Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » TEHNOLOGIJA I ZNANOST » Povijest povrede privatnosti! Od otvaranja pisama nekada, pa do Prizme, danas.

Povijest povrede privatnosti! Od otvaranja pisama nekada, pa do Prizme, danas.

nadgledanje-prizma-┼ípijuniranjeVelika se pra┼íina podigla povodom ┼ípijuniranja u prolje─çe 1844., kada je Giuseppe Mazzini, talijanski iseljenik u Londonu, postao uvjeren da mu britanska vlada otvara po┼ítu. Mazzini, revolucionar koji je robijao u Genovi i Savoni, u odsustvu osu─Ĺen na smrt, uhi─çen u Parizu, kovao je plan o ujedinjenju talijanskih kraljevstava i osnivanju talijanske republike.

Posumnjao je da je u Londonu postao ┼żrtva, kako ju je nazvao, “po┼ítanske ┼ípijuna┼że”: vjerovao je da je ministar unutarnjih poslova, Sir James Graham, naredio da mu se po┼íta otvara, po zahtjevu austrijskog veleposlanika, koji se poput mnogih drugih bojao onoga ─Źemu se Mazzini nadao – da ─çe pobuna u Italiji pokrenuti lanac revolucija po ─Źitavoj Europi.

Mazzini je znao kako da do─Ĺe do istine: stavio je u omotnice makova zrna, vlasi kose i zrnca pijeska, zape─Źatio ih voskom i poslao samom sebi. Kad su pisma stigla – jo┼í uvijek zape─Źa─çena – u njima nije bilo ni makovih zrna, ni kose, ni pijeska. Mazzini je potom zamolio svog prijatelja Thomas Duncombe-a, zastupnika u parlamentu, da preda parlamentu pisani zahtjev. Duncombe je ┼żelio znati da li je Graham zaista nalo┼żio da se Mazzinijeva po┼íta otvara. Za┼íto britanska vlada gura nos u ne─Źiju privatnu korespondenciju? Graham je rekao da je odgovor na to pitanje tajna.

Pitanje koje se postavilo ovog mjeseca o nadzoru Dr┼żavne sigurnosne agencije dosad su nailazila na otprilike isti odgovor koji je Duncombe dobio od Grahama 1844. godine.: program je strogo povjerljiv. (Ovakva povjerljiva tajna poznata je i kao dvostruka tajna.) Sre─çom, stare tajne nisu tajne, stare tajne su povijest. Mazzini afera, kako povjesni─Źar David Vincent tvrdi u knjizi “The Culture of Secrecy” dovela je do “prvog suvremenog napada na slu┼żbenu povjerljivost”. Izazvala je otpor javnosti, da bi na kraju britanski parlament osnovao Komisiju za povjerljivost “koja bi utvrdila ─Źinjenice o zakonitosti glede zadr┼żavanja i otvaranja pisama u dr┼żavnoj Po┼íti, i na─Źin na koji je ovla┼ítenje za takvo zadr┼żavanje i otvaranje dozvoljeno.” U kolovozu 1844., komisija je objavila izvje┼í─çe na 116 stranica o de┼íavanjima u Po┼íti.

Iako je za povjesni─Źare izvje┼í─çe bilo fascinantno, vjerojatno je stra┼íno ugnjavilo parlamentarce. Izvje┼í─çe je sadr┼żavalo povijest dostavljanja po┼íte, sve od ┼íesnaestog stolje─ça. (─îlanovi komisije su “kritizirali takvo antikvarsko istra┼żivanje”, primijetio je lord John Russell, da je on bio iznena─Ĺen ┼íto se nisu vratili do “slu─Źaja Hamleta, danskog kraljevi─ça, koji je otvarao povjerena mu pisma, i umjesto sebe poslao u smrt Rosencrantz-a i Guildenstern-a. “)

U izvje┼í─çu je otkriveno da je Mazzinijeva po┼íta zaista otvarana i da u Po┼íti postoji ne┼íto ┼íto se zove Tajni odjel. Nalozi za ─Źitanje po┼íte kraljevih podanika izdavani su stolje─çima. Prije Mazzinija i makovog zrna, ova praksa nije dovodena u pitanje. Me─Ĺutim, ona nije bila toliko u─Źestala. “Prosjek naloga izdanih u ovom stolje─çu pribli┼żno je 8 godi┼ínje”, otkriveno je u istrazi. “Ovaj broj obuhva─ça, u prosjeku, pisma oko 16 osoba godi┼ínje.” Povjerenstvo za poverljiost je s olak┼íanjem ustanovilo da su glasine kako Tajni odjel Po┼íte ponekad ┼íalje i “cijele vre─çe” pisama ministarstvu, la┼żne: “Poslana su samo zasebna pisma ili paketi. “

─îitavu epizodu su pa┼żljivo pratile Sjedinjene Ameri─Źke Dr┼żave, gdje je New York Tribune osudio otvaranje Mazzinijeve po┼íte kao “barbarsku povredu ─Źasti i pristojnosti”. Po┼íto je Povjerenstvo za povjerljivost izdalo svoj izvje┼ítaj, Mazzini je objavio ─Źlanak pod nazivom “Otvaranje pisama u Po┼íti”. Dva mjeseca nakon otvaranja Mazzinijeve afere, Tajno odjel Po┼íte je ukinut. Me─Ĺutim, zamijenilo ga je ne┼íto na du┼żi rok jo┼í podmuklije: bolje ─Źuvane tajne.

Otvaranje Mazzinijeve po┼íte, poput otkri─ça da NSA nadzire telefonske razgovore, email-ove i kretanje na internetu, ilustracija je kompleksnog odnosa tajnosti i privatnosti. Tajnost je ono ┼íto je poznato, ali ne svima. Privatnost je ono ┼íto nam omogu─çuje da zadr┼żimo to ┼íto znamo za sebe. Mazzini je svoju prepisku smatrao privatnom; britanska vlada je sve vrijeme njegova pisma ─Źitala tajno. Organizacija ACLU, koja je pro┼íle godine podnijela tu┼żbu protiv Obamine vlade, nazvala je program NSA nadzora “grubim naru┼íavanjem prava na privatnost”. Obamina administracija je branila i ovaj program i ─Źinjenicu da je njegovo postojanje dr┼żano u tajnosti.

Kao pitanje povijesne analize, odnos tajnosti i privatnosti mo┼że se izraziti jednim aksiomom: obrana privatnosti slijedi nakon pojave novih tehnologija za otkrivanje tajni, i nikad joj ne prethodi. Drugim rije─Źima, obrana privatnosti uvijek dolazi prekasno. Konj je pobjegao iz ┼ítale. Po┼íta vam je ve─ç otvorila pismo. Slika vam je ve─ç na Facebook-u. Google ve─ç zna da, bez obzira na demografsku pripadnost, vi ne volite kupus.

Konkretna tehnologija nije mnogo va┼żna, aksiom i dalje vrijedi. To je samo jedna odlika stoljetne povijesne transformacije: sekularizacije misterija. Misterija je u kr┼í─çanskoj teologiji ono ┼íto Bog zna, a ─Źovjek ne mo┼że znati, pa onda mora vjerovati. Besmrtnost je, u ovom smislu, misterij. Kao i za─Źetak ┼żivota, ┼íto je dobra ilustracija kako je nekada┼ínja misterija postala prvo tajna, pa zatim privatna stvar. Nekada┼ínju misteriju za─Źetka ┼żivota anatomi─Źari su prou─Źavali kao “tajnu postanja”. Na kraju su je gra─Ĺani, slu┼że─çi se jezikom ustavnog “prava na privatnost” branili od intruzije. Teolo┼íki, po─Źetak ┼żivota, oduhovljenje tvari, ostaje misterija. Empirijski, razotkrivanje otkri─ça zahtijevalo je oru─Ĺa – mikroskope, le─çe, kamere – koja su stvaranje ┼żivota u─Źinila vidljivim i znanim. Tek kad ovo vi┼íe nije bilo tajna, tek kad vi┼íe nije bilo nevidljivo, tek je tada postalo privatno. Tada je bilo prekasno: kontracepcija je ve─ç bila u rukama dr┼żave.

Tajni dr┼żavni programi koji zaviruju u privatne stvari gra─Ĺana, vezani su za ideje o tajnosti i privatnosti nastale u procesu kada je misteriozno postajalo sekularno. Misteriji crkve su izvan domene znanja bilo kojeg ─Źovjeka, pa tako i izvan dosega dr┼żave. Tijekom reformacije, protestanti su odbacili mnoge misterije kao praznovjerja, pa je misteriozno po─Źelo izmicati sve─çenicima i dolazi u posjed kraljevi─ça. Do sedamnaestog stolje─ça, izraz “misteriji dr┼żave” zna─Źio je i dr┼żavne tajne i monarhijsku mo─ç i pravo – ne ono ┼íto Bog zna, a mi ne znamo i moramo prihvatiti, nego ono ┼íto kralj zna, a mi ne znamo.

Godine 1916. u govoru u Zvjezdanoj pala─Źi, James I je govorio o svojim “Isklju─Źivom pravu (prerogativu) ili misteriji dr┼żave”, rekav┼íi da “ono ┼íto se ti─Źe misterija Kraljeve mo─çi ne mo┼że se zakonski osporiti”. Ali monarhijske ideje o krunskim prerogativima dovedene su u pitanje samim postojanjem knjiga kao ┼íto je “The Cabinet-Council, Containing the Cheif Arts of Empire and Mysteries of State, Discabineted“, objavljene 1658. Bilo je to doba politi─Źke reformacije, bogato argumentimo da znanje koje je nekad bilo privilegija kraljeva treba otkriti i izvu─çi iz krunskog kabineta. U ranom modernom dobu, misterija je po─Źela zna─Źiti svaku tajnu koja se mo┼że otkriti obi─Źnom ─Źovjeku.

Upravo su u ovom trenutku svjetske povijesti, na o┼ítrici no┼ża izme─Ĺu misterije i tajnosti, osnovane su Sjedinjene Ameri─Źke Dr┼żave – kao republika ─Źija ─çe politika biti otvorena za preispitivanje, a misterije dr┼żave biti razotkrivene. Ustav je trebalo ozna─Źiti kraj doba politi─Źke misterije. (Ova tvrdnja je bila uzvi┼íenija, kako to ina─Źe biva, nego stvarnost). U republici ne bi trebalo biti dr┼żavnih misterija: sve treba otkriti narodu. Ovo ─çe se otkriti prvenstveno u tisku, osobito u novinama, gdje se, kako je Thomas Jefferson objasnio, odmjerava “sukob mi┼íljenja”. Opasnost se u republici ne krije u inkvizitorskom sve─çenstvu, nego u korumpiranim novinarima. Tako je Jefferson, kad je napao novinske tiskare, smislio najve─çu mogu─çu uvredu – da ih optu┼żi za poticanje misterije: “Oni, poput klera, ┼żive od fanatizma koji potpiruju.” Nepristajanje na misteriju u dr┼żavi osnova je Jefferson-ova posve─çenost u razdvajanju crkve i dr┼żave.

“Tajnost je instrument zavjere”, napisao je Jeremy Bentham u eseju “O javnosti”, objavljenom 1843, godinu dana prije Mazzinijeve afere. “Ona, dakle, ne bi trebala biti sustav regularne vladavine.” Pod “javno┼í─çu” Bentham je podrazumijevao ono ┼íto danas obi─Źno nazivamo transparentno┼í─çu ili otvoreno┼í─çu. “Bez javnosti, nijedno dobro nije trajno: pod okom javnosti, nijedno zlo ne mo┼że opstati.”

On se zalagao, primjerice, da se gra─Ĺanima omogu─çi pristup parlamentu, i da se tamo┼ínje rasprave publiciraju. Glavni argument za dr┼żanje dr┼żavnih poslova u privatnosti – stav koji su zastupali oni koje je Bentham nazovao “zagovornicima misterije” – glasio je da je narod suvi┼íe neuk da sudi o svojim vladarima. “Takvo je, dakle, rezonovanje zagovornika misterije”, pisao je Bentham. “Nesposobni ste da sudite jer ste neznalice, a ostati ─çete neznalice kako ne biste mogli suditi.” Ali Bentham nije tvrdio samo da javnost mo┼że educirati gra─Ĺane (koji bi upoznali politiku ─Źitaju─çi skup┼ítinske zapisnike) nego i da ─çe podi─çi kvalitetu politi─Źke rasprave (jer ─çe se izabrani predstavnici bolje pona┼íati ako ih netko prati).

Godine 1844., tijekom skup┼ítinske rasprave po objavljivanju izvje┼ítaja Komisije za povjerljivost, neki ─Źlanovi, vjeruju─çi uz Bentham-a da je javnost neprijatelj tajnosti, tvrdili su da je u redu da dr┼żava otvara gra─Ĺanima po┼ítu dokle god su primatelji po┼íte obavije┼íteni da je ona ─Źitana. (Disraeli je rekao da bi vrlo rado predao svoju po┼ítu ministarstvu unutarnjih poslova: “Mogu otvaraju sva moja pisma, pod uvjetom da na njih i odgovaraju.”) U “Otvaranju pisama u Po┼íti” Mazzini je pokazao koliko su na raspravu utjecali Bentham-ovi argumenti o javnosti. Diplomati su mo┼żda imali svoje tajne, priznavao je on, ali po┼ítari? “Pa tko su ovi ljudi koji svoje sugra─Ĺane tretiraju kao neprijatelje?”, Zapitao je on. “Od javnih slu┼żbenika tra┼żimo odgovornost, a odgovornost se ne mo┼że posti─çi bez javnosti. Tajnost je samo druga rije─Ź za strah. MISTERIJA se zvala ta zvijer u otkrovenjima. Velikom ─Źudovi┼ítu koje je oli─Źavalo svu svjetovnu i crkvenu pokvarenost na zemlji na ─Źelu je bilo zapisano ime i to ime je MISTERIJA. “

Bentham-ovi argumenti nisu utjecali samo na reakciju parlamenta i javnosti na Mazzinijevu aferu – apeliranjem na transparentnost i ukidanje tajnosti – nego i na to kako su Amerikanci shvatili prirodu demokracije. Misterija dr┼żave, u kojoj je kralj okrunjen rukom nevidljivog boga, povukla se pred demokracijom, u kojoj su vladari birani i gdje se dr┼żavne tajne objavljuju. U demokraciji, javnost je vrlina.

Me─Ĺutim, utjecajnije od Benthamovih ideja o javnosti bio je rastu─çi feti┼í privatnosti u doba obiteljskog ┼żivota. (Povijest privatnosti je ograni─Źena; privatnost kao te┼żnja nije zaista postojala prije uspona individualizma, a uhvatila je maha tek s pojavom srednje klase.) Amerikanci devetnaestog stolje─ça bili su opsjednuti idejom privatnosti i fizi─Źkim granicama koje su je ome─Ĺivivale, kao ┼íto su ku─çni zidovi i rupe u tim zidovima, poput po┼ítanskih proreza u vratima. Kada je misterija oti┼íla u povijest, u srednjovjekovlja i gotsku romansu, “misterija” je po─Źela ozna─Źavati neku vrstu fikcije, pri─Źa – u SAD prvenstveno Edgar Allan Poe-a – gdje se ne┼íto ┼íto se u prvi mah ─Źini neobja┼ínjivim ili ─Źak natprirodnim kasnije obja┼ínjava kroz umije─çe opa┼żanja. “Bila je to misterija potpuno neobja┼ínjiva”, ka┼że Poe-ov narator u “Padu ku─çe Usher”. Ali kod Poea je svaka misterija rje┼íiva. Ni┼íta nikad ne ostaje skriveno. Zlo─Źini moraju biti rije┼íeni. Zidovi se moraju probiti. Grobnice se moraju raskopati. Koverte se moraju otvoriti.

Feti┼í privatnosti bio je ─Źvrsto vezan za pisma. U prolje─çe 1844., dakle godine Mazzinijeve afere, Poe je napisao pri─Źu “Ukradeno pismo”. Nekoliko mjeseci kasnije, Po┼íta SAD zaposlila je jednog vrijednog mladi─ça, James Holbrook-a, kao specijalnog agenta. On je svoja iskustva opisao u memoarskoj knjizi “Deset godina me─Ĺu po┼ítanskim vre─çama”; ili “Bilje┼íke iz dnevnika specijalnog agenta Po┼íte”. “Po┼ítansku vre─ça je sa┼żetak ljudskog ┼żivota”, objasnio je Holbrooke. Poanta Po┼íte nije da naru┼íava tu─Ĺu privatnost, nego da je ┼ítiti. Holbrook-ov zadatak bio je sprije─Źiti otvaranje tu─Ĺe po┼íte. On je bio po┼ítanski detektiv. “Deset godina me─Ĺu po┼ítanskim vre─çama”, kao i dobar dio devetnaestovjekovne beletristike, puna je ukradenih pisama.

Email-ovi se ne razlikuju od pisama. Prava podjela, povijesno gledano, nije digitalna nego knji┼żevna. Devetnaesti vijek u mnogim zapadnim zemljama, uklju─Źuju─çi i SAD, podrazumijevao je za─Źetak prakti─Źki op─çe pismenosti. U vrlo stvarnom smislu, u pro┼ílosti je svako pisanje bilo tajna, osim za malobrojne koji znaju ─Źitati. ┼áto se, me─Ĺutim, doga─Ĺa kad svi znaju ─Źitati? Onda svaka misterija mo┼że biti otkrivena. Pisati pismo zna─Źi otkriti svoj znak, prosuti du┼íu na papir. Univerzalna pismenost zna─Źi univerzalno de┼íifriranje, i univerzalno otkrivanje. Ako svi znaju pisati, svi mogu biti pro─Źitani. To je bilo zastra┼íuju─çe.

Godine 1890., dva bostonska odvjetnika, Samuel Warren i Louis Brandeis, objavili su ─Źlanak u ─Źasopisu Harvard Law Review pod naslovom “Pravo na privatnost”. Warren je bio potomak stare bostonske obitelji, ali Brandeis-ovi roditelji su bili Isto─Źnoevropljani koji su podr┼żali propali ustanak u Austriji 1848. godine – dakle istu onu revoluciju koju je ─Źetiri godine ranije predvidio austrijski veleposlanik koji je uvjerio britanskog ministra unutarnjih poslova da otvara Mazzinijeva pisma. Nakon gu┼íenja ustanka uslijedio je val antisemitizma koji je Brandeis-ovu obitelj natjerao da emigrira u SAD.

Louis Brandeis je ro─Ĺen u Kentuckyju 1856. Sedamdesetih godina 19. stolje─ça, on i Warren su zajedno studirali na Harvardu (Brandeis je bio jedan od osniva─Źa ─Źasopisa Harvard Law Review); kad su diplomirali, zajedno su otvorili odvjetni─Źku kancelariju. Warren je 1883. o┼żenio Mabel Bayard, senatorovu k─çer. Kako je pokazala Amy Gayda, skoro ┼íezdeset tra─Źarskih ─Źlanaka o obitelji Warren-Bayard iza┼ílo je u novinama od 1882. do 1890. godine – uklju─Źuju─çi i pri─Źe s naslovnice o sahranama majke i sestre g─Ĺe Warren. Warren je bio izvan sebe. Njegovo ku─çanstvo je ugro┼żeno; privatnost njegove obitelji je, kao pismo, bila ukradena. (Mnoge ideje o privatnosti bile su povezane sa skrivanjem ┼żena i obitelj.)

