Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » JOSEPH STIGLITZ: Kraj američkog sna

JOSEPH STIGLITZ: Kraj američkog sna

americki-sanPrije četiri godine mnogi Amerikanci su se nadali da je moguće preokrenuti dvadesetpetogodišnji negativni trend. Umjesto toga, situacija se pogoršala. Danas je od ove nade, bez obzira na reizbor Barack Obame, ostalo malo toga.

U ožujku 2012. oko 25 milijuna Amerikanaca pokušavalo je naći posao s punim radnim vremenom. Milijuni ljudi su izbačeni iz svojih kuća. Na jednoj strani imamo prazne kuće, a na drugoj beskućnike. Svakako da je ovo jedna od posljedica ogromne i još uvijek prisutne financijske krize, ali i prije krize 2008. koja je započela kolapsom Lehman Brothers-a, američka ekonomija nije uspijevala ispuniti obećanja koja je sama davala.

Iako je BDP rastao, građani su morali prihvatiti pad životnog standarda. I prije početka recesije, zarade većine američkih obitelji, ukoliko se oduzmu prilagodbe inflaciji, postale su niže nego prije deset godina. Amerika je stvorila zadivljujuću ekonomsku mašinu, koja je očito funkcionirala samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda.

Zato je neophodno utvrditi što se dogodilo u SAD, kako smo postali društvo velike nejednakosti i sve manje socijalne mobilnosti, i koje su posljedice ovog stanja. Slika je mračna. Tek sada počinjemo mjeritimo koliko se naša zemlja udaljila od svojih ciljeva. Tijekom financijske krize 2007/2008. i naknadne velike recesije, kada se nasukala ova sve disfunkcionalnija forma kapitalizma, mnogi Amerikanci su doživjeli pravni brodolom. Pet godina kasnije, svaki peti Amerikanac ne može naći posao s punim radnim vremenom, oko 8 milijuna obitelji je izgubilo svoje kuće, dok mnogi očekuju da će im u ne tako dalekoj budućnosti stići rješenje o iseljenju. Još više njih je bespomoćno posmatralo kako im se nepovratno tope životne ušteđevine.

Čak i ako bi prvi znaci poboljšanja, koje optimisti uvijek vide, zaista bili nagovještaj pravog oporavka, ekonomija bi se tek u 2018. vratila na stanje pune zaposlenosti. Ali tijekom 2012. mnogi su izgubili nadu. Mladi, kojima nakon diplomiranja ostaju ogromni dugovi, uopće ne mogu naći posao. Ljudi koji su se poslije izbijanja krize smjestili kod svojih rođaka i prijatelja u međuvremenu su postali beskućnici. Kuće koje su kupljene tijekom buma tržišta nekretninama, prodaju se još uvijek ispod kupovne cijene ili su prosto prazne. Na ovaj način razobličen je krhki temelj financijskog buma proteklih desetljeća.

Jedna od najmračnijih stranica tržišne ekonomije koja je ovom prilikom izašla na vidjelo je velika i rastuća nejednakost. Njoj pripada najveća zasluga za raspad socijalnog tkiva i ugrožavanje gospodarske budućnosti ove zemlje. Bogati su sve bogatiji, dok drugi moraju se odriču najosnovnijih potreba, što se nekada smatralo nespojivim s američkim snom.

Činjenica da u Americi postoje bogati i siromašni svima je poznata. Iako ova nejednakost nije posljedica krize subprime kredita (hipotekarni krediti nepouzdanim dužnicima) i naknadne recesije, već prije svega 30-ogodišnjeg trenda, može se reći da ju je financijska kriza dodatno pogoršala. Srednji sloj je pod sve većim pritiskom, patnja socijalno slabih postala je opipljiva kada smo shvatili da su socijalne mreže vrlo porozne, a javni programi potpore dovedeni na rub bankrota. Jednom postotku na vrhu pošlo je za rukom da zadrži veliki dio nacionalnog dohotka, iako su superbogati imali određene gubitke u nekim investicijama.

Bez obzira koji dio skale dohotka promatramo, primijetit porast nejednakosti. Čak i unutar gornjeg jednog postotka postoji 0,1% onih koji dobivaju najveći dio kolača. Već u 2007., prije krize, gornjih 0,1% posto američkih kućanstava raspolagalo je dohotkom 220 puta većim od prosječnog dohotka donjih 90% posto kućanstava.

Kad je riječ o raspodjeli imovine tu primjećujemo još veću nejednakost, jer najimućniji postotku pripada dvije trećine ukupne nacionalne imovine. Točno je da podaci o raspodjeli dohotka predstavljaju samo trenutno stanje u nekoj ekonomiji. Baš to podatke o raspodjeli imovine čini pouzdanijima i veoma zabrinjavajuća, jer ova nejednakost ne uključuje varijacije godišnjeg dohotka. Uz to, imovina pruža pouzdane podatke o nejednakom pristupu resursima.

U Americi je u proteklom desetljeću došlo do sve bržeg raslojavanja različitih socioekonomskih grupa. U prvim godinama (2002-2007) poslije recesije na početku tisućljeća, gornji 1% kućanstava prigrabio je 65% porasta nacionalnog dohotka. Ovom postotku je išlo sjajno, dok je većini Amerikanaca bivalo sve gore.

Kada bi bogati postajali sve bogatiji, a od toga istovremeno i oni u sredini i oni na dnu imali neke koristi, slavili bismo uspjehe dobrostojećih i bili bismo im zahvalni za njihov doprinos. Ali to nije ono što se dogodilo. Pripadnici američkog srednjeg sloja već duže vrijeme imaju dojam da im je sve gore – i u pravu su. Dohodak tipičnog muškarca zaposlenog na puno radno vrijeme zaista stagnira u posljednjih trideset godina.

Kriza je višestruko uvećala ove nejednakosti, ne samo kroz porast nezaposlenosti, gubitak kuće ili stagnirajuće zarade. Bogatima doduše prijete veći gubici pri trgovini dionicama, ali se tržišta dionica oporavljaju relativno brzo. Zaista su najveću korist tijekom oporavka od recesije izvukli najbogatiji Amerikanci. Na gornji jedan postotak otpada 93% dodatnog dohotka ostvarenog u SAD tijekom 2010. u usporedbi sa 2009. Cjelokupna imovina donjeg i srednjeg sloja pretežno se nalazi u njihovim nekretninama. Budući da su u razdoblju između drugog kvartala 2006. i kraja 2011. cijene nekretnina pale u prosjeku za jednu trećinu, to je za većinu Amerikanaca, a posebno onih koji su uzeli velike hipotekarne kredite, značilo veliki gubitak vrijednosti imovine. Sa druge strane, top-menadžeri su bili vrlo uspješni u zaštiti svojih astronomskih primanja. Nakon blagog pada tijekom 2008. već u 2010. odnos između prosječnog godišnjeg dohotka menadžera i običnog radnika vratio na predkrizni razinu od 243:1.

Širom svijeta postoje zastrašujući primjeri o tome što se događa s društvima kada dosegnu razinu nejednakosti kome se Amerika trenutno približava. Primjeri nisu nimalo ugodni. To su zemlje u kojima bogati žive u ograđenim naseljima, gdje ih služe armije slabo plaćenih radnika. To su zemlje s nestabilnim političkim sustavima, u kojima populisti masama obećavaju bolji život, samo da bi ih kasnije razočarali. Međutim, najveći problem u ovim društvima je nedostatak nade. Oni bez sredstava znaju da su njihove šanse da pobjegnu iz siromaštva, da ne govorimo o usponu na vrh, zanemarivo male. Ne bi trebalo težiti ovome. Veliki stupanj nejednakosti i nedostatak šansi, karakterističnih ovih dana za SAD, niti su neizbježni, niti je njihov posljednji nagli porast, kako se često tvrdi, samo proizvod nemilosrdnih tržišnih sila.

Iako su SAD oduvijek bile kapitalistička zemlja, naša nejednakost je, makar u njezinim sadašnjim proporcijama, novi fenomen. Prije otprilike 30 godina, gornji jedan postotak kućanstava dobivao je samo 12% posto nacionalnog dohotka. I to je bilo neprihvatljivo, ali je od tada disparitet u drastičnom porastu, tako da je 2007. prosječni godišnji dohodak gornjeg postotka nakon poreza iznosio 1,3 milijuna dolara, dok se za donjih 20% posto kućanstava ova cifra kretala oko 17.800 dolara.

Gornji jedan postotak zarađivao je u jednom tjednu 40% više od cjelokupnog godišnjeg dohotka donje petine kućanstava , a najvišem 0,1% posto je bio potreban samo jedan dan da zaradi ono što donjih 90% stanovništva zaradi za cijelu godinu. Dohodak najbogatijih 20% nakon poreza jednak cjelokupnom dohotku donjih 80%. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je zajedno rasla 30 godina, dohodak je rastao u svim segmentima, ali više na nižim dijelovima ljestvice dohotka nego na vrhu. Ratno iskustvo iznjedrilo je Mi-osjećaj, tako da su političke mjere poput GI-zakona dodatno približile ljude.

Međutim, tijekom posljednjih 30 godina podjele u našem društvu su se produbile. Ne samo da je dohodak na vrhu eksponencijalno rastao, već je istovremeno za niže slojeve čak i padao. (To nije bio univerzalni obrazac, jer je tijekom devedestih nižim i srednjim slojevima išlo relativno bolje, ali otprilike od 2000. godine nejednakost je počela drastično se povećavati.)

Nešto slično današnjem zabrinjavajućem stupnju nejednake raspodjele vidjeli smo tijekom svjetske ekonomske krize 30-ih godina prošlog stoljeća. Ekonomska nestabilnost bila je tada, kao i danas, u bliskoj vezi s rastućom nejednakošću. Značajno približavanje razlika u dohocima između 1950. i 1970. može se djelomično pripisati razvoju na tržištima, ali su ipak odlučujući doprinos dale političke mjere, poput olakšan pristup visokom obrazovanju preko vojnog zakona ili visoko progresivni porezni sustav, uveden tijekom Drugog svjetskog rata.

Nasuprot ovome, u godinama poslije “Reganove revolucije” došlo je do produbljivanja jaza između dohodaka, uz istovremeno demontiranje državnih inicijativa uvedenih kako bi se ublažili nepravedni učinci tržišta, smanjivanje najviših poreznih stopa na dohodak i rezanje socijalnih programa.

Opće je poznato da tržišta zakonom ponude i potražnje imaju određeni utjecaj na stupanj ekonomske nejednakosti. Ali ove sile djeluju iu drugim industrijskim zemljama, u kojima u posljednjem desetljeću ipak nije došlo do takvog rasta nejednakosti kakav smo vidjeli u SAD. Ovdje prije svega mislim na europske zemlje, ali i na Kanadu i Australiju.

Trendovi nejednakosti mogu se preokrenuti. U nekim zemljama se to i dogodilo. Brazil je jedna od zemalja tipičnih za drastične nejednakosti, ali tijekom 90-ih brazilska vlada prepoznaje ove opasnosti i njihovu vezu sa socijalnom i političkom polarizacijom i ekonomskim rastom. U Brazilu se stvara široki društveno-politički konsenzus da se nešto povodom ovoga mora uraditi. Pod predsjednikom Enrique Cardozo-m dolazi do povećanja državnih ulaganja u obrazovanje, koji su obuhvatili i najsiromašnije slojeve stanovništva, a pod predsjednikom Lula da Silva-om uvode se socijalni programi za borbu protiv gladi i siromaštva. Nejednakost se smanjila, rast povećao, a društvo postalo stabilnije.

Stupanj nejednakosti u Brazilu još uvijek premašuje onaj u SAD, ali dok se Brazil žestoko bori kako bi smanjio siromaštvo i jaz između bogatih i siromašnih, Amerika je dopustila da se povećaju obje ove kategorije. Najgore je to što je politika u tome imala veliki udio. Danas je Amerika ekonomski najdublje podijeljena razvijena industrijska zemlja. Ukoliko želimo nešto uraditi povodom ovoga, moramo prvo poništiti političke mjere koje su ovome doprinijele, uz istovremeno donošenje inicijativa kako bi ublažili disparitete koji su posljedica tržišnih sila.

Veliki utjecaj na povećanje nejednakosti imale su osim tržišnih sila i politike i opće društvene promjene, koje su se ticale i normi i institucija. One su oblikovale politiku, a ona njih. Najupadljivija društvena promjena je slom sindikata. Dok je 1980. 20,1% posto radnika bio sindikalno organiziran, taj broj je do 2010. pao gotovo za polovicu, na 11,9%. Posljedice su bile gubitak ekonomskog utjecaja i politički vakuum. Bez zaštite sindikata radnicima je išlo sve lošije. Tržišne sile su ograničile utjecaj preostalih sindikata. Prijetnja prebacivanjem proizvodnje u inozemstvo dodatno je erodirala moć sindikata. Kako je tijekom administracije Franklin D. Roosevelt-a poticano sindikalno organiziranje, tako su republikanski političari na saveznoj i državnoj razinu u ime fleksibilizacije tržišta rada radili na slabljenju sindikata. Početak ovog procesa označava Ronald Reagan-ovo gušenje štrajka kontrolora leta 1981.

