APOKALIPSA JE MASLO FED-a: Zašto je Kraj Svijeta Pomaknut za DVA DANA?

Internetom se kao strijela širi još jedna verzija senzacije koja je do nedavno imala šifrirani naziv “21.12.12″. Sada je kod te senzacije naziv promijenjen, te se ona naziva “23.12.12″.

Nova verzija senzacije o “kraju svijeta”

Mediji već nekoliko mjeseci aktivno preuveličavaju temu mogućeg zaustavljanja “stroja za tiskanje novca” Federalnog sustava rezervi SAD (FED SAD) do koga treba, kao, doći 21.prosinca 2012. Kao, baš tog dana treba prestati važnost 99-godišnjeg ugovora o zakupu “stroja za tiskanje novca” koji su zaključili privatni bankari i vlasti SAD-a krajem 1913. godine. Zatim se crtaju različiti scenariji “kraja svijeta” do koga neizbježno mora doći poslije 21.12.2012.

Krajem rujna se pisalo u članku <”Kraj svijeta” i Federalni sustav rezervi> u kome se pokazaloo da je informacija o “kraju svijeta” do koga treba doći 21.12.12. nova novinarska “patka”. Između ostalog, skrenuo sam pozornost autorima “patke” da se 99 godina od potpisivanja Zakona o Federalnom sustavu rezervi navršava ne 21., već 23. prosinca. Poslije toga su se njihovi autori prestrojili, tako što su šifrirani naziv senzacije zamijenili na “23.12.12.”.

Točno mjesec dana prije događaja koji očekuju mistično raspoloženi ljudi, odnosno 2012/12/23, na sajtu “Rat i mir” pojavio se senzacionalni članak “23. prosinac 2012. – Šta je tu sporno? “

Prvo da konstatiramo da autor članka M.Žukov točno govori o tome da je Kongres SAD u zakon unio ispravku prema kojoj licenca o korištenju “stroja za tiskanje novca” postaje vremenski neograničena. Međutim, uz određene uvjete, Kongres ima pravo tu dozvolu opozovati.

Uostalom, ja sam i ranije pisao da su se uvjeti za opoziv odavno stekli te da američki zakonodavci ne samo da imaju pravo, već su i obvezni licencu opozvati ne čekajući “mistični dan”.

Osnivački ugovor FED-a

Citirat ćemo Žukova: “Kao i bilo koje privatno poduzeće, FED je formiran preko ugovora o osnivanju. I taj ugovor, obzirom da predstavlja javni dokument, treba biti dostupan javnosti, i da se čuva u Biblioteci Kongresa SAD.

Pitanje svih pitanja: da li ga tamo čuvaju? Da li je stvarno dostupan? Zašto nigdje u mreži nema njegove skenirane kopije ili zašto se nigdje ne citira njegov tekst?

Zašto ga nema ni u blogu Živi Žurnal Andreja Filatova, u kome Filatov detaljno, praktički kompletno, citira zvaničan stav SAD, štiteći američki financijski sustav sa strašću, koja se vrlo rijetko može osjetiti čak i kod rezidenata SAD “. (Objašnjenje: Andrej Filatov – naš bivši sugrađanin koji je odavno prešao u Sjedinjene Države, živi na Floridi i vodi na ruskom jeziku Živi Žurnal koji je posvećen isključivo FED-u SAD – V-Katasonov).

Da konstatiramo da nemogućnost pristupa ne samo običnih ljudi, već i američkih zakonodavaca Ugovoru o osnivanju FED-a postaje “hranjivo tlo” za najrazličitije konspirološke inačice, izmišljotine i pretpostavke.

Nije takvu sablazan izbjegao ni M.Žukov. On inzistira da kraj svijeta zaista može nastupiti, mada se ograđuje: “može nastupiti”, ali nije obavezno. “Može nastupi” zato što je period od 99 godina valjda zapisan u dokumentu o osnivanju FED-a.

Eto tako. Naš autor osobno nije vidio dokument o osnivanju, ali je “izračunao” da u ugovoru treba biti upravo navedeni period.

Autor to objašnjava na prilično čudan način: zato što je trebalo da osnivači unesu u osnivački kapital korporacije članarinu u zlatu.

Kao, tada je svuda u svijetu važio zlatni standard, zato i nije bilo moguće da se papirni novac štampa ukoliko nema pokrića u zlatu.

To je točno. Ali – zašto je trebalo da se zlato daje na razdoblje od 99 godina? Evo zašto: “Na koji period bi mogao biti ponuđen osnivački kapital u zlatu kako bi se osigurala emisija novca FED-a?”

Naravno – ne na 100 godina, već upravo na tih 99, kako je bilo prihvaćeno u praksi tadašnjih poslovnih odnosa “. Prenio sam masu literature, ali nigdje nisam našao potvrdu da je tako bilo “prihvaćeno u praksi poslovnih odnosa”.

Zlatni osnivački kapital i dioničari FED-a

A zatim se nižu izjave navedenog autora koje apsolutno pripadaju fantastici: “… kako bi se sakupio kapital za formiranje FED-a u zlatu – trebalo je pronaći ulagače. I oni su nađeni, kao što su bili nađeni i za prvu (1791 – 1811.) I za drugu (1816 – 1834.) Centralnu banku SAD. Izvor pronalaženja zlata u dvije navedene banke je poznat – to su bile europske kraljevske obitelji, u koju spada i kraljevska obitelj Velike Britanije “. u bilo kojem udžbeniku o novcu može se pročitati kako je formiran Federalni sustav rezervi SAD.

On se, zna se, u početku sastojao od 12 Federalnih banaka za pričuve (FED) čiji se osnivački kapital formirao iz komercijalnih banaka koje su postajale članovi FED.

One su u kapital FED unosile i dio svog zlata. Ja ne isključujem mogućnost da su u kapitalu FED-a sudjelovali (i sada sudjeluju) članovi kraljevskih obitelji Velike Britanije i drugih europskih zemalja, ali ne izravno, već posredno, preko sudjelovanja u kapitalu onih komercijalnih banaka koje su ušle u sastav FED-a.

Da podsjetim da zakon dozvoljava da u kapitalu FED-a sudjeluju i privatna (fizička) osoba, međutim njihovo sudjelovanje ne može premašiti 25 tisuća dolara, i ona nemaju prava da sudjeluju u donošenju odluka korporacije.

1913.godine Kongres je Ameriku predao u vječito dužničko ropstvo privatnom Federalnom sustavu rezervi, tako što je FED-u omogućio da štampa novac i kontrolira američki ekonomski sustav. Prvo je bilo pušteno 203.053 dionica Federalnih rezervi. Približno 65% njih je pripadalo strancima, a preostalih 35% (približno 72.000 dionica) je podijeljeno američkim bankama, i to:

1. National City Bank = 30.000 dionica;

2. Chase National Bank (kasnije – banka Chase Manhattan) = 6000 dionica;

3. National Bank of Commerce (docnije – Morgan Guaranty Trust) = 21.000 dionica;

4. First National Bank = 15.000 dionica.

Broj dionica koje pripadaju obitelji Rockefeller (to su prve dvije banke) je bio približno jednak količini dionica koje su pripadale Morganovim (sljedeće 2 banke), tj.. po 36.000 dionica.

Među stranim dioničarima glavni su bili: Londonska i Berlinska banka Rothschildovih; pariška banka “Braća Lazari” (Lazard Brothers); talijanske banke koje pripadaju Izraelu Mozesu Sifu (Israel Moses Sieff); Hamburška banka Warburga (Warburg).

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata među krupnim dioničarima FED-a su se Wallstreet-u pojavile banke kao Kuhn Loeb, Lehman Brothers, Goldman Sachs.

Amerikanac Eustace Mulins, jedan od najdubljih istraživača FED SAD u svojoj glavnoj knjizi   “Tajne privatnog Federalnog sistema rezervi” (Eustace Mullins «Secrets of the Privately Owned Federal Reserve») dao je sljedeću podjelu glavnih dioničara Federalnog sustava, koja uključuje i obitelji i pojedinačne banke (stanje iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća):

1.Obitelj Rothschildovih;

2. Lazard Frerez (Eugene Mayer);

3. Izrael Moses Sieff;

4.Banka “Kuhn Loeb”;

5.Banka Warburg;

6.Banka “Lehman Brothers”;

7.Banka “Goldman Sachs”;

8. Obitelji Rockefellerovih i Morganovih.

Mulins zaključuje da dionički kapital FED nije rasturen, već se nalazi u rukama vrlo uske grupe obiteljskih klanova.

Na prvo mjesto on stavlja obitelj Rothschildovih, a na drugo – Rockefellerovih. Suvremeni istraživač financijskog sustava SAD Nikolas Hager daje nešto drugačiji “razmještaj” dioničara: kod njega su na prvom mjestu Rockefellerovi, a Rothschildi su na drugom (pogl. Nikolas Hager: “Sindikat. Povijest formiranja tajne svjetske vlade i metode njenog djelovanja na svjetsku politiku i ekonomiju “. Prijevod s engleskog; Izd. Moskva: Stolica-Print 0,2007).

Senzacija: “ruski trag” u Federalnom sustavu rezervi

Kako vidimo – tvrdnja M.Žukova da su europski monarsi bili “zlatni” dioničari FED-a predstavlja čistu fantaziju. Ali, naš autor je pošao još dalje. “Gvint” njegove publikacije je u sljedećem: glavni iznos u zlatu u kapital FED je, kako se ispostavlja, dao ruski car Nikolaj Drugi. Nije nam prvi put da nailazimo na slične “patke”.

U knjizi “Zlato u ekonomiji i politici Rusije” (M., izd.. “Ankil” 2009.) morao sam da se oprostim od velikog broja bajki o “carskom zlatu”, pa i bajke o “uplati u zlatu” Nikolaja Drugog u američki FED. Također i od toga da je “carsko zlato” iz sefova FED prebačeno u zlatne rezerve MMF-a … itd, i tome sl..

Na žalost, sve do danas slične “patke” izlijeću povremeno iz stranica knjiga V.A.Sirotkina. Usput, carska obitelj je stvarno posjedovala izvjesnu količinu zlata (oko 5,5 t) u inozemstvu – u engleskoj banci Bering.

Zna se da se ono tamo nalazilo do 1917. godine, a zatim podaci o sudbini zlata poslije te godine postaju vrlo proturječna. Ne isključujem da je neki njegov djelić o kojima se ne priča glasno stvarno mogao naći u sefovima banaka koje su bile u sastavu FED-a.

Posvemu sudeći, priču o zlatu koje je Nikolaj Drugi (kao) unio u osnivački kapital FED, M.Žukov je posudio od V.Sirotkina, ali je on uz sve, dodao i “izračunao” “nasljednike” našeg cara kojim, kako on smatra, na današnji dan pripadaju nebrojena bogatstva Federalnih rezervi (navodi se iznos do 2 bilijuna dolara).

Autor piše: “… u izvodima EGRJuL (Jedinstveni državni registar pravnih osoba Ruske Federacije – VK) postoji nekoliko pravnika čiji zbirni osnivački kapital više puta premašuje i konsolidirani proračun Rusije, i njezin BDP, tj.. radi se o bilijunima dolara.

“Naša žustra” internet-javnost “je već uspjela” pronaći “jednog od navedenih pravnih osoba (doslovno samo nekoliko sati od pojavljivanja publikacije M.Žukova).

To je Dobrotvorni fond “Svjetski Institut kršćanskih Istraživanja Države i Prava „P.A.Stolipin“. Predsjednik tog fonda je neki građanin G.Dolgoruki-Simanski. Prezime je vrlo zvučno, carsko, ali sama ličnost vrlo sumnjiva.

Mogu navesti i potpunu titulu kojom sebe naziva dotični građanin: Arhimandrit Georgij Veliki Princ Knez Georgij Peti Dolgoruki-Simanski, (Bikov) Rjurikovič, Monomah, od Kolovoza cara porijeklo, 40. generacija … Vladar – Knez Ukrajine (Malorusije) i Rusije Veliki Knez Kijevski i Černigovski Kralj Galička i Vladimorsko-Volinski Knez Krimski i Vladar Pskovska Veliki Knez Smoljenska, Rjazanski, Polocke, Rostovski, Jaroslavski, Suzdaljski, Muramski, Ljvovski, Seversk, Tmutarakanski Hetman i Pokrovitelj donskih i Kubanskih kozaka Zastupnik Pravoslavlja i Zaštitnik Islama u Rusiji.

Dolgoruki-Simanski posjeduje mnogo različitih tvrtki s interesantnim nazivima. Građanin Dolgoruki-Simanski izaziva šok ne samo svojim jarkim titulama, već i time, što se osnivački kapitali fondova i tvrtki koje on osniva mjere stotinama milijardi rubalja. To ne znači da je on drugi Rothschild koji neprimijećeno živi u Rusiji.

Radi se, očito, o maniji veličine, ali io tom, da rusko zakonodavstvo dozvoljava da se prilično slobodno ocjenjuje imovina koja se unosi kao osnivački kapital. Primjerice, tri stolice se mogu procjeniti na milijardu rubalja.

Ali – to je već druga tema koja nas vuče na stranu od FED-a. Prema mišljenju Žukova, domaćini FED su se krajem 2012.godine brinuli samo kako bi izbjegli povrat zlata i druge imovine građanima tipa Dolgorukog-Simanskog. Mislim da autor griješi, jer gazde Federalnih rezervi brine nešto sasvim drugo.

Federalne rezerve su stvarno van zakona

Prema podacima izvješća o nedavno obavljenom auditu ispostavilo se da je FED tijekom posljednje krize razdijelio najvećim bankama kredite na iznos preko 16 bilijuna dolara.

Pritom dio kredita (od preko tri bilijuna dolara) tajno je dan stranim bankama – bez usaglašavanja sa Kongresom SAD, što američko zakonodavstvo kategorično zabranjuje. Ni jedan cent odobrenih kredita u trenutku audita nije bio vraćen Federalnim bankama za pričuve.

Predsjednik FED-a Ben Bernanke do sada (skoro će proći godina i pol dana otkako je objavljen izvještaj o auditu) nije uspio ni predsjedniku, ni kongresmenima, ni američkom narodu poslati koliko-toliko razumljivo objašnjenje o učinjenom lopovluku. Zar to nije dovoljno jak razlog da se, ne čekajući da stigne mistični 23. prosinca ove godine, prikrije privatni kiosk pod nazivom FED.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]