POVIJEST SE PONAVLJA NAKON 100 GODINA: Kako se uništava besplatno zdravstvo bez kojeg su milijuni umirali

Privatizacija zdravstva je korak prema poskupljenju zdravstvenih usluga. Liječenje će u skoro postati samo povlastica bogatih, a siromašni, ukoliko žele zdravstvenu skrb, morati će poštivati radikalne i ekstremne uvjete koje će nametnuti korporacije zdravstva. To je naravno još jedan korak prema depopulaciji…

Britanski nacionalni zdravstveni sustav najstariji je i najveći sistem koji se financira novcem poreznih obveznika. Ustanovljen 1948. godine bio je stub poslijeratne socijalne države blagostanja. Danas se taj sustav suočava sa sve bržom privatizacijom što dovodi do toga da si samo oni najbogatiji mogu priuštiti kvalitetnu i pravovremenu zdravstvenu uslugu.

Ubrzo se ispostavilo da iza političara i stranaka koji zagovaraju privatizaciju zdravstvenog sustava stoje isti donatori koji financiraju i privatne zdravstvene ustanove, no oni u tome ne vide ništa sporno, jer će privatizacija, kako tvrde, dovesti do velikih ušteda i veće učinkovitosti zdravstvenog sustava.

Privatizacija nacionalnih zdravstvenih sustava nije pitanje koje muči samo Veliku Britaniju, već i sve ostale suvremene zemlje poput Hrvatske koje pokušavajući krpati rupe u nacionalnim proračunima zbog vlastite nesposobnosti, udaraju po najslabijima – siromašnima i bolesnima.

Britanski The Guardian donosi odličnu analizu i usporedbu britanskog zdravstvenog sustava prije i poslije uvođenja svima dostupnog besplatnog zdravstva. Potresnu priču iz osobnog života iznio je Harry Leslie Smith, 91-godišnji autor knjige “Harry’s Last Stand” koji vrlo emotivno opisuje život i prava ljudi prije i poslije Drugog svjetskog rata i koja bi današnjoj generaciji, a posebno političarima, trebala pokazati što nas povijest može naučiti i kako danas utjecati na bolje sutra.

U tekstu za The Guardian posebno se osvrnuo na nacionalni zdravstveni sustav koji se nakon toliko godina vraća u grozna vremena njegove mladosti.

Siromašni su umirali u teškim mukama jer nisu imali novca za lijekove

Harry Smith rođen je 1923. godine u Engleskoj. Njegov otac bio je rudar pa je čitava njegova obitelj živjela u velikom siromaštvu u Barnsleyu. U doba velike ekonomske krize bili su okruženi jednako tako gladnim ljudima, a gradom su vladali nemiri i prljavština.

Bilo je čudo što je uopće doživio svoj treći rođendan kad nije bilo bolesti koja ga zaobišla – od gripe, kolika, raznih upala i infekcija. U to doba zdravstveni sustav nije postojao za siromašne građane. Doktore i liječenje si nisu mogli priuštiti jer su jedva imali za krov nad glavom. Život tada nije bio lagan, nakon rata pojavila se španjolska gripa koja je ubila sto milijuna ljudi.

U trošnoj i tijesnoj kući živjela je i Harryjeva najstarija sestra Marion koja je već s četiri godine oboljela od tuberkuloze, tada vrlo česta bolest među najsiromašnijim stanovništvom. Marion se razboljela jer su njihovi roditelji bili prisiljeni zajedno s obitelji živjeti u rudarskom naselju prepunom različitih bolesti nakon Prvog svjetskog rata. Iako su kasnije preselili, za Marion je bilo prekasno. Tuberkuloza je napredovala do njezine kralježnice zbog čega je postala paraplegičar.
 

 
Posljednjih 12 mjeseci njezinog života, u potpunosti je ovisila o majci koja ju je morala hraniti, kupati i oblačiti. Tada nije postojao nacionalni zdravstveni sustav – ili imaš novac za platiti si lijek ili ga nemaš i boriš se da se izliječiš bez ičega. Jedina nada za ikakvu medicinsku njegu bila je ustanova za siromašne pacijente.

Iako je Marion trpjela ogromne bolove, bila je tiha, kao da je čekala smrt. Imala je samo deset godina, a osuđena na vječno nepomično ležanje u krevetu i bolove. Njezino stanje postajalo je sve gore, a bolovi sve jači. Tresla se i plakala, a u najtežim danima morali su je i vezati. Roditelji su na kraju bili prisiljeni Marion odvesti u lokalnu ubožnicu. U tim ustanovama bili su smješteni ljudi koji se nisu mogli uzdržavati, siročad i teško bolesni ljudi. U neljudskim uvjetima samo su čekali smrt. No i ti uvjeti bili su bolji od uvjeta koji su joj mogli pružiti roditelji.

Harry nije znao da će 1926. zadnji put vidjeti svoju sestru dok su je odvozili u tu ustanovu. Mjesec dana kasnije Marion je umrla. Njezino mrtvo tijelo zakopano je u jamu s neoznačenim grobom, zajedno s još desetak drugih zaboravljenih žrtava neimaštine. Njezini roditelji nisu imali ni sliku svoje kćeri, a kamoli dovoljno sredstava za dostojanstven pokop.

Za ostatak svijeta kao da nije ni postojala, ali za Harryjevu obitelj veliki ožiljak na srcu. Njihov otac više nikad nije spomenuo njezino ime jer je samog sebe krivio za njezinu smrt, a majka je često zazivala njezino ime govoreći da ih sve čeka slična smrt ako se nešto ne promijeni.

Privatizacija zdravstvenog sustava vraća nas stotinu godina unazad

Dvadeset godina kasnije, 1948. formiran je britanski nacionalni zdravstveni sustav kada je Harry po prvi put u životu otišao kod doktora koji mu je dao antibiotike čime se izliječio od bronhitisa. Besplatno.

Besplatni nacionalni zdravstveni sustav bio je transformacijski pomak prema boljitku čitavog društva. Za Harryja bio je to prvi korak na putu socijalne države blagostanja. Zbog toga je danas teško slušati političare, ponosne vlasnike zdravstvenog osiguranja i dionica u privatnim klinikama, koji tvrde da zdravstveni sustav treba reformu. Oni su baš poput nekadašnjih kradljivaca iz engleskih rudnika. Ta reforma uništit će zdravstvo, a zagovaraju je političari koji od toga imaju osobnu korist.

Prijedlozi idu toliko daleko da čak zagovaraju kupnju višem mjesta na listama čekanja, sve pod okriljem nacