EKONOMSKA POVIJEST: Grčka kao Weimarska Republika

Nedavno smo prisustvovali na ekonomskom skupu u Njemačkoj, gdje se razvila burna rasprava o krizi eura. Bili smo šokirani kako su ekonomisti skoro jednoglasno složili da je recesija u kriznim zemljama neophodna.

Ovi ekonomisti su tvrdili da je nametanje socijalnih nedaća možda žalosno, ali neophodno, kako bi se neproduktivne firme sklonile s tržišta i tako omogućile produktivna da napreduju, što je preduvjet za budući ekonomski rast.

To je bila filozofija Andrew Mellon-a, financijskog tajnika Herbert Hoover-a, koji je u vrijeme Velike depresije smatrao da je rješenje za ekonomske nedaće to da se one povećaju i da treba “likvidirati radnu snagu, likvidirati dionice, likvidirati poljoprivrednike, likvidirati nekretnine” – rješenje koje je gurnulo svjetsku ekonomiju, kao i zapadnu civilizaciju, u najdublju krizu. Osamdeset godina kasnije, izgleda da njemački ekonomisti ništa nisu naučili iz Velike depresije, ekonomske katastrofe koja je posebno ozbiljno pogodila upravo Nijemce.

Ova zaboravnost (ili neukost) ima strahovite posljedice. Njemački ekonomisti i njemačka vlada zahtijevaju fiskalna odricanja u kriznim zemljama, a najekstremniji slučaj je Grčka. Ali očekivalo bi se da budu pametniji. Postoji neobična sličnost između današnje depresije u Grčkoj i one u Weimarskoj republici s kraja 20-ih i početka 30-ih godina.

Weimarska Republika (njem. Weimarer Republik) je naziv za njemačku državu nastalu nakon Prvog svjetskog rata. Na izborima početkom 1919. SPD (socijaldemokrati) nemaju apsolutnu većinu pa su prisiljeni ući u koaliciju s DDP (demokratska stranka) i katolicima kako bi sastavili vladu. To je tzv. Weimarska koalicija koja je i tvorac Weimarskog ustava donesenog u kolovozu 1919. u malom gradu Weimaru. Dakle, ukinuvši monarhiju parlament je proglasio federativnu republiku sastavljenu od 17 “zemalja”.

Obje države bile su okovane politikom fiksnog deviznog tečaja – tada zlatnog standarda, a danas eura; obje su imale ogromne strane dugove – Njemačka uglavnom prema SAD, Grčka prema Njemačkoj i Francuskoj. Obje ekonomije trpjele su strašan pritisak međunarodnih financijskih tržišta. I obje države su pogoršale tu situaciju drakonskom štednjom.

Grafikon 1 pokazuje javne rashode u obje zemlje prije i poslije ekonomske krize. Radi bolje usporedivosti, prva krizna godina – 1929. za Njemačku, 2008. za Grčku – normalizirane su na 100 (podaci o Grčkoj su preuzeti iz AMEC baze podataka, podaci o Njemačkoj iz knjige Albreht Ricl-a Deutschlands Krise und Konjunktur.

Državna potrošnja, 2008/1929 = 100

Državna potrošnja rasla je u objema zemljama kada je kriza počela, jer visoka nezaposlenost znači da mora više da se troši, primjerice za osiguranje nezaposlenih. Ali u drugoj godini krize, obje države su prešle na dramatično smanjenje javnih rashoda što je direkno depresirao ekonomske rezultate: državna potrošnja i ulaganja su dio bruto domaćeg proizvoda i rezanje izdataka za socijalnu sigurnost utječe na sposobnost kućanstava da održe potrošnju kada su članovi nezaposleni – što depresira prihod poduzeća.

Utjecaj štednje na ekonomsku produktivnost bio je dramatičan, poput grafikon 2 pokazuje. Grafikon uspoređuje ekonomsku produktivnost Weimarske republike (njezin bruto domaći proizvod) dvadesetih i tridesetih godina, sa Grčkom u dvetisućitoj (Podaci za Grčku opet dolaze iz baze AMEC, a za Njemačku iz povijesnih podataka Bundesbanke). I ovdje su ekonomske performanse postavljene na 100 u prvoj kriznoj godini.

Ekonomske performanse Grčke i Nemačke

Podaci pokazuju da je grčki ekonomski pad još dublji nego pad Weimarske republike. Od prve godine krize, Grčka je izgubila skoro petinu svog output-a, dok je output Weimarske republike smanjen “samo” 15 posto – što je bilo dovoljno da se sruši prvi demokratski sustav u Njemačkoj. Tada su, kao i sada, ljudi gladovali u navodno civiliziranom društvu (vidi Huffington Post: Greek Debt Crisis: Children Too Hungry To Exercise In PE Class i Alf Lüdtke: Hunger in der Grossen Depression).

Je li štednjom nametnuta depresija “oslobodila” ekonomiju i lišila je neproduktivnih poduzeća, i omogućila kasniji rast produktivnosti, kao što vjeruju današnji njemački ekonomisti? Malo je falilo, ako smatrate da je čitava njemačka industrija bila neproduktivna.

U svojoj sjajnoj knjizi o nacističkoj ekonomiji, The Wages of Destruction, ekonomski povjesničar Adam Tuz pokazuje kako je Velika depresija dovela čitavu tešku industriju Weimarske republike na rub propasti. Njemačkim industrijskim gigantima poput AEG početkom tridesetih prijetio je bankrot, a velike banke koje su financirale industriju – Deutsche Bank, Commerzbank i Dresdner Bank – bankrotirale bi da nisu nacionalizirane.

Njemačku industriju spasla je politika naoružavanja nacističke vlade nakon 1934. To je jedan od razloga zašto je njemački krupni kapital podržavao naciste do samog kraja. Takve mogu biti političke posljedice ideologije “likvidacije svega” koja gura čitave države u ekonomski i socijalni bezdan.
 
 
(pescanik.net, www.social-europe.eu/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata,osiguranje