Kako su na tisuće mađarskih židova postali – Šveđani

Prije točno stotinu godina je rođen Raoul Wallenberg, švedski diplomat koji je upravo neviđenom smjelošću spasio na tisuće mađarskih židova od smrti. Na kraju, Wallenberga nisu pogubili nacisti – nego Rusi!

4. kolovoza 1912. je u imućnoj švedskoj obitelji Wallenbergovih rođen sin Raoul. Već u mladosti je pokazao da nije rođen da bi krenuo putem koji želi obitelj, da preuzme poslovanje tvrtkom ili da barem krene karijerom bankara. Umjesto toga odlazi u Ameriku studirati arhitekturu, ali i to mu je bilo previše dosadno. Prekida studij i vraća se u Švedsku, živi životom bonvivana i gotovo iz razonode se upušta u trgovinu specijalitetima i delikatesama. Zahvaljujući obiteljskom imutku – ali još više zbog umijeća njegovog partnera, mađarskog židova Kálmána Lauera, posao ide i bolje nego što je itko očekivao.

“Mala” usluga partneru
Zaštitna putovnica’ kakve je dijelio Wallenberg – zapravo potpuna besmislica, ali je takav dokument tisućama spasio život.

U međuvremenu je počeo Drugi svjetski rat, baš kao i nacističko istrebljenje židova u čitavoj okupiranoj Europi. Njegov partner Lauer mu se obratio s molbom: da pomogne njegovoj židovskoj obitelji u Budimpešti. Mladom Wallenbergu je bilo lako krenuti put okupiranih dijelova, jer je njegov otac imao dobrih veza i u švedskom ministarstvu vanjskih poslova. Tako je imenovan atašeom švedskog veleposlanstva u Budimpešti i sa 150 tisuća dolara američkog Komiteta za ratne izbjeglice, dobio je zadatak da spasi što više židova u tom gradu.

Ono što je Raoul Wallenberg, mlad i naočit švedski diplomat uspio postići u Mađarskoj i s kojom smjelošću je spašavao židove premašuje i “junaštvo” mnogih junaka s filmskih ekrana. Ubrzo je pokazao upravo neviđen glumački talent: što šarmom, što mitom, što (u pravilu ispraznim) prijetnjama, uspio je impresionirati i tamošnji Gestapo, ispostavu SS-a, Hortyeve nacionalističke batinaše – a pregovarao je osobno čak i s Eichmannom.

Budimpešta okićena plavim zastavama sa žutim križem
Ako treba, navlačio je i uniformu da bi impresionirao naciste.

Brzo je otkrio da su nacistički batinaši impresionirani šarenim potvrdama sa velikim grbom neutralne Švedske tako da je na tisuće mađarskih židova postalo – barem na papiru, podanicima Švedske krune. Zaustavljao je čak i željezničke kompozicije koje su odvodile židove u koncentracione logore, sprječavao je masovne likvidacije, pokupovao je i čitav niz zgrada u židovskom getu u Budimpešti i na njih izvjesio velike zastave Švedske kako bi bili utočište za progonjene.

Čitav taj blef je – funkcionirao čak i bolje nego što se itko mogao nadati. Njemačkoj je bilo važno da Švedska ostane neutralna i da i dalje iz te zemlje uvozi rudu i sirovine koje su joj bile potrebne za ratnu mašineriju – na kraju i sirovine koje je isporučivao koncern obitelji Wallenberg. Ali vremenom su nacistima čak i odnosi sa Švedskom bili manje važni koliko su i sami bili impresionirani smjelošću Raoula Wallenberga.

Naciste je preživio, ali…

Kad su sovjetske jedinice početkom 1945. oslobodile Budimpeštu, u tom gradu su zatekli još gotovo stotinu tisuća osoba židovske vjeroispovijesti – više nego u bilo kojem drugom gradu okupirane Europe. Za spas mnogih od njih je bio zaslužan upravo švedski “ataše”, Raoul Wallenberg – koji je također živ i zdrav dočekao Crvenu armiju.

Ali 16. siječnja 1945. je po Wallenberga došao automobil sovjetskih okupatora i dok je ulazio u vozilo, suradnicima je rekao: “Zapravo ne znam, da li sam sad njihov zarobljenik ili njihov gost.”

To su bile njegove posljednje riječi – jer mu se nakon toga izgubio svaki trag. Švedska je uporno tražila od Moskve objašnjenje za nestanak diplomata i sina obitelji industrijalaca. Isprva su Rusi tvrdili kako su Wallenberga likvidirali mađarski fašisti i potrajalo je sve do 1957. dok Sovjetski Savez nije objavio kako je Wallenberg umro još 1947. od “srčanog udara” – i to u bolnici zloglasnog zatvoru NKVD-a Ljubljanka u Moskvi.
Više od pola stoljeća nakon smrti je njegovoj obitelji iz Moskve stigla njegova putovnica.

Zašto je komunistima smetao heroj?

Isprva se iz Sovjetskog Saveza čulo da je Wallenberg bio uhićen zbog “suradnje s okupatorima”, potom i da je bio “američki špijun”. Obitelj Wallenbergovih je brzo shvatila kako Moskvi ne treba vjerovati niti riječi – pa čak niti da je Raoul mrtav. Tek nakon sloma Sovjetskog Saveza, 1989. je obitelji predana posljednja imovina nestalog sina: njegova torba, putovnica, kalendar i kutija za cigarete, a dvije godine kasnije je Kremlj konačno priznao kako je hrabri švedski diplomat bio strijeljan.
Običaj je židova da na grob koje posjećuju ostave kamen: spomenik Raoul Wallenbergu u Budimpešti će još dugo biti prepun kamenja.

Za svoje junaštvo, Raoul Wallenberg je od švedskog kralja odlikovan najvišim odličjem, a upisan je i u “Listu pravednika” u Jad Vašemu, izraelskom spomeniku žrtvama holokausta. 1995. je posthumno nagrađen i Europskom nagradom za ljudska prava, a njegovo ime i danas stoji na sinagogi u Budimpešti.
 
(dw.de/uredio:NSP)