Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » SVE VEĆA NEJEDNAKOST: Bogataška elita i ostali svijet

SVE VEĆA NEJEDNAKOST: Bogataška elita i ostali svijet

bogati-ljudi-elitaNajnovija studija Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istraživanje pri Sveučilištu Ujedinjenih naroda otkriva da je 2000. godine najbogatijih 1 % posto stanovnika posjedovalo 40 % posto materijalnih dobara, dok je najbogatijih 10 % posto punoljetnih stanovnika posjedovalo 85 posto ukupnog svjetskog bogatstva.

Donja polovica punoljetne svjetske populacije posjedovala je 1 % posto globalnog bogatstva. Međutim, ovo je samo ilustracija tekućeg procesa. Pritom, svakog dana sve je više loših vijesti za jednakost ljudi, pa tako i za kvalitetu života svih nas.

“Društvene nejednakosti natjerale bi tvorce suvremenog projekta da pocrvene od srama” – ovim riječima Michelle Rosario-u, Dominik Burgh i Florian Ogan završavaju članak “Ugroženi ljudski rod”, koji su zajedno napisali i objavili 2011. U doba prosvjetiteljstva, u vrijeme Francis Bacon-a, Descartes-a, pa čak i Hegela, ni na jednom mjestu na planeti životni standard nije bio više nego dvostruko veći od onog u najsiromašnijem području. Danas najbogatija država, Katar, može se podiči prihodom po glavi stanovnika koji je 428 puta veći od prihoda u najsiromašnijoj zemlji, Zimbabve-u. A to su, da ne zaboravimo, usporedbe među prosječnima i liče na onaj zabavni recept za paštetu od zečetine i konjskog mesa: uzmete jednog zeca i jednog konja …

Uporno ustrajavanje siromaštva na planeti zahvaćenoj fundamentalizmom ekonomskog rasta dovoljno je da natjera razborite ljude da zastanu i razmisle o izravnim i kolateralnim žrtvama ovakve raspodjele bogatstva. Sve dublji ponor koji razdvaja siromašne i očajne od dobrostojećih, optimističnih, sigurnih i arogantnih – ponora čija dubina ionako nadilazi sposobnosti penjanja svih osim najmišićavijih i najbeskrupuloznijih planinara – očigledan je razlog za ozbiljnu zabrinutost. Kao što autori navedenog članka upozoravaju, glavna žrtva sve dublje nejednakosti biti će demokracija – dok sve manje dostupna sredstva za preživljavanje i prihvatljiv život postaju predmet besprizornih borbi (možda i ratova) između zbrinutih i ubogih.

Jedno od osnovnih moralnih opravdanja tržišne ekonomije, dakle da je težnja za osobnim profitom istodobno i najbolji mehanizam postizanja zajedničkog dobra, dovedeno je u pitanje i praktično otkriveno kao laž. Tijekom dva desetljeća prije izbijanja posljednje financijske krize, u najvećem broju zemalja OECD realni prihodi najbogatijih 10 % posto kućanstava su rasli mnogo brže nego za najsiromašnijih 10 % posto. U nekima od tih zemalja, realni prihodi na dnu ljestvice čak su pali.

Tako se disproporcija primanja znatno proširila. “U SAD, prosječna plaća najbogatijih 10 % posto sada su 14 puta veća nego za donjih 10 % posto” – s teškom mukom priznaje Jeremy Warner, zamjenik urednika Daily Telegrapha, jednog od dnevnika s dugom reputacijom oduševljenog promoviranja okretnosti i spretnosti “nevidljive ruke” tržišta, za koju njegovi urednici i čitatelji vjeruju da će riješiti sve probleme koje izaziva tržište (ako ne i još neke).

On dodaje: “Rastuća nejednakost dohodaka, iako očigledno neželjena iz socijalne perspektive, nije toliko važna ukoliko svi zajedno postaju bogatiji. Ali kada najveći dio nagrade ekonomskog napretka odlazi komparativno malom broju ljudi sa ionako visokim primanjima, što se u praksi događalo, očigledno nastaje problem. “

Ovo priznanje zvuči oprezno i ​​mlako, ali je iznuđeno na valu visoke plime istraživanja i službenih statističkih podataka, koji otkrivaju ogromnu razdaljinu između onih na vrhu i onih na dnu socijalne hijerarhije. U oštrom kontrastu sa političkim izjavama koje se recikliraju u opća uvjerenja – o kojima se više ne razmišlja i koja se dalje ne propituju i ne provjeravaju – bogatstvo nagomilano na vrhu društva očito se nije “slilo dolje” i nije omogućilo nama ostalima da budemo bogatiji, zadovoljniji ili da se osjećamo sigurnije i optimističnije glede svoje i budućnosti naše djece.

U povijesti ljudskog roda, nejednakost i njena vidljiva tendencija da se samoreproducira nije ništa novo. Međutim, vječito pitanje nejednakosti i njezinih uzroka i posljedica nedavno je ponovno dovedeno u središte pozornosti javnosti i postalo je tema usijanih rasprava i drastičnih preokreta.

Najozbiljniji od tih preokreta jeste otkriće, ili bolje rečeno pomalo zakašnjelo shvaćanje, da “velika podjela” u američkom, britanskom, kao i sve većem broju drugih društava, sada nije na one sa “vrha, sredine i dna, nego na majušnu ​​grupu sa samog vrha i skoro sve ostale “.

Na primjer, “broj milijardera u SAD-u se za 25 godina uvećao četrdeset puta do 2007. godine – dok je ukupan imetak najbogatijih 400 Amerikanaca porastao sa 169 milijardi na 1.500 milijardi dolara”. Poslije 2007, tijekom godina kreditnog kolapsa praćenog ekonomskom depresijom i rastućom nezaposlenošću, ovaj trend je eksponencijalno ubrzan: umjesto da pogodi sve jednakom mjerom kako se očekivalo i predstavljalo, kriza je bila uporno selektivna u raspodjeli udaraca: broj milijardera u SAD-u je dostigao 2011. godine povijesnu cifru od 1.210, dok je njihov ukupan imetak skočio sa 3.500 milijardi 2007. na 4.500 milijardi dolara 2010.

“Godine 1990, trebalo vam je 50 milijuna funti da biste dospjeli na popis 200 najbogatijih stanovnika Britanije, koji jednom godišnje pravi Sunday Times. Do 2008, ta cifra se popela na 430 milijuna, dakle uvećana je devet puta. ” Sve u svemu,” ukupan imetak najbogatijih 1.000 ljudi na svijetu skoro je dvostruko veći nego imetak najsiromašnijih 2,5 milijarde “. Prema podacima Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istraživanje, “najbogatijih jedan posto svjetskog stanovništva sada ima skoro 2.000 puta više novca od donjih 50 posto”.

Međunarodna organizacija rada (ILO) procjenjuje da trenutno tri milijarde ljudi živi ispod linije siromaštva, koja je postavljena na 2 dolara dnevno. John Galbraith, u predgovoru za Izvještaj o ljudskom razvoju Ujedinjenih naroda iz 1998, pokazao je da 20% svjetske populacije troši 86% svih proizvedenih roba i usluga, dok najsiromašnijih 20 posto troši samo 1,3%. Danas, skoro 15 godina kasnije, ove cifre su još lošije: najbogatijih 20 posto stanovništva troši 90 % posto proizvedene robe, dok najsiromašnijih 20 % posto troši 1%. Također se procjenjuje da se 40 % posto svjetskog bogatstva nalazi u posjedu jednog postotka populacije, dok najbogatijih 20 ljudi ima resurse jednake onima najsiromašnijih milijardu ljudi.

bogati-ljudi-elita-1Ekonomist i pisac Érik Orsenna kaže da novije transformacije idu na ruku infinitezimalnoj manjini svjetskog stanovništva; njihova prava priroda bi nam promakla ako bismo analizu usredotočili, kao što smo činili prije deset godina, na prosječna primanja najbogatijih 10 % posto. Kako bismo razumjeli mehanizam današnje tekuće mutacije (koja se razlikuje od obične “faze u ciklusu”), moramo se fokusirati na najbogatijih 1 % posto, ako ne i na 0,1 % posto. Ukoliko to ne učinimo, propustićemo prave razmjere promjene, koja se svodi na degradaciju “srednjih klasa” na status “prekarijata”.

Ovaj stav potvrđuje svaka studija, bilo da se fokusira na zemlju istraživanja ili promatra širu sliku promjena. Pritom, sve studije se poklapaju u još jednom pogledu: skoro svugdje u svijetu nejednakost ubrzano raste, što znači da su bogati – a naročito vrlo bogati – sve bogatiji, dok su siromašni – a naročito vrlo siromašni – sve siromašniji, svakako u relativnom, ali sve više iu apsolutnom smislu. Štoviše, bogati ljudi se dodatno bogate samo zato što su bogati.

Siromašni ljudi su sve siromašniji samo zato što su siromašni. U današnje vrijeme, nejednakost se nastavlja produbljivati prateći vlastitu logiku i ubrzanje. Više joj nije potrebna pomoć izvana – nikakav vanjski stimulans, pritisak ili udarac. Društvena nejednakost prijeti da postane prvi perpetuum mobile u povijesti kojeg su ljudi, nakon bezbroj neuspješnih pokušaja, konačno uspjeli izmisliti i pokrenuti. Ovo je drugi preokret koji nas obvezuje da razmišljamo o društvenoj nejednakosti iz nove perspektive.

Još 1979, jedna studija Carnegie centra uvjerljivo je prikazala ono što je ogromna količina dokaza dostupnih u to vrijeme nagovještavala i što svakodnevno životno iskustvo i dalje potvrđuje: da je budućnost svakog djeteta prije svega određena socijalnim okolnostima u kojima dijete živi, ​​zemljopisnim mjestom rođenja i mjestom njegovih roditelja u društvu – a ne pameću, talentom, trudom, upornošću.

Sin odvjetnika iz velike kompanije imao je 27 puta veće šanse od sina povremeno zaposlenog sitnog činovnika (ako obojica sjede u istoj klupi u istom razredu, ako im škola jednako dobro ide, ako su jednako vrijedni i imaju isti koeficijent inteligencije) da će do svoje četrdesete godine imati plaću koja će ga smjestiti među 10 % posto najbogatijih ljudi u zemlji; njegov školski drug imati će samo 12% šanse da zarađuje čak i prosječnu plaću. Manje od tri desetljeća kasnije, 2007. godine, situacija je mnogo gora – jaz se proširio i produbio i postao još manje premostiv nego ranije. Istraživanje Kongresnog ureda za proračun pokazalo je da 1 % posto Amerikanaca ima bogatstvo od 16,8 bilijuna dolara, što je za dva bilijuna dolara više od ukupnog bogatstva donjih 90% stanovništva. Prema Centru za američki progres, tijekom ta tri desetljeća prosječan prihod za donjih 50 posto Amerikanaca porastao je 6 posto – dok se prihod najbogatijih 1 % posto uvećao za 229%.

Godine 1960, prosječna plaća rukovodioca najvećih američkih korporacija nakon odbijenih poreza i doprinosa bila je 12 puta veća od prosječne plaće tvorničkih radnika. Do 1974, plaće i bonusi direktora bili su 35 puta veći od plaće prosječnih radnika iste tvrtke. Do 1980, direktor je zarađivao 42 puta više od prosječnog radnika, što se deset godina kasnije udvostručilo na 84 puta više. Ali zatim oko 1980. godine, krenulo je hiper-ubrzavanje nejednakosti.

Do sredine devedesetih, prema časopisu Business Week, taj faktor je već bio 135, a 1999. godine je došao do 400, a 2000. godine direktor je zarađivao 531 puta više od radnika. I ovo su samo neki od sve brojnijih pokazatelja “činjeničnog stanja” i samo neki od brojeva koji ga pokušavaju ilustrirati, kvantificirati i izmjeriti. Oni se mogu navoditi do sutra, jer svako novo istraživanje dodaje nove brojeve.

Međutim, kakva je socijalna realnost koju ove brojke odražavaju?

Ovako Joseph Stiglitz opisuje rezultate dvije ili tri navodno najuspješnija desetljeća u povijesti kapitalizma koje su prethodila kreditnom krahu 2007, i depresiji koja je uslijedila:

“nejednakost je oduvijek pravdana argumentima da oni na vrhu daju najveći doprinos gospodarstvu, igrajući ulogu “otvarača radnih mjesta” – ali “onda su došle 2008. i 2009. godina, i vidjeli smo te ljude koji su doveli gospodarstvo do ruba propasti kako odlaze sa stotinama milijuna dolara u džepovima “.

Ovoga puta očito niste mogli opravdati njihove nagrade time da su dali doprinos društvu; njihov doprinos nisu bila nova radna mjesta, nego produžavanje redova “viška ljudi” (kako se nezaposleni danas nazivaju – ne bez razloga). U svojoj posljednjoj knjizi The Price of Inequality, Stiglitz zaključuje da je SAD postala zemlja “gdje bogati žive u izoliranim zajednicama, šalju djecu u skupe škole i imaju pristup prvorazrednoj zdravstvenoj zaštiti.

Za to vrijeme, mi ostali živimo u svijetu nesigurnosti, u najboljem slučaju osrednjeg obrazovnog sustava, i praktički minimalne zdravstvene zaštite “. Ovo je slika dvaju svjetova – koji imaju malo ili nimalo dodirnih točaka, tako da njihova međusobna komunikacija faktički i ne postoji (u SAD kao i u Britaniji, obitelji izdvajaju sve veći dio prihoda za pokrivanje troškova geografskog i socijalnog udaljavanja – što dalje to bolje – od “drugih ljudi”, a osobito siromašnih).

U svojoj pronicljivoj i briljantnoj vivisekciji današnjeg stanja nejednakosti, Danijel Dorling, profesor Sveučilišta u Sheffieldu, dopunjuje Stiglitz-ovu sintezu – dok istovremeno podiže perspektivu s jedne zemlje na planetarni razinu: najsiromašnija desetina svijeta redovito ostaje gladna. Najbogatija desetina ne može sjetiti kada je bilo tko u povijesti njihove obitelji gladovao.

Najsiromašnija desetina rijetko kada može osigurati osnovno obrazovanje svojoj djeci; najbogatija desetina trudi se platiti školarine koje će njihovoj djeci omogućiti da kontaktiraju samo s takozvanim “jednakima” i “boljima”, jer su se počeli bojati toga da njihova djeca ostvaruju kontakte s drugom djecom. Najsiromašnija desetina skoro po pravilu živi u mjestima gdje nema socijalne sigurnosti ni pomoći za nezaposlene. Najbogatija desetina ne može ni zamisliti život od takve pomoći.

Najsiromašnija desetina može osigurati samo nadničarski posao u gradu, ili je čine seljaci u ruralnim područjima; najbogatija desetina ne može zamisliti situaciju bez sigurne mjesečne plaće. Iznad njih, u najbogatijem dijelu gornjeg postotka, ljudi ne mogu zamisliti život od plaće, već samo život od kamata koje generira njihovo bogatstvo.

Tako on zaključuje: “kako se ljudi geografski polariziraju, sve se manje i manje poznaju, a sve više zamišljaju” … Stewart Lens, u članku pod naslovom “Nejednakost: pravi uzrok naših ekonomskih muka” slaže se s Stiglitz-om i Dorling-om da sa vrha nametnuta dogma o koristima koje društvo ima kada bogati postaju sve bogatiji – nije ništa više od mješavine ciljane laži i svjesnog moralnog sljepila: prema ekonomskoj ortodoksiji, zdrava doza nejednakosti stvara efikasniju i brže rastuću ekonomiju. To je zato što visoke nagrade i niski porezi na vrhu – kako se tvrdi – potiču poduzetnost i stvaraju veći ekonomski kolač.

Da li je tridesetogodišnji eksperiment poticanja nejednakosti bio uspješan? Dokazi govore da nije. Razlika u bogatstvu je drastično porasla, ali bez obećanog ekonomskog napretka. Od 1980, britanski rast i produktivnost niži su za trećinu a nezaposlenost je pet puta veća nego u egalitarnijoj poslijeratnoj eri. Tri recesije poslije 1980. bile su dublje i trajale dulje od onih iz pedesetih i šezdesetih, a kulminirale su u krizi posljednje četiri godine. Glavni ishod eksperimenta nakon 1980. jeste ekonomija koja je polariziranija i sklonija krizi.

Pošto je primijetio da “smanjen udio u zaradama uništava potražnju u gospodarstvima, koje se dobrim dijelom oslanjaju na robu široke potrošnje”, i da “potrošačka društva gube sposobnost trošenja”, i kako “koncentriranje plodova rasta u rukama malobrojne svjetske financijske elite vodi do ekonomskih mjehura”, Lens dolazi do neizbježnog zaključka: surova realnost socijalne nejednakosti loša je za svakog, ili skoro svakog u društvu. I nastavlja sa zaključkom koji bi trebalo, ali dosad nije, da slijedi nakon takve presude:

“Ključna lekcija iz prethodnih 30 godina jeste da ekonomski model koji dopušta najbogatijim članovima društva da akumuliraju sve veći i veći dio kolača na kraju sam sebe uništava. To je lekcija koju, čini se, tek treba naučiti. “

Da rezimiramo: Da li je točno da “od bogatstva malobrojnih svi imamo koristi”? Nije. A pogotovo nije istina da svaki pokušaj ispravljanja prirodne nejednakosti među ljudima škodi zdravlju i snazi, kao i kreativnim i produktivnim sposobnostima društva, koje bi svaki pripadnik društva zbog vlastitog interesa trebao uvećavati. I nije istina da diferencijacija socijalnih položaja, kapaciteta, prava i nagrada odražava razlike u prirodnoj obdarenosti i doprinosu članova čitavom društvu. Laž je najodaniji saveznik (ili temelj?) društvene nejednakosti
 
 
(pjescanik.net, social-europe.eu/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje

NOVO ISTRAŽIVANJE OTKRIVA: Po Prirodi - Ljudi Nisu Nasilni !
2013. BILDERBERG OKUPLJANJE: Otkriveni podaci novog sastanka grupe

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama