Henry Kissinger, treba li velikom masonu vjerovati pred kraj života ?!

Heinz Alfred Kissinger, rođen 1923 godine (dob 88) u Fürth, Bavaria, Njemačka - član Komiteta 300

Čak i najimućnije zemlje susrešće se sa oskudicom resursa. Svaka zemlja će morati  redefinirati svoje nacionalne prioritete. Prodor postojećeg međunarodnog financijskog sistema koincidira sa simultanim političkim krizama širom planete. Nikad se nije toliko transformacija dešavalo u isto vrijeme u toliko različitih dijelova sveta, i nikad rezultati promjena nisu bili globalno dostupni. Alternativa novom međunarodnom poretku je kaos.

Vrijeme u kojem živimo, postaje sve jasnije, jedno od onih posebnih razdoblja u kojima se povijest lomi i kreće neslućenim putem. Takvih sudbinski važnih desetljeća bilo je i ranije: četrdesete ili desete godine XX stoljeća, ili sredina XIX, ili kraj XVIII stoljeća… Naše vrijeme, međutim, ima i kvalitet više u odnosu na nabrojane periode: ulozi nikad nisu bili viši, povećani do krajnjih granica. Nikad, čini se, čovečanstvo nije posjedovalo više znanja, nikad na svijetu nije bilo više bogatstva, nikad čovek nije vladao nad više prirode; nažalost, ovo znanje, bogatstvo i vlast pokazali su se kao loš gospodar.

U svjetlu skorašnjeg summita u Copenhagen -u, na kojem će se udariti i formalni temelji novog svetskog poretka, prenosimo dio zapisa Henry Alfred Kissingera, njemačkog Židova koji je, još od doba predsjednika Nixon -a, jedan od stratega američke vanjske politike i čovjek čije se riječi  slušaju i sprovode u djelo, bilo da j to predsednik Nixon, glumac, saksofonista ili – crnac.

Tekst koji je pred vama napisan je početkom godine (2009.), a objavljen u New York Timesu.

Dok se nova američka administracija sprema da preuzme vlast, usred teške financijske i međunarodne krize, možda se čini se protivno intuiciji tvrditi kako uzburkana priroda međunarodnog sistema stvara jedinstvenu priliku za kreativnu diplomaciju. Ova prilika sadrži u sebi jednu, naizglednu kontradikciju. Na jednom nivou, financijski kolaps predstavlja veliki udarac za položaj SAD. Dok su se političke procjene Amerike često pokazale kao kontroverzne, američki recept za svjetski financijski red ostajao je, generalno, neupitan. Sada je opće rašireno mišljenje razočaranja načinom na koji su se SAD suočile sa krizom.

Suočavanje

Istovremeno, veličina debakla onemogućuje ostatku svijeta da se nastavi kriti iza američke predominancije ili američkih neuspjeha. Svaka zemlja će morati ponovo procjeniti vlastiti doprinos prevladajućoj krizi. Svaka zemlje će tražiti da se oslobodi ovisnosti, do najveće moguće mjere, do uslova koji su stvorili kolaps; istovremeno, svaka zemlja će morati  biti pod obavezom da se suoči sa realnošću da njene dileme mogu biti prevladane samo općtom akcijom.
Čak i najimućnije zemlje susrest će se sa oskudicom resursa. Svaka zemlja će morati redefinirati svoje nacionalne prioritete. Pojavit će se međunarodni poredak, ako sistem kompatibilnih prioriteta zaživi. Sve ovo će se katastrofalno poderati ako se razni prioriteti ne uspiju uskladiti.
 

 
Nadir postojećeg međunarodnog financijskog sistema koincidira sa simultanim političkim krizama širom planete. Nikad se nije toliko transformacija dešavalo u isto vrijeme u toliko različitih dijelova sveta, i nikad rezultati promena nisu bili globalno dostupni, putem trenutne komunikacije. Alternativa novom međunarodnom poretku je kaos.
Financijska i politička kriza su, u stvari, blisko povezane, dijelom pošto se, tokom perioda izobilja, otvorio procjep ozmeđu ekonomske i političke organizacije svijeta. Ekonomski svijet je u tom periodu globaliziran. Njegove institucije dobile su globalni dohvat i operirale su po načelima koje su se podrazumijevale samoregulirajuće globalno tržište.

Red

Financijski kolaps ogolio je ovu iluziju. On je pokazao odsustvo globalnih institucija koje bi ublažile udar i preokrenule trend. Neizbežno, kada su se javnosti u raznim zemljama okrenule svojim nacionalnim političkim institucijama tražeći odgovore, to je bilo motivirano uglavnom domaćim političkim ciljevima, a ne razmišljanjem o svjetskom poretku.

Svaka veća zemlja je pokušala rešiti svoje neposredne probleme uglavnom sama, i da ostavi zajedničku akciju za kasnije vrijeme, kad kriza ne bude u ovolikoj meri. Pojavili su se takozvani „paketi prve pomoći“ na zasebnim, nacionalnim osnovama, i to je uglavnom napravljeno tako da se mijenjao naizgled neograničen vladin kredit za domaći kredit koji je i napravio debakl – i dosad je ovo uglavnom stišalo početnu paniku.

Međunarodni red neće postojati ni na političkom ni na ekonomskom polju dok se ne pojave opća pravila po kojima će zemlje moći da se orijentiraju.
U krajnjoj liniji, politički i ekonomski sistemi mogu se harmonizirati samo na dva načina: kreiranjem međunarodnog političkog regulatornog sustava sa istim dometom kao i u svijetu ekonomije, ili sužavanjem ekonomskih jedinica na veličinu kojom mogu upravljati postojeće političke strukture, što bi dovelo do novog merkantilizma, možda regionalnih jedinica.

Daleko najpovoljniji ishod je globalni sporazum nalik Breton-Woods (od ovoga će se neko sigurno uplašiti). Uloga SAD u ovom poduhvatu biće odlučujuća. Paradoksalno, američki uticaj biće veliki u poređenju sa skromnošću našeg držanja; moramo promjeniti princip pravičnosti koji je karakterizirao previše naših akcija, pogotovo od raspada SSSR.

Taj prvobitni događaj i period koji je usljedio – period skoro neprekinutog globalnog rasta doveo je do toga da previše njih izjednači svetski poredak sa prihvaćenjem američkog dizajna, uključujući i naše domaće preferencije.

Nada

Rezultat ovoga je bio jedna vrsta inherentnog unilateralizma – što je standardna primedba europskih kritičara – ili postojan način konzultacije kroz koje su nacije pozivane da uđu u međunarodni sistem i da dokažu svoju spremnost prihvatajući američke preporuke. Još od inauguracije predsednika John F. Kennedy -ja prije pola stoljeća, nije neka administracija ušla u kabinet sa ovakvim rezervarom očekivanja. Bez presedana je činjenica da su svi glavni igrači na svjetskoj sceni javno pokazali svoju želju da se transformacije koje je nametnula svjetska ekonomska kriza naprave u suradnji sa SAD.

Izvanredni uticaj predsjednika Obame na maštu čovječanstva je važan element u stvaranju novog svetskog poretka. Ali ovo definira priliku, a ne smjernicu. Najveći izazov je uobličiti zajednički interes većine zemalja i svih većih zemalja kad je riječ o ekonomskoj krizi, zajedno sa zajedničkim strahom od džihadističkog terorizma…u zajedničku strategiju ojačanu shvaćanjem novih pitanja, kao što su proliferacija, promjena energetskog sistema i promena klime koji se ne dopuštaju riješiti na nacionalnoj ili regionalnoj razini.

Nova administracija ne može napraviti veću grešku nego da se uzda u svoju početnu popularnost. Raspoloženje za suradnju koje trenutno postoji mora se kanalizirati u veliku strategiju koja ide iznad kontroverzi skore prošlosti.

Optužba za američki unilateralizam postoji, u stvari, osnova; ona je, takođe, postala alibi za glavno euvropsko neslaganje sa Amerikom: da se SAD još uvek ponaša kao nacionalna država koja može tražiti od svog naroda da se žrtvuju radi bolje budućnosti, dok je Europi, koja se nalazi između napuštanja svojih nacionalnih okvira i političkog supstituta, koji još nije postignut, mnogo teže da od ljudi traži odlaganje dobrobiti za neko buduće vrijeme.

Zbog ovoga je ona i usredotočena na „meku“ moć. Većina atlantskih kontroverzi su bile vitalne, i na marginalan način proceduralne; bez obzira na to koliko su intenzivni bili razgovori, konflikt bi uvek postojao. Atlantsko partnerstvo će u budućnosti mnogo više zavisiti od zajedničke politike, nego od dogovorenih procedura.
 
 
(Henry Kissinger član masonskog Komiteta 300, New York Times 2009./preveo:nsp)