1941. SE PONAVLJA? Zbog čega se Merkel udružila sa Amerikancima i okrenula protiv Rusije?

Ima nešto trulo u našoj Europi. To svi osjećaju. I svi se, onoliko koliko mogu shvatiti, pripremaju za nešto loše što se uskoro treba dogoditi

Tijekom proteklih sto godina, loše se zaista dva puta događalo – u vidu dva općeevropska rata koji su potom postali i svjetski. Nadam se, čak vjerujem, da danas nitko u Europi (ne znam kako stvari stoje iza oceana) ne želi takav izlaz iz krize.

Ali, zašta se to onda pripremaju, kakav ishod čekaju i priželjkuju.

Odavno je jasno da su se srušili snovi o općeevropskom domu (ne bez pomoći onih kojima općeevropski dom nije bio potreban). Sada se čak ni takva retorika više ne može čuti. A po šavovima puca sama Europska unija koja je mnogima izgledala kao neoboriva tvrđava suvremene europske civilizacije, pogotovo što je bila zaklonjena američkim NATO-vskim štitom.

Prije samo deset godina, ama kakvih deset – prije samo pet godina, kada su neki promatrači, govorili su da će se Europska unija raspasti – nazivali su nas ili neznalicama ili provokatorima. A zar sada u svakom dijelu Europe upravo o tome ne govore? Sa koje govornice se o tome – uključujući i službene – više ne raspravlja?

Situacija u današnjoj Europi (treba imati u vidu da ona nije isto što i EU, iako Bruxelles, London, Berlin i Pariz pokušavaju to ignorirati) može se opisivati ​​nadugo i naširoko. Nažalost, samo u bojama i tonovima koji izražavaju zabrinutost.

Što je glavni problemi Europe (kao kontinenta i civilizacije) danas?

Ovo se pitanje ne tiče ekonomskih problema i sličnih važnih gluposti, nego četiri fundamentalne okolnosti:

Prva: europska civilizacija (u njenoj EU-varijanti) postaje sve manje europska.

Druga: Europska unija smatra Europom samo sebe i nastavlja ignorirati pravo Rusije (ne samo njezino, ali njeno u prvom redu) da ne dijeli takozvane europske vrijednosti u njihovoj briselskoj interpretaciji, pravo da ima vlastitu predodžbu o svojoj sadašnjosti i budućnosti. Tim prije što EU poriče pravo Rusije da vodi vlastitu, neovisnu od Washingtona i Bruxellesa vanjsku i čak unutarnju politiku.

Treća: politička Europska unija pretvorila se u potpunog vazala SAD.

Četvrta: ni zajedno sa SAD, a pogotovo bez njih – Europska unija više nije dominantni igrač u svijetu. A sama SAD sve brže gube ulogu globalnog hegemona.

Bravurozne izjave Washingtona (o tome da je nekoga izolirao, da je nečiju ekonomiju razbio u paramparčad), čuju se i dalje, naravno, ali nema sumnje da Sjedinjene Države – koje brižljivo i svakodnevno nadziru da se slučajno antiruski žar Europske unije ne ohladi – tako grade svoju strategiju za budućnost, rukovodeći se ne samo fantazijama o vlastitoj ekskluzivnosti nego i realnim procjenama i računicama.

Glavna računica je, po mom mišljenju u tome da se SAD već pripremaju za raspad Europske unije i da su zato već preispitale svoj odnos prema ulozi Njemačke u budućoj “raspadnutoj Europi” i svoj odnos, samim tim, prema zadaćama NATO pakta čiji je realni borbeni potencijal – ako se iz njega isključi vojna moć samih SAD – jednak približno ratnom potencijalu sadašnjih oružanih snaga Ukrajine.

Ono što se izdogađalo s Ukrajinom u ovom smislu je vrlo indikativno. Jer, zbog čega su Europljani potpalili tu zemlju koja je i onako pod svim svojim predsjednicima, bili oni izabrani u prvom ili u drugom krugu, ili čak u trećem, stalno obmanjivala Rusiju? Zar je Europljanima bio potreban Sevastopolj – kao vojno pomorska baza?

Naravno da nije. Bio je potreban samo Amerikancima …

I uopće, čudno držanje Europske unije i čelnika njenih pojedinih zemalja, pa i europskih medija povodom Ukrajine, može se objasniti ili kolektivnim suicidnim pomješavanjem ili postojanjem nekog dalekosežnog cilja koji je skriven i od samih Europljana.

U vezi s ovim, najvažnije je obratiti pažnju na držanje Njemačke i njenog sadašnjeg kancelara gospođe Merkel.

Kao što se zna, NATO su Amerikanci formirali da bi SAD bila u Europi, Rusija (prvobitno – SSSR) izvan Europe (ovoliko o zapadnoeuropskim i gorbačovljevskim maštarijama o općeevropskom domu), a Njemačka – pod Europom.

Imenovanje ove formule pripisivano je raznim ljudima, ali njen sadržaj nitko nije osporavao.

Anglosaksonci su se uvijek bojali Njemačke (Hitlerova Njemačka je taj strah samo potvrdila), pa zbog toga tijekom svih poslijeratnih godina nisu htjeli nikakvo drugo jačanje Njemačke osim ekonomskog.

Sa ništa manjim zaziranjem se prema Njemačkoj uvijek odnosila i Francuska.

Međutim, još više su se europski anglosaksi (Velika Britanija) i Francuska uvijek pribojavali saveza Njemačke i Rusije. Iz ta dva razloga – Njemačka je (uz pomoć NATO) uvijek morala biti “pod Europom”, a Rusija “izvan Europe”.

Ali, povijest je krenula drugim putem. Još u sovjetskim vremenima je Bonn uspostavio isuviše dobre (po mišljenju Amerikanaca i Engleza) odnose s Moskvom. A poslije ujedinjenja Njemačke koje se dogodilo uz pomoć Moskve i unatoč željama Pariza i Londona, odnosi Njemačke i Rusije postali su opasno dobri za Washington.

Kancelar Schroeder imao je mnogo problema zbog svog dobrog odnosa prema Rusiji. Merkel, koja ga je naslijedila, u prvo vrijeme je nastavila politiku izvođenja Njemačke na globalnu političku razinu uz pomoć, pored ostalog jačanja ekonomskog i političkog saveza s Rusijom.

Što se dogodilo s kancelarkom Merkel tijekom posljednjih godinu i pol – možemo samo dugo nagađati, ali je rezultat te metarmofoze nesumnjiv.

Merkel je, unatoč željama mnogih njemačkih političara i biznismena, postala faktički glavni oponent Moskvi i osobno Putinu, s kojim ranije samo što nije bila u prijateljstvu.

Naravno da u toj metamorfozi kancelarke, koju su Amerikanci prisluškivali, ima i nešto osobno. Ali, u politici osim biča obvezni su i medenjaci.

Ako je prolaznim političkim figurama poput Porošenka moguće davati keksiće u dozama u kojima se daju lijekovi, takvom političkom teškašu kakava je Merkel, premijera zemlje koja je, makar preko financija, hegemon suvremene Europe (pored Velike Britanije koja nikada i nigdje neće otići od SAD) kojoj je potreban pravi medenjak. A drugih neovisnih igrača u Europi više i nema.

Eto zbog čega su, po hipotezi, SAD i Njemačka pod rukovodstvom Angele Merkel započele frontalnu ofenzivu protiv Rusije – političku, gospodarsku, informativnu i psihološku. I povijesnu.

Koristeći komplekse europskih zemalja, koje su bile u hitlerovskoj koaliciji i potomke kolaboracionista, koji su vjerno i po svojoj volji služili nacistima, bilo je odlučeno da se Rusija kao nasljednica Sovjetskog Saveza liši povijesnog i moralnog prava da bude zemlja pobjednik u Drugom svjetskom ratu, pa i više od toga – zemlja koja nije samo dala odlučujući doprinost razbijanju nacističke Njemačke, nego i zemlja koja je zajedno s ostalim državama – pobjednicama opredijelila cijelu konstrukciju današnjeg ustrojstva svijeta i njegove ključne institucije – Organizacije Ujedinjenih Naroda.

Nekome se može čini da takve političke marionete poput Jacenjuka i Shetinaa pričaju tek neke svoje budalaštine o Drugom svjetskom ratu – iz neznanja ili u svojoj antiruskoj jarosti. Ali ne, te stvari stoje ozbiljnijo.

Kao i uvijek, dvorskim ludama se dozvoljava da izgovaraju ono o čemu će potom početi govoriti kraljevi.

Sve u svemu, hipoteza je, da ponovim, ova: SAD prognozira raspad Europske unije. Zato im je potreban novi gazda nove Europe koja će nastati na ruševinama “europskih snova”.

Englezi sa svog otoka tu ulogu ne mogu igrati. Francuzi, sa svim karikaturistima i “Mistralima” kojima se ne zna gazda – također. Zato ostaje – Njemačka.

Nju sada više nije potrebno obuzdavati pomoću NATO-a, nju treba usmjeriti protiv Rusije. Naravno, i obećati joj nešto što na desetljeće može posvađati Rusiju i Njemačku, nešto što gospođi Merkel osigurava lovorike koje neće biti manje od počasti koje je dobio ujedinitelj Njemačke Helmut Kohl.

Prvi plijen je – Ukrajina, nad kojom će političku kontrolu ipak ostvarivati ​​Washington. Ali, ekonomska će biti prepuštena Berlinu.

Drugi plijen treba biti – Kalinjingradska oblast.

Eto objašnjenja zašto Jacenjuk i ostale prolazne figure počinju razmišljati o tome da je “Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu i Njemačku” u vrijeme Drugog svjetskog rata. Zasad im u tome konkuriraju Poljaci, ali teško da će oni nešto proslaviti o Kalinjingradskom području, jer bi se u tom slučaju otvorilo pitanje čija je cijela Istočna Pruska.

Nije obavezno da Poljaci budu upućeni baš u sve, zato – neka malo rade na golom entuzijazmu. Nije grijeh iskoristiti tuđu glupost.

Ovo bi značilo da se strategija SAD u Europi kardinalno izmijenila.

Diktator (u civiliziranom smislu, razumije se) za cijelu Europu i glavni saveznik SAD poslije raspada Europske unije treba postati Njemačka. Njemačka država na koju je “invaziju izvršila Rusija” je tako dobila perspektivu “vraćanja iskonski njemačkih zemalja”, a Rusija treba u zapadnim udžbenicima povijesti postati glavni vinovnik Drugog svjetskog rata.

Tko je rekao da se povijest ne smije pisati iznova? Ona se može i prekrajati, što se pred našim očima upravo i događa. Čak prilično uspješno. Jer, slobodna i prosvijećena Europa šuti, a SAD i Njemačka su u akciji.

Ko im se suprotstavlja?

Samo Rusija.

Uistinu, sve liči na 1941. godinu …
 
 
(fakti/uredio i preveo:nsp)