Guardian je objavio komentar o tajnovitom TTIP-u kojeg potpisuje Molly Scott Cato, britanska zastupnica u europskom parlamentu iz kluba zelenih:

“Kao parlamentarna zastupnica ja sam upoznata s unutarnjim mehanizmom trgovinskog sporazuma. Ja sam obvezana na diskreciju, ali ovoliko mogu reći: TTIP nije demokratski.

Čini se da, iako sam navršila 50-u, još uvijek imam priliku postati špijun. To je zato što sam, kao zastupnica, imala privilegirani pristup sobi za čitanje u Europskom parlamentu gdje sam istraživala dokumente o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (TTIP).

No, prije nego što sam stekla pravo da vidim te ‘strogo povjerljive’ spise morala sam potpisati dokument od kakvih 14 stranica koje me podsjećaju da su ‘europske institucije vrijedna meta’ i upozoravaju na opasnosti špijunaže. Ključno, morala sam se složiti da ništa od sadržaja neću podijeliti s onima koje predstavljam.

Ljupko osoblje parlamenta je zatražilo da u ormarić zaključam svaki, pa i najmanji osobni predmet, dok su me podsjećali na sićušne kamere kakve koristimo ovih dana. Onda su me, kao u sceni iz filma o Jamesu Bondu, odveli kroz sigurnosna vrata u sobu s osiguranim ormarićima u kojima su pohranjeni dokumenti. Niti u jednom trenutku nisam bila sama.

Ovog se tjedna na stotine prosvjednika protiv TTIP-a slilo pred Europski parlament. Oni su opravdano zabrinuti zbog prijetnji koje sporazum predstavlja sposobnosti britanske vlade da poslove vodi u vlastitom interesu.

Postoji široka paleta pitanja; od sigurnosti hrane, do javnih servisa i financijske regulacije postoji duboka zabrinutost da harmonizacija standarda preko Atlantika zapravo znači smanjenje standarda za obje strane.

Ali kako možemo biti sigurni u to? Sve rasprave o TTIP-u su hipotetske, pošto se pregovori vode u tajnosti. Da bih pročitala samo kratke bilješke o onom o čemu se razgovara ja sam morala dobiti podsjetnik na moju dužnost da ne špijuniram za strane sile.

“Zeleni” su zahvaljujući ponavljanju pritužbi dobili pristup sobi za čitanje, ali još uvijek nismo u mogućnosti podijeliti što smo otkrili s ljudima koje predstavljamo ili novinarima. Ono što znamo je da 92 % posto onih koji su uključeni u konzultacije pripada korporativnom lobiju. Od 560 susreta s lobijima koje je imala komisija, 520 se odnosilo na korporacije, a samo 26 (4.6%) na grupe s javnim interesom.

Ono što ja mogu otkriti nakon posjeta knjižnici je da sam iz nje izašla bez ikakvog osjećaja sigurnosti da je riječ o demokratskom procesu ili da pregovarači djeluju u interesu građana.

Čitav postupak, od implicitne optužbe o industrijskoj špijunaži, do prepoznavanja tko je zapravo uključen u pregovore, jasno otkriva da je riječ o korporativnoj, a ne demokratskoj raspravi. Ja zamišljam sobu punu birokrata koji pokušavaju pronaći načine kako da usluže najmoćnije kompanije na svijetu, od kojih mnoge imaju prihode veće od cjelokupnih ekonomija pojedinih članica EU.

Zašto bi itko želio svijet koji sadrži divovsko područje trgovine od Aljaske do Crnog mora? Ja mislim da se vizija uzdiže iz osjećaja potrebe za redom i kontrolom; osjećaja da je uniformiranost jednaka sigurnosti.

Očito je da odluke o tome kako bi taj uniformirani sustav normi i trgovine trebao izgledati donose korporacije u čijoj je DNK profit i koje su zakonom obvezane da služe dioničarima na račun svih ostalih.

Kulturološki, kao pripadnica zelenih, ja sam se uvijek suprotstavljala ovoj viziji pa tako i ovom sporazumu. Ipak, gledajući dobronamjerno na nagon za stvaranjem takve standardizacije, ja pokušavam zamisliti pravila koja bi ja rado vidjela: visoki standardi u uzgoju životinja, zabrana opasnih pesticida, financijska regulativa dizajnirana za postizanje stabilnosti, da spomenem nekolicinu.

Pregovori oko TTIP-a uzimaju jako puno vremena u trenutku kad se europski projekt nalazi okružen prijetnjama: dužnička kriza, klimatske promjene, rat u Ukrajini… Ja bih propitkivala investiranje sredstava i vremena u sporazum koji se čini osuđenim da nikad ne osigura političku podršku koja mu je potrebna.

Pitanje troškova povezanih s TTIP sam postavila komisiji, i to je nešto što sam slobodna podijeliti. Od srpnja 2013., bilo je sedam rundi pregovora na relaciji Brussels-Washington. Troškovi po sastanku u Brusselsu su oko 60.000, a u Washingtonu oko 180.000 eura.

Moj posjet parlamentarnoj knjižnici bio je interesantan podsjetnik na ograničenu demokratsku odgovornost u globaliziranom korporativno svijetu 2015. godine u kojem su građani marginalizirani. Moja uloga se svodi na to da budem konzultirana, iako sam predstavnica pet milijuna ljudi.

Mi čujemo puno kritike o ‘državama dadiljama’, ali svijet prema TTIP-u je više kao Big Brother korporacija u kojoj su osobne želje i potrebe pometene u stranu uslijed kontinuiranog marša prema redu i napretku.

To je onaj uznemirujući pogled na svijet kakvog je David Korten uprizorio u knjizi iz 1995. ‘Kad korporacije vladaju svijetom’. U to vrijeme naslov se činio retoričkim; čak neobičnim. Takvim se ne čini i danas.”
 
‘Kad korporacije vladaju svijetom’ – *stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 

I Hrvati se uključili u borbu protiv TTIP-a, “nove ACTA-e” za koju navijaju velike korporacije

ZAHVALJUJUĆI curenju informacija i izostanku transparentnosti Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP) već mjesecima izaziva preventivnu kritiku javnosti i zastupnika u Europskom parlamentu.

U borbu protiv TTIP-a sada su se uključili i Hrvati. Pokrenuta je Facebook stranica “Zaustavimo TTIP”, na kojoj je moguće potpisati peticiju protiv ovog kontroverznog zakonskog prijedloga.

Europska komisija navija za TTIP

S jedne strane imamo Europsku komisiju koja tvrdi da bi sporazum europskim ekonomijama mogao donijeti 120 milijardi eura, što odgovara 0,5 posto BDP-a EU, s druge javnost i brojne organizacije koje upozoravaju da je riječ o pregovorima koji pogoduju korporacijama te manje ili više direktno utječu na živote svih ljudi.

Prije listopada ove godine, većina dostupnih informacija o TTIP-u do javnosti je stizala putem zviždača, među kojima su Wikileaks, ali i takve organizacije kakva je Electronic Frontier Foundation (EFF) koji brine o slobodi interneta.

Političari koji su upoznati sa sadržajem ili vode pregovore, ističu kako je njihova tajnovitost uvriježena praksa, što potkrepljuju tvrdnjom da bi objavljivanje sadržaja razgovora i popratnih dokumenata utjecalo na pregovore te ih učinilo težima za sve umiješane stranke.

Velika većina europskih zastupnika, nevladinih udruga i aktivističkih organizacija odbacuje takav stav i traži da se o “zatvorenim pregovorima koji privilegiraju korporativne lobije” povede otvorena rasprava u američkom Kongresu, europskom i nacionalnim parlamentima. Prema njima, najzainteresiranija stranka su građani SAD-a i EU, i kao takvi moraju sudjelovati u pregovorima. Riječ je dakle o situaciji koja donekle odgovara onoj u Hrvatskoj, barem kada govorimo o monetizaciji autocesta.

Između ostalog, u TTIP je ponovno umotana ACTA

EFF TTIP uspoređuje sa zloglasnim Trgovinskim sporazumom protiv krivotvorenja (ACTA) kojeg je 4. srpnja 2012. Europski parlament odbacio uz lavinu negodovanja. Prema većini organizacija koje traže potpunu transparentnost pregovora, TTIP je još jedan u nizu pokušaj da se kontroverzne stavke iz ACTE proguraju u novom paketu.

Pritisak u traženju transparentnosti oko pregovora je kulminirao 9. listopada ove godina kad je Europska komisija odgovorila na zahtjev europske pučke pravobraniteljice Emily O’Reilly i skinula oznaku tajnosti sa ključnog dokumenta u kojem se nalaze smjernice (mandat) za pregovore.

Iako su zastupnici i EK pozdravili objavljivanje dokumenta, Komisija je ranije u rujnu odbacila građansku inicijativu prema kojoj bi se o TTIP-u morala provesti široka javna i parlamentarna rasprava.

Zahvaljujući tajnovitosti TTIP izaziva različite interpretacije. Tako se nagađa da će sporazum dovesti do “utrke prema dnu” u kojoj će najviše dobiti korporacije a izgubiti obični građani, no postoje i puno konkretnije i realne prijetnje koje su u javnoj sferi završile zahvaljujući zviždačima. Primjerice, nedavno je objavljen dio sporazuma prema kojem su predmet pregovora i nacionalna zakonodavstva, odnosno mogućnost korporativnih subjekata da gubitke nastale zbog “neusklađenih zakona” naplate od države.

Europljani se s pravom pribojavaju i da će sporazum, ukoliko bude utemeljen na najnižim a ne najvišim standardima, EU otvoriti proizvodima i uslugama koje su u pravilu puno liberalnije, odnosno lošije kontrolirane i regulirane u Americi nego što je to slučaj na starom kontinentu.

Većina zemalja EU budnim okom pazi na tijek događaja, a zreloj demokratskoj većini koja je zastupljena unutar i izvan Europskog parlamenta ovih se dana priključila i Hrvatska koja ima vlastitu Facebook stranicu na kojoj možete pratiti odmjeravanje korporativnih lobija i javnosti u realnom vremenu i tako utjecati na konačan ishod ili zaustavljanje transatlantskih pregovora.

Dosta je šutnje!

Facebook profil hrvatske inicijative za zaustavljanje TTIP-a koja je proizašla iz rada nekolicine članova Radničke fronte i koja je otvorena svim zainteresiranima donosi čitav niz detalja o sporazumu za kojeg kažu da kao cilj ima “ukloniti regulatorne barijere profitu multinacionalnih kompanija s obje strane Atlantika.”

Autori stranice ističu sljedeće “klasične barijere” koje su “meta sporazuma”:
- radnička prava poput kolektivnog pregovaranja

- regulative o zaštiti okoliša poput zabrane korištenja hidrauličnog razbijanja ili restrikcija pri upotrebi otrovnih spojeva

- regulative vezane uz sigurnost hrane poput restrikcija za GMO proizvode ili hormonski tretirane govedine

Osnivači uz to pišu da je jedan od “ključnih ciljeva sporazuma dodatno otvaranje novih tržišta unutar zemalja potpisnica, odnosno daljnja privatizacija javnih dobara i usluga, poput zdravstva i školstva.”

Inicijativa navodi i glavne mehanizme korporativnog utjecaja:
“Glavni mehanizam pomoću kojega bi korporacije vršile utjecaj na države potpisnice sporazuma odnosno njihove građane jesu ad hoc uspostavljeni sudovi za arbitražu između investitora i država (ISDS).

Iako se sudstva s obje strane Atlantika smatraju neovisnima, krupni kapital kao i velike odvjetničke tvrtke preferiraju da se o sporovima odlučuje na malim, tajnim, specijaliziranim “offshore” sudovima.

Već postojeći primjeri tužbi korporacija protiv država kroz ISDS sudske procese slikovito prikazuju kako je planirano da glavni mehanizam TTIP-a djeluje.

Navest ćemo samo tri:
- Slovačka 2007. godine odlučuje zaustaviti privatizaciju zdravstvenog sektora, zbog čega osiguravajuće društvo Achmea (Eureko) tuži Slovačku i dobiva 29.5 milijuna eura odštete, što je iznos jednogodišnjeg slovačkog proračunskog izdvajanja za zdravstvo (ista kompanija tuži i Poljsku 2009. i dobiva 1.85 milijardi eura odštete)

- Argentina, kao odgovor na financijsku krizu, 2001. zamrzava cijene struje i vode te devalvira valutu. Kao odgovor dobiva više od 40 tužbi internacionalnih korporacija te je osuđena, u slučajevima završenima do 2008., na isplatu ukupno 1.15 milijardi dolara odštete

- naftna i plinska kompanija Lone Pine tuži 2013. Kanadu za 250 milijuna dolara zbog zakonskog moratorija na devastirajuću metodu vađenja nafte i plina po okoliš – hidrauličnog razbijanja (fracking),” pišu inicijatori.
 
(index.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Iako je to u brojnim europskim državama tema broj jedan, pregovori o transatlantskom trgovinskom sporazumu (TTIP) između SAD-a i EU-a u Hrvatskoj su posve ignorirani. Je li to još jedan primjer hrvatskog bijega od suvremenosti, pitamo se i upozoravamo da bi potpisivanje TTIP-a moglo više utjecati na hrvatsko gospodarstvo

Tako izgleda uzorna i sadržajna javna rasprava: mediji su temi posvetili velik prostor, a oko senzibiliziranja javnosti su se potrudili i aktivisti. Svoje stajalište su višekratno iznijeli oporba, akademska zajednica i stručnjaci, ali su provedene i ankete javnog mnijenja koje su pokazale velik interes građana za tematiku i cijeli javni dijalog.

Ne samo da se o svemu detaljno izjašnjavao premijer, iznoseći argumente pro i contra te prepoznajući važnost cijele priče, nego je i većina ministara sudjelovala u javnoj raspravi, kroz intervjue, televizijske emisije i izjave novinarima.

Iznad opisano se proteklih mjeseci događa u Austriji, i to na temu TTIP-a (Transatlantic Trade and Investment Partnership), trgovinskog sporazuma između SAD-a i EU-a, o kojem se upravo pregovara. Ako u Beču zastavite nekoga na ulici i pitate ga što je TTIP, veće su šanse da će to odlično znati, pokazale su ankete, jer sadržaj tog sporazuma interesira ne samo političare i promatrače briselskih gibanja, nego i obične građane.

O dobrim i lošim stranama TTIP-a očitovao se i kancelar Werner Faymann, kao u međuvremenu samo jedan od mnogih Austrijanaca koji je upućen u to hoće li TTIP značiti masovan upliv GMO proizvoda u europske supermarkete i treba li cijeli sporazum odbaciti ukoliko se ne promijeni nešto oko ISDS-a (Investor-State Dispute Settlement).

Što je to TTIP?

Ok, pitate se – što je zapravo taj TTIP? Riječ je o sporazumu o kojem od srpnja 2013. pregovaraju SAD i EU (konkretno, Europska komisija), tj. o stvaranju najveće svjetske zone slobodne trgovine, što bi trebalo izazvati gospodarski rast s obje strane Atlantika, kao i stvoriti stotine tisuća novih radnih mjesta. Prema procjenama Europske komisije, TTIP bi EU godišnje donio veći prihod od 119 milijardi eura dok bi američka ekonomija profitirala s oko 95 milijardi eura godišnje.

Pregovara se oko ujednačavanja propisa u SAD-u i EU, što bi olakšalo trgovinu, ali sa sobom nosi i opasnosti ulaska neoznačenih američkih GMO proizvoda na tržište EU-a, potencijalne probleme za europsku kulturnu industriju koju subvencioniraju države, ‘uvođenje ACTA-e na stražnja vrata’, slabljenje sindikalnih prava u EU, glase neki od ključnih prigovora aktivista, no najveći prijepor od sviju je ISDS. Investor-State Dispute Settlement je pravni mehanizam koji bi omogućio investitorima (tj. korporacijama) da tuže države ukoliko one donesu zakone koji bi naštetili interesu investitora.

Primjerice ako bi se donio zakon kojim se zabranjuje korištenje nekog proizvoda, čime bi se investicije u njegovu proizvodnju učinilo bezvrijednima, u igru ulazi ISDS, kojim se preskače nacionalno sudstvo, dok rezultat može biti taj da država mora platiti odštetu korporaciji čija je investicija propala.

Sve u svemu, TTIP ima svojih potencijalno dobrih i potencijalno loših strana, no ako bi bio potpisan – a sljedeća runda pregovora održava se početkom veljače u Bruxellesu i Washingtonu – imao bi dugoročan i ogroman utjecaj na razvoj ekonomske situacije u cijeloj Europskoj uniji. Kako hrvatsko gospodarstvo itekako ovisi o širim ekonomskim kretanjima Unije, TTIP je sporazum koji će vjerojatno imati više utjecaja na budućnost države nego ekonomska politika aktualne Vlade.

Slične javne rasprave poput one u Austriji već se mjesecima vode u brojnim članicama Europske unije, ali ona potpuno izostaje u Hrvatskoj. Što o TTIP-u misle građani Hrvatske, zato znamo – ne misle ništa jer u većini uopće ne znaju što je to i kako bi moglo utjecati na njihove živote. Ali zato bi barem nadležni političari trebali imati neko mišljenje o TTIP-u.

Nadalje, o TTIP-u trebaju stav imati predsjednik HGK Burilović, udruženje ekonomista kojemu je na čelu Ljubo Jurčić, Hrvatska udruga poslodavaca, glavna oporbena stranka HDZ, a ne bi bilo loše čuti ni mišljenja nakon rasprave na odgovarajućim saborskim odborima. Za početak.

No u Hrvatskoj nitko od spomenutih nikada nije izustio ta četiri slova TTIP niti su ih novinari uopće o tome pitali, uz povremene izuzetke. Ta prošla je predsjednička kampanja, u kojoj se kandidate pitalo sve i svašta – od toga hoće li počiniti samoubojstvo do toga što s jelenima s Pantovčaka – ali nitko nije pitao: ‘A što mislite o TTIP-u?’ Zapravo ne znamo što premijer Milanović ili HUP misle o TTIP-u, ako išta, dok javnosti brojnih članica EU-a imaju posve jasne informacije o stajalištu svoje vlade po tom pitanju.

Naime ako bi se moglo zamjeriti hrvatskim medijima to da nisu više gurnuli TTIP u prvi plan, iako o njemu redovito i dosta detaljno pišu manje-više svi mainstream mediji plus nekoliko alternativnih, to nije nikakav izgovor za informacijsku blokadu koja oko TTIP-a dolazi iz Vlade, bez obzira je li riječ o poslovičnoj nezainteresiranosti ili nečemu drugome.

Od svih hrvatskih stranaka TTIP-om se ozbiljno dosad bavio samo OraH, odnosno njihov zastupnik u Europskom parlamentu Davor Škrlec, koji je o transatlantskom sporazumu više puta govorio i u hrvatskoj javnosti. TTIP ima tu nesreću da je riječ o kompleksnoj tematici koja je usmjerena na budućnost dok hrvatska javnosti voli jednostavne priče ukorijenjene u prošlosti, iako je sve to milijun puta manje relevantno za budućnost Hrvatske od TTIP-a, kojemu se nije posvetilo, niti će!, ni desetina javnog prostora, strasti i angažmana.

Amerikanci bi rekli ‘Don’t let the terrorists win’ odnosno ‘ne treba dopustiti teroristima da pobijede’; svaka minuta koju je hrvatska javnost potrošila na gluposti i prošlost, a ne na TTIP bila je američka pobjeda GMO hrane.

Ignoriranje TTIP-a u Hrvatskoj pokazuje i nastavak nesnalaženja i političke elite i građana kada je riječ o tome što znači biti članica EU-a. TTIP je doslovno jedna od najvažnijih društveno-političkih tema godine za sve članice EU-a te je nevjerojatan rizik za nacionalnu budućnost ne sudjelovati u toj raspravi. Nećemo valjda opet godinama kasnije saznavati što je dogovoreno u TTIP-u, kao što smo se šokirali oko istarskog terana i ograničavanja ribarenja na Jadranu, ma zapravo svega (ne)ispregovaranog u relativnoj tajnosti tijekom desetogodišnjeg procesa pristupanja EU?

Je li Hrvatska sposobna naučiti iz te pogreške i ne ponoviti je u slučaju TTIP-a? Očekuje se da bi TTIP mogao dobiti svoj finalni tekst ove godine te krenuti u proces potpisivanja, dakle vremena ima.

Sljedećih mjeseci će europska javnost nastaviti svoju raspravu o TTIP-u, koja itekako ima utjecaja na konačan izgled sporazuma, dok ćemo se u Hrvatskoj, nije teško predvidjeti, baviti odnosnom predsjednice i premijera i ustaša i partizana. Aktualna drama oko švicarskog franka pokazuje rezultate društva koje nije u stanju konstruktivno govoriti o ekonomiji i anticipirati budućnost, a Hrvatska je baš takva da je šok i kad padne kiša i kad bude suša.

Perpetualno nepripremljena za posve očekivano i iznenađena lagano predvidljivim, Hrvatska se i vezano uz TTIP-a odlučila isključiti iz suvremenosti i odmaknuti od odgovornosti za vlastitu budućnost. Neka taj posao za nas odrade drugi.

Ukoliko ste ipak raspoloženi biti građaninom EU-a, za početak pogledajte na stranicama Europske komisije što piše o TTIP-u, inače na savršenom hrvatskom jeziku, te se informirajte. Nakon toga odlučite vrijedi li se uključiti i angažirati u procesu pregovaranja o TTIP-u. U konačnici, riječ je o vašoj i budućnosti Hrvatske.

Dosta nam je!” – oko 50,000 prosvjednika marširalo Berlinom protiv GMO-a i TTIP-a

Veliki savez poljoprivrednika, konzumenata i anti kapitalističkih aktivista organizirali su prosvjed protiv predloženog ugovora između Europske unije i SAD-a kojim će se regulirati tehnologije za masovni poljoprivredni uzgoj. Na prosvjednom maršu okupilo se pedeset tisuća ljudi.

Više od 120 organizacija priključilo se petom “Dosta nam je” prosvjedu koji se održava svake godine. Ove godine prosvjed se fokusirao na povećanom uvozu američkih poljoprivrednih praksi, primjerice genetskoj modifikaciji, učestalom korištenju antibiotika za uzgoj životinja i kemijskog tretmana mesa. Prosvjed se nadovezao na implementaciju kontroverznog Partnerstva za transatlantsko ulaganje i trgovinu (TTIP).

“Ugovor između Europske unije i SAD-a, TTIP, služi isključivo globalnim interesima. Njegovim provođenjem ukida se egzistencija za mnoge domaće, ali i svjetske poljoprivrednike”, rekao je Jochen Fritz, organizator prosvjeda.

Službeni podaci policije govore o 25 tisuća okupljenih, dok se brojka kojom barataju organizatori kreće oko 50 tisuća. Najimpresivnija je, kažu organizatori, bila povorka od osamdeset traktora koju su vozili ljutiti poljoprivrednici. Demonstracije su se poklopile s ‘Međunarodnim zelenim tjednom’, velikim poljoprivrednim sajmom koji je ovog tjedna započeo u Berlinu.

“Hranjenje je politička odluka, sve što jedem povezano je s načinom na koji se tretira životinje ili na koji se način uzgaja biljke. Tako sam siguran da potičem poljoprivrednike, a ne veliku poljoprivrednu industriju ili korporacije”, rekao je Fritz.

Prosvjednici su pozvali na uvođenje međunarodnih legalnih ograničenja kako bi se zaštitila hrana i poljoprivreda od genetskih manipulacija, te kako bi se zaustavila izgradnja tvorničkih staja.

Dugo odugovlačeni sporazum TTIP, čiji je privremeni tekst objavljen prošlog tjedna, nakon službenog završetka pregovora započetih u srpnju 2013. godine, ima za cilj formalizirati ekonomske odnose između Europske unije i SAD-a. EU i SAD razmjenjuju otprilike milijardu eura vrijednosti u robi i uslugama.

Fritz je uputio i kritiku poljoprivredne politike koja je samo u Njemačkoj od 2000. godine do danas prisilila više od tri četvrtine uzgajivača svinja da napuste svoje poslove. Veliki proizvođači stoke ubacuju se kako bi preuzeli tržište nad proizvodnjom mesa. Pozvao je da se baza poljoprivredne politike oformi oko regionalnih tržišta.

U završnom govoru, predsjednik organizacije Prijatelji zemlje, Hubert Weiger, rekao je kako godine upornih prosvjeda protiv poljoprivredne politike polako počinju rađati plodom.

“Zahvaljujući 250 građanskih inicijativa širom zemlje, spriječena je izgradnja stotinu divovskih staja”, rekao je Weiger.

Potraga za standardizacijom odnosa prouzročila je velike procjepe na nekoliko područja, posebno u poljoprivredi gdje u tehnološkim inovacijama prednjače velike korporacije poput Monsanta. Europska javnost nije uvjerena u njihovu dobrobit unatoč uvjerenjima od strane Europskih regulatornih tijela.

Kada se obratio javnosti na Međunarodnom zelenom tjednu, ministar poljoprivrede, Christian Schmidt, obećao je riješiti probleme s kojima su prosvjednici suočeni, a izjavio je kako je javni prosvjed kojim se podiže svjesnost u vezi pojedinačnih pitanja dobrodošao.
 

 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
 
(tportal,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19833"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Međunarodni sporazum iz 1988. godine potpisan između 114 zemalja uspostavlja liberalizaciju međunarodne telekomunikacije dajući internetu imunitet od svih ekonomskih ili tehničkih regulacija.

Izdvajajući time internet iz tokova standardnih regulativa stvoren je medij s vlastitim integritetom i do danas, ne nadvladanim potencijalom koji podupire privatnost korisnika i osigurava slobodu govora i anonimnost.

Vrijeme akademskog interneta je trajalo do 1992. godine kada je tadašnji potpredsjednik SAD Al Gore donio dekret o komercijalizaciji mreže nakon čega je uslijedila i privatizacija pod sjajem potpune slobode.

Internet je od tada pa narednih dvadeset godina autonomna mreža bez fizičkog vlasnika i nadzora uz samo povremene ispade i nasrtaje na njegovo demokratsko lice. Danas, internet broji preko dvije milijarde korisnika i zauzima jedinstveno mjesto u komunikacijskom sustavu na planetarnom nivou.

Također, u povijesti svjetske mreže, posljednja godina broji rekordan broj nasrtaja na njezinu slobodu i po učestalosti i po broju pokušaja da se uspostavi totalitarna kontrola jedinog neovisnog i slobodnog medija na planeti.

Kada napravimo presjek događaja, interes u kontroli pronalaze vladajuće “elite” koristeći se najegzibicioznijim metodama pa sve do bizarnih pokušaja ultimativne i otvorene cenzure poput pritiska kabineta Silvio Berlusconi-ja na Wikipediju i korekciju nepodobnih sadržaja pokazujući time svu svoju slabost i nemoć pred otvorenim i slobodnim medijem.

Karakteristike nemoći i straha pokazuju i drugi pokušaji pokrenuti lavinom događaja iz Kaira krajem 2010. godine kada je internet odigrao prvu aktivnu ulogu u promjeni političkog režima. Strah je prodrmao prvo SAD, a zatim i europske zemlje. Bitno je spomenuti da su prvi pokušaji kontrole zasnovani na ultimativnim tehničkim sustavima kao u primjeru Hab-stop uredbe.

Kako ta, a i mnoge druge inicijative nakon nje nisu prošle ni u političkim ni u javnim krugovima, iznjedrila se zaobilazna metoda koji promovira sigurnost, regularnost podataka, intelektualno vlasništvo … itd.. Otuda, niz prijedloga izvire stavljajući sekundarne ciljeve na prvo mjesto. Posljednji u nizu takvih je PIPA i SOPA prijedlog zakona.

Danas se suočavamo sa nevjerojatnom torturom vladajuće klase koje shvaća da internet ugrožava režim i nadilazi dosadašnje političke metode manipulacije društvom, a krijući prave interese, pritisci na slobodu interneta su postali stalni i svakodnevni.

Zajednička potreba svih pozicijskih stranaka je uvođenje potpune kontrole elektroničkih komunikacija uspostavom automatske obrade signala i klasifikacije, legitimno sankcioniranje pojedinaca i grupa na mreži i mogućnost trenutačne obustave komunikacijskih kanala.

Imajući pravi motiv u vidu, prepoznajemo suštinske čimbenike koji posjeduju potencijal i pružaju alibi drakonskim mjerama: sigurnost i terorizam (potrošena i propala ideja nastala slučajem 9/11), ekonomska kontrola (ideja uspostave kontrole novca kroz onemogućavanje trgovine putem interneta), tokovi informacija ( filtriranje i klasifikacija stranih sadržaja – temeljen na cenzuri u Kini i drugim totalitarnim režimima), govor mržnje (kontrola sadržaja – propala ideja talijanskih i britanskih političara), intelektualno vlasništvo (trenutno aktraktivna forma koja pored famaceutske industrije lobira najveće svjetske kompanije).

Za viđenje budućih slučaja, treba znati da su izjalovljenim pokušaji uspostave kotrole na globalnoj i međunarodnoj razini iskustveno doprinijeli sofistikaciji i da očekujemo mnogo suptilnije manipulacije na mikro razinama unutar političkih granica, a kroz ujedinjene ideologije npr. Europske unije ili korpirativne konglomerate. Radi se dakle, o provođenju ideja u manjim – lokaliziranim sredinama kroz promociju viših ciljeva i dobrobiti društva.

ACTA je jedan od ozloglašenih sporazuma čija je namjena suzbijanje trgovine elektroničkim falsifikatima. Trenutno se nameće svim zemljama, članicama Europske Unije i Svjetske trgovinske organizacije, ali se nekim slučajem prijedlog nalazi i u Hrvatskoj koja nije članica ni jedne od spomenutih. Također, ACTA je branjena obvezama Hrvatske da svoje zakonodavstvo uskladi s propisima EU.

Osvrnut ćemo se ovom prilikom na prošlogodišnji prijedlog pravilnika koji službama sigurnosti u Hrvatskoj daje odriješene ruke nadzoru po “slobodnoj volji”, a koja je potpuno suprotna odlukama Europskog suda za ljudska prava.

Ovim se postavlja pitanje selektivnog provođenja preporuka EU u Hrvatskoj i više nego očite želje vladajuće klase uspostaviti ultimativni režim nad građanima. Također, od uspostave elektroničkih dokumenata 2010. godine, poznato je da je “selektor” viša instanca koja diktira uvjete ponašanja te da je Hrvatska elektronički poligon za vježbu.

ACTA omogućuje blokiranje pristupa “spornim” internet adresama, potpuni nadzor korisnika i filtriranje protoka u realnom vremenu ali i drakonske mjere prekršiteljima. Jedan od velikih problema ACTA-e je nizak prag tolerancije za izricanje sankcija za kazneno djelo na internetu što omogućava gotovo nekontrolirani nadzor i “laku” mogućnost intervencije organa vlasti.

Kako bi upotpunili sliku, potrebno je naglasiti da osim samih tvoraca ACTA-e, SAD i Japana, a kasnije Kanade, Švicarske i EU, savjetodavni odbor okuplja multinacionalne korporacije što nas opet vraća na događaje sa početka 2011. godine kada je SAD pokušala privatizirati internet sjedinjujući najveće telekomunikacijske provajdere oko jednog interesa – enormne financijske dobiti zarad potpune kontrole prometa.

Protiv uvođenja ACTA-e su se između ostalih izjasnile Njemačka i Nizozemska, a podlegao je i Europski parlament koji je zbog neprihvaćanja sporazuma odgodio ratifikaciju. Javnost u Hrvatskoj je jasno dala do znanja da ovaj sporazum nije poželjan, ističući povredu brojnih ljudskih prava i prava na slobodu izražavanja i privatnost koji duže vrijeme upućuje na moguće scenarije kontrole.

Među svjetski priznatim ličnostima, oglasili su se dr. Gerald Celente (direktor instituta za istraživanja trendva u New York-u), Nick Peckls (direktor organizacije za zaštitu slobode Velike Britanije), Robert McDowell (čelnik američke Federalne komunikacijske komisije) i drugi.

Nagovještaji su da ovaj prijedlog neće zaživjeti, ali i da ćemo pretrpjeti brojne pritiske organizacija koje zagovaraju obranu intelektualnog vlasništva koje su praktično “kupljene” idejom o piratstvu i imaju osobni interes. Njihovi lobisti međutim, nemaju na umu širu sliku od svoje slijepe želje za kapitalom stavljajući se na uslugu sustavima porobljavanja.

Napominjemo da se intelektualna svojina ne čuva tehnološkim metodama već pravnim sustavom. Ukoliko bi se vodili ovim primjerom, bilo bi razumno zatvoriti sve muzeje kako bi se uveo red u kopiranju i krivotvorenju dijela svjetske baštine. Glavnu ulogu igra svjetska vladajuća elita u misiji za globalnom i legitimnom kontrolom stanovništva koja vodi do tehnokratske ultimativne vlasti.

Budućnost kontrole interneta će ići tokovima novca i naredni pokušaj će se dogoditi na bilo kojem društvenom nivou gdje kapital ima ogromnu ulogu. Time se “baca mamac” korisnicima telekomunikacijskih usluga koji na radost, već danas prepoznaju skrivene želje raznih svjetskih organizacija.

Tekst završava informacijom da je na dan 27. veljače u Ženevi počeo diplomatski proces koji za rezultat treba Ujedinjenim narodima osigurati kontrolu nad internetom.

Trenutno, monitoring interneta provode američke neprofitne organizacije poput ICANN i IETF koje osiguravaju “besplatan i slobodan internet”. Predloženo tijelo UN-a bi kontrolu premjestilo u ruke vlada što bi omogućilo kontrolu i cenzuriranje pristupa intertnet i ugrozilo njegovu neutralnost, a samim tim prekršilo i UN-ov izvještaj koji pristup internetu kategorizira kao jedno od ljudskih prava.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12440"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Kako se već godinama aktivno raspravlja o srljanju svjetske politike prema totalitarnom projektu, željeli smo provjeriti i naglasiti dokaze najpopularnijih teoretičara o ‘Novom svjetskom poretku’, da bismo uvidjeli ima li konkretnih temelja iza tako smjelih tvrdnji

Prihvaćanje ili odbijanje navoda ovdje je prepušteno subjektivnoj prosudbi. Tako u sljedećim redovima pročitajte kojih je to deset nepobitnih i najbitnijih dokaza da se nešto sumnjivo događa na globalnom geopolitičkom planu.

1. Bespilotne letjelice svuda oko nas

Nedavno smo pisali o novoj inicijativi američke vlasti. Redarstvene snage, među kojima je i policija, šokirale su javnost s najavom da će u Kaliforniji do 2025. umjesto vozila uvesti bespilotne letjelice, tzv. dronove, radi ‘nadzora i lakše provedbe zakona’, prenosi RT. Vodeći policijski službenici u tim saveznim državama već tjednima lobiraju i javno komentiraju potrebu za ‘nadzornim dronovima’ koji bi ‘preduhitrili zločine’. FAA (Federal Aviation Administration) bi do 2025. po takvim planovima uvela oko 30.000 bespilotnih policijskih letjelica u zračni prostor SAD-a. Konkurenti za gotov proizvod su BMW (‘ePatrol’), Honda i Subaru (SHARC).

Također, SAD je već 36 puta stupio i bombardirao suvereni teritorij Pakistana bez objave rata uz 261 poginulu osobu, a sličnu praksu prezentiraju u Jemenu. Pojedini analitičari tvrde kako će upravo ovakve bespilotne letjelice upravljanje ‘joystickom’ iz baze biti budućnost ratovanja dok će žrtve sve češće biti civili, pod opaskom ‘terorističke prijetnje’.

2. Neispitana tehnologija na tržištu (GMO, trajni kruh, aditivi…)

Kada se priča o GMO-u i sličnim iznimno kontroverznim pitanjima pravo pitanje nije je li to štetan element nego kako je tako bitna tehnologija uopće završila na tržištu ukoliko danas i njezini najjači proizvođači, kao i sudovi, priznaju da postoje manjkavosti u znanstvenim studijama prilikom izlaska na tržište – te manjkavosti su sukobi interesa, subjektivni znanstvenici prilikom testiranja i ‘lobiranje’ (korumpiranje) političkog miljea. Iako su ovakve tehnologije na tržištu pod opaskom ‘ljudskih prava i borbe protiv gladi u svijetu’, svakom je jasno da služe isključivo stjecanju financijske dobiti.

Osnovni problem s kritičkim znanstvenim studijama vezanim uz GMO nastaje kada WHO ne želi priznati ta istraživanja, a za vlastita dopušta Monsantu unajmljivanje stručnjaka i nadzor nad projektom. Kod nas postoji sličan problem – Vlada donosi uredbe o GMO-u bez kvalitetne i dobro prezentirane javne rasprave, unatoč tome što je po anketama čak 80% Hrvata protiv GMO-a, uz 18 županija i Odbor za zaštitu okoliša u sklopu Sabora. Kontroverze vezane uz GMO nastaju još kod čuvenog eksperimenta instituta Ruske akademije znanosti iz 90-tih gdje su u jednoj od rijetkih studija nefinanciranih od strane GMO industrije ruski znanstvenici dokazali kako hrčci hranjeni GMO hranom nakon četvrtke reprodukcije potomaka ostaju sterilni. Monsanto je na sve reagirao izjavom da je to ‘možda istinita, no nebitna nuspojava koja je nedokazana kod ljudi’. Ignatio Chapela je 2001. proveo istraživanje na životinjama koje se hrane GMO-om te je ustvrdio kako je zabilježen ‘transgenetski defekt koji je uzrokovao usporen rast, degeneraciju organizma, mortalitet potomstva’. O GM komarcima i njihovom učinku na bioraznolikost riječi ne treba ni trošiti, a već su ‘vani’.

Čuli smo i za izum ‘trajnog kruha‘. Microzap, američka tvrtka iz Texasa, razvila je mikrovalnu tehnologiju pomoću koje mogu napraviti kruh s dvomjesečnim rokom trajanja – Problem s kruhom je riješen na način da se sprječava ulazak plijesni Rhizopus stolonofiner u okruženje, i to na puna dva mjeseca. Kritičari sumnjaju u problem da sve postaje komercijalno daleko prije nego što su tehnologija i njezini produkti znanstveno ispitani, kao i njihov učinak na konzumente. Ništa bolja situacija nije viđena niti u prošlosti, a najbolji primjeri su floriranje vode (koje se prvotno koristilo u zatvorima, zbog ‘primirivanja robijaša’), umjetni zaslađivači (poput bojnog otrova aspartama i kancerogenog Acesulfam K) dok o aditivima najbolje govori stajalište prve korporacije koja je počela s njihovom primjenom u prehrani – ‘Nisu aditivi krivi za nuspojave koje uzrokuju, nego loša prirodna obrana čovjekovog mehanizma protiv njih’.

3. Nadzor stanovništva (kamere, mikročipovi, mobiteli…)

Koncept iz Orwellove 1984. zvan ‘Big Brother‘ sve nam je bliži. Od postupnih primjena nadzora (poput rukavice na djeci u vrtićima i praćenja žena u Saudijskoj Arabiji) podobnih tradiciji pa sve do sofisticiranog nadgledanja, trenutak u kojem će se znati gdje je svatko na bilo kojem kutku planete nevjerojatno je blizu. FBI je već zatražio od velikih kompanija poput Facebooka, Googlea, Microsofta i Yahooa da se ne protive prijedlogu zakona koji bi im omogućio nadzor nad njihovim korisnicima jer bi suprotno ‘povećalo opasnost za nacionalnu i javnu sigurnost’, prenosi Dnevnik.

INDECT je pak složenica nastala od rečenice ‘Inteligentni sustav informacija za podršku promatranja, pretraživanja i pronalaženja vezan uz sigurnost građana u urbanim područjima’. EU ga je sa 15-tak milijuna eura potpomogla još 2009. kao primjerni program za ovakav tip nadzora, a projekt su pripremila i realizirala brojna sveučilišta diljem Europe u suradnji i pod koordinatorskom palicom Sveučilišta u Krakovu. Zanimljiva je i činjenica da su političari u Europskom parlamentu, da bi ‘stali na kraj teorijama zavjere’, željeli potpunu objavu svih dijelova projekta. EU ipak nije pristala iz nepoznatih razloga te je oformila etičko povjerenstvo koje je, tajeći pojedine paragrafe projekta, zaključilo kako ‘ne postoje manjkavosti u etici projekta’. Izuzev već poznatih nadzornih elemenata naveli su i vrlo dobro poznat način maskiranja nadzora i kontrole građana – ‘Povećavanje sigurnosti’. Možemo sve sažeti u tri temeljna stupa – nadzor građana i okoline radi ‘potrage za prijetnjama’, nadzor interneta zbog istog razloga i zaštita prikupljenih podataka. Pravno je zanimljiva i formulacija da INDECT razvija platformu za sprječavanje ‘terorističkih prijetnji, ozbiljnijih zločina, nasilja i abnormalnog ponašanja’. Moramo pojasniti činjenicu kako je EU pravno poznata po tome da sve voli definirati i formulirati, po mogućnosti bez slobodnih sudačkih odluka i procjena. No, kako onda definirati riječ ‘abnormalno ponašanje’ u ovom slučaju? Vjerovali ili ne, EU je tu riječ definirala kao ‘utrke, predugo sjedenje na jednom mjestu, sastanci sa više osoba, vikanje, sjedenje na podu u javnom prijevozu’.

FDA je pak i službeno odobrila čipiranje ljudi, odnosno upotrebu čipiranih lijekova koje koriste ljudi, a koji se u američki zdravstveni sustav uvode pod izlikom da će omogućiti bolje praćenje zdravstvenog stanja svakog pojedinca, no koji mogu služiti i za daljinsko praćenje, kontroliranje i upravljanje svakim tko u sebe unese takav lijek, objavili su samo rijetki mediji, izvijestili smo prije par mjeseci. ‘Kad vidim što sve farmaceutske industrije rade, stidim se što sam bio farmaceut i biokemičar. Oni, naime, ugrađivanjem čipova u tablete, pa onda i u ljude, provode podmukli genocid o kojem sam u više navrata govorio, a u isto vrijeme uvode opću kontrolu nad svakim pojedincem u svijetu. Kao farmaceut i biokemičar koji je godinama radio u Znanstveno-istraživalačkom institutu Novartisa znam da se svaki serum ispituje i proizvodi desetak godina, što znači da u normalnim uvjetima nije moguće odmah proizvesti cjepivo za novu vrstu gripe, već se očito radi o tome da novi oblik gripe posiju tek nakon što priprave serum, kako bi na cjepivu mogli bogato zaraditi’, ističe mr. Dragan Hazler, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, te ugledni farmaceut i kreator brojnih novih lijekova. ‘Elita koja upravlja može na daljinski prebaciti program čovjeka u svakom trenutku i u svakom smjeru. Znanost je danas toliko uznapredovala da se zna koji dio mozga za što služi, koji dio i na koji način se može aktivirati, što znači da se pomoću čipova u nečijem tijelu može upravljati ljudima, njihovim emocijama, a može ih se vrlo lako isključiti, odnosno ubiti. Na daljinu se može izazvati srčani ili moždani udar, što svakome može izgledati kao prirodna smrt’, napominje dr. Josip Jurčević.

4. Bizarni zakoni (Codex Alimentarius, CIT, internet zakoni…)

Codex Alimentarius je nedvojbeno zakon koji podsjeća na diktaturu – zabranom svih ljekovitih biljki, čajeva i meda bez EU certifikata, za koji je potrebna višegodišnja studija te ulaganja koja nadmašuju 100.000€, potaknuo se korporativni sektor dok su općepoznate dobrobiti prirode dobile potrebu za licenciranjem. Kritičari su posprdno konstatirali kako će kroz dvadesetak godina izvorska voda trebati markicu potvrde da je zdrava za ispijanje. ‘Ovo je udarac na prirodnu medicinu i ustupak farmaceutskim kompanijama koje ulažu milijune u sintetičke lijekove. To znači kraj travara i medara. Budući da je Hrvatska odavno uvrstila Codex Alimentarius u svoju pravnu legislativu, može se očekivati da će se brzo donijeti propis u skladu s Direktivom 2004/24/EC, koja oduzima pravo na alternativno liječenje. To je ideja farmaceutskih multikompanija koje žele uništiti konkurenciju’, izjavila je Vlasta Toth, supredsjednica Zelene liste za jutarnji.

CIT je pak projekt kojeg je pokrenuo ‘Program prevencije i borbe protiv kriminala pri Europskoj komisiji’, a podršku uživa u Njemačkoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Belgiji, od početka uzrokuje sumnje u skriveni nadzor interneta pod opaskom sigurnosti. Glavni cilj je ‘razvoj nelegislativnog okvira koji se sastoji od osnovnih točki i najboljih praktičnih iskustava’ radi bolje povezanosti javnog i privatnog sektora. Kao osnovni objekt rada spominje se ‘rješavanje neidentificiranih online terorista i filtriranje prijetnji pomoću novih tehnologija’. Pravnici su odmah uočili boljku ‘nemogućnosti definiranja problema i nejasnost rješavanja istog’ što bi u konačnici moglo rezultirati filtriranjem cijelog interneta.

Ovakav oblik suradnje javnog i privatnog sektora će omogućiti raznim korporacijama i tvrtkama da ‘obavljaju nadzor, blokadu i filtriranje’ kao i prokazivanje određenih ‘nepoćudnih elemenata na internetu’. Plastičan i komičan primjer je zabrana objavljivanja slike Paška Patka jer ‘ne nosi gaće’ što je jednoj tvrtki dalo zeleno svijetlo da korisnike s takvom profilnom slikom okarakterizira kao ‘možebitne teroriste’. Isto će, ističu stručnjaci, omogućiti potpuni nadzor internet veze zaposlenika, uklanjanje ‘osjetljivih’ sadržaja s weba bez zakonske podrške, osobe koje dijele ‘teroristički’ sadržaj poput torrenata proglasiti ‘suradnicima’, zabraniti anonimne postove, Vladama osigurati slobodan pristup korisničkim podacima bez naloga i još desetke sličnih implikacija. U svakom slučaju, ovo poprilično podsjeća na neke totalitarističke mjere već viđene u prošlosti.

Svi smo čitali o zabrani proizvodnje žarulja čime EU želi ‘smanjiti potrošnju električne energije za 1%’. Kao zamjenu preporučuju svjetlosne diode i štedne žarulje. Prve koštaju preko 20€, a druge su kancerogene, štede struju jedino višesatnom primjenom i iznimno su opasne ukoliko se razbiju zbog koncentracije žive. Ostali nadomjesci su pak loši zbog slabe svjetlosti koja šteti vidu. Slične bizarne zabrane ćemo vidjeti i u bliskoj budućnosti kada će biti zabranjene sve neteflonske tave. Iako je Sveučilište u Koelnu kroz studije ukazalo na kancerogeno zračenje, isto ne sprječava EU da bi zabranili ‘obične’ tave zbog ‘prekomjerne potrošnje električne energije’. Slična inicijativa je bila preuzeta iz Hrvatske kada je EU razmatrala gašenje javne rasvjete iza 23:00 sata zbog uštede. Srećom, taj plan nije prošao.

CETA (Comprehensive Economic and Trade Agreement between Canada and the European Union – Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum između Kanade i EU) objašnjen je u kružnom e-mailu kojeg je poslalo Vijeće EU tajništvima država članica. U njemu piše da je ovo ‘modelirana ACTA s istim sankcijama’. Nakon presretanja maila hakeri su odlučili ‘ukrasti’ cijeli sporazum koji je u posljednjih par dana procurio i na internet. Europski parlament je odbio ACTA-u zbog ovlasti koje su dobili privatni internet provajderi (ISPs) uz potpuni nadzor i kontrolu nad korisnicima, CETA primjenjuje gotovo identične odredbe, no ovaj puta – bez transparentnosti i javne rasprave. Sporazum je namijenjen užoj suradnji između Kanade i EU putem trgovine i ulaganja. Problem su ‘copy-paste’ rečenice preuzete iz ranijih inačica kontroverznih internet regulacija. Kritičari CETA-e ističu kako je čak 92% EU parlamenta glasalo protiv ACTA-e što je demonstriralo volju političara i građana.

5. Transformacija medija u propagandno-indoktrinacijski alat

Mediji u bilo kojem obliku većinu svog rada usmjeravaju ka promoviranju nebitnih vrijednosti, indoktrinaciji, propagandi (sve manje i reklami) i skrivanju činjenica. Svima je vrlo dobro poznata činjenica kako svega par magnata drži sve medije u SAD-u, a sličnu situaciju vidimo i u regiji. Rupert Murdoch je već započeo s naplatom internet sadržaja, a njegov medij svojedobno je zatvoren zbog ‘špijunaže i nadzora’. Newsweek i The New York Times nakon velikih problema su parcijalno ili u potpunosti djelatnost prebacili na internet, a slična praksa vodi i ostale medije ka očito jedinom području koje ljudi prepoznaju kao poligon za ‘ne-mainstream vijesti’. Kod nas smo primjer novinarskog neprofesionalizma vidjeli kada je objavljen PR članak u jednom dnevnom glasilu kao intervju s Ivom Sanaderom, da bi se na kraju ispostavilo kako je u pitanju lažna vijest.

Očigledno je da u posebno kriznim situacijama prilikom korupcijskih afera, nesposobne vlasti i sl., mediji počnu promovirati televizijski i ini program čija distrakcija pozitivno utječe na perfidne namjere interesnih skupina. Ulazak Hrvatske u EU također je dobar primjer – jedno dnevno glasilo prvi dan proziva ‘anti-EU’ novinare za pristranost i ‘uništavanje struke’ da bi sljedeći dan na naslovnici osvanulo ‘EU nema alternative’. To je naravno samo jedan od frapantnih primjera čiste manipulacije stanovništva u svojstvu propagande i indoktrinacije. Mogli bi kao primjere uzeti i afere Josipovića i Todorića, koje su obrađivali samo pojedini mediji dok su se ostali pravili kao da cijela situacija niti ne postoji.

6. Službe naroda postale alatke vlasti (policija, zakoni, sudovi)

Prve policijske snage nastale su u Kini te su imale limitirane ovlasti i zaposlenje, čisto da nikada ne bi prešle preko ideje na kojoj su nastale. U Grčkoj su državni robovi predstavljali redarstvenike i policiju dok su jedino građani imali pravo na istraživanje zločina. Prva prava pojava današnje policije, ona koja je u svemu slušala vlast, dogodila se u Rimu gdje je vojska služila i kao policija, i to ona koja se žestoko obračunavala s narodom. Što se tiče Španjolske tamošnja policija je radila u obliku ‘bratstva’ i bila je naprednija nego većina današnjih svjetskih policija – borila se i protiv plemstva koje više nije na vlasti ili je nekada kriminalno obavljalo dužnost. Koji su onda razlozi današnjeg djelovanja policije? Vrijedi izdvojiti četiri temeljne pretpostavke – slijedimo svjetske i EU trendove (premlaćivanje mirnih prosvjednika u Španjolskoj, napad na Wall Street šatore u SAD-u, žestok obračun policajca i paraplegičara u kolicima u Britaniji, iživljavanje na gay populaciji tijekom gay parade u Rusiji, krvave i poubijane prosvjednike u Siriji, Bahreinu i drugdje), vlast ucjenjuje policiju i drži ih pod kontrolom (administrativne snage hrvatske policije unatoč očiglednoj stranačkoj pripadnosti često ostaju na svojim pozicijama), policija se ‘okuražila’ zbog prevelike moći i slabo policijsko obrazovanje (osam mjeseci akademije za jedan od najosjetljivijih poslova u društvu).

Zakoni su također konstantno kreirani da bi pogodovali zakonodavcima. Argentinski ministar poljoprivrede je tako svojedobno legalizirao GMO da bi zatim istupio iz politike i postao monopolist GMO tehnologije u toj državi. Slične su odlike pojedini mediji davali predsjedniku Josipoviću u aferi Zamporion. No, čak i u državama gdje je zakon zbilja doveden na neutralnu i apolitičnu razinu, sudovi imaju mogućnost da svojom odlukom iskrive zakonske okvire. Sudska nepravda je često ponajveći temelj nezadovoljstva, a mediji i političari su postali iznimno bitan faktor pri donošenju presuda. Korumpirano pravosuđe temelj je ‘užeg zajedništva’ EU država, čime bi se navodno riješio problem po starom principu problem-reakcija-rješenje.

7. Manipulacija javnim mnijenjem (novogovor, PR, reklame)

Nakon nadzora, kontrola je sigurno drugi korak ka totalitarizmu kada je puk u pitanju. Promoviranje novih vrijednosti poput političke korektnosti (nije retardiran, nego ‘fizički onemogućen’ – nije kriminalac, nego ‘osoba koja se ogriješila o zakon’), spina (vojne akcije čišćenja zamijenile ‘ubijanje svih u okruženju’, a rat za mir došao umjesto ‘agresije na drugu suverenu državu’) i novogovora (‘Sloboda je ropstvo’, ‘neznanje je moć’) bitan je aspekt djelovanja menadžera za manipulaciju.

Izvrtanje tradicionalnih vrijednosti poradi lažnog ‘liberalizma’ vidjeli smo tijekom izglasavanja zakona o legalizaciji gay brakova u Francuskoj gdje će francuska država sa službenih dokumenata izbaciti riječi ‘otac’ i ‘majka’ sa zamjenom u riječ ‘roditelji’. Prijedlog zakona obitelj opisuje kao ‘bračnu zajednicu dvoje ljudi, različitog ili istog spola’ čime će se Vlada boriti protiv predrasuda. Slične slučajeve smo vidjeli u Britaniji s pričama za predškolsku djecu o životinjama homoseksualcima, gay prijateljima i obiteljima, kao i u Sloveniji gdje je slikovnica Alexandre Maxeine ‘Dugine obitelji’ pojasnila obitelj osoba istog spola za djecu u vrtićima što je naputak preuzet iz Njemačke. U Brazilu su pak otišli i korak dalje te su na jumbo plakatima prezentirali dva dječaka koji se ljube što je bila reklama prilično agresivnog projekta predstavljanja homoseksualnosti u školstvu. Na taj način se stvara suprotni učinak – djeca gay roditelja i ona feminiziranog izgleda odmah budu etiketirana i zlostavljana od strane ranije indoktriniranih vršnjaka. Posrijedi je očito namjerno lažno oglašavanje.

S takvom vrstom oglašavanja vrlo su dobro upoznate korporacije koje nerijetko koriste neispitane laži prilikom reklamiranja vlastitih proizvoda, koje nažalost često budu iz znanstvenog pravca. Nije im problem niti platiti znanstvenike i fabricirati rezultate istraživanja koji naravno njima idu u korist. Ako idemo još dublje u problem, sve veća je inflacija subliminalnih poruka koje na subjekta djeluju putem podsvijesti. Iako su zakonski zabranjene, posve se normalno koriste u suvremenom marketingu. Čak 70% ljudi podložno je takvoj manipulaciji pa nije nemoguće zamisliti kako upravo ovakve tehnike daju plodno tlo onima koji smatraju kako je ‘totalitarizam bolji od demokracije’.

8. Ratovi za mir

Sve je počelo u davnoj prošlosti, a danas je došlo do razine kada napad SAD-a na Irak nije ‘false flag‘ iako nikada nije potvrđeno ‘oružje za masovno uništenje’, a postoje i vrlo jasni dokazi kako je u pitanju lažno izvješće. U Velikoj Britaniji su ljudi iz Blairovog kabineta kasnije odgovarali za spin, no u Americi je mentalni sklop stanovnika i danas podložan tvrdnjama da je rat opravdan. Slično djelovanje vidjeli smo i u napadu na Afganistan, gdje su svi tražili bin Ladena iako su gotovo svi navedeni otmičari aviona imali državljanstvo Saudijske Arabije gdje su se i skrivali. Naravno, kasnije je otkriveno da je veći dio ‘otmičara’ živ, pa je izvješće FBI-ja proglašeno ‘manjkavim’ što nije spriječilo progon fantomskih samoubojica. Unatoč tome što je sam koncept ‘rata za mir’ nevjerojatno kontradiktoran i oksimoronski, svi ga vrlo rado spominju. Zanimljivo, službena definicija vojske je ‘stalna oružana snaga koja služi za osvajanje tuđih područja i zaštitu vlastite zemlje’ – no, što ukoliko postoji samo jedna svjetska država? Vjerojatno će ta prijetnja uvijek biti ‘unutarnja’, odnosno, vlastiti narod, a bez obzira na lobiranja za jednu svjetsku vojsku, sam naziv iste će u potpunosti izgubiti značenje koje je imao pri utemeljivanju.

9. Monetarno ropstvo

Začarani krug novac-banka-država-porezi-ljudi-novac stoljećima besprijekorno funkcionira uz protekcionizam političkih struja, a danas više nego ikada ljudi shvaćaju princip famozne ‘vladavine 1%’. Korporacije i banke preuzimaju interesnu sferu, a ljudi preko vlastitih leđa snose beskonačnu i sve težu krizu – upravo kako to i treba biti u jednoj ‘Orwellijanskoj’ državi. Tzv. ‘tent city’ tvorevine okružile su veće gradove diljem SAD-a, ljudi u Hrvatskoj nemaju čime platiti niti najosnovnije životne potrebe, ovrhama 10% ljudi ne može pristupiti računu, a sve Vlade i dalje pogoduju bankarskom sektoru. Problem protoka i regulacije novca došao je do točke usijanja, države nauštrb građana spašavaju banke koje su stvorile krizu dok je posve normalno da privatna banka tiska novac i zatim ga uz kamate posuđuje SAD-u i drugim državama. Bankari zauzimaju političke položaje tehnokratskim principom i bez demokratskih izbora, a profiti od ‘svega par milijardi godišnje’ postaju ‘nedovoljni’. Pojedinci poput Lloyda Blankfeina, tajkuna, predsjednika uprave i CEO Goldman Sachsa, izjavljuju da bi ‘ljudi trebaju raditi više i duže, uz manje plaće’, i sve se normalno prihvaća u medijima i mentalnom sklopu ljudi. Sada je jasno koliko nam je bliska izreka da su ‘najbolji robovi oni koji misle da su slobodni’.

10. Težnja ka federalizaciji kontinenata

Nekada su se skeptici podsmijavali ‘teoretičarima zavjere’ da bi svijet mogao postati jedna interesna sfera bez granica s jednom vojskom, vladom i vladarom. Jedan od argumenata bio je ‘prelijepa ideja koja stoji iza globalizacije’. Danas je poprilično jasno da uništavanje ‘pluća Zemlje’ – Amazone, iskorištavanje djece u ratovima i tvornicama, šovinizam prema ženama, rasama i narodima, kao i korporativno uništavanje malih trgovina i obrta zapravo ne predstavljaju taj lijepi globalizam nego nešto sasvim drugo. Stvaranje unija po svim kontinentima utrlo je put ‘totalitarističkom šuljanju’ – nitko ne bi pristao na prvotnu federaciju, no danas je ona puno prihvatljivija opcija. Nasmijani kritičari su do prije godinu dana tvrdili da je ‘apsolutno nemoguće da EU postaje federacija’, Ustav Hrvatske bi trebao braniti ulazak u nove SFRJ tvorevine, a mi opet svjedočimo tome da se ovako što zbilja događa. Jasno je da bi ovakvim ujedinjenjem kontinentalnih država uskoro mogli očekivati i potpuno brisanje suverenosti zbog još nepoznatog razloga, a za kojih 30-50 godina dočekat ćemo i jednu naprednu fašističku megadržavu, naravno – ukoliko se nešto radikalno ne promijeni.

Kao zaključak možemo navesti slaganje ili neslaganje s navedenim činjenicama i njihovom interpretacijom, a ukoliko zbilja želimo nešto i promijeniti, u ovom slučaju je potrebno slijediti riječi Mahatme Gandhija: ‘Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu’.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)