U “Pravu na privatnost” Warren i Brandeis su tvrdili da postoji zakonsko pravo da ─Źovjek bude ostavljen na miru – pravo koje nikad prije toga nije definirano. Njihov esej je temelj svake pravne odluke o privatnosti donijete od tada. Pravo na privatnost, kako su ga oni tuma─Źili, rezultat je povijesti, posljedica modernosti. Privatnost, tvrdili su oni, nije oduvijek bila neophodna; ona je postala nu┼żna uslijed promjene zna─Źenja i prirode javnosti. Do kraja devetnaestog stolje─ça, javnost, koja je za Benthama zna─Źila transparentnost (suprotno tajnosti), po─Źela je zna─Źiti zainteresiranost tiska (suprotno tajnosti). Objavljivati ÔÇőÔÇőrasprave Kongresa bilo je u slu┼żbi javnog dobra; objavljivanje imena o┼żalo┼í─çenih na sahrani g─Ĺe Warren nije. (Ista razlika obilje┼żila je raspravu koja je 1880.-tih i 90-ih pratila uvo─Ĺenje tajnog glasovanja. Gra─Ĺani glasuju tajno, narodni zastupnici javno.)

“Pravo na privatnost” je manifest protiv moderne javnosti: paralelnog uspona javnog oka (oka gra─Ĺanina i izvjestitelja) i privatnog oka (oka detektiva). “Intenzitet i kompleksnost ┼żivota koji prate naprednu civilizaciju”, napisali su Warren i Brandeis, “u─Źinili su neophodnim odre─Ĺeno udaljavanje od svijeta, i ─Źovjek je, pod istan─Źanim utjecajem kulture, postao osjetljiviji na javnost, tako da su pojedincu samo─ça i privatnost postale nu┼żnije; ali suvremeno poslovanje i izumi, kroz zadiranje u ─Źovjekovu privatnost, izlo┼żili su ga du┼íevnim bolovima i uznemirenju, mnogo ve─çim nego ┼íto ih mogu nanijeti proste tjelesne ozljede”. Suvremeni ┼żivot se, prema Warrenu i Brandeisu, sastoji od beskrajnog lanca sredstava koja prijete da izlo┼że privatno javnom pogledu: “Trenutne fotografije i novinsko izdava┼ítvo ugrozili su sveta podru─Źja privatnog i obiteljskog ┼żivota, a brojne mehani─Źke naprave prijete da ispune ono predvi─Ĺanje da ─çe sve ┼íto se ‘┼íapne u ormaru biti izvikivano s krovova’.”

Za Warrena i Brandeisa, pravo na privatnost je neophodno da bi se za┼ítitila, kako su je nazvali, “nepovrije─Ĺena osobnost”. Kako neki knji┼żevni teoreti─Źari tvrde, Warren i Brandeis su ovu ideju preuzeli djelomi─Źno od filozofa a djelomi─Źno od pjesnika. (William James je pisao o “skrivenom bi─çu”; William Wordsworth o “individualnom umu koji ─Źuva svoju nepovrije─Ĺenu osobnost”.) Warren i Brandeis su smatrali da naru┼íavanje privatnosti ostavlja svojevrsnu ranu – rupu na du┼íi – koja nam na kraju mo┼że umrtviti um. Ulog je najednom postao vrlo visok.

Ne┼íto se jezivo dogodilo kad je misterija postala sekularna, kad je tajnost postala tehnologija i kad je privatnost postala pravo. Nepovredivost vlastitosti je zamijenila nedoku─Źivost boga. Nije ni ─Źudo ┼íto su ljudi poludjeli za njom.

Mnogo godina prije Patriotskog zakona iz 2001. i legalizacijom prismotre u borbi protiv terorizma – ─Źak i mnogo godina prije uspona sigurnosne dr┼żave – Louis Brandeis je predvidio napad tehnologije tajnosti na pravo na privatnost. Brandeis je imenovan za suca Ustavnog suda 1916. godine. Tamo je bio i 1928. kada je Sud, u predmetu Olmstead vs. SAD, donio presudu da je prislu┼íkivanje telefonskih razgovora u skladu sa ustavom. Roy Olmstead je bio krijum─Źar iz Seattlea, nekada┼ínji policajac, prije nego ┼íto je uhi─çen za kr┼íenje zabrane uvoza i prodaje alkohola. Uhap┼íen je 1924; osu─Ĺuju─ça presuda ovisila je od dokaza prikupljenih prislu┼íkivanjem telefona. Pitanje za Ustavni sud 1928. bilo je da li se dokazi dobiveni prislu┼íkivanjem telefona mogu koristiti u kaznenom procesu, ili takvo prikupljanje dokaza kr┼íi ─Źetvrti i peti amandman ustava. Ve─çinskom presudom, pet prema ─Źetiri, Sud je potvrdio Olmsteadovu presudu. (Olmstead je izdr┼żao tri godine prisilnog rada ali ga je 1935. pomilovao Franklin Roosevelt.). Brandeis je glasao protiv: tvrdio je da je prislu┼íkivanjem Olmstead-ovog telefona prekr┼íeno negovo pravo biti ostavljen na miru.

Brandeisovo izdvojeno mi┼íljenje u osnovi predstavlja nastavak rasprave zapo─Źete 1890. On je smatrao da je prislu┼íkivanje samo novi oblik iznu─Ĺenog priznanja – zamjene “sile i nasilja” ┼żicama i elektri─Źnim naponom. U nekom trenutku, rekao je Brandeis, dr┼żava je mogla “natjerati pojedinca da svjedo─Źi – primoravanje postignuto, ako treba, torturom. Mogla je do─çi u posjed njegovih dokumenata i drugih artikala koji se ti─Źu ÔÇőÔÇőnjegovog privatnog ┼żivota – konfiskacija postignuta, ako treba, provaljivanjem u stan. “Ali u dvadesetom stolje─çu, nastavio je on,” suptilnija i mnogo dalekose┼żnija sredstva naru┼íavanja privatnosti stoje dr┼żavi na raspolaganju. Nova otkri─ça i izumi omogu─çili su dr┼żavi da, mnogo u─Źinkovitijim sredstvima od mu─Źenja, na sudu objavi ono ┼íto se ┼íapu─çe u ormaru.”

A ugro┼żavanje privatnosti ne bi tu zavr┼íilo. “Napredak znanosti u osiguravanju sredstava za ┼ípijuna┼żu dr┼żavi ne─çe se zaustaviti na prislu┼íkivanju telefona”, predvidio je Brandeis. “Mo┼żda ─çe se se jednog dana otkriti na─Źin da dr┼żava, bez va─Ĺenja papira iz tajnih ladica, reproducira te papire na sudu, ─Źime ─çe poroti biti predo─Źena najintimnija de┼íavanja u ku─çi.”

NSA je godinama sakupljala podatke s interneta. Kroz projekt Prism (Prizma), zapo─Źet 2007. s namjerom da sprije─Źi teroristi─Źke napade, ona je “prikupljala podatke izravno s sredi┼ínjih poslu┼żitelja devet vode─çih ameri─Źkih internet kompanija”, kako navodi Washington Post. Ove tvrtke to pori─Źu. “Nismo se uklju─Źili ni u kakav program koji bi ameri─Źkoj vladi – ili bilo kojoj drugoj vladi – omogu─çio izravan pristup na┼íim serverima”, rekli su Larry Page i David Drummond, direktor i voditelj pravne slu┼żbe Googlea.

“Facebook ne sudjeluje niti je ikada sudjelovao u bilo kakvom programu koji ameri─Źkoj ili bilo kojoj drugoj vladi omogu─çuje izravan pristup na┼íim serverima”,

ka┼że Mark Zuckerberg, direktor Facebook-a. Kongres ─çe sigurno pokrenuti istragu. (Kako su to─Źno internet tvrtke reagirale na zahtjeve sigurnosnih agencija jo┼í uvijek nije objelodanjeno.)

Unato─Ź svim promjenama u posljednjih nekoliko stolje─ça, mnoge stvari koje se odvijaju u dr┼żavi i dalje su obavijene velom misterije, makar utoliko ┼íto je obavijanje tajne velom misterije izuzetno dobar na─Źin za prikrivanje nametanja volje. Narednih dana i tjedana dobar dio istra┼żivanja nadzora NSA zahtijevat ─çe detektivski posao: u pri─Źama koje ─çe biti napisane, Edward Snowden ─çe biti zanimljiv lik i zaplet ─çe biti mra─Źan, ali bi Poe smislio bolji kraj.

Jedan aspekt ove pri─Źe kojim se Kongres vjerojatno ne─çe puno baviti jeste veza, u 21. stolje─çu, izme─Ĺu privatnosti i javnosti. U dvadesetom stolje─çu, zlatnom dobu “odnosa s javno┼í─çu”, javnost u smislu novinarske pa┼żnje postala je ne┼íto ┼íto mnogi gra─Ĺani tra┼że, pa ─Źak za to i pla─çaju. Ovo je dovelo do dana┼ínjeg paradoksa ameri─Źke kulture, istovremeno opsjednute time da bude┼í vi─Ĺen i da ostane┼í sakriven, u svijetu gdje je od privatnosti jedina po┼żeljnija stvar publicitet. U ovom svijetu, mi vodimo kroniku svog ┼żivota na Facebook-u, dok istovremeno zahtijevamo najnoviju i najbolju mogu─çu za┼ítitu privatnosti – ┼íifre brojeva i slova – kako nitko ne bi mogao naru┼íiti intimu koju uz tolike muke objavljujemo.

Mjera raskoraka izme─Ĺu Mazzini-eve afere i skandala s NSA jeste njihovo potpuno razli─Źito tuma─Źenje prirode oka javnosti. Godine 1844, kada se pronijela vijest da je britanska vlada otvarala ljudima po┼ítu, urednici londonskog Timesa insistirali su da “ova praksa ne mo┼że biti engleska, ni┼íta vi┼íe nego to mogu biti maske, otrovi, skriveni bode┼żi, tajni signali i drugi sli─Źni mra─Źni pothvati” . To je bilo misteriozno, bilo je neengleski, bilo je anakrono. “Javno mnijenje je mo─çno i zavidno, i ne ┼żeli da gleda kako se javni ciljevi ostvaruju sredstvima koja nisu javna”, nastavio je Times.

“Takvu praksu ono smatra izdajom javnog bi─ça.” U sjeni otkri─ça prismotre NSA, softverska grupa Mozilla je organizirala potpisivanje peticije upu─çene Kongresu pod nazivom “Prestanite nas gledate”, u kojoj stoji, “Ovakav vid sveobuhvatnog prikupljanja podataka od strane dr┼żave podriva temeljne ameri─Źke vrijednosti slobode i privatnosti. “Vi┼íe ne postoji javno bi─çe, ─Źak ni retori─Źki. Postoji samo mno┼ítvo ljudi koji brane svoju privatnost, dok promatraju same sebe, i jedni druge, kako se beskrajno prelamaju kroz apsurdno konstruiranu prizmu.
 
(newyorker.com, pescanik.net/uredio: nsp)

Filed under: TEHNOLOGIJA I ZNANOST · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,