MISLITE POZITIVNO! Kaže nacija koja troši najviše antidepresiva na svijetu.

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)