Ovakva povjerljiva tajna poznata je i kao dvostruka tajna.) Srećom, stare tajne nisu tajne, stare tajne su povijest. Mazzini afera, kako povjesničar David Vincent tvrdi u knjizi “The Culture of Secrecy” dovela je do “prvog suvremenog napada na službenu povjerljivost”. Izazvala je otpor javnosti, da bi na kraju britanski parlament osnovao Komisiju za povjerljivost “koja bi utvrdila činjenice o zakonitosti glede zadržavanja i otvaranja pisama u državnoj Pošti, i način na koji je ovlaštenje za takvo zadržavanje i otvaranje dozvoljeno.” U kolovozu 1844., komisija je objavila izvješće na 116 stranica o dešavanjima u Pošti.

Iako je za povjesničare izvješće bilo fascinantno, vjerojatno je strašno ugnjavilo parlamentarce. Izvješće je sadržavalo povijest dostavljanja pošte, sve od šesnaestog stoljeća. (Članovi komisije su “kritizirali takvo antikvarsko istraživanje”, primijetio je lord John Russell, da je on bio iznenađen što se nisu vratili do “slučaja Hamleta, danskog kraljevića, koji je otvarao povjerena mu pisma, i umjesto sebe poslao u smrt Rosencrantz-a i Guildenstern-a. “)

U izvješću je otkriveno da je Mazzinijeva pošta zaista otvarana i da u Pošti postoji nešto što se zove Tajni odjel. Nalozi za čitanje pošte kraljevih podanika izdavani su stoljećima. Prije Mazzinija i makovog zrna, ova praksa nije dovodena u pitanje. Međutim, ona nije bila toliko učestala. “Prosjek naloga izdanih u ovom stoljeću približno je 8 godišnje”, otkriveno je u istrazi. “Ovaj broj obuhvaća, u prosjeku, pisma oko 16 osoba godišnje.” Povjerenstvo za poverljiost je s olakšanjem ustanovilo da su glasine kako Tajni odjel Pošte ponekad šalje i “cijele vreće” pisama ministarstvu, lažne: “Poslana su samo zasebna pisma ili paketi. “

Čitavu epizodu su pažljivo pratile Sjedinjene Američke Države, gdje je New York Tribune osudio otvaranje Mazzinijeve pošte kao “barbarsku povredu časti i pristojnosti”. Pošto je Povjerenstvo za povjerljivost izdalo svoj izvještaj, Mazzini je objavio članak pod nazivom “Otvaranje pisama u Pošti”. Dva mjeseca nakon otvaranja Mazzinijeve afere, Tajno odjel Pošte je ukinut. Međutim, zamijenilo ga je nešto na duži rok još podmuklije: bolje čuvane tajne.

Otvaranje Mazzinijeve pošte, poput otkrića da NSA nadzire telefonske razgovore, email-ove i kretanje na internetu, ilustracija je kompleksnog odnosa tajnosti i privatnosti. Tajnost je ono što je poznato, ali ne svima. Privatnost je ono što nam omogućuje da zadržimo to što znamo za sebe. Mazzini je svoju prepisku smatrao privatnom; britanska vlada je sve vrijeme njegova pisma čitala tajno. Organizacija ACLU, koja je prošle godine podnijela tužbu protiv Obamine vlade, nazvala je program NSA nadzora “grubim narušavanjem prava na privatnost”. Obamina administracija je branila i ovaj program i činjenicu da je njegovo postojanje držano u tajnosti.

Kao pitanje povijesne analize, odnos tajnosti i privatnosti može se izraziti jednim aksiomom: obrana privatnosti slijedi nakon pojave novih tehnologija za otkrivanje tajni, i nikad joj ne prethodi. Drugim riječima, obrana privatnosti uvijek dolazi prekasno. Konj je pobjegao iz štale. Pošta vam je već otvorila pismo. Slika vam je već na Facebook-u. Google već zna da, bez obzira na demografsku pripadnost, vi ne volite kupus.

