Unatoč 6,5% rasta burzovnih indeksa dionica na tržištu tijekom posljednja tri mjeseca, nekoliko milijardera u tišini polako se riješavaju svojih dionica. . . . . i brzo. Stiže li potop epskih razmjera, uskoro ćemo vidjeti ?! Najveći svjetski manipulatori to samo znaju, i ovaj put su udruženi.

Warren Buffett, koji je bio navijač za američke dionice već neko vrijeme, odbacuje  (čitaj. prodaje bez obzira na tržišna kretanja) dionice alarmantanom stopom. On se  nedavno žalio na “razočaravajuće rezultate”  američkih tvrtki kao što su Johnson & Johnson, Procter & Gamble, i Kraft Foods.

U najnovijem izvještaju Buffet-ove holding tvrtke Berkshire Hathaway, Buffet drastično smanjenje svoju izloženost dionicama koje ovise o potrošačkim navikama kupnje. Berkshire je prodao otprilike 19 milijuna dionica Johnson & Johnson, i smanjio svoj ukupni udio u “dionicama potrošačkih proizvoda” za 21%. Berkshire Hathaway je također prodao svoj cjelokupni udio u Kalifornijskom dobavljaču računalnih dijelova – Intel.

70% američkog gospodarstva ovisi o potrošnji, Buffett očito ima nedostatak vjere u tim tvrtkama sa stavom “budući izgledi su zabrinjavajući”.

Nažalost Buffett nije jedini.

Suradnik milijarder John Paulson, koji se obogatio na tržištu klađenja drugorazrednih hipotekarnih kredita, također čisti svoje američke zalihe dionica. Tijekom drugog tromjesečja ove godine, Paulsonov hedge fond, Paulson & Co, se riješio 14.000.000 dionica JPMorgan Chase-a. Fond je također odbacio svoju cjelokupnu poziciju u diskontnom trgovačkom lancu Family Dollar i potrošačkim proizvodima za kavu Sara Lee.

Konačno, milijarder George Soros je nedavno prodao gotovo sve svoje dionice banaka, uključujući dionice JPMorgan Chase, Citigroup i Goldman Sachs. Od te tri banke, Soros je prodao više od milijun dionica.

Pa zašto se ovi milijarderi pomahnitalo riješavaju svojih dionica američkih tvrtki?

Uostalom, dioničko tržište je još uvijek u sredini svojeg povijesnog rally-a. Cijene nekretnina napokon su se nivelirale, a po prvi put u posljednjih pet godina zapravo su i u porastu u mnogim mjestima. I stopa nezaposlenosti čini se da se stabilizirala.

Vrlo je vjerojatno da su ti profesionalni investitori svjesni posebnih istraživanja koja pokazuju masivnu tržišnu korekciju, čak 90%, koja bi se mogla desiti u budućnosti.

Jedna takva osoba koja je objavila svoje istraživanja je Robert Wiedemer, uvaženi ekonomist i autor New York Times-ove najprodavanije knjige pod nazivom “Aftershock”

Prije nego što odbacimo mogućnost 90%-tnog pada na tržištu dionica, kao nerealni scenario, razmislite o Wiedemer-ovoj reputaciji.

U 2006, Wiedemer i tim ekonomista točno je predvidio kolaps na američkom tržištu nekretnina, tržišta kapitala i potrošnje koje se potopilo u Sjedinjenim Državama. On je nakon toga objavio svoje istraživanje u knjizi “America’s Bubble Economy” (Američka Balon Ekonomija)

Knjiga je uzbrzo uhvatila sve pohvale za svoju točnost u predviđanju što su mnogi mislili da se nikada neće dogoditi, i Wiedemer-a kao pouzdanog proroka.

Kolaps počinje sa osvrtanjem na strategiju Federalnih rezervi koja je štampala masivan iznos novca iz čistog zraka u pokušaju da se stimulira gospodarstvo.

“Ta sredstva nisu napravljena na tržištu i gospodarstvu još. Ali, matematička je sigurnost da će jednom napokon brana puknuti, i taj novac koji prolazi kroz rezerve dolazi na tržište, biti će pod udarom vala inflacije “, rekao je Wiedemer.

A ovo je mjesto gdje Wiedemer objašnjava zašto Buffett, Paulson i Soros rasprodaju američke zalihe:

“Tvrtke će trošiti više novca na troškove zaduživanje od troškova poslovne ekspanzije. To znači niže profitne marže, niže dividende, i manje unajmljivanja. Osim toga, više otpuštanja. “

Nema investitora, a kamoli milijardera, koji bi htjeti vlastite dionice s padom profitnih marži i smanjenih dividendi. Dakle, ako je to razlog zašto Buffett, Paulson i Soros rasprodaju dionice, oni su odlučili unovčiti ih jako rano i ostaviti ostale Main Street ulagače da drže vodu.

Da li nam ovaj čovjek zajedno sa svojim istomišljenicima sprema novu još dublju krizu ?

Za one koji nisu upućeni, ovo se tiče svih građana u cijelom svijetu. Trenutna kriza koja je počela 2008. je izazvana i došla je iz smjera Amerike, i izazvana je manipulacijama nafte i pada burzovnih dionica. Velike skupine bankara, masona, i manipulatora očito da nisu zadovoljne dobivenim rezultima krize. Oni žele novi pad i novi ciklus krize koji će biti dublji nego onaj prije njega.

Jedno je samo istina, da će se to desiti, a mi možemo samo čekati i gledati, ali i biti spremni kad se to dogodi !
 

 

 
izvor: moneynews.com, youtube.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10812"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike. 99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac.

Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta. Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)

Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.g. u Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka. Ovaj intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque.

Ovom prilikom pozivam sve slobodnoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede. Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora:

1. ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti
2. nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem
3. nemojte nikada više uzimati kredite od banke
4. nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama

Realno ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim unucima da smo se borili za pravu stvar. Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!

STOP BANKAMA!

Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama, dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj prirodi bankarskog sustava.

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 1 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 2 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 3 od 4

Najveci problem modernog svijeta – (Novac kao dug) – 4 od 4

 

Pozadina

Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni. Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva 30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.

Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem), čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’) odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.

Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je mogao koristiti za plaćanje, a donosioc te potvrde je uvijek mogao doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard) i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća. U ovom periodu inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transkacijama uglavnom je u optjecaju paprini novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj vrijednosti.

1913.g. izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a (centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi na svijetu u sljedećem poglavlju). Direktna posljedica ovog transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression) 30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret ionako siromašnih građana.

Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money‘), ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard. Odnosno US dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom.

Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za 100 godina. Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i financijera.

“Jednom sam bio u Victoriji i vidio sam veoma veliku kuću. Rekli su mi da je to banka i da bijeli ljudi tu stavljaju svoj novac na čuvanje i da vremenom dobivaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke ali kada imamo mnogo novca ili pokrivača, mi ih dajemo drugim Indijancima i s vremenom to nam donosi korist i naša srca se osjećaju dobro. Naš način davanja je naša banka.”

Poglavica Maquinna, Nootka

Kako banke stvaraju novac?

Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat:

“Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” –

Mayer Amschel Rothschild

 Proces je bolno jednostavan:

1. svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca.
2. svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu 70% novca od vrijednosti kredita. Ovaj novac ne postoji u fizičkom obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%). Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo 1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara (obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci, stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više). Više o sistemu stvaranja novca u članku TAJNA MOĆI I KAPITALA.

Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO! Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali svakako nije legitimno ni pošteno.

Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita banke davati. Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog kreditnog plasmana.

Direktne posljedice ove sulude samoubilačke monetarne politike su:

• banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita, više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza. Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija ili ekonomski rast.
• kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke
• kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI (čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita zajedno s pripadajućim kamatama.
• monetarni sustav svake države je koncipiran da u optjecaju (primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo. Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.
• banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli, banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od one ‘nominalne’ koja se reklamira.
• kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona koji spriječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s duplo ili čak troduplo manjim kamatama.
• kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno o volji banke na kraju možete plačati puno veću kamatu. Dužnik koji uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010. CHF=4.91Kn  – 01.12.2010. CHF=5.70Kn). Dužnik je doveden u situaciju da osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i glavnica.
• banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za pokretanje vlastite proizvodnje. Ovo je naročito izraženo u zemljama tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100%  postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvtaski primjer gdje je 90% banaka u stranom vlasništvu. Članak na hrsvijet.net.
• kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).

Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa:

1. ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog bogastva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj državi bez izlaska na izbore.
2. kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze, stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim poslom), država državi postaje neprijaljatelj (u potrazi za novim resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi, ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje nove kredite.

Ekonomske ubojice

Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao ‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova, krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne projekte od kojih domaće stranovništvo ima male koristi, a na kojima rade izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj. samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac večim dijelom nikada nije ni vidila pa nije ni imala šanse da isti uloži u proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti. U ovom trenutku država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke (koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”.

Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank) su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju. Glavni cilj ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države (korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno. Dapaće, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad  poljioprivrede, a stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse), a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštitii i osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom čovjeku. Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne samo kamatama nego i politički unovčiti.

Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama, umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je dozovljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv. reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizalaznu situaciju. Ogromna moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika.

Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom 1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez Canal Company). Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska familija Rothschildovih.

Neki dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Williama Engdahla “Stoljeće Rata”:

Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba (Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti najnerazvijenih i najjače pogođenih država. Cilj ove deklaracije je bio da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci. U esenciji, ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist bogatih industrijskih zemalja.

Deklaracija je izazvala nevjerovatan šok u zapadnim bankarskim krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’ Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi (raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane anglo-američkih tajnih službi te premijarka Bandaranaike (drugi incijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno MMF-u.

Ovdje moram istaći da pokret nesvrstanih danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv terorista.

1982.g. izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis): zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih dugova. Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan ‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli nevraćanja svojih dugova velikim bankama SAD-a i UK-a.  Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.). Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug. Naime, Argentina je u tom razdobilju bila treći dužnik u svijetu s vanjskim dugom od oko 38 miljardi dolara i zemlja koja je bila najbliže nemogućnosti vraćanja duga. Fascinantno je da cijele armije, tajne službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi zaštitile njihov interes.

U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv banaka. Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u još ekstremnijoj formi:

“Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim zemljama. Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim uvjetima koji sada prevladavaju. Mi zemlje u razvoju ne želimo postati vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti  svoje narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji su nam nametnuti. Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu krizu.”

Uplašeni mogućnošću bojkota i nevraćanja dugova od strane zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste propagadni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi nevraćanje dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.

Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću miljardu) za spas privatnih banaka. Nevjerovatno, ali istinito.

1982.g. suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko, doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982. veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio prislonjen na glavu pod pritsikom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka.

Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u Latinsku Ameriku. Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju , dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839 miljardi dokara na skoro 1300 miljardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u večini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair, Egipat i velike dijelove Azije.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 miljardi dolara. Na ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 miljarde dolara, što je ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 miljardi dolara, a sve to na ime otplate početnog iznosa duga od 430 miljardi dolara. Ali usprkos tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 miljarde dolara. Tako je djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajava. Još je šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da večina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston: “večina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 miljardi dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981., ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti na proizvodne investicije. Sav je preostali novac ostao u bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige.”

Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom periodu ili još jednoj dužničkoj krizi.

Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg kolapsa.

Banke kao pokrovitelji trgovine drogom i oružjem

Banke su svojim djelovanjem osiromašile večinu svjetske populacije iako u večini slučajeva te osiromašene zemlje imaju velike prirodne resurse kojima su mogli samostalno inicirati proizvodnju, prehraniti svoje stanovništvo pa čak i izvoziti (Argentina – poljioprivreda i stočarstvo, Nigerija – nafta, itd..). Da bi uspjele u svome naumu ‘s druge strane’ su morale imati korumpirane obnašatelje vlasti koji će pristati na sulude uvjete pod kojima su davani krediti. Predsjednici ovih država/vlada imaju samo dvije opcije: ili bivaju eliminirani (politički ili fizički) ili bivaju nagrađeni ako igraju po pravilima. Ovo je sve detaljno opisano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”

Najnoviji hrvatski primjer je bivši premijer Sanader koji je postao žrtva bankarske mafije. U njegovom mandatu, vanjski dug Hrvatske se udvostručio s 20 miljardi eura na danas preko 40 miljardi eura. Nakon naprasne ostavke na mjesto premijera 2009. godine, javnost je saznala da je Sanader dobio mjesto profesora na prestižnom Hariman Institutu univerziteta Colombia što je očigledno nagrada bankarske elite za sve napravljeno.

Ovdje se nazire jedan vrlo zastrašujući element djelovanja banaka: banke uzrokuju korupciju i kriminal onoj zemlji kojoj plasiraju kredit. Korupcija je ograničena na vladajuće strukture koji prihvaćaju nepovoljne uvjete kreditiranja za državu, a istovremeno ‘ispod stola’ kao privatne osobe primaju razne beneficije i nagrade za takvo djelovanje. Kada je vlast korumpirana onda su kriminalnim aktivnostima širom otvorena vrata jer je vlast slaba.

Zbog udovoljavanja raznim restrikcijama koje nameću banke kreditori (MMF), industrijska i poljoprivredna proizvodnja u zemlji biva uništena, a narod doveden na rub očaja i gladi. Danas smo toga svjedoci tog procesa i u Hrvatskoj kada velika armija naših sugrađana provodi dane kopajući po kontejnerima. Kada je narod doveden do očajanja i gladi, onda vrlo lako prihvaća bavljenje ilegalnim aktivnostima koje donose kakvu takvu zaradu. Prostitucija, droga i ostalo. Kao indirektna posljedica ekonomskih restrikcija nametnutih od međunarodne bankarske oligarhije, velika većina siromašnih zemalja danas proizvodi i prodaje drogu koja im čini glavnu izvoznu aktivnost (Kolumbija, Meksiko, Afganistan).

Osim ovog indirektnog utjecaja na rast kriminala i trgovine drogom, banke preuzimaju i operativne poslove vezane za pranje novca od ovakvih ilegalnih aktivnosti. Najpoznatiji je primjer Bank of Credit and Commerce International BCCI koja je osnovana 1972.g. a korištena je od strane tajnih službi SAD-a za pranje novca dobivenog od trgovine drogom iz Afganistana te za opreaciju Iran-Contra odnosno prodaju oružja Iranu za potrebe Iransko-Iračkog rata i kontrašima u Nikaragvi. Nakon istrage i suđenja odgovornim pojedincima, BCCI banka je zatvorena 1991.g.

Ovaj primjer pokazuje modus operandi večine banaka, a naročito švicarskih banaka koje su i nastale na osnovu pranja novca od trgovine drogom (kineski opijum iz 19.st.). Tijekom Drugog Svjetskog rata, američkom plaćeniku Hitleru je bilo ZABRANJENO napasti Švicarsku jer je ona bila centar pranja ilegalnog novca dobivenog svjetskom trgovinom drogom, oružjem, ljudima i ostalim ilegalnim aktivnostima. Danas kad je cijeli svijet u recesiji,  dvije najveće švicarske banke uredno posluju s ogromnom zaradom.

Da ne bi daleko odlutali, možemo uzeti primjer Hrvatske gdje je zajedničkom suradnjom srbijanske i hrvatske mafije početkom 90-tih privatizirana Zagrebačka banka koja se i dan danas koristi za pranje novca dobivenog od švercanja duhanom koji je izgleda najunosniji posao na prostoru bivše Jugoslavije, a zbog čega je i ubijen novinar Pukanić.

Neću ni spominjati afere i sudske procese vezane za Hrvatsku Poštansku Banku ili Hypo Alpe Adria banku koje su na sumnjiv način nepovratnim kreditima financirale ‘ugledne’ osobe iz političkog i mafijaškog miljea.

Mislim da ovo nisu pojedini incidenti već jasan model po kojem banke posluju u uskoj vezi s organiziranim kriminalom, prvenstveno u operaciji pranja novca dobivenog ilegalnim aktivnostima (šverc oružja, droge, duhana).

Mi kao ovce u potrazi za bogatstvom

Kad su ljudi vidjeli da pojedini ljudi preko noći postaju bogati ‘ulaganjem’ (kockanjem) u špekulativne financijske poslove kao što su dionice, obveznice, fondovi i u ostala financijska tržišta, večina ljudi se polakomila za zaradom preko noći te su cijele svoje ušteđevine ulagali na takva tržišta. Kako bi jadne ljude namamili, u medijama se reklamiraju istaknuti pojedinici koji su se obogatili na tržištu dionica. Oni izdaju knjige u kojima opisuju svoj uspjeh i svoj mukotrpni rad da bi zaradili svoj prvi miljun. Najčešća imena koja se ‘vrte’ su Warren Buffet i George Soros sve odreda lažni bogataši, lažni humanitarci i istiniti eugenisti koji se zalažu za smanjivanje svjetske populacije.

Sasvim je jasno da su njihove biografije lažne, te da su napravljene kao mamac za budale koji nasjednu na priče o tome kako se običan čovjek može obogatiti. Kao višegodišnji učesnik na tržištu dionica SAD-a i Hrvatske odgovorno tvrdim da su sva financijska tržišta (fondovi, dionice) osmišljena da uzmu i zadnji novac od nedužnih ljudi. Špekulativna cijena dionica ne ovisi o kvaliteti firme čije su dionice, već o mutnim igrama za koje samo znaju tzv. ‘insider’ igrači koji imaju prave informacije prije drugih ulagača i koji to koriste kako bi ‘izmuzli’ novac od većine ostalih ‘naivaca’ koji sanjaju o bogatstvu. Warren Buffet i George Soros su primjeri takvih muljatora koji su u biti predodređeni da se obogate tako što su uvijek opskrbljeni pravim informacijama. Ovo su tzv. lažni bogataši jer su u biti samo ‘frontmeni’ mafije koja iza njih stoji, a svoje bogatstvo su većim dijelom dužni raspodijeliti onako kako im se naredi. Najveća podvala koja se nama gura pod nos je da su ovo tzv. filantropisti koji se eto bave i humanitarnim radom, širenjem demokracije, mira, ljubavi, osnivaju fondove za pomoć Africi koji provode cijepljenje afričke djece s zatrovanim cjepivima, financiraju cijepljenje žena na Filipinima tetanus cjepiivma koji izazivaju sterilitet i slično. Mislim da nitko s IQ-om većim od 10 ne može progutati bedastoće koje su napisane u biografiji Warrena Buffeta kako je zaradio prvi miljun raznoseći novine i kad je kupovao dionice onda kad nitko nije htio kupovati po smiješnim cijenama jer je znao da će cijena narasti. Bajka za malu djecu.

Najpoznatiji povijesni primjer ‘insiderskog’ trgovanja je saznanje Nathana Mayera Rothschilda da je Napoleon izgubio bitku kod Waterloo-a 1815.g. Ovu informaciju je imao jedan dan prije službene obavijesti, proširio je glasine da je Napolen pobijedio, izazvao paniku i rasprodaju dionica, te je na ovaj nemoralni, nepošteni i nezakoniti način zgrnio ogromno bogatstvo. Noviji primjer je tzv. ‘shortanje’ dionica avionskih kompanija neposredno prije 9/11 odnosno napada ‘terorista’ na WTC u New Yorku. To su opcije na dionice United Airlinesa i drugih kompanija koje u biti donose zaradu ako vrijednost dionica padne. Zbog ovog terorističkog udara sve dionice avio kompanija su se naglo strmoglavile, a najveće avio kompanije i dan danas grcaju u gubitcima. Ovo su ‘insider’ igrači ZNALI, odnosno zločinačka udruga koju sačinjavaju Buffet, Soros, Rothschildovi, Rockfelleri i ostali ‘frontmeni’ mafije su ovo iskoristili i debelo zaradili. Najnoviji primjer je rasprodaja dionica British Petrola (BP) prije eksplozije njihove naftne platforme u Meksičkom zaljevu u aprilu 2010.g. Naime, dvije sedmice prije same eksplozije platforme, čelni ljudi BP-a i Goldman Sacha koji su bili veliki dioničari BP-a su prodali na stotine miljuna vrijedne pakete svojih dionica. ‘Oni’ jednostavno prije svih imaju informacije: kada će početi rat, kada i gdje će teroristi udariti, kada i gdje će se dogoditi eksplozija naftne bušotine, gdje će biti potres i slično.

Hrvatsko financijsko kvazi-tržište je mikroprimjer kako se mase mogu s lakoćom manipulirati. Zbog malog volumena prometa na Zagrebačkoj Burzi, malo veći ‘napad’ na dionicu (bilo prodaja ili kupnja) može poremetetiti cijelo tržište i većinu ulagača oguliti do gole kože. U nedavnoj prošlosti dosta naših ljudi je po prvi puta došla u dodir s ovim ‘financijskim modelima’ a mnogi su ostajali i bez cijele ušteđevine slijepo vjerujući kriminalcima koji su obečavali brda i doline.

Neshvatljivo je da se vrijednost (stvarna materijalna, intelektualno vlasništvo i drugo) pojedine firme određuje vrijednošću dionice koja je izložena raznoraznim špekulacijama na nestabilnom tržištu i koja omogućuje kriminalcima da bez muke preko noći preuzmu firmu i pripadajuće joj materijalne/ljudske resurse.

Zaključak: financijsko tržište nije ništa nego instrument kojim se želi ‘izmusti’ i zadnja para koja je preostala u džepu građanina. Omogućuje bogaćenje samo pojedincima koji su unaprijed ‘izabrani’ i dobro informirani dok je 99% drugih učesnika osuđeno na propast. Financijsko tržište je u biti druga strane iste medalje trulog, nepoštenog i pokvarenog monetarnog sustava koji danas vlada u svijetu, a koji omogućuje kriminalcima da pomoću bezvrijednih papirića (novca, dionica, vaučera i sl.) otimaju stvarne materijalne resurse od ljudi.

Alternativa?

Banke ne bi mogle raditi ovo što rade da nemaju okrilje i pomoć države odnosno nas samih: rade u skladu s važećim zakonima, a policija i sudovi države su po tom zakonu dužne servisirati banke i prisilno utjerivati dugove neplatišama – žrtvama bankarske mafije. Neshvatljivo je da PRIVATNE banke imaju ovlast STVARANJA državnog novca i određivanja kreditne politike čime defacto kontroliraju gospodarstvo pojedine države. Neshvatljivo je da naplaćuju kamate za svoje usluge što se nekoć nazivalo lihvarenjem, a sada se normalno prihvaća. Neshvatljivo je da ako dužnik nema novca za vraćanje glavnice i kamata da banka postaje vlasnik stvarnih dobara dužnika koja su dana pod jamstvom, a istovremeno ništa zauzvrat nije dala dužniku. Ovo je čista pljačka.

Prijedlog je jednostavan:

1. Nacionalizirati sve privatne banke (strane i domaće), štedionice i kreditne zadruge. U državi će moći djelovati samo jedna centralna banka.
2. Centralna banka će izdavati kredite samo iz sume postojećeg papirnog novca u opticaju
3. Papirne banknote postaju ekvivalent za određenu fiksnu količinu zlata ili srebra. Ovo se nikada ne mijenja. Inflacija ili deflacija ostaje stvar prošlosti.
4. Centralna banka NEĆE naplaćivati kamate na kredite
5. Centralna banka će pod kontrolom vlade (naših izabranih predstavnika) odlučivati kako usmjeravati kreditnu politiku
6. Ugasiti sve fondove i tržišta dionica i ostale financijske derivate koji stvarne materijalne vrijednosti određuju špekulacijom

Ovi prijedlozi su nerelani ili teško ostvarivi u sadašnjem sistemu koji vlada u svijetu, a koji se sastoji od globalnog tržišta i monetarnog sustava koji je u biti zatvoren i međusobno povezan sustav. Međutim, ovim ciljevima treba težiti i mislim da postaju realni ako se ostvare dva preduvjeta:

a) da gospodarstvo države bude samodostatno, odnosno da država ima dovoljno vlastitih kapaciteta, industrijskih i poljoprivrednih pogona da samostalno prehrani i uposli svoje vlastito stanovništvo. Da ima dovoljno svojih vlastitih izvora energije. Te da sve strateške industrije ostanu pod patronatom države/društva. Glavni cilj ove ekonomije nije profit već kvaliteta proizvoda, ekološka osviješćenost, maksimalna zaposlenost i na kraju maksimalna kvaliteta života građanina. Ovo se kosi s globalizacijom tržišta koji nameće otvoreni uvoz bez carina i općenito s sistemom neoliberalnog divljačkog i nehumanog kapitalizma kojemu je glavni cilj ostvariti profit bez obzira na ljudske i ekološke žrtve. Samo ispunjenje ovog preduvjeta, odnosno stvaranja samo-održivog gospodarstva bi automatski eliminiralo potrebu za trulim monetarnim sistemom i dugom kao pokretačem razvoja.

b) pošto ova politika stvaranja samoodrživog planskog gospodarstva vodi u svojevrsnu izolaciju od stranih tržišta roba, kapitala, usluga, energije jer se kosi s svime što su stoljećima bankarski oligarsi stvarali kako bi podjarmili svijet potrebno je pokazati uspješnost ovog modela gospodarstva i osnovati svojevrstan ‘nesvrstani’ blok zemalja koji će prihvatiti ovaj model gospodarstva te bilateralnom suradnjom zaobići centre moći u Londonu, Zurichu i New Yorku.

Iz današnje perspektive ovi prijedlogi su nerazumni i pomalo utopijski, ali moje osobno mišljenje je da je ovo jedini i pravi put koji dugoročno može osigurati prosperitet većini ljudi na ovoj planeti.

Završna riječ

Banke su centri moći i imaju stvarnu političku i gospodarsku moć nad svakom državom u svijetu. Svoju moć zasnivaju na bezvrijednim papirićima koje danas nazivamo novac. Banke mogu kreirati novac iz ničega, odnosno danas je novac ekvivalent dugu, dok je nekoć novac označavao stvarnu robnu vrijednost. Svakim novim zaduženjem bilo kao građanin, firma ili država, banka kreira novi novac i tako povećava svoje bogatstvo. Nevjerovatno, ali istinito.

Da bi građanin, firma ili država mogao vratiti dug zajedno s kamatama, mora non stop imati rast prihoda, tako da danas sve države u svijetu nastoje da imaju rast BDP-a od 3-5%, sve ispod toga znači bankrot države, odnosno nemogučnost vračanja dugova. Bitno je istaknuti da je ovo eksponencijalni rast, jer 3-5% rasta mora biti u odnosu na prethodnu godinu. Na planeti s limitiranim resursima, ovakav eksponencijalni rast je neodrživ i ovo je glavna ‘greška’ ovog monetarnog sustava koja je namjerno ugrađena. Ova ‘greška’ periodično izaziva krize i recesije, a u svakoj krizi sve više i više ljudi biva osiromašeno iako planeta Zemlja ima dovoljno resursa, energije i hrane da s normalno dizajniranom održivom ekonomijom udomi, nahrani i zaposli deset puta više stanovnika nego što ih danas ima na Zemlji (danas nas ima oko 7 miljardi).

Banke su glavni instrument mračnih sila za pokoravanje ljudi koje ja volim nazivati Silama Zla i Tame, a koje nastoje zavladati svijetom. Ovo nije samo isprazna tvrdnja, već utemeljena konstantacija: dovoljno je analizirati tko je začeo bankarski sustav (Crno Plemstvo – zločinačka udruga, preteča talijanske mafije iz 14. stoljeća), na kojim principima bankarski sustav operira (nemoralnim, nelegitimnim, nepoštenim, kriminalnim) i koje su posljedice takvog sustava (opće siromaštvo i bijeda).

Njima nije cilj zgrtanje bogatstva jer toga imaju u izobilju, već koncentracija moći u rukama par ljudi. Kontrola nad onim što svaki čovjek radi, gleda, sluša, oblači, pa čak i misli je njihov primarni cilj. Stoga ne čudi da je većina banaka osim svoje primarne djelatnosti koja je sama po sebi nemoralna i nepoštena uvučena i u ilegalne djelatnosti odnosno služi kao servis za pranje novca dobivenog švercom droge, duhana, oružja, ljudi. Upravo je nevjerovatno kolika je količina zla, kriminala, siromaštva, gladi, ratova i općenito ljudske bijede povezano s novcem odnosno s bankarskim sustavom kakvog danas poznajemo. Ne tvrdim da su banke krive za svo zlo na svijetu, ali svakako imaju veliki udio.

Najgora zamka je to da mi sami podržavamo taj nepošteni i pokvareni sistem, svaki put kada dignemo kredit, svaki put kad zakoračimo u minus na računu te svaki put kada vršimo bezgotovinska plaćanja. Ovdje dolazimo do tzv. ‘iluzije demokracije’ jer je matematički nemoguće ovakav sistem mijenjati iznutra. Na izborima će uvijek pobijediti kandidat koji ima najviše novca za predizbornu kampanju. A kontrolori novca su banke. One neće dopustiti dolazak na vlast političara koja će im raditi o glavi.

Jedino preostalo rješenje je rušiti ovaj bankarski sistem onime što su nam još ostavili kao mogućnost izbora: izbjegavanjem ulaska u kredit, zatvaranjem računa u banci i širenjem istine o truleži banaka kao institucija.

Danas smo svjedoci provođenja plana ekonomskog uništenja državnih gospodarstava na globalnoj razini koji je smišljen na Bilderbergovoj konferenciji u Španjoljskoj održanoj ove godine u šesti mjesec. Treći svijet je odavno ‘pokoren’ ovim ekonomskim ratom koji predvode bankari. Na redu su sada industrijalizirane zemlje: EU (Irska, Portugal, Španjolska, Francuska, Njemačka) i SAD. Cilj je potpuno osiromašiti ljudsku populaciju kako bi ju se lakše kotroliralo. Ovdje u Hrvatskoj smo odavno svjedoci kako država pod bankarskom mafijom može ‘stegnuti omču’ oko vrata hrvatskog građanina (uvođenje kriznog poreza, povećanje PDV-a, ogromni nameti na plaću, objašnjeno u Porez – Izvor ljudske bijede).

Stoga Vas ovim putem pozivam da u skladu s svojim mogućnostima probate bojkotirati i minirati rad banaka: što više plačajte gotovinom umjesto karticom, ne idite u minus, ne dižite kredite, a ako imate mogućnosti likvidirajte svoje dionice, udjele u fondovima i tekuće račune. Ne očekujem da ćemo njima poremetiti san, ali bar ćemo mi mirnije spavati.

Savjet jedne ovce na kraju 2010.

Svu trenutnu vrijednost koju posjedujete u obliku papiriča (novca, dionica, udjela) je nestvarna virtualna vrijednost, odnosno vrijednost koju danas sutra može netko dekretom (ratom ili krizom) jednostavno ukinuti ili smanjiti na desetinu vrijednosti. Sumnja se da veliki muljatori spremaju skorašnju hiperinflaciju dolara i eura. (Prema National Inflation Association – End if Liberty) Pitam se da li će eventualni rat s Sj. Korejom ili Iranom ovo ostvariti? George Soros i ostale mutikaše masovno ulažu u tržište zlata i srebra jer kad papirni novac postane bezvrijedan samo će ove plemenite kovine nešto vrijediti. Danas smo svjedoci da cijene zlata i srebra vrtoglavo skaču (do 40% u zadnjih godinu dana), nažalost večina ljudi nije svjesna ovog trenda. Osim cijene zlata i srebra, kao jedan od glavnih indikatora bijega iz dolara i eura treba gledati i švicarski franak (CHF). Logika je vrlo jednostavna: Švicarska je predodređena zemlja za sigurno utočište bogatstva svih svjetskih mafijaša, stoga kad je kriza i kad je previše opasno izlagati se nestabilnosti tečaja eura ili dolara, ulazi se u CHF. Rast tečaja CHF-a u zadnje vrijeme se može smatrati i kao indikator buduće hiperinflacije dolara i eura.

U Hrvatskoj danas postoji propagandna kampanja koja reklamira MMF kao možebitni jedini spas domaće ekonomije. Korumpirana i u kriminalu ogrezla vlast nas je NAMJERNO dovela do ruba propasti u kojem se Hrvatska danas nalazi. Dolazak MMF-a bi bio zadnji čavao u lijesu u kojem Hrvatska leži. Obespravljena, osiromašena, deindustrijalizirana s jednakim brojem nezaposlenih, umirovljenika i zaposlenih od kojih su 40% paraziti odnosno dobro uhlebljeni u ogromnom državnom administracijskom aparatu, Hrvatska je danas na koljenima u ekonomskom, ali i u svakom drugom smislu (moralnom, duhovnom). Iako mislim da je Hrvatska odavno izgubila vlastiti suverenitet i sposobnost da samostalno donosi odluke na dobrobit vlastitog naroda, dolazak MMF-a bi u biti samo formalno pravo potvrdio status Hrvatske kao kolonije, odnosno vazalne države koja se nemilosrdno iskorištava. Argentina je debelo platila ulazak MMF-a s kompletno uništenom industrijom, poljoprivredom i općim siromaštvom, a kao bonus na kraju, Argentini su nametnuli ulogu testnog kunića za razvoj masovne GMO poljoprivrede koja je još jedan primjer neokolonijalizma velikih sila. Pitam se čime će Hrvatska platiti ulazak MMF-a?

Vrlo mi je interesantna hajka u hrvatskim medijima u kojima se u zadnje vrijeme (11/2010.g.) promovira delvavacija kune, odnosno rast eura. Koliko vidim, iza ovoga opet stoje ‘veliki muljatori’ jer su ove glasine bile dovoljne da neuk narod navali na masovnu kupovinu eura što bi mogla biti fatalna greška s obzirom na svjetski trend slabljenja eura. Zdrava logika kaže da je bolje papire koje zovu novac pretvoriti u realna materijalna dobra (zemlje, zlato i ostalo) nego ih čuvati jer je neminovno da u jednom trenutku postanu samo dobar toalet papir.

Dodatni materijal

Materijal o povijesti bankarske mafije je nepregledan. Svaki dan nailazim na neke nove stvari i uviđam kako je moje znanje limitirano. Imam osjećaj da sve više ljudi postaje svjesno da su banke i monetarni sustav u cijelosti, pa i cijela današnja tzv. ‘globalna’ ekonomija u konačnici sredstvo ugnjetavanja običnih ljudi, iskorištavanja i uništavanja resursa pojedinih zemalja te transferiranja i koncentracije bogatstva u ruke par moćnika. Mislim da sam gornjim tekstom pogodio u ‘srž’ problema, ali smatram da moram navesti još nekoliko povijesnih činjenica za bolje razumijevanje problematike s napomenom da je to samo dijelić bogatog ‘opusa’.

Bank of England je bila prva državna centralna banka na svijetu. Bila je u privatnom vlasništvu iako je imala status državne banke. Osnovana je 1694.g. pod vladavinom Wiliama III koji je podlegao ucjeni bankarske mafije tražeći od njih zajam za nastavak rata s Francuskom (pitam se da li su isti bankari financirali i Francusku što im je modus operandi: financiranje obe zaraćene strane s ciljem dvostruke zarade). Bankarska mafija je tada u povijesti prvi put napravila ‘trik’ stvaranja novca iz ničega: nagovorili su Williama III da se odrekne zlatnog standarda i da na miljun funti stvarnog novca naštampaju još jedan miljun funti bez pokrića u zlatu. Do kraja 19. stoljeća Velika Britanija je najveća kolonijalna sila s posjedom od preko 70% kolonija. Ova moć je bila dovoljna da se sustav centralnih banaka raširi svugdje po svijetu i da do današnjeg dana ostane standard i temelj svake države.

Great Depression (Velika Depresija) 1930-tih godina je incirana iznenadnim padom dionica 29.11.1929.g na dan poznat kao Black Tuesday (Crni Utorak). Bankarska mafija na čelu američkim Federalnim Rezervama i britanskim Bank Of England su izvršile koordinirani udar na dva najveća svjetska gospodarstva: Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanje. Udar je bio tolike magnitude da je cijeli svijet ušao u ekonomsku krizu koja je potrajala sve do početka Drugog Svjetskog rata. U razdoblju od 1929.g. do 1932.g. industrijska proizvodnja u SAD-u je pala 46%, u UK 23%, a nezaposlenost u SAD-u je porasla za 607%, u UK 129%. Financijski sektor je jednostavno uskratio priljev novca i to prvo građevniskom sektoru, a zatim teškoj industriji (automobilska), što je zatim povuklo cijelu ekonomiju nizbrdo. Danas smo svjedoci istog scenarija kad je građevinski sektor u SAD-u jednostavno uništen  2008. tzv. hipotekarnom krizom izazvanog kolapsom Fannie Mae i Freddie Mac. Interesantno je da je Fannie Mae (Federal National Mortgage Association) osnovana 1938.g. tijekom Velike Depresije u sklopu ‘New Deal‘ programa oporavka od krize Franklina Roosevelta. 2010.g. General Motors, najveća američka automobilska kompanija je uništena (otjerana u stečaj) iako je 2009.g bio drugi svjetski proizvođač automobila. Na stotine tisuće radnika je ostalo bez posla. Po mom skromnom mišljenju ovi događaji uvelike sliče na početak Velike Depresije 1929.g. Velike industrije najvećih svjetskih gospodarstava se preko noći uništavaju. Nezaposlenost raste. Kupovna moć slabi. Još samo nedostaje veliki završni financijski udarac u obliku iznenadnog pada dionica ili hiperinflacije eura ili dolara kako bi se ova velika kriminalna operacija bankarske mafije privela svome kraju.

Naftna kriza 1970-tih godina je službeno počela 16.10.1973.g. odlukom zemalja članica OPEC-a o poskupljenju nafte za 70%. Članice OPEC-a proglašavaju embargo na prodaju nafte Sjedinjenjim Američkim Državama i Nizozemskoj. Ovo je bio odgovor arapskih zemalja na pomaganje SAD-a Izraelu u Egipatsko/Sirijskom ratu protiv Izreala (Yom Kipurski rat). Do siječnja 1974.g cijena nafte na svjetskim tržištima je porasla 400% na 11.65 US dolara po barelu. Ovaj naftni šok je izazvao ekonomsku krizu skoro jednake jačine kao i Velika Depresija. Njemačka je uvela zabranu vožne automobilima nedjeljom. Pola miljuna nijemaca je ostalo bez posla. Vladajuća stranka je izgubila na sljedećim izborima. Slični procesi su se događali i u ostalim razvijenim zemljama. Stanje u SAD-u se moglo opisati kao na rubu panike. Zemlje u razvoju su ipak pretrpile najveći udarac na svoje ekonomije. Odjednom su se našle u nemogućnosti da plaćaju velike cijene nafte kao osnovnog energenta, ali i visoke cijene umjetnih gnjojiva koji su naftni derivati, a bili su nužni za poljoprivrednu proizvodnju. Indija je 1973.g. imala pozitivnu platnu bilancu, dok je iduće godine išla u minus jer je umjesto 629 miljuna US dolara za uvoz nafte morala izdvojiti 1.241 miljuna US dolara. Bitno je istaći da se nafta jedino mogla kupovati dolarima, tzv. petrodolarima. Ovo je direktno pogodovalo SAD-u, ne samo radi dominacije dolara kao svjetske valute već radi lakoće kojim SAD može kupovati naftu što je rezultiralo da SAD i dan danas ima najjeftiniji benzin na svijetu (oko 2.3US dolara/galon, dok je u Europi oko 7US dolara/galon). Druge zemlje su jednostavno morale nekako doći do dolara da bi kupovale naftu. S obzirom da je sad dolar imao nestabilan tečaj i da je cijena nafta skočila za 400% ovo je bilo vrlo teško.

Najveći profit od ove krize su imale naftne kompanije (Exxon, Mobile, Shell i ostale) te Londonske i Newyjorške banke (Chase Manhatan,  Citibank, Barclay’s) koji su dolare dobivene od prodaje nafte (petrodolare) usmjeravale u kreditiranje. Operacija ‘Naftna kriza‘ je smišljena i pripremana nekoliko godina prije, točnije od jednostranog američkog ukidanja sporazuma iz Bretton Woodsa 1971.g. kada je Nixon objavio obustavu konvertibilnosti dolara u zlato. Ovaj potez nije išao na ruku gospodarstvu SAD-a već u korist banaka s Wall Streeta jer su sve svjetske valute ušle u proces fluktuacija i konstatne nestabilnosti što je otvaralo mjesta financijskim manipulacijama. Međutim, uz ove ‘dobre strane’, ovaj potez je uzdrmao dolar kao svjetsku rezervnu valutu zbog gubitka povjerenja stranih ulagača, stoga je bankarska mafija pripremala operaciju ‘Naftna kriza’ kojom je učvrstila dolar na međunarodnoj sceni. Operativne pripreme operacije ‘Naftna Kriza’ su dovršene na sastanku BilderBerg skupine u Saltsjobadenu u svibnju 1973.g. Pa napucima Bildeberške kriminalne bande, Henry Kissinger je na sebe preuzeo glavnu ulogu u izazivanju Egipatsko-Arapskog rata koji je počeo 06.10.1973.g. Zanimljivo je da je za ovo dobio Nobelovu nagradu za mir. Istovremeno je potajno utjecao da SAD u trenutku objave embarga na uvoz nafte iz zemalja članica ima minimalne naftne rezerve što je još više povečalo efekte krize. Istovremeno je osigurao da se petrodolari i od arapskih zemalja slijevaju u engleske i američke banke. Ovi petrodolari će kasnije biti plasirani zemljama za kreditiranje uvoza nafte čime se krug zatvara. Zemlje Trećeg Svijeta će upasti u dužničku krizu početkom 80-tih godina zbog nemogućnosti vraćanja kredita čime će defacto postati robovi stranih banaka. Ovdje na površinu isplivava cjelokupna prljava i kriminalna poltika banaka u sprezi s naftnom industrijom kojima cilj nije pomoći razvitku svjetske ekonomije, nego ostvariti dominaciju i kontrolirati svjetska gospodarstva uz pomoć tzv. petrodolara.

Nastavak priče… 2015.

Akcija povlačenja novca s računa banaka koju je inicirao Eric Cantona je imala djelomičan ili skoro nikakav uspjeh. Sam Cantona je navodno povukao svega 1500 eura s računa. Zabilježeni su aktivisti u Parizu kako kostimirani predižu novac. U Irskoj se dogodio veći odaziv građana koji je izazvao kratkotrajni raspad sustava bankomata što je rezultiralo ograničenjem svote novaca koji se mogao odjednom predignuti. Navodno je 23 miljarde eura podignuto početkom dvanaestog mjeseca u dvije vodeće irske banke: AngloIrish bank i Bank of Ireland. Svi mediji u EU dobili naputak da ne izvješćuju o ovom događaju, kako ne bi izazvali histeriju među stanovništvom. S obzirom da je večina medija strogo kontrolirana, nikada nećemo saznati da li je ova akcija imala nekog odjeka.

Ni sam nisam pomislio da bi povlaćenje novca izazvalo neke efekte na bankarski sustav, pogotovo stoga jer je danas praktično nemoguće funkcionirati bez računa u banci preko kojega većina ljudi dobiva plaće. Ovoga sam i ja svjestan, ali ipak u cilju nekog simboličnog otpora pogasio sam par računa što sam imao i sebi smanjio neke nepotrebne troškove. Kad sam htio likvidirati ono malo dionica što sam imao, saznao sam da je upravo propala brokerska kuća kod koje su bile dionice (Prva Generacija). Danas još ne znam da li uopće još imam te dionice ili su ‘nestale’, a nesretni korisnici koji su osim dionica imali i veće suma novca na računu ove brokerske kuće su još u neizvjesnosti, kada i da li će im novac ikada biti vraćen. Ovo je samo potvrda da je novac i općenito financijsko tržište čista lutrija jer svoju imovinu povjeravate lopovima (bankama i ostalim financijskim kućama).

Međutim, i dalje mislim da sam ispravno detektirao bankarski sustav kao najvećeg neprijatelja ljudskog društva. Bankarski sustav promiče nemoralne i nepoštene vrijednosti veličajući materijalno/novčano bogatstvo stečeno manipulacijama i prevarama. Sustav vrijednosti koji su stotinama godina stvarali temelji se na lažima, ratovima, robovlasništvu i općenito ljudskoj bijedi. Odgovorno tvrdim da su danas najveći bogataši svoje bogatstvo stekli gazeći po ljudskim leševima. Sve što je nastalo na trulim temeljima jednog dana će propasti kao kula od karata. Ovo nije prijetnja, niti proročanstvo, već mnogostruko dokazana činjenica.

Nažalost većina ljudi ne želi ništa poduzeti, ne zato jer im je dobro, jer jednostavno ne žele ‘talasati’. Ovo direktno ide na ruku vlastodršcima koji na svojoj stani imaju ovu takozvanu nijemu većinu i stoga se ne moraju bojati gubitka kontrole nad sustavom. Stoga mislim da su ovakve mirne akcije bojkota banaka i građanskog neposluha u Ghandijevom stilu pravi put za borbu protiv ovog trulog sistema koji će kadtad pokleknuti.

Duh borbe protiv bankarskog sustava je održan i nastavlja se u novoj grupi pod nazivom: StopBanque II pod geslom: “Ghandi je bio otac nenaslinog protesta, njegova borba nije trajala jedan dan. Prosinac 7. je dan kad je ljuska bankarskog sustava napukla!”

Svaki dan nailazim na mnoštvo materijala. Stoga ću ažurirati sekciju linkova. Posebnu pažnju skrećem na povijesne činjenice o hiperinflaciji koja je vladala Britanijom 70-ih i Jugoslavijom 80-ih godina. Osnovne potrepštine, hrana i benzin su bile luksuz. Zbog redukcija struje, na cijeni su bile voštane svijeće (šterike). Kada nastupi ozbiljna kriza prvi potez vlade je onemogučiti pristup građana bankama. To se ponavljalo u svakoj krizi. Mnogi se sjećaju fenomena tzv. ‘stare devizne štednje’ kad ljudi jednostavno nisu mogli predići svoju štednju. Ne želim širiti paniku, ali kako je sve nizbrdo krenulo, razumno se pitanje nameće: da li smo sposobni samostalno preživjeti bar dva tri mjeseca bez servisa na koje smo svakodnevno navikli (struja, plin, kruh, hrana, benzin, mobitel), da li je pametno držati novac na bankama ili smo tako ovisni o ‘tekovinama moderne civilzacije’ da bez njih jednostavno više ne možemo ni zamisliti život,
 
(mandrilo.com, youtube.com/uredio:nsp)