Kako su potrošene zlatne rezerve Kraljevine Jugoslavije ?!

Prema raspoloživim podacima, uoči Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata.

Uviđajući opasnost u zemlji, knez Pavle je odobrio da veći dio zlatnih rezervi bude prebačen u Englesku u svibnju 1939. godine.

Transport je izvršio razarač “Beograd” i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3379 zlatnih poluga. U ovoj banci Narodna banka je već imala 225 zlatnih poluga, pa je ukupna pričuva u Velikoj Britaniji uvećana na 44.886,61 kilogram čistog zlata.

Nakon početka Drugog svjetskog rata (1. rujna 1939), dok se očekivao napad na Veliku Britaniju, Savjet zemaljske obrane Jugoslavije je donio odluku da se zlato hitno prebaci u Sjedinjene Američke Države. Uz veliki rizik, u Njujork je transportiran iz Engleske 33.683,51 kilogram čistog zlata. U trezoru Engleske banke do kraja rata ostalo je 11203,10 kilograma.

Narodna banka je organizirala još dva transporta. U svibnju i lipnju 1940. iz Švicarske, preko Atene, u Njujork je upućeno 344 sanduka, odnosno 14168,16 kilograma čistog zlata. Uoči bombardiranja Beograda, Narodna banka Kraljevine Jugoslavije je kod Federalnih rezervi u SAD imala 47.851,67 kilograma čistog zlata.

Transport je izvršio razarač "Beograd" i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3379 zlatnih poluga.

Treba istaknuti da je Narodna banka 18. ožujka 1941. godine, na tržištu zlata prodala za devize 20.002 kilograma čistog zlata u korist depozita kod Brazilske banke u iznosu od 11.225.000 dolara.

U trezorima u zemlji ostalo je 10.701,11 kilograma zlata. Još 1939. godine iz Beograda je evakuirano svo zlato: u užičkom podzemnom trezoru 9611,30 kilograma, dok je u sarajevskoj podružnici Narodne banke ostalo je 1089,80 kilograma.

Ministar financija u Simovićevoj pučističkoj vladi, Hrvat dr. Juraj Šutej, naredio je 7. travnja 1941. da se zlato iz užičkog trezora (204 sanduka) premjesti u Mostar. Kad je 10. travnja u Zagrebu proglašena NDH, ovo zlato je 14. travnja hitno prebačeno u Nikšić i sklonjeno u pećinu Trebjesa. Ni tu nije ostalo, već je 15. travnja prebačeno na aerodrom Krapina polje, radi prebacivanja u inozemstvo. Zlato koje je ostalo u Sarajevu zaplijenile su ustaše.

Usred travanjskog debakla, pučisti su se odlučili za bijeg iz zemlje, a 14. travnja se u manastiru Ostrog patrijarh Gavrilo blagoslovio i odlazak mladoga kralja Petra II. A 15. travnja 1941. najprije su evakuirani pučisti civili, a 16. travnja časnici pučisti, pa je poslije polijetanja posljednjeg aviona za Grčku (tromotorni bombarder “Savoja marketi SM – 79″, kojim je pilotirao zrakoplovni kapetan Ivan Dominko), u kome se nalazio glavni organizator puča i bijega iz zemlje, general Borivoje Mirković, na nikšićkom aerodromu ostalo 190 sanduka državnog zlata.

U avione je ukrcano (zbog male nosivosti i premnogo klijenata za bijeg) svega 14 sanduka (674 kilograma zlata). Pučistička vlada je ponijela osam sanduka (385 kilograma), a generalitet šest sanduka (289 kilograma). U Mirkovićevom avionu bilo je najviše sanduka sa zlatom – tri. Blizu grčke luke Preveza, generalov avion je pogođen i razbio se prilikom prinudnog slijetanja. Mirkoviću su bile slomljene obje noge. Na grčki teritorij je bilo prebačeno 216 političara, pučista, ne računajući njihove žene, bližu i daljnju rodbinu.

Zlato koje su pučisti donijeli u Englesku su morali  deponirati u Engleskoj banci. Preračunato u dolare, to je iznosilo 4.000.000 dolara za količinu od 385 kilograma, po jednima, a po drugima 245 kilograma čistog zlata. Od te sume su isplaćivane plaće pučistima i službenicima u njihovim vladama u Londonu, kao i mjesečne prinadležnosti kraljici Mariji, kralju Petru II i njegovoj braći, kraljevića Tomislavu i Andreji (svi su dobivali istu sumu kao i predsjednici vlada do 1952. godine).

Ali to nije bilo sve. Pučističke vlade: generala Simovića, Slobodana Jovanovića (dvije), Miloša Trifunovića, Božidara Purića i Ivana Šubašića, imale su na raspolaganju depozit Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u banci Federalnih rezervi u New Yorku u iznosu od 24.587.814,08 dolara. Na tom računu je poslije rata ostalo nepotrošeno svega 662.757,13 dolara. Depozit u Brazilskoj banci (11.225.000 dolara za prodanih 20.002 kilograma zlata) nigdje se ne spominje.

Prema svemu sudeći, pučisti su u emigraciji potrošili 27.925.056,95 dolara. Šest sanduka, koje je uzeo generalitet, bilo je odmah predmet spora među samim pučistima i zbog njih su padale teške optužbe za vrijeme takozvane Kairske afere.

Što se događalo sa zlatom koje je ostalo u Nikšiću? Talijani su uzeli 176 sanduka ili 8393,22 kilograma čistog zlata. Nijemci su u manastiru Ostrog zaplijenili četiri sanduka ili 188,45 kilograma. Četnici su pronašli i uzeli jedan sanduk. Ozna je pronašla pet sanduka i predala ih Josipu Brozu.

Od predratnih 84.574 kilograma čistog monetarnog zlata, poslije rata je preostalo 49.033 kilograma. Šta se desilo sa 35.541 kilogramom državnog monetarnog zlata? Ustaše su, vidjeli smo, ukrali 1089,80 kilograma. Tko je, poslije pučista, najviše uzeo? Odgovor je: Amerikanci! Evo kako.

Poslije rata SAD su procijenile da je konfiscirana imovina njihovih građana u Jugoslaviji vrijedna 17 milijuna dolara. Realno, to je bila suma između tri i pet milijuna dolara. Amerikanci su zahtijevali da Jugoslavija to isplati iz svojih zlatnih rezervi koje su bile čuvane u Federalnim rezervama. Profesor dr. Milan Bartoš je sastavio prigovor da je riječ o depozitu u nuždi, ali je prigovor odbijen. I tako su naši saveznici Amerikanci iz jugoslavenskog depozita od 47.851,67 kilograma monetarnog zlata uzeli sebi 15.649,22 kilograma.

Teško je vjerovati da su Amerikanci jednostavno, kao gusari, opljačkali Jugoslovene. Nisu oni naplatili samo imovinu koju su komunisti zaplijenili američkim građanima 1948. godine. Kao plutokratska, trgovačka nacija, oni su naplatili sve ono što su u vidu pomoći (oružje, uniforme, hrana, vozila, zrakoplovi …) za vrijeme rata isporučili Brozovim partizanima i Mihailovićevim četnicima.

Ni to nije bilo nešto novo. Poslije Prvog svjetskog rata, naši saveznici Francuzi i Englezi su zahtijevali da im se sva pomoć plati. Čak i pertle za cokule koje su bile isporučene srpskoj vojsci pred proboj Solunskog fronta, a da ne govorimo o topovskom streljivu većeg kalibra. Čak i pertle! Opanci na nogama tih junaka više nisu bili upotrebljivi. I plaćene su saveznicima njihove pertle!

Amerikancima je poslije Drugog svjetskog rata uspjelo naplatiti sve bombe koje su pred kraj rata bacili na srpski gradove. Svaku bombu, svaki litar goriva za svoje leteće tvrđave koje su donijele smrt mnogim Srbima, uglavnom civilima u Podgorici, Beogradu, Leskovcu, Bihaću … Praktični Amerikanci su i za to imali pokriće: bombe na Srbe je tražio Josip Broz, preko svog generala Koče Popovića.
 
izvor: skajvok3r.blogspot.com
 
 
PRETHODNI ČLANAK