Prema popularnom ekonomskom učenju, fleksibilna tržišta rada potiču gospodarski rast. Ja tvrdim da snažna zaštita radničkih prava koriguje postojeći neravnopravni ekonomski položaj. Takva zaštita pozitivno utječe na lojalnost radnika svojoj tvrtki, na njihovu predanost i motivaciju. Osim toga, jača se društvena kohezija i poboljšava atmosfera na radnom mjestu. Činjenica da je razvoj na američkom tržištu rada tijekom Velike recesije bio tako nezadovoljavajući i da se položaj američkih radnika u posljednjih 30 godina konstantno pogoršava, trebalo bi pobuditi sumnju u mitske prednosti fleksibilnog tržišta rada. U SAD sindikati se još uvijek smatraju uporištem statičnosti, a otuda i uzrokom neučinkovitosti tržišta rada, što dugoročno šteti njihovoj reputaciji.

Do sredine 70-ih postojao je široki društveni konsenzus: menadžerski kadrovi su bili dobro plaćeni, ali ne basnoslovno; prihodi su ravnopravno dijeljeni između lojalnih radnika i menadžmenta. Dioničari nisu imali puno utjecaja. Američki zakon o privrednim društvima pogoduje menadžerima. Dioničarima vrlo teško dovesti u pitanje menadžerske odluke, ili spriječiti preuzimanje kompanije, ili pak da povećaju svoje pravo glasa u kompaniji. Mendžera su tijekom godina naučili da se zabarikadiraju i da štite svoje interese. Ovo se radi na više načina: zaogrtanja investicija u neprozirni veo, čime se vrijednost tvrtke čini netransparentnom, a borba oko preuzimanja riskantnije; “otrovnim pilulama” kojima se vrijednost kompanija smanjuje u slučaju preuzimanja; “zlatnim padobranima” kojima menadžeri sebi osiguravaju bezbrižan život u slučaju preuzimanja tvrtke.

Tijekom 80-ih i 90-ih, top-menadžeri postupno shvaćaju da im mjere za obranu od vanjskog preuzimanja zajedno sa slabljenjem sindikata omogućuju nekažnjeno bogaćenje. Čak je i nekoliko vodećih financijskih kapitalista priznalo “da je način određivanja plaća menadžera u našem krajnje manjkavom sustavu korporativnog upravljanja doveo do nenormalnih zarada izvršnih direktora i članova upravnih odbora”.

Promijenilo se i shvaćanje toga što se smatra “nepravednim”. Menadžeri ne oklijevaju prisvoje veliki dio tvrtkina kolača i time pribave pozamašne sume novca, dok istovremeno tvrde kako moraju otpuste radnike i smanjiti plaće ne bi li tvrtka preživjela.

U mnogim krugovima ova šizofrena predstava o “pravednosti” je tako doboko usađena da je jedan od članova Obamine vlade na početku velike recesije bez trunke stida mogao da kaže da zbog nepovredivosti ugovora osiguravajuća kuća AIG mora isplatiti bonuse čak i onim menadžerima koji su tvrtku doveli na rub propasti, te je država morala pomoći sa 130 milijardi dolara. Samo par minuta kasnije, isti čovjek je upozorio radnike u autoindustriji da moraju prihvatiti izmjene ugovora o radu koje uključuju veliko smanjenje zarada. Drugačiji zakoni o korporativnom upravljanju ili samo neznatne modifikacije, primjerice veće prisustvo dioničara u upravnom odboru, možda bi ukrotili razuzdanu želju za bogaćenjem top-menadžera, ali gornji 1% ne želi ove reforme, čak iako bi njihovim uvođenjem ekonomija postala učinkovitija. Oni koriste svoj politički utjecaj tako da nikada ne dođe do ovih reformi.

Slabljenje sindikata i društvene kohezije, zajedno sa zakonima o korporativnom upravljanju, nije dovelo samo do pada udjela plaća u ukupnom nacionalnom dohotku, već je promijenjen i način kako naša ekonomija reagira na recesiju. Ranije su tijekom recesije poslodavci nastojali zadržati radnike i time osiguraju njihovu lojalnost i stručnost. Posljedica je bila pad produktivnosti, dok je udio plaća u nacionalnom dohotku rastao. Dobit je snosila najveći teret ekonomskog usporavanja.

Po izlasku iz recesije udio zarada se smanjivao. Ali u ovoj i prethodnoj recesiji (2001) obrazac se promijenio: udio zarada je padao ibu recesiji i tijekom sljedećih nekoliko godina. Sa druge strane, tvrtke su se hvalisale svojom bezobzirnošću: otpuštale su radnike da bi produktivnost rasla. Paradoksalno je to što su porezne olakšice za bogate donijete u istom trenutku kada su tržišne sile počele povećavaju nejednakost. Najviši porez na dohodak Reagan je sa 70% posto smanjio na 28% posto, da bi ga Clintonova administracija povećala na 39,5%, ali ga je Bush ponovo smanjio na 35%, što je trebalo dovesti do povećanja štednje i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, to se nije dogodilo.

Reagan je čak tvrdio da će blagotvorni efekti smanjenja poreza za posljedicu imati porast državnih prihoda. Ali jedino što je poraslo bio je deficit. Iste učinke proizvela su i porezna umanjenja Bushove administracije. Povećanje štednje je izostalo, štednja privatnih kućanstava bila je rekordno mala. Međutim, najveći porezno-politički skandal bilo je smanjenje poreza na kapitalnu dobit. Ovaj proces započeo je Clinton, da bi se on još velikodušnije nastavio pod Bush-om, dovodeći na kraju do toga da je porez na dugoročnu kapitalnu dobit sada samo 15 posto. Ovaj potez je najviše pogodovao superbogati, jer veliki dio njihovog dohotka čine upravo prihodi od kapitalne dobiti. Pravi je apsurd to što se više oporezuju radnici nego investitori, a pogotovo špekulanti. Štoviše, kapitalna dobit se oporezuje tek onda kada se realizira (kada se otuđi vrijednosni papir). Ovo odlaganje naplate poreza ima velike prednosti, naročito kada su kamate visoke. Ukoliko se vrijednosni papiri nasljeđuju, kapitalna dobit ostvarena za života preminulog nasljeđuje se bez plaćanja poreza.

Porezne olakšice na kapitalnu dobit i na prihode od dividendi su u stvari samo porezne olakšice za bogate. Donjim 90% posto kućanstava pripada manje od 10 posto svih prihoda od kapitalne dobiti. Manje od 7% posto kućanstava s godišnjim dohotkom manjim od 100.000 dolara ostvaruje kapitalnu dobit ili prihode od dividendi. Kada je riječ o bogatašima zarade čine samo 8,8% njihovog dohotka, ali zato kapitalna dobit sa 57% posto i prihodi od dividendi sa 16% posto sudjeluju u njihovom ukupnom dohotku. To znači da se 73% njihovog dohotka oporezuje po nižim poreznim stopama. U SAD 400 poreznih obveznika ostvaruje 5% ukupnog prihoda od dividendi, za što su u 2008. platili 153,7 milijuna dolara poreza na kapitalnu dobiti u iznosu od 61,5 milijardi dolara. Smanjivanje poreza na kapitalnu dobit sa uobičajenih 35% na 15% predstavljalo je za svakog od ovih poreznih obveznika poklon od oko 30 milijuna dolara u 2008, što je za državu značilo gubitak od 12 milijuna dolara poreznih prihoda. Ovo je dovelo do toga da bogati prosječno plaćaju manje porezne stope, a to je imalo za posljedicu da se njihova imovina brzo uvećavala. Prosječna porezna stopa u 2007. za 400 najbogatijih iznosila je 16,6%, što je značajno manje od 20,4% za ostale porezne obveznike. (U 2008, posljednjoj godini za koju imamo podatke, ova stopa je blago porasla na 18,1% posto.)

Dok je prosječna porezna stopa od 1979. neznatno smanjena, sa 22,2% na 20,4%, za gornji 1% kućanstava pala je za gotovo jednu trećinu, sa 37% na 29,5%.

Mnoge zemlje su uvele porez na nasljedstvo ne samo da bi povećale svoje prihode, već da bi spriječile nastanak nasljednih dinastija. Kada jedna generacija prenosi svoju nesmanjenu imovinu na drugu generaciju, time ugrožava jednakost šansi u cijelom društvu. Kada bogati izbjegavaju porez (što se sve češće događa) i kada se istovremeno smanjuje porez na nasljedstvo (što se dogodilo za vrijeme predsjednika Busha, koji je praktički ukinuo ovaj porez, iako samo na jednu godinu), onda raste značaj naslijeđene imovine. U ovakvim okolnostima i uz sve veću koncentraciju imovine kod gornjih 1% (ili gornjih 0,1%), postoji opasnost da se naposljetku SAD pretvore u nasljednu oligarhiju.

Bogati i superbogati često upotrebljavaju dionička društva da bi zaštitili svoju imovinu od fiskusa i učinili sve u njihovoj moći ne bi li zadržali što nižim porez na korporacije i unijeli što više rupa u porezne zakone. Neka dionička društva tako vješto koriste manevarski prostor unutar zakonskih odredbi da uopće ne plaćaju porez.

Iako je porez na korporacije u SAD navodno veći nego u mnogim drugim zemljama, zakonska stopa iznosi 35%, stvarno porezno opterećenje je isto kao  u drugim zemljama s nižim porezom. U stvari, porez od korporacija čini daleko manji dio BDP-a nego što je to slučaj u drugim razvijenim industrijskim zemljama. Rupama u zakonu i posebnim odredbama ovaj porez je do te mjere obesmišljen da danas čini samo 9% posto saveznih poreznih prihoda; sredinom 50-ih udio ovog poreza iznosio je 30% posto saveznih poreznih prihoda. Kada neka američka tvrtka investira u inozemstvu preko svoje inozemne tvrtke kćeri, tada se dobit oporezuje tek kada se novac prenese u SAD. Dok je to za tvrtke fantastična opcija (kada se primjerice investira u zemlji s niskim porezima poput Irske), poticanje reinvestiranja u inozemstvo proizvodi perverznu posljedicu, jer se radna mjesta otvaraju van, a ne u SAD.

Na razini saveznih država stanje je još gore. Mnoge od njih čak ni deklarativno ne zagovaraju oporezivanje građana prema ekonomskoj moći, dakle progresivno, već koriste porez na promet kao najveći izvor prihoda, a pošto siromašni najveći dio svog dohotka izdvajaju za potrošnju ovaj porez je često regresivan.

Dok porezna politika može ili dopustiti bogatima da se još više bogate ili upravljati preraspodjelom, dotle daleko važniji ekonomski efekt imaju državni rashodi, a posebice kad je riječ o tome kako zaštiti siromašne od daljnjeg osiromašenja. Jedan od uspješnih programa za borbu protiv siromaštva bio je državno mirovinsko osiguranje. Nova istraživanja su pokazala koliko su veliki ovi efekti: samo je porezni kredit na zarade, kojim je najviše uvećan dohodak siromašnih obitelji, pridonio smanjivanju siromaštva za 2% posto. Uloga novca za stanovanje, bonova za hranu i besplatnih školskih obroka također je veoma značajna u borbi protiv siromaštva.

Od zdravstvenog osiguranja za siromašnu djecu mogu profitirati milijuni, jer on umanjuje rizik da će ova djeca uslijed neke bolesti ili nekog zdravstvenog problema snositi posljedice čitavog života, što stoji u jasnom kontrastu sa potporom kompanija, koje daleko više koštaju i od kojih daleko manje ljudi ima koristi. Međutim, SAD su izdvojile više novca za spašavanje banaka, kako bi one nastavile isplaćuju bonuse svojim menadžerima, nego za pomoć onima koji su ostali bez posla tijekom ove recesije, koju su prouzročile banke. Konačan rezultat politike zadnjih 25 godina je taj da smo za banke (i ostale koncerne poput AIG) stvorili daleko otporniju sigurnosnu mrežu, nego što smo to učinili za druge Amerikance. To je slika SAD-a u 2012.

Plaćamo visoku cijenu za našu veliku i još uvijek rastuću nejednakost, a pošto će se ovaj trend vjerojatno nastaviti, ukoliko ništa ne poduzmemo, cijena koju plaćamo će vjerojatno rasti. Ljudi u srednjim, a posebno Niżna skupinama dohotka biće najteže pogođeni, mada će i naša zemlja u cjelini, naše društvo i naša demokracija platiti visoku cijenu. Društva s velikim nejednakostima nisu učinkovita, njihove ekonomije su nestabilne i dugoročno neodržive. Kada jedna interesna skupina stekne previše moći, ona počinje prilagođavati politiku svojim interesima, tako da više ne služi općem interesu. Ukoliko bogati koriste svoju političku moć da bi svojim tvrtkama osigurali ogromne prednosti, tada preko potrebna sredstva odlaze u ruke malobrojnih, umjesto da od njih svi imaju koristi.

Unatoč uvriježenom mišljenju da Amerikanci imaju daleko veće šanse za uspjeh od Europljana, Amerika već dugo nije zemlja neograničenih mogućnosti. Točno je da se nešto slično dogodilo i u drugim zemljama. Međutim, ovo ni u kom slučaju nije neizbježno, što pokazuju primjeri društava u kojima je nejednakost bila daleko veća nego u SAD, a koja su uspjela smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, pomognu siromašnima i učine obrazovanje dostupnijim širim društvenim slojevima. Dakle, drugačiji svijet je moguć.

Ukoliko želimo očuvati sustav u kojem svaki građanin, a ne svaki dolar, ima pravo glasa, neizbježna je reforma našeg političkog sustava. Stvaranje fer i otvorenog političkog sustava će biti teško izvodivo unutar ekonomskog sustava sa tako velikim jazom između bogatih i siromašnih. Nedavno smo vidjeli da naš politički sustav prestaje funkcionirati ukoliko u društvu izostaje osjećaj zajedništva. Ali kako stvoriti ovaj osjećaj kada je zemlja duboko podijeljena? Imajući u vidu rastući jaz u našoj ekonomiji možemo samo postaviti pitanje: Što vama znači budućnost naše politike?

Dva scenarija za narednih 50 godina. Prema jednom, jaz između siromašnih i bogatih je veći nego ikada. SAD su zemlja u kojoj bogati žive u ograđenim naseljima, njihova djeca pohađaju skupe privatne škole i imaju pristup prvoklasnoj medicinskoj zaštiti. Ostali žive u nesigurnosti, u najboljem slučaju imaju loše obrazovanje i nadaju se da se neće teže razboljeti, jer imaju de facto ograničenu zdravstvenu zašititu. Na samom dnu su milijuni mladih koji se osjećaju izopćen iz društva i koji su izgubili svaku nadu.

Ovo sam već imao prilike vidjeti u zemljama u razvoju. Ekonomisti su ovom fenomenu dali naziv “dualna ekonomija”, gdje dva društva žive jedno pored drugog, ali ne znaju ništa jedno o drugom i ne mogu ni zamisliti kako izgleda život u onom drugom. Da li ćemo zaista tako nisko pasti kao neke druge zemlje, gdje zidovi postaju sve viši, a socijalni sukobi sve intenzivniji? To stvarno ne znam, ali ni u kom slučaju ne smijemo isključiti ovaj zastrašujući scenarij.

Prema drugom scenariju, riječ je o društvu u kome se smanjio jaz između bogatih i siromašnih, u kome vlada osjećanje da svi dijelimo istu sudbinu, u kome činimo zajednički napor za stvaranjem jednakih životnih prilika, u kome riječi “sloboda i pravda za sve” opisuju stvarno stanje, u kome se poštuje Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koja jamči ne samo građanska i politička prava i pravo vlasništva, već i ekonomska prava običnih građana.

U ovoj viziji imamo živ politički sustav, koji se suštinski razlikuje od onog u kome 80% mladih ne izlazi na izbore jer su frustrirani politikom. Vjerujem da je samo ovaj drugi scenarij u skladu s našim povijesnim nasljeđem. Još uvijek nije kasno za promjenu tečaja i povratak temeljnim načelima pravednosti i jednakosti šansi na kojima je ova zemlja izgrađena. Ali nemamo još puno vremena.
 
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

EUGENIKA SPECIJAL: Razotkrivena Baza Globalnog Istrebljenja
Tajanstveni red Malteških Vitezova slavi 900-godišnjicu u Vatikanu

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama