Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » SVE VE─ćA NEJEDNAKOST: Bogata┼íka elita i ostali svijet

SVE VE─ćA NEJEDNAKOST: Bogata┼íka elita i ostali svijet

bogati-ljudi-elitaNajnovija studija Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istra┼żivanje pri Sveu─Źili┼ítu Ujedinjenih naroda otkriva da je 2000. godine najbogatijih 1 % posto stanovnika posjedovalo 40 % posto materijalnih dobara, dok je najbogatijih 10 % posto punoljetnih stanovnika posjedovalo 85 posto ukupnog svjetskog bogatstva.

Donja polovica punoljetne svjetske populacije posjedovala je 1 % posto globalnog bogatstva. Me─Ĺutim, ovo je samo ilustracija teku─çeg procesa. Pritom, svakog dana sve je vi┼íe lo┼íih vijesti za jednakost ljudi, pa tako i za kvalitetu ┼żivota svih nas.

“Dru┼ítvene nejednakosti natjerale bi tvorce suvremenog projekta da pocrvene od srama” – ovim rije─Źima Michelle Rosario-u, Dominik Burgh i Florian Ogan zavr┼íavaju ─Źlanak “Ugro┼żeni ljudski rod”, koji su zajedno napisali i objavili 2011. U doba prosvjetiteljstva, u vrijeme Francis Bacon-a, Descartes-a, pa ─Źak i Hegela, ni na jednom mjestu na planeti ┼żivotni standard nije bio vi┼íe nego dvostruko ve─çi od onog u najsiroma┼ínijem podru─Źju. Danas najbogatija dr┼żava, Katar, mo┼że se podi─Źi prihodom po glavi stanovnika koji je 428 puta ve─çi od prihoda u najsiroma┼ínijoj zemlji, Zimbabve-u. A to su, da ne zaboravimo, usporedbe me─Ĺu prosje─Źnima i li─Źe na onaj zabavni recept za pa┼ítetu od ze─Źetine i konjskog mesa: uzmete jednog zeca i jednog konja …

Uporno ustrajavanje siroma┼ítva na planeti zahva─çenoj fundamentalizmom ekonomskog rasta dovoljno je da natjera razborite ljude da zastanu i razmisle o izravnim i kolateralnim ┼żrtvama ovakve raspodjele bogatstva. Sve dublji ponor koji razdvaja siroma┼íne i o─Źajne od dobrostoje─çih, optimisti─Źnih, sigurnih i arogantnih – ponora ─Źija dubina ionako nadilazi sposobnosti penjanja svih osim najmi┼íi─çavijih i najbeskrupuloznijih planinara – o─Źigledan je razlog za ozbiljnu zabrinutost. Kao ┼íto autori navedenog ─Źlanka upozoravaju, glavna ┼żrtva sve dublje nejednakosti biti ─çe demokracija – dok sve manje dostupna sredstva za pre┼żivljavanje i prihvatljiv ┼żivot postaju predmet besprizornih borbi (mo┼żda i ratova) izme─Ĺu zbrinutih i ubogih.

Jedno od osnovnih moralnih opravdanja tr┼żi┼íne ekonomije, dakle da je te┼żnja za osobnim profitom istodobno i najbolji mehanizam postizanja zajedni─Źkog dobra, dovedeno je u pitanje i prakti─Źno otkriveno kao la┼ż. Tijekom dva desetlje─ça prije izbijanja posljednje financijske krize, u najve─çem broju zemalja OECD realni prihodi najbogatijih 10 % posto ku─çanstava su rasli mnogo br┼że nego za najsiroma┼ínijih 10 % posto. U nekima od tih zemalja, realni prihodi na dnu ljestvice ─Źak su pali.

Tako se disproporcija primanja znatno pro┼íirila. “U SAD, prosje─Źna pla─ça najbogatijih 10 % posto sada su 14 puta ve─ça nego za donjih 10 % posto” – s te┼íkom mukom priznaje Jeremy Warner, zamjenik urednika Daily Telegrapha, jednog od dnevnika s dugom reputacijom odu┼íevljenog promoviranja okretnosti i spretnosti “nevidljive ruke” tr┼żi┼íta, za koju njegovi urednici i ─Źitatelji vjeruju da ─çe rije┼íiti sve probleme koje izaziva tr┼żi┼íte (ako ne i jo┼í neke).

On dodaje: “Rastu─ça nejednakost dohodaka, iako o─Źigledno ne┼żeljena iz socijalne perspektive, nije toliko va┼żna ukoliko svi zajedno postaju bogatiji. Ali kada najve─çi dio nagrade ekonomskog napretka odlazi komparativno malom broju ljudi sa ionako visokim primanjima, ┼íto se u praksi doga─Ĺalo, o─Źigledno nastaje problem. “

Ovo priznanje zvu─Źi oprezno i ÔÇőÔÇőmlako, ali je iznu─Ĺeno na valu visoke plime istra┼żivanja i slu┼żbenih statisti─Źkih podataka, koji otkrivaju ogromnu razdaljinu izme─Ĺu onih na vrhu i onih na dnu socijalne hijerarhije. U o┼ítrom kontrastu sa politi─Źkim izjavama koje se recikliraju u op─ça uvjerenja – o kojima se vi┼íe ne razmi┼ílja i koja se dalje ne propituju i ne provjeravaju – bogatstvo nagomilano na vrhu dru┼ítva o─Źito se nije “slilo dolje” i nije omogu─çilo nama ostalima da budemo bogatiji, zadovoljniji ili da se osje─çamo sigurnije i optimisti─Źnije glede svoje i budu─çnosti na┼íe djece.

U povijesti ljudskog roda, nejednakost i njena vidljiva tendencija da se samoreproducira nije ni┼íta novo. Me─Ĺutim, vje─Źito pitanje nejednakosti i njezinih uzroka i posljedica nedavno je ponovno dovedeno u sredi┼íte pozornosti javnosti i postalo je tema usijanih rasprava i drasti─Źnih preokreta.

Najozbiljniji od tih preokreta jeste otkri─çe, ili bolje re─Źeno pomalo zaka┼ínjelo shva─çanje, da “velika podjela” u ameri─Źkom, britanskom, kao i sve ve─çem broju drugih dru┼ítava, sada nije na one sa “vrha, sredine i dna, nego na maju┼ínu ÔÇőÔÇőgrupu sa samog vrha i skoro sve ostale “.

Na primjer, “broj milijardera u SAD-u se za 25 godina uve─çao ─Źetrdeset puta do 2007. godine – dok je ukupan imetak najbogatijih 400 Amerikanaca porastao sa 169 milijardi na 1.500 milijardi dolara”. Poslije 2007, tijekom godina kreditnog kolapsa pra─çenog ekonomskom depresijom i rastu─çom nezaposleno┼í─çu, ovaj trend je eksponencijalno ubrzan: umjesto da pogodi sve jednakom mjerom kako se o─Źekivalo i predstavljalo, kriza je bila uporno selektivna u raspodjeli udaraca: broj milijardera u SAD-u je dostigao 2011. godine povijesnu cifru od 1.210, dok je njihov ukupan imetak sko─Źio sa 3.500 milijardi 2007. na 4.500 milijardi dolara 2010.

“Godine 1990, trebalo vam je 50 milijuna funti da biste dospjeli na popis 200 najbogatijih stanovnika Britanije, koji jednom godi┼ínje pravi Sunday Times. Do 2008, ta cifra se popela na 430 milijuna, dakle uve─çana je devet puta. ” Sve u svemu,” ukupan imetak najbogatijih 1.000 ljudi na svijetu skoro je dvostruko ve─çi nego imetak najsiroma┼ínijih 2,5 milijarde “. Prema podacima Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istra┼żivanje, “najbogatijih jedan posto svjetskog stanovni┼ítva sada ima skoro 2.000 puta vi┼íe novca od donjih 50 posto”.

Me─Ĺunarodna organizacija rada (ILO) procjenjuje da trenutno tri milijarde ljudi ┼żivi ispod linije siroma┼ítva, koja je postavljena na 2 dolara dnevno. John Galbraith, u predgovoru za Izvje┼ítaj o ljudskom razvoju Ujedinjenih naroda iz 1998, pokazao je da 20% svjetske populacije tro┼íi 86% svih proizvedenih roba i usluga, dok najsiroma┼ínijih 20 posto tro┼íi samo 1,3%. Danas, skoro 15 godina kasnije, ove cifre su jo┼í lo┼íije: najbogatijih 20 posto stanovni┼ítva tro┼íi 90┬á% posto proizvedene robe, dok najsiroma┼ínijih 20┬á% posto tro┼íi 1%. Tako─Ĺer se procjenjuje da se 40 % posto svjetskog bogatstva nalazi u posjedu jednog postotka populacije, dok najbogatijih 20 ljudi ima resurse jednake onima najsiroma┼ínijih milijardu ljudi.

bogati-ljudi-elita-1Ekonomist i pisac ├ërik Orsenna ka┼że da novije transformacije idu na ruku infinitezimalnoj manjini svjetskog stanovni┼ítva; njihova prava priroda bi nam promakla ako bismo analizu usredoto─Źili, kao ┼íto smo ─Źinili prije deset godina, na prosje─Źna primanja najbogatijih 10 % posto. Kako bismo razumjeli mehanizam dana┼ínje teku─çe mutacije (koja se razlikuje od obi─Źne “faze u ciklusu”), moramo se fokusirati na najbogatijih 1┬á% posto, ako ne i na 0,1┬á% posto. Ukoliko to ne u─Źinimo, propusti─çemo prave razmjere promjene, koja se svodi na degradaciju “srednjih klasa” na status “prekarijata”.

Ovaj stav potvr─Ĺuje svaka studija, bilo da se fokusira na zemlju istra┼żivanja ili promatra ┼íiru sliku promjena. Pritom, sve studije se poklapaju u jo┼í jednom pogledu: skoro svugdje u svijetu nejednakost ubrzano raste, ┼íto zna─Źi da su bogati – a naro─Źito vrlo bogati – sve bogatiji, dok su siroma┼íni – a naro─Źito vrlo siroma┼íni – sve siroma┼íniji, svakako u relativnom, ali sve vi┼íe iu apsolutnom smislu. ┼átovi┼íe, bogati ljudi se dodatno bogate samo zato ┼íto su bogati.

Siroma┼íni ljudi su sve siroma┼íniji samo zato ┼íto su siroma┼íni. U dana┼ínje vrijeme, nejednakost se nastavlja produbljivati prate─çi vlastitu logiku i ubrzanje. Vi┼íe joj nije potrebna pomo─ç izvana – nikakav vanjski stimulans, pritisak ili udarac. Dru┼ítvena nejednakost prijeti da postane prvi perpetuum mobile u povijesti kojeg su ljudi, nakon bezbroj neuspje┼ínih poku┼íaja, kona─Źno uspjeli izmisliti i pokrenuti. Ovo je drugi preokret koji nas obvezuje da razmi┼íljamo o dru┼ítvenoj nejednakosti iz nove perspektive.

Jo┼í 1979, jedna studija Carnegie centra uvjerljivo je prikazala ono ┼íto je ogromna koli─Źina dokaza dostupnih u to vrijeme nagovje┼ítavala i ┼íto svakodnevno ┼żivotno iskustvo i dalje potvr─Ĺuje: da je budu─çnost svakog djeteta prije svega odre─Ĺena socijalnim okolnostima u kojima dijete ┼żivi, ÔÇőÔÇőzemljopisnim mjestom ro─Ĺenja i mjestom njegovih roditelja u dru┼ítvu – a ne pame─çu, talentom, trudom, uporno┼í─çu.

Sin odvjetnika iz velike kompanije imao je 27 puta ve─çe ┼íanse od sina povremeno zaposlenog sitnog ─Źinovnika (ako obojica sjede u istoj klupi u istom razredu, ako im ┼íkola jednako dobro ide, ako su jednako vrijedni i imaju isti koeficijent inteligencije) da ─çe do svoje ─Źetrdesete godine imati pla─çu koja ─çe ga smjestiti me─Ĺu 10 % posto najbogatijih ljudi u zemlji; njegov ┼íkolski drug imati ─çe samo 12% ┼íanse da zara─Ĺuje ─Źak i prosje─Źnu pla─çu. Manje od tri desetlje─ça kasnije, 2007. godine, situacija je mnogo gora – jaz se pro┼íirio i produbio i postao jo┼í manje premostiv nego ranije. Istra┼żivanje Kongresnog ureda za prora─Źun pokazalo je da 1 % posto Amerikanaca ima bogatstvo od 16,8 bilijuna dolara, ┼íto je za dva bilijuna dolara vi┼íe od ukupnog bogatstva donjih 90% stanovni┼ítva. Prema Centru za ameri─Źki progres, tijekom ta tri desetlje─ça prosje─Źan prihod za donjih 50 posto Amerikanaca porastao je 6 posto – dok se prihod najbogatijih 1 % posto uve─çao za 229%.

Godine 1960, prosje─Źna pla─ça rukovodioca najve─çih ameri─Źkih korporacija nakon odbijenih poreza i doprinosa bila je 12 puta ve─ça od prosje─Źne pla─çe tvorni─Źkih radnika. Do 1974, pla─çe i bonusi direktora bili su 35 puta ve─çi od pla─çe prosje─Źnih radnika iste tvrtke. Do 1980, direktor je zara─Ĺivao 42 puta vi┼íe od prosje─Źnog radnika, ┼íto se deset godina kasnije udvostru─Źilo na 84 puta vi┼íe. Ali zatim oko 1980. godine, krenulo je hiper-ubrzavanje nejednakosti.

Do sredine devedesetih, prema ─Źasopisu Business Week, taj faktor je ve─ç bio 135, a 1999. godine je do┼íao do 400, a 2000. godine direktor je zara─Ĺivao 531 puta vi┼íe od radnika. I ovo su samo neki od sve brojnijih pokazatelja “─Źinjeni─Źnog stanja” i samo neki od brojeva koji ga poku┼íavaju ilustrirati, kvantificirati i izmjeriti. Oni se mogu navoditi do sutra, jer svako novo istra┼żivanje dodaje nove brojeve.

Me─Ĺutim, kakva je socijalna realnost koju ove brojke odra┼żavaju?

Ovako Joseph Stiglitz opisuje rezultate dvije ili tri navodno najuspješnija desetljeća u povijesti kapitalizma koje su prethodila kreditnom krahu 2007, i depresiji koja je uslijedila:

“nejednakost je oduvijek pravdana argumentima da oni na vrhu daju najve─çi doprinos gospodarstvu, igraju─çi ulogu “otvara─Źa radnih mjesta” – ali “onda su do┼íle 2008. i 2009. godina, i vidjeli smo te ljude koji su doveli gospodarstvo do ruba propasti kako odlaze sa stotinama milijuna dolara u d┼żepovima “.

Ovoga puta o─Źito niste mogli opravdati njihove nagrade time da su dali doprinos dru┼ítvu; njihov doprinos nisu bila nova radna mjesta, nego produ┼żavanje redova “vi┼íka ljudi” (kako se nezaposleni danas nazivaju – ne bez razloga). U svojoj posljednjoj knjizi The Price of Inequality, Stiglitz zaklju─Źuje da je SAD postala zemlja “gdje bogati ┼żive u izoliranim zajednicama, ┼íalju djecu u skupe ┼íkole i imaju pristup prvorazrednoj zdravstvenoj za┼ítiti.

Za to vrijeme, mi ostali ┼żivimo u svijetu nesigurnosti, u najboljem slu─Źaju osrednjeg obrazovnog sustava, i prakti─Źki minimalne zdravstvene za┼ítite “. Ovo je slika dvaju svjetova – koji imaju malo ili nimalo dodirnih to─Źaka, tako da njihova me─Ĺusobna komunikacija fakti─Źki i ne postoji (u SAD kao i u Britaniji, obitelji izdvajaju sve ve─çi dio prihoda za pokrivanje tro┼íkova geografskog i socijalnog udaljavanja – ┼íto dalje to bolje – od “drugih ljudi”, a osobito siroma┼ínih).

U svojoj pronicljivoj i briljantnoj vivisekciji dana┼ínjeg stanja nejednakosti, Danijel Dorling, profesor Sveu─Źili┼íta u Sheffieldu, dopunjuje Stiglitz-ovu sintezu – dok istovremeno podi┼że perspektivu s jedne zemlje na planetarni razinu: najsiroma┼ínija desetina svijeta redovito ostaje gladna. Najbogatija desetina ne mo┼że sjetiti kada je bilo tko u povijesti njihove obitelji gladovao.

Najsiroma┼ínija desetina rijetko kada mo┼że osigurati osnovno obrazovanje svojoj djeci; najbogatija desetina trudi se platiti ┼íkolarine koje ─çe njihovoj djeci omogu─çiti da kontaktiraju samo s takozvanim “jednakima” i “boljima”, jer su se po─Źeli bojati toga da njihova djeca ostvaruju kontakte s drugom djecom. Najsiroma┼ínija desetina skoro po pravilu ┼żivi u mjestima gdje nema socijalne sigurnosti ni pomo─çi za nezaposlene. Najbogatija desetina ne mo┼że ni zamisliti ┼żivot od takve pomo─çi.

Najsiroma┼ínija desetina mo┼że osigurati samo nadni─Źarski posao u gradu, ili je ─Źine seljaci u ruralnim podru─Źjima; najbogatija desetina ne mo┼że zamisliti situaciju bez sigurne mjese─Źne pla─çe. Iznad njih, u najbogatijem dijelu gornjeg postotka, ljudi ne mogu zamisliti ┼żivot od pla─çe, ve─ç samo ┼żivot od kamata koje generira njihovo bogatstvo.

Tako on zaklju─Źuje: “kako se ljudi geografski polariziraju, sve se manje i manje poznaju, a sve vi┼íe zami┼íljaju” … Stewart Lens, u ─Źlanku pod naslovom “Nejednakost: pravi uzrok na┼íih ekonomskih muka” sla┼że se s Stiglitz-om i Dorling-om da sa vrha nametnuta dogma o koristima koje dru┼ítvo ima kada bogati postaju sve bogatiji – nije ni┼íta vi┼íe od mje┼íavine ciljane la┼żi i svjesnog moralnog sljepila: prema ekonomskoj ortodoksiji, zdrava doza nejednakosti stvara efikasniju i br┼że rastu─çu ekonomiju. To je zato ┼íto visoke nagrade i niski porezi na vrhu – kako se tvrdi – poti─Źu poduzetnost i stvaraju ve─çi ekonomski kola─Ź.

Da li je tridesetogodi┼ínji eksperiment poticanja nejednakosti bio uspje┼ían? Dokazi govore da nije. Razlika u bogatstvu je drasti─Źno porasla, ali bez obe─çanog ekonomskog napretka. Od 1980, britanski rast i produktivnost ni┼żi su za tre─çinu a nezaposlenost je pet puta ve─ça nego u egalitarnijoj poslijeratnoj eri. Tri recesije poslije 1980. bile su dublje i trajale dulje od onih iz pedesetih i ┼íezdesetih, a kulminirale su u krizi posljednje ─Źetiri godine. Glavni ishod eksperimenta nakon 1980. jeste ekonomija koja je polariziranija i sklonija krizi.

Po┼íto je primijetio da “smanjen udio u zaradama uni┼ítava potra┼żnju u gospodarstvima, koje se dobrim dijelom oslanjaju na robu ┼íiroke potro┼ínje”, i da “potro┼ía─Źka dru┼ítva gube sposobnost tro┼íenja”, i kako “koncentriranje plodova rasta u rukama malobrojne svjetske financijske elite vodi do ekonomskih mjehura”, Lens dolazi do neizbje┼żnog zaklju─Źka: surova realnost socijalne nejednakosti lo┼ía je za svakog, ili skoro svakog u dru┼ítvu. I nastavlja sa zaklju─Źkom koji bi trebalo, ali dosad nije, da slijedi nakon takve presude:

“Klju─Źna lekcija iz prethodnih 30 godina jeste da ekonomski model koji dopu┼íta najbogatijim ─Źlanovima dru┼ítva da akumuliraju sve ve─çi i ve─çi dio kola─Źa na kraju sam sebe uni┼ítava. To je lekcija koju, ─Źini se, tek treba nau─Źiti. “

Da rezimiramo: Da li je to─Źno da “od bogatstva malobrojnih svi imamo koristi”? Nije. A pogotovo nije istina da svaki poku┼íaj ispravljanja prirodne nejednakosti me─Ĺu ljudima ┼íkodi zdravlju i snazi, kao i kreativnim i produktivnim sposobnostima dru┼ítva, koje bi svaki pripadnik dru┼ítva zbog vlastitog interesa trebao uve─çavati. I nije istina da diferencijacija socijalnih polo┼żaja, kapaciteta, prava i nagrada odra┼żava razlike u prirodnoj obdarenosti i doprinosu ─Źlanova ─Źitavom dru┼ítvu. La┼ż je najodaniji saveznik (ili temelj?) dru┼ítvene nejednakosti
 
 
(pjescanik.net, social-europe.eu/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,