Konkretna tehnologija nije mnogo važna, aksiom i dalje vrijedi. To je samo jedna odlika stoljetne povijesne transformacije: sekularizacije misterija. Misterija je u kršćanskoj teologiji ono što Bog zna, a čovjek ne može znati, pa onda mora vjerovati. Besmrtnost je, u ovom smislu, misterij. Kao i začetak života, što je dobra ilustracija kako je nekadašnja misterija postala prvo tajna, pa zatim privatna stvar. Nekadašnju misteriju začetka života anatomičari su proučavali kao “tajnu postanja”. Na kraju su je građani, služeći se jezikom ustavnog “prava na privatnost” branili od intruzije. Teološki, početak života, oduhovljenje tvari, ostaje misterija. Empirijski, razotkrivanje otkrića zahtijevalo je oruđa – mikroskope, leće, kamere – koja su stvaranje života učinila vidljivim i znanim. Tek kad ovo više nije bilo tajna, tek kad više nije bilo nevidljivo, tek je tada postalo privatno. Tada je bilo prekasno: kontracepcija je već bila u rukama države.

Tajni državni programi koji zaviruju u privatne stvari građana, vezani su za ideje o tajnosti i privatnosti nastale u procesu kada je misteriozno postajalo sekularno. Misteriji crkve su izvan domene znanja bilo kojeg čovjeka, pa tako i izvan dosega države. Tijekom reformacije, protestanti su odbacili mnoge misterije kao praznovjerja, pa je misteriozno počelo izmicati svećenicima i dolazi u posjed kraljevića. Do sedamnaestog stoljeća, izraz “misteriji države” značio je i državne tajne i monarhijsku moć i pravo – ne ono što Bog zna, a mi ne znamo i moramo prihvatiti, nego ono što kralj zna, a mi ne znamo.

Godine 1916. u govoru u Zvjezdanoj palači, James I je govorio o svojim “Isključivom pravu (prerogativu) ili misteriji države”, rekavši da “ono što se tiče misterija Kraljeve moći ne može se zakonski osporiti”. Ali monarhijske ideje o krunskim prerogativima dovedene su u pitanje samim postojanjem knjiga kao što je “The Cabinet-Council, Containing the Cheif Arts of Empire and Mysteries of State, Discabineted“, objavljene 1658. Bilo je to doba političke reformacije, bogato argumentimo da znanje koje je nekad bilo privilegija kraljeva treba otkriti i izvući iz krunskog kabineta. U ranom modernom dobu, misterija je počela značiti svaku tajnu koja se može otkriti običnom čovjeku.

Upravo su u ovom trenutku svjetske povijesti, na oštrici noža između misterije i tajnosti, osnovane su Sjedinjene Američke Države – kao republika čija će politika biti otvorena za preispitivanje, a misterije države biti razotkrivene. Ustav je trebalo označiti kraj doba političke misterije. (Ova tvrdnja je bila uzvišenija, kako to inače biva, nego stvarnost). U republici ne bi trebalo biti državnih misterija: sve treba otkriti narodu. Ovo će se otkriti prvenstveno u tisku, osobito u novinama, gdje se, kako je Thomas Jefferson objasnio, odmjerava “sukob mišljenja”. Opasnost se u republici ne krije u inkvizitorskom svećenstvu, nego u korumpiranim novinarima. Tako je Jefferson, kad je napao novinske tiskare, smislio najveću moguću uvredu – da ih optuži za poticanje misterije: “Oni, poput klera, žive od fanatizma koji potpiruju.” Nepristajanje na misteriju u državi osnova je Jefferson-ova posvećenost u razdvajanju crkve i države.

“Tajnost je instrument zavjere”, napisao je Jeremy Bentham u eseju “O javnosti”, objavljenom 1843, godinu dana prije Mazzinijeve afere. “Ona, dakle, ne bi trebala biti sustav regularne vladavine.” Pod “javnošću” Bentham je podrazumijevao ono što danas obično nazivamo transparentnošću ili otvorenošću. “Bez javnosti, nijedno dobro nije trajno: pod okom javnosti, nijedno zlo ne može opstati.”

On se zalagao, primjerice, da se građanima omogući pristup parlamentu, i da se tamošnje rasprave publiciraju. Glavni argument za držanje državnih poslova u privatnosti – stav koji su zastupali oni koje je Bentham nazovao “zagovornicima misterije” – glasio je da je narod suviše neuk da sudi o svojim vladarima. “Takvo je, dakle, rezonovanje zagovornika misterije”, pisao je Bentham. “Nesposobni ste da sudite jer ste neznalice, a ostati ćete neznalice kako ne biste mogli suditi.” Ali Bentham nije tvrdio samo da javnost može educirati građane (koji bi upoznali politiku čitajući skupštinske zapisnike) nego i da će podići kvalitetu političke rasprave (jer će se izabrani predstavnici bolje ponašati ako ih netko prati).

Godine 1844., tijekom skupštinske rasprave po objavljivanju izvještaja Komisije za povjerljivost, neki članovi, vjerujući uz Bentham-a da je javnost neprijatelj tajnosti, tvrdili su da je u redu da država otvara građanima poštu dokle god su primatelji pošte obaviješteni da je ona čitana. (Disraeli je rekao da bi vrlo rado predao svoju poštu ministarstvu unutarnjih poslova: “Mogu otvaraju sva moja pisma, pod uvjetom da na njih i odgovaraju.”) U “Otvaranju pisama u Pošti” Mazzini je pokazao koliko su na raspravu utjecali Bentham-ovi argumenti o javnosti. Diplomati su možda imali svoje tajne, priznavao je on, ali poštari? “Pa tko su ovi ljudi koji svoje sugrađane tretiraju kao neprijatelje?”, Zapitao je on. “Od javnih službenika tražimo odgovornost, a odgovornost se ne može postići bez javnosti. Tajnost je samo druga riječ za strah. MISTERIJA se zvala ta zvijer u otkrovenjima. Velikom čudovištu koje je oličavalo svu svjetovnu i crkvenu pokvarenost na zemlji na čelu je bilo zapisano ime i to ime je MISTERIJA. “

Bentham-ovi argumenti nisu utjecali samo na reakciju parlamenta i javnosti na Mazzinijevu aferu – apeliranjem na transparentnost i ukidanje tajnosti – nego i na to kako su Amerikanci shvatili prirodu demokracije. Misterija države, u kojoj je kralj okrunjen rukom nevidljivog boga, povukla se pred demokracijom, u kojoj su vladari birani i gdje se državne tajne objavljuju. U demokraciji, javnost je vrlina.

Međutim, utjecajnije od Benthamovih ideja o javnosti bio je rastući fetiš privatnosti u doba obiteljskog života. (Povijest privatnosti je ograničena; privatnost kao težnja nije zaista postojala prije uspona individualizma, a uhvatila je maha tek s pojavom srednje klase.) Amerikanci devetnaestog stoljeća bili su opsjednuti idejom privatnosti i fizičkim granicama koje su je omeđivivale, kao što su kućni zidovi i rupe u tim zidovima, poput poštanskih proreza u vratima. Kada je misterija otišla u povijest, u srednjovjekovlja i gotsku romansu, “misterija” je počela označavati neku vrstu fikcije, priča – u SAD prvenstveno Edgar Allan Poe-a – gdje se nešto što se u prvi mah čini neobjašnjivim ili čak natprirodnim kasnije objašnjava kroz umijeće opažanja. “Bila je to misterija potpuno neobjašnjiva”, kaže Poe-ov narator u “Padu kuće Usher”. Ali kod Poea je svaka misterija rješiva. Ništa nikad ne ostaje skriveno. Zločini moraju biti riješeni. Zidovi se moraju probiti. Grobnice se moraju raskopati. Koverte se moraju otvoriti.

Fetiš privatnosti bio je čvrsto vezan za pisma. U proljeće 1844., dakle godine Mazzinijeve afere, Poe je napisao priču “Ukradeno pismo”. Nekoliko mjeseci kasnije, Pošta SAD zaposlila je jednog vrijednog mladića, James Holbrook-a, kao specijalnog agenta. On je svoja iskustva opisao u memoarskoj knjizi “Deset godina među poštanskim vrećama”; ili “Bilješke iz dnevnika specijalnog agenta Pošte”. “Poštansku vreća je sažetak ljudskog života”, objasnio je Holbrooke. Poanta Pošte nije da narušava tuđu privatnost, nego da je štiti. Holbrook-ov zadatak bio je spriječiti otvaranje tuđe pošte. On je bio poštanski detektiv. “Deset godina među poštanskim vrećama”, kao i dobar dio devetnaestovjekovne beletristike, puna je ukradenih pisama.

Email-ovi se ne razlikuju od pisama. Prava podjela, povijesno gledano, nije digitalna nego književna. Devetnaesti vijek u mnogim zapadnim zemljama, uključujući i SAD, podrazumijevao je začetak praktički opće pismenosti. U vrlo stvarnom smislu, u prošlosti je svako pisanje bilo tajna, osim za malobrojne koji znaju čitati. Što se, međutim, događa kad svi znaju čitati? Onda svaka misterija može biti otkrivena. Pisati pismo znači otkriti svoj znak, prosuti dušu na papir. Univerzalna pismenost znači univerzalno dešifriranje, i univerzalno otkrivanje. Ako svi znaju pisati, svi mogu biti pročitani. To je bilo zastrašujuće.

Godine 1890., dva bostonska odvjetnika, Samuel Warren i Louis Brandeis, objavili su članak u časopisu Harvard Law Review pod naslovom “Pravo na privatnost”. Warren je bio potomak stare bostonske obitelji, ali Brandeis-ovi roditelji su bili Istočnoevropljani koji su podržali propali ustanak u Austriji 1848. godine – dakle istu onu revoluciju koju je četiri godine ranije predvidio austrijski veleposlanik koji je uvjerio britanskog ministra unutarnjih poslova da otvara Mazzinijeva pisma. Nakon gušenja ustanka uslijedio je val antisemitizma koji je Brandeis-ovu obitelj natjerao da emigrira u SAD.

Louis Brandeis je rođen u Kentuckyju 1856. Sedamdesetih godina 19. stoljeća, on i Warren su zajedno studirali na Harvardu (Brandeis je bio jedan od osnivača časopisa Harvard Law Review); kad su diplomirali, zajedno su otvorili odvjetničku kancelariju. Warren je 1883. oženio Mabel Bayard, senatorovu kćer. Kako je pokazala Amy Gayda, skoro šezdeset tračarskih članaka o obitelji Warren-Bayard izašlo je u novinama od 1882. do 1890. godine – uključujući i priče s naslovnice o sahranama majke i sestre gđe Warren. Warren je bio izvan sebe. Njegovo kućanstvo je ugroženo; privatnost njegove obitelji je, kao pismo, bila ukradena. (Mnoge ideje o privatnosti bile su povezane sa skrivanjem žena i obitelj.)

U “Pravu na privatnost” Warren i Brandeis su tvrdili da postoji zakonsko pravo da čovjek bude ostavljen na miru – pravo koje nikad prije toga nije definirano. Njihov esej je temelj svake pravne odluke o privatnosti donijete od tada. Pravo na privatnost, kako su ga oni tumačili, rezultat je povijesti, posljedica modernosti. Privatnost, tvrdili su oni, nije oduvijek bila neophodna; ona je postala nužna uslijed promjene značenja i prirode javnosti. Do kraja devetnaestog stoljeća, javnost, koja je za Benthama značila transparentnost (suprotno tajnosti), počela je značiti zainteresiranost tiska (suprotno tajnosti). Objavljivati ​​rasprave Kongresa bilo je u službi javnog dobra; objavljivanje imena ožalošćenih na sahrani gđe Warren nije. (Ista razlika obilježila je raspravu koja je 1880.-tih i 90-ih pratila uvođenje tajnog glasovanja. Građani glasuju tajno, narodni zastupnici javno.)

“Pravo na privatnost” je manifest protiv moderne javnosti: paralelnog uspona javnog oka (oka građanina i izvjestitelja) i privatnog oka (oka detektiva). “Intenzitet i kompleksnost života koji prate naprednu civilizaciju”, napisali su Warren i Brandeis, “učinili su neophodnim određeno udaljavanje od svijeta, i čovjek je, pod istančanim utjecajem kulture, postao osjetljiviji na javnost, tako da su pojedincu samoća i privatnost postale nužnije; ali suvremeno poslovanje i izumi, kroz zadiranje u čovjekovu privatnost, izložili su ga duševnim bolovima i uznemirenju, mnogo većim nego što ih mogu nanijeti proste tjelesne ozljede”. Suvremeni život se, prema Warrenu i Brandeisu, sastoji od beskrajnog lanca sredstava koja prijete da izlože privatno javnom pogledu: “Trenutne fotografije i novinsko izdavaštvo ugrozili su sveta područja privatnog i obiteljskog života, a brojne mehaničke naprave prijete da ispune ono predviđanje da će sve što se ‘šapne u ormaru biti izvikivano s krovova’.”

Za Warrena i Brandeisa, pravo na privatnost je neophodno da bi se zaštitila, kako su je nazvali, “nepovrijeđena osobnost”. Kako neki književni teoretičari tvrde, Warren i Brandeis su ovu ideju preuzeli djelomično od filozofa a djelomično od pjesnika. (William James je pisao o “skrivenom biću”; William Wordsworth o “individualnom umu koji čuva svoju nepovrijeđenu osobnost”.) Warren i Brandeis su smatrali da narušavanje privatnosti ostavlja svojevrsnu ranu – rupu na duši – koja nam na kraju može umrtviti um. Ulog je najednom postao vrlo visok.

Nešto se jezivo dogodilo kad je misterija postala sekularna, kad je tajnost postala tehnologija i kad je privatnost postala pravo. Nepovredivost vlastitosti je zamijenila nedokučivost boga. Nije ni čudo što su ljudi poludjeli za njom.

Mnogo godina prije Patriotskog zakona iz 2001. i legalizacijom prismotre u borbi protiv terorizma – čak i mnogo godina prije uspona sigurnosne države – Louis Brandeis je predvidio napad tehnologije tajnosti na pravo na privatnost. Brandeis je imenovan za suca Ustavnog suda 1916. godine. Tamo je bio i 1928. kada je Sud, u predmetu Olmstead vs. SAD, donio presudu da je prisluškivanje telefonskih razgovora u skladu sa ustavom. Roy Olmstead je bio krijumčar iz Seattlea, nekadašnji policajac, prije nego što je uhićen za kršenje zabrane uvoza i prodaje alkohola. Uhapšen je 1924; osuđujuća presuda ovisila je od dokaza prikupljenih prisluškivanjem telefona. Pitanje za Ustavni sud 1928. bilo je da li se dokazi dobiveni prisluškivanjem telefona mogu koristiti u kaznenom procesu, ili takvo prikupljanje dokaza krši četvrti i peti amandman ustava. Većinskom presudom, pet prema četiri, Sud je potvrdio Olmsteadovu presudu. (Olmstead je izdržao tri godine prisilnog rada ali ga je 1935. pomilovao Franklin Roosevelt.). Brandeis je glasao protiv: tvrdio je da je prisluškivanjem Olmstead-ovog telefona prekršeno negovo pravo biti ostavljen na miru.

Brandeisovo izdvojeno mišljenje u osnovi predstavlja nastavak rasprave započete 1890. On je smatrao da je prisluškivanje samo novi oblik iznuđenog priznanja – zamjene “sile i nasilja” žicama i električnim naponom. U nekom trenutku, rekao je Brandeis, država je mogla “natjerati pojedinca da svjedoči – primoravanje postignuto, ako treba, torturom. Mogla je doći u posjed njegovih dokumenata i drugih artikala koji se tiču ​​njegovog privatnog života – konfiskacija postignuta, ako treba, provaljivanjem u stan. “Ali u dvadesetom stoljeću, nastavio je on,” suptilnija i mnogo dalekosežnija sredstva narušavanja privatnosti stoje državi na raspolaganju. Nova otkrića i izumi omogućili su državi da, mnogo učinkovitijim sredstvima od mučenja, na sudu objavi ono što se šapuće u ormaru.”

A ugrožavanje privatnosti ne bi tu završilo. “Napredak znanosti u osiguravanju sredstava za špijunažu državi neće se zaustaviti na prisluškivanju telefona”, predvidio je Brandeis. “Možda će se se jednog dana otkriti način da država, bez vađenja papira iz tajnih ladica, reproducira te papire na sudu, čime će poroti biti predočena najintimnija dešavanja u kući.”

NSA je godinama sakupljala podatke s interneta. Kroz projekt Prism (Prizma), započet 2007. s namjerom da spriječi terorističke napade, ona je “prikupljala podatke izravno s središnjih poslužitelja devet vodećih američkih internet kompanija”, kako navodi Washington Post. Ove tvrtke to poriču. “Nismo se uključili ni u kakav program koji bi američkoj vladi – ili bilo kojoj drugoj vladi – omogućio izravan pristup našim serverima”, rekli su Larry Page i David Drummond, direktor i voditelj pravne službe Googlea.

“Facebook ne sudjeluje niti je ikada sudjelovao u bilo kakvom programu koji američkoj ili bilo kojoj drugoj vladi omogućuje izravan pristup našim serverima”,

kaže Mark Zuckerberg, direktor Facebook-a. Kongres će sigurno pokrenuti istragu. (Kako su točno internet tvrtke reagirale na zahtjeve sigurnosnih agencija još uvijek nije objelodanjeno.)

Unatoč svim promjenama u posljednjih nekoliko stoljeća, mnoge stvari koje se odvijaju u državi i dalje su obavijene velom misterije, makar utoliko što je obavijanje tajne velom misterije izuzetno dobar način za prikrivanje nametanja volje. Narednih dana i tjedana dobar dio istraživanja nadzora NSA zahtijevat će detektivski posao: u pričama koje će biti napisane, Edward Snowden će biti zanimljiv lik i zaplet će biti mračan, ali bi Poe smislio bolji kraj.

Jedan aspekt ove priče kojim se Kongres vjerojatno neće puno baviti jeste veza, u 21. stoljeću, između privatnosti i javnosti. U dvadesetom stoljeću, zlatnom dobu “odnosa s javnošću”, javnost u smislu novinarske pažnje postala je nešto što mnogi građani traže, pa čak za to i plaćaju. Ovo je dovelo do današnjeg paradoksa američke kulture, istovremeno opsjednute time da budeš viđen i da ostaneš sakriven, u svijetu gdje je od privatnosti jedina poželjnija stvar publicitet. U ovom svijetu, mi vodimo kroniku svog života na Facebook-u, dok istovremeno zahtijevamo najnoviju i najbolju moguću zaštitu privatnosti – šifre brojeva i slova – kako nitko ne bi mogao narušiti intimu koju uz tolike muke objavljujemo.

Mjera raskoraka između Mazzini-eve afere i skandala s NSA jeste njihovo potpuno različito tumačenje prirode oka javnosti. Godine 1844, kada se pronijela vijest da je britanska vlada otvarala ljudima poštu, urednici londonskog Timesa insistirali su da “ova praksa ne može biti engleska, ništa više nego to mogu biti maske, otrovi, skriveni bodeži, tajni signali i drugi slični mračni pothvati” . To je bilo misteriozno, bilo je neengleski, bilo je anakrono. “Javno mnijenje je moćno i zavidno, i ne želi da gleda kako se javni ciljevi ostvaruju sredstvima koja nisu javna”, nastavio je Times.

“Takvu praksu ono smatra izdajom javnog bića.” U sjeni otkrića prismotre NSA, softverska grupa Mozilla je organizirala potpisivanje peticije upućene Kongresu pod nazivom “Prestanite nas gledate”, u kojoj stoji, “Ovakav vid sveobuhvatnog prikupljanja podataka od strane države podriva temeljne američke vrijednosti slobode i privatnosti. “Više ne postoji javno biće, čak ni retorički. Postoji samo mnoštvo ljudi koji brane svoju privatnost, dok promatraju same sebe, i jedni druge, kako se beskrajno prelamaju kroz apsurdno konstruiranu prizmu.
 
(newyorker.com, pescanik.net/uredio: nsp)

IZBORI NA BALKANU SU BESKORISNI! Nacionalne vlade ionako ne slušaju narod i rade onako kako im EU kaže
PETICIJA PREHRAMBENE INDUSTRIJE: Neurotoksin Aspartam kao skriveni i neoznačeni aditiv u mliječnim proizvodima

Filed under: TEHNOLOGIJA I ZNANOST · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama