Ovo nećete naći u povijesnim udžbenicima! Pearl Harbor i Ratovi Korporativne Amerike

Ulazak Amerike u rat sa Japanom u Drugom svjetskom ratu, se nalazi u svakom povijesnom udžbeniku svijeta, samo da li je to istina ili nije?!

Mit: SAD je bio prisiljen proglasiti rat Japanu nakon potpuno neočekivanog japanskog napada na američke pomorske baze na Havajima na 7. prosinca 1941. Na račun japanskog saveza s nacističkom Njemačkom, ta agresija je automatski dovela SAD u rat protiv Njemačke.

Stvarnost: Rooseveltova administracija je bila željna već neko vrijeme započeti rat protiv Japana i tražila da se pokrene takav rat pomoću embarga nafte i drugih provokacija. Nakon što je dešifrirao japanski kodove, Washington je znao da je Japanska flota je na putu do Pearl Harbor-a, ali je pozdravio napad japanske agresije da bi mogao “prodati” rat većini antiratne američke javnosti.

Napad Japana, za razliku od američkog napada na Japan, također je trebao izbjeći deklaraciju o ratu od strane japanskih saveznika, Njemačke, koja je bila dužna po ugovoru pomoći samo ako Japan bio napadnut. Međutim, iz razloga koji nemaju veze s Japanom ili SAD-om, zajedno sa neuspjehom njemačkog “munja rata” protiv Sovjetskog Saveza, Hitler je sam objavio rat SAD-u nekoliko dana nakon što je Japan napao Pearl Harbor, 11. prosinca 1941.

Jesen 1941. SAD-om, onda i sada, je vladala “Moćna Elita” industrijalaca, vlasnika kompanija i menadžera zemljinih vodećih korporacija i banaka, koje čine samo mali dio stanovništva. Tada kao i sada, ovi industrijalci i financijeri – “Korporativno Amerika” – su imali bliske veze s najvišim redovima vojske “, “ratoborni vođe” rekao je sociolog Columbia University-a C. Wright Mills, koji je skovao pojam “moćne elite” kako ih je nazvao, a za koje je nekoliko godina kasnije veliki HQ, poznat kao Pentagon, bio podignut na obalama rijeke Potomac.

Doista, “vojno-industrijski kompleks”  je već postojao mnogo desetljeća, kada mu je kraju svoje karijere kao predsjednik, a nakon što ga je služio najviše marljivo, Eisenhower dao to ime. Govoreći o predsjednicima: u 1930-im i 1940-im, onda opet kao i sada, Moćna Elita je ljubazno dopustila američkom narodu svake četiri godine da biraju između dva kandidata od te iste elite – jedan s oznakom “republikanac”, drugi “demokrat”, ali malo ljudi zna razliku – i taj kandidat boravi u Bijeloj kući kako bi se formulirao i administrirao nacionalnu i međunarodnu politiku. Takva politika je uvijek služila – i još uvijek služi – moći i interesima elite, drugim riječima, oni dosljedno imaju za cilj promicanje “posla” – kodna riječ za uvećanje profita od strane velikih korporacija i banaka koje su članovi Moćne Elite.

Kao što je predsjednik Calvin Coolidge iskreno sastavio jednom prilikom tijekom 1920-ih: “posao u Americi [američke vlade] je biznis”. Godine 1941., je stanar Bijele kuće bio bona fide član Power Elite , potomak bogate, privilegirane, i moćne obitelj: Franklin D. Roosevelt, često nazivan “FDR”. (Usput, bogatstvo obitelji Roosevelt je izgrađeno barem djelomično od trgovine opijumom s Kinom, kao što je Balzac jednom napisao, “iza svakog velikog bogatstva je sakriven kriminal.”)

Roosevelt je, čini se, služio Power Moćnoj Eliti prilično dobro, jer je već uspio biti nominiran (teško!) i izabran (relativno lako!) u 1932., 1936., i ponovo u 1940. godine. To je izvanredan uspjeh, jer su “prljavi Tridesete” bile teška vremena, označene od strane “Velike depresije”, kao i velikih međunarodnih napetosti, što je dovelo do erupcije rata u Europi u 1939. godine. Rooseveltov posao – služiti interesima Supermoćne Elite – nije bilo nimalo lako, jer se u redovima te elite mišljenja razlikuju o tome koje korporativne interese može najbolje služiti predsjednik. S obzirom na ekonomsku krizu, neki industrijalci i bankari su bili prilično bili sretni s predsjednikovim kejnzijanski pristup, poznat kao “New Deal” i koji su uključuivali puno državnih intervencija u gospodarstvu, dok su se drugi žestoko protivili tome i glasno zahtijevali povratak na laissez-faire pravovjernost. Moćna Elita je bila podijeljena s obzirom na rukovođenje vanjskim poslovima.

Vlasnici i top menadžeri mnogih američkih korporacija – uključujući Ford, General Motors, IBM, ITT, i Rockefellerov Standard Oil iz New Jerseya, sada poznat kao Exxon – puno je volio Hitlera, a jedan od njih – William Knudsen iz General Motorsa – je čak proslavio njemačkog Führera kao “čudo 20. stoljeća”.  Razlog: u pripremi za rat, Führer je naoružavao Njemačku do zuba, a brojne njemačke tvornice koje su bile ogranak američkih korporacija su profitirale fino od te zemlje u “bombstičnom naoružanju” proizvodeći kamione, tenkove i zrakoplove u mjestima kao što su GM-Opel tvornica u Rüsselsheimu i Fordova velika postrojenja u Cologne-u, Ford-Werke. Exxon i Texaco su stvorili dovoljno novca dobavljajući gorivo hitlerovima Panzers-ima koji su se kotrljali sve do Varšave u 1939., do Pariza 1940, i skoro do Moskve 1941. Nije ni čudo da su menadžeri i vlasnici tih korporacija pomogali slaviti njemačke pobjede protiv Poljske i Francuske na velikoj zabavi u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku 26. lipnja 1940!

Američki “kapetani industrije”, kao što je bio Henry Ford su voljeli način na koji je Hitler zatvorio njemačke sindikate, kažnjavjući sve radničke stranke, i bacivši komuniste i mnoge socijaliste u koncentracijske logore. Oni su poželjeli da Roosevelt provede istu vrstu tretmana u Americi prema vlastitim nesnosnim sindikalnim vođama i “crvenima”, još tada brojni 1930-ih i ranih 1940-ih. Zadnja stvar koju su ti ljudi htjeli, bilo je da Roosevelt uključi SAD u rat na strani Njemačkih neprijatelja, oni su bili “izolacionisti” (ili “ne-intervencionisti”) i tako, u ljeto 1940., većina Američke javnosti je kroz Gallup anketu, provedenu u rujnu 1940 pokazalo da 88 % posto Amerikanaca želi ostati izvan rata koji je bjesnio u Europi. Ne iznenađuje, dakle, nije bilo naznaka bi htjele da Roosevelt ograničiti trgovinu s Njemačkom, a kamoli se ukrcati u anti-hitlerovski križarski rat. U stvari, tijekom predsjedničke izborne kampanje u jesen 1940, on je svečano obećao: “[naši] dečki neće biti poslani u bilo koji od stranih ratova”.

To da je Hitler je slomio Francusku i druge demokratske zemlje, nije zabrinjavalo američke korporativne tipove koji su poslovali s Hitlerom, u stvari, oni su osjećali da je europska budućnost pripada fašizmu, osobito Njemačkoj razni fašizma, nacizma, prije nego demokraciji. (Obično, predsjednik General Motorsa, Alfreda P. Sloan, izjavio je u tom trenutku da bi to bila dobra stvar da se u Europi demokracija prepusti “alternativi [tj. fašističkom] sustavu s jakim, inteligentnim i agresivnim vođom koji bi napravio sustav u kojem ljudi rade duže i teže, a koji je imao instinkt gangstera – sve te dobre osobine”).

A, budući da oni sigurno ne žele da europska budućnosti pripadati socijalizmu u svojoj evoluciji, a kamoli revolucionarnim (tj. komunističkim) sortama, američki industrijalci su bili posebno sretni kad je oko godinu dana kasnije, Hitler konačno učinio ono što su se već dugo nadali da će učiniti, naime, napad na Sovjetski Savez u cilju uništenja domovine komunizma i izvora nadahnuća i podrška “crvenima” diljem svijeta, također i u SAD-u.

Dok su mnoge velike korporacije sudjelovale u profitabilnom poslu s nacističkom Njemačkom, u isto vrijeme drugi su zarađivali puno novca poslujući s Velikom Britanijom. Ta zemlja – osim Kanade i drugih zemalja članica Britanskog Carstva, Njemačkoj je bila jedini preostali neprijatelj od jeseni 1940 do lipnja 1941, kada je Hitlerov napad na SSSR uzrokovao da Britanija i Sovjetski Savez postanu saveznici. Britaniji je bila očajnički potrebna sva vrsta opreme da nastavi svoju borbu protiv nacističke Njemačke, željeli su kupiti mnogo toga u SAD-u, ali nije bio mogućnosti napraviti gotovinske isplate koje je zahtijevalo američko postojeće “Cash-and-Carry” zakonodavstvo. Međutim, Roosevelt je napravio to moguće za američke korporacije, da iskoristi ovu ogromnu “priliku mogućnosti”, kada je, 11. ožujka 1941, on je uveo njegov poznati Lend-Lease (posuditi-unajmiti) program, pružajući Britaniju gotovo neograničeni kredit za kupnju kamiona, zrakoplova i druge vojne opreme u SAD-u. Lend-Lease izvoz u Velikoj Britaniji je generirao neočekivani profit, ne samo na račun velikog obujma poslovanja koji su bili uključeni, već i zato što je taj izvoz sadržavao napuhane cijene i pronevjere poput dvostrukog obračuna.

Segment korporativne Amerike se tako počeo simpatizirati s Velikom Britanijom, pto je u ono vrijeme bila manje “prirodna” pojava nego što bi sada imali tendenciju vjerovati. (Doista, nakon američke neovisnosti ex-domovina je dugo ostala tiranin Uncle Sam-a, i 1930-ih američka vojska je još uvijek imao planove za rat protiv Britanije i invazije na kanadskim Dominijem, a potonji plan je uključivao bombardiranje gradova i uporaba otrovnog plina). Neki glasnici korporativne klijentele, su počeli davati naklonost ulaska SAD-a u rat na strani Britanije; oni su postali poznati kao “intervencionisti”. Naravno, mnogi, ako ne i većina velikih američkih korporacija su zarađivale kroz poslovanje s obje, nacističke Njemačke i Velike Britanije, a sada se Roosevelt-ova administracija sama pripremala za mogući rat, množeći vojne izdatke i naručivajući sve vrste opreme, oni su također počeli izdvajati više i više novca za opskrbu američkih oružanih snaga sa svim vrstama vojnih materijala.

Ako postoji jedna stvar u kojoj su se svi čelnici korporativne Amerike mogli složiti, bez obzira na njihove individualne simpatije prema bilo Hitleru ili Churchillu, to je bio ovaj: rat u Europi u 1939 je bio dobar, čak i divan, za business. Također su se složili da ako bi duže ovaj rat trajao, bolje bi bilo za sve njih. S izuzetkom najvatrenijih pro-britanskih intervencionista, oni su se dalje složili da nije bilo potrebe za pritiskom SAD-a da se aktivno uključi u ovaj rat, a pogotovo da ne ulazi u rat protiv Njemačke. Većina prednosti za korporativnu Ameriku je scenarij kojim bi rat u Europi trajao što je duže moguće, tako da su velike korporacije mogle nastaviti profitirati od isporuci opreme za Nijemce, Britance, i njihove saveznike, te Americi samoj. Henry Ford je na taj način “izrazio nadu da ni saveznici ni sile osovine ne bi osvojile [rat]” i sugerirao da bi Sjedinjene Države trebale dostaviti objema stranama “materijala i opreme kako bi se obje strane borile do kolapsa”. Ford je prakticirao ono što je propovijedao, i organizirao svoje tvornice u SAD-u, u Velikoj Britaniji, u Njemačkoj, te u okupiranoj Francuskoj da dobavlja opremu za sve zaraćene strane. Rat je možda bio pakao za većinu ljudi, ali za američke “kapetane industrije” kao što su Ford, to je bio raj.

Roosevelt sam je općenito vjerovao da je intervencionist, ali u Kongresu su izolacionisti sigurno prevladali, i to nije izgledalo kao da će SAD uskoro, ili ikada, ući u rat. Međutim, na račun Lend-Lease izvoza u Velikoj Britaniji, odnosi između Washingtona i Berlina definitivno su se pogoršavali, i na jesen 1941 serije incidenata između njemačkih podmornica i američkih mornaričkih razarača koji su pratli teretne konvoje vezane za Britaniju, dovode do krize koja je postala poznata kao “neopredijeljeni pomorski rat”. No, čak i ova epizoda nije dovelo do aktivnog američkog sudjelovanja u ratu u Europi. Korporativna Amerika je lijepo profitirala od statusa quo, i nije ju jednostavno zanimao križarski rat protiv nacističke Njemačke. Isto tako, nacistička Njemačka je bila duboko umiješana u velikom životnom projektu Hitlera, njegova misija uništiti Sovjetski Savez. U tom ratu, stvari nisu išle prema planu. Blitzkrieg prema Istoku, pokrenut u lipnju 1941, trebao je “slomiti Sovjetski Savez kao jaje” u roku od 4 do 6 tjedana, ili su barem tako vjerovali vojni stručnjaci ne samo u Berlinu, već također u Washingtonu. Međutim, početkom prosinca Hitler je još uvijek čekao Sovjete mahajući bijelom zastavom. Upravo suprotno, 5. prosinca, Crvena armija je iznenada pokrenula kontra-ofenzivu ispred Moskve, i odjednom Nijemci su se našli duboko u nevolji. Zadnja stvar koja je trebala Hitleru u ovom trenutku je bio rat protiv SAD-a.

U 1930.godini, američka vojska nije imala nikakvih planova, i nije pripremila planove, boriti se u ratu protiv nacističke Njemačke. S druge strane, oni imali planove ratovati protiv Velike Britanije, Kanade, Meksika – i Japana. Zašto protiv Japana? U 1930, SAD je bio jedan od vodećih svjetskih industrijskih sila i, poput svih industrijskih sila, stalno je bio u potrazi za izvorima jeftinih sirovina kao što su gume i ulje, kao i za tržištima za svoje gotove proizvode. Već krajem devetnaestog stoljeća, Amerika je dosljedno provodila svoje interese u tom pogledu koji se proteže preko gospodarskog, a ponekad čak izravnog političkog utjecaja preko oceana i kontinenata. Ovaj agresivnu, “imperijalističku” politiku – su nemilosrdno nastavili predsjednici poput Theodorea Roosevelta, bratića FDR-a – dovela je do američke kontrole nad bivšim španjolskim kolonijama, kao što su Puerto Rico, Kuba i Filipini, a također i nad dotad neovisnom otoku naroda Hawaii. Amerika je time također razvila veliku moć u Tihom oceanu, pa čak i na Dalekom istoku.

Suprota obala Tihog oceana igrala je sve važniju ulogu tržišta za američke izvozne proizvode, i kao izvora jeftinih sirovina. No, u Depresiji 1930., kada su se natječaji za tržišta i resurse zagrijavali, SAD bio je suočen sa konkurencijom od agresivnog suparnika industrijske snage, još jedan koji je imao još veću potrebu za naftom i sličnim sirovinama, a također i za tržište njegovih gotovih proizvoda. Taj natjecatelj je bio Japan, zemlja izlazećeg sunca. Japan je tražio da ostvari svoje imperijalističke ambicije u Kini i resursima bogatoj jugoistočnoj Aziji i, poput SAD-a, nije oklijevao upotrijebiti silu u procesu, u primjeru vođenja nemilosrdnog rata prema Kini. Što je smetalo Sjedinjene Države nije bilo to što Japan tretira svoje kineske i korejske susjede kao Untermenschen, nego to što su okrenuli taj dio svijeta u ono što oni nazivaju Velika Istočna Azija Co-Prosperitetna Sfera, tj. ekonomska struka njihovog vlastitog, “zatvorenog gospodarstva”, gdje nije bilo mjesta za američku konkurenciju. Pri tome, Japanski je zapravo slijedio primjer SAD-a, koji je ranije transformirao Latinsku Ameriku i većine Kariba u Uncle Sam-ovo ekskluzivno gospodarsko igralište.

Korporativna Amerika je bila iznimno frustrirana da je istisnuta od unosnog posla na tržištu Dalekog istoka od strane Japanaca, “žute rase” koju su Amerikanci u cjelini već počeli prezirali tijekom 19. stoljeća. Japan je gledan kao arogantan, ali u suštini slaba laktaška zemlja, koja bi moćna Amerika lako mogla “izbrisati sa zemljovida u tri mjeseca”, kao što je tajnik mornarice Frank Knox izjavio jednom prilikom. I tako se dogodilo da, tijekom 1930-ih i ranih 1940-ih, je američka Moćna Elita , koja se najviše protivila ratu protiv Njemačke, bio gotovo jednoglasno u korist rata protiv Japana – osim, naravno, Japan je bio spreman napraviti velike ustupke, kao što je “dijeljenje” Kine sa SAD-om. Predsjednik Roosevelt – poput Woodrowa Wilsona, uopće nije bio pacifist kako su ga označili povjesničari – bio je oduševljen pružiti takav “Sjajan malo rat”. (Ovaj izraz je skovao američki državni tajnik John Hay u pozivanju na španjolsko-američki rat 1898. godine, to je bio “sjajan” u smislu da je to omogućilo SAD-u da dobije Filipine, Puerto Rico, itd.). U ljeto 1941, nakon što je Tokio dodatno povećao svoju zonu utjecaja na Dalekom Istoku, npr. zauzimaju gumom-bogate francuske kolonije Indokine, a očajni prije svega za naftu, očito je počeo žuditi za naftom bogate nizozemske kolonije Indonezije, FDR se čini da je odlučio da je zrelo vrijeme za rat protiv Japana, ali on je suočen dva problema. Prvo, javno mnijenje je bilo snažno protiv američkog angažmana u bilo kojoj stranoj rata. Drugo, izolacionistička većina u Kongresu nije mogla pristati na takav rat, bojeći se da bi automatski moglo dovesti SAD u rat protiv Njemačke.

Roosevelt-ovo rješenje ovog dvostrukog problema, prema autoru detaljang i vrlo dobro dokumentiranog nedavng istraživanja, Robert B. Stinnett, bio je “izazivanje Japana u eksplicitan čin rata protiv Sjedinjenih Američkih Država”. Doista, u slučaju japanskog napada, američka javnost neće imati izbora nego da se sakrije iza zastave. (Javnost je slično napravila sakrivajući se iza zvjezdica i traka i prije, naime, na početku španjolski-američkog rata, kada je u posjetu bojni brod Maine tajanstveno potonuo u luci Havana, akt za koji se odmah optužil Španjolsku. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su opet biti uvjetovani odobravati ratove, kako želi i planirao njihova vlada, putem neprirodne provokacije poput incidenta u  zaljevu Tonkin 1964. godine). Nadalje, pod uvjetima Trojnog pakta sklopljenog od strane Japana, Njemačke i Italije u Berlinu 27. rujna 1940, te tri zemlje su poduzele kako bi se pomogle međusobno kada jednu od tri ugovorne strane budu napadnute od strane druge države, ali ne i kada je jedan od njih napao drugu zemlju. Prema tome, u slučaju japanskog napada na SAD, izolacionisti, koji su ne-intervencionalisti s obzirom na Njemačku, ali ne s obzirom na Japan, ne moraju se bojati da bi sukob s Japanom također značio rat protiv Njemačke.

I tako je predsjednik Roosevelt, nakon što je odlučio da “Japan mora napraviti prvi potez” napravio “izazivanje Japana u eksplicitnom činu provokacije politike koja vođena prema Japanu tijekom 1941″, kao što je Stinnett napisao. U taktiziranjima su koristili uključeno raspoređivanje ratnih brodova blizu, pa čak i na, japanskim teritorijalnim vodama, očito u nadi da će to izazvati incident nalik stilu zaljeva Tonkin koji bi se mogao protumačiti kao casus belli (opravdanje od ratnih djela). Više učinkovit, međutim, bio je nemilosrdan ekonomski pritisak koji je nametnt Japanu, zemlji kojoj je očajnički potrebna sirovina kao što su nafta i gume i stoga je vjerojatno uzela u obzir takve metode da se pojedinačno provocira. U ljeto 1941, Rooseveltova administracija je zamrznula svu japansku imovinu u SAD-u i krenula na “strategiju frustrirajućeg japanskog stjecanje naftnih derivata”. U suradnji s Britancima i Nizozemcima,koji su bili anti-japanski zbog vlastitih razloga, SAD je nametnuo teške ekonomske sankcije Japanu, uključujući i embargo na vitalnim naftnim derivatima. Situacija se pogoršala u jesen 1941. Dana 7. studenog, Tokio u nadi da će izbjeći rat s moćnim SAD-om, ponudio je Kini  načelo nediskriminacije trgovinskih odnosa pod uvjetom da Amerikanci učine isto u svojoj sferi utjecaja u Latinskoj Americi. Međutim, Washington je želio reciprocitet samo u sferi utjecaja drugih imperijalističkih sila, a ne u vlastitom dvorištu, i Japanska ponuda je odbijena.

Nastavka američke provokacije Japana su namjeravae izazvati da Japan uđe u rat, i doista je bilo sve izglednije da će to učiniti. “Ova nastavlja ubadanjem igli u čegrtušu” FDR je izjavio prijateljima kasnije, “napokon je dobio ovu zemlju malo”. Na 26. studenoga, kada je Washington zahtijevao japansko povlačenje iz Kine, “Čegrtuše” u Tokiju su odlučile da je dosta i pripremali su se “zagristi”. Japanskoj floti je naređeno da otplovi za Havaje kako bi napad na ratne brodove SAD-a koje je FDR odlučio stacionirati tamo, više  provokativno. Nakon dešifriranja japanskih kodova, američka vlada i vojni vrh je točno znao što će japanska armada napraviit, ali nije upozorio zapovjednike na Havajima, čime se omogućio “napad iznenađenja” na Pearl Harbor u nedjelju, 7. prosinca 1941.

Sljedeći dan FDR-u je bilo lako uvjeriti Kongres da proglasi rat Japanu, a američki narod, šokirani naizgled kukavičkim napadom, nisu mogli znati da su Japanci bili izazivani. SAD je spreman za rat protiv Japana, a izgledi za relativno lakom pobjedom su umanjeni zbog gubitaka koje su pretrpjeli na Pearl Harbour-u koji, navodno težak, je bio daleko od katastrofalne. Brodovi koji su potopljene su bili stariji, “uglavnom 27-godišnje relikvije I. svjetskog rata” i daleko od neophodnih za ratovanja protiv Japana. Moderni ratni brodovi, s druge strane, uključujući nosače zrakoplova, čija je uloga u ratu bila presudna presudno, su bili neoštećeni – kao slučajno su poslani na drugo mjesto po narudžbi iz Washingtona te su bili sigurni na moru tijekom napada. Međutim, stvari se nisu sasvim odvijale kao što se očekivalo, jer je nekoliko dana kasnije, 11. prosinca, nacistička Njemačka je neočekivano objavila rat, čime je prisilila SAD da se suoči s dva neprijatelja i bori se sa mnogo većim neprijteljem nego se očekivalo, rat na dva fronta, svjetski rat.

U Bijeloj kući, vijest o japanskom napadu na Pearl Harbor nije stigao kao iznenađenje, dok je njemačka objava rata eksplodirala kao bombe. Njemačka nije imala nikakve veze s napadom na Havajima, a nije ni bila svjesna japanskih planova, pa FDR nije uzeti u obzir da zatraži od Kongresa da proglasi rat nacističkoj Njemačkoj u isto vrijeme kao i Japanu. Doduše, američki odnosi s Njemačkom su se pogoršali za neko vrijeme, jer američka aktivna podrška za Veliku Britaniju je eskalirala od Neobjavljenoig pomorskog rata 1941.godine. Međutim, kao što smo već vidjeli, Moćna Elita SAD.a nije osjetila potrebu da intervenira u ratu u Europi. Hitler je bio taj koji je objavio rat SAD-u 11. prosinca 1941, na iznenađenje Roosevelta. Zašto? Samo nekoliko dana ranije, 5. prosinca 1941, Crvena armija je pokrenula kontraofanzivu ispred Moskve, a to povlači za sobom i neuspjeh Blitzkriega u Sovjetskom Savezu. Na taj isti dan, Hitler i njegovi generali su shvatili da više nije moguće pobijediti u ratu. No, kada je, samo nekoliko dana kasnije, špekuliralo se da je njemački diktator naučio od japanskog napada na Pearl Harbor, što se tiče njemačkog proglašenja ratnog stanja američkima neprijateljima svojih japanskih prijatelja, iako to nije potrebno pod uvjetima tripartitnog ugovora.

Uz najveći dio japanske vojske koja je bila stacionirana u sjevernoj Kini i stoga u mogućnosti da odmah napadne Sovjetski Savez u području Vladivostoka, sukob s Japanom bi prisilio Sovjete u iznimno opasne teškoće koje su imali u dva prijašnja rata, otvara mogućnost da Njemačka još uvijek može osvojiti svoj anti-sovjetski “križarski rat”. Hitler, je smatrao da je mogao otjerati sablast prošlosti porazom od pozivanja neke vrste japanskog deus ex mašine u Sovjetskom Savezu koja je tada imala ranjive sibirske granice. No, Japan nije zagrizao Hitlerov mamac. Tokio je, također, prezren sovjetske države, ali, već u ratu protiv SAD-a, ne može priuštiti luksuz od dva prijašnja rata i radije je stavio sav svoj novac na “južnu” strategiju, u nadi da će osvojiti veliki nagradu – resursima bogatu jugoistočnu Aziji, nego ukrcati se u pothvat prema negostoljubivom Sibiru. Tek na samom kraju rata, nakon kapitulacije nacističke Njemačke, doći će do sukoba između SSSR-a i Japana. U svakom slučaju, zbog Hitlerove nepotrebne objave rata, Sjedinjene Države su također aktivno sudjelovale u ratu u Europom, s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezoom kao saveznikom.

U posljednjih nekoliko godina, Uncle Sam je ratovao prilično često, ali smo uvijek tražili da vjerujemo da je to učinjeno iz čisto humanitarnih razloga, odnosno kako bi se spriječio holokaust, zaustavljanje terorista od počinjenja svih vrsta zla, oslobađanje od gadnih diktatora, i to sve s ciljem promicanja demokracije, itd.

Nikada, čini se, da su ekonomski interesi SAD-a, točnije američkih velikih korporacija, koji su uključene u rat. Vrlo često, ovi ratovi su u odnosu na američke arhetipske “dobre ratove”, Drugi svjetski rat, u kojem je Uncle Sam navodno otišao u rat ni zbog čega drugog nego da brani slobodu i demokraciju i da se bori protiv diktature i nepravde. (U pokušaju da opravdaju svoj “rat protiv terorizma”, “prodati” ga na američkoj javnosti, George W. Bush je brzo usporedio 9/11 sa napadom na Pearl Harbor.) Ovaj kratki pregled okolnosti ulaska SAD-a u rat u prosincu 1941, međutim, otkriva sasvim drukčiju sliku. Američka Moćna Elita je htjela rat protiv Japana, planove za takav rat je bio spreman već neko vrijeme, a u 1941. Roosevelt susretljivo organizira takav rat, a ne zbog Tokijske neprovocirane agresije i užasnih ratnih zločina u Kini, već zbog američkih korporacija koje su htjele udio preslatkog velikog “kolača” dalekoistočnih resursa i tržišta. S druge strane, jer su velike američke korporacije radile prekrasan posao i sa nacističkom Njemačkom, profitirali lijepo iz rata kojeg je Hitlera pokrenuo i, usput rečeno, pružajući mu s opremom i gorivo potrebno za njegov Blitzkrieg, rat protiv nacističke Njemačke bila je definitivno neželjen od strane američke Moćne Elite, iako je bilo dosta uvjerljivih humanitarnih razloga za križarski rat protiv istinskog zla “Trećeg Reicha”.

Humanitarna razmatranja nisu igrala nikakvu ulogu koja je dovela do sudjelovanja Amerike u Drugom svjetskom ratu. I nema razloga vjerovati da su to učinili u novije vrijeme, gdje amerikanci dovde do rata u nesretnim zemljama poput Iraka, Afganistana i Libije – ili će to učiniti u naziranju rata protiv Irana.

Rat protiv Irana se jako želi od strane korporativne Amerike, jer drži obećanje velikom tržištu i obiljem sirovina, posebice nafte. Kao i u slučaju rata protiv Japana, planovi za takav rat su spremni, a prisutni stanar u Bijeloj kući čini jednako željno kao što je i FDR to želio. Nadalje, opet kao u slučaju rata protiv Japana, provokacije su se orkestrirane, ovaj put u obliku sabotaže i zahvata od strane dronova, kao i staromodno raspoređivanje ratnih brodova samo izvan iranskih teritorijalnih voda. Washington opet “stavljanje igla u Čegrtušu”, očito u nadi da će ga iranska “zmija” ugristi, čime će opravdati “Sjajni mali rat.” Međutim, kao i u slučaju Pearl Harbor-a, rezultirajući rat će opet ispasti puno veći, duži, i opakiji nego što se očekivalo.

 
 
(globalresearch.ca / uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11576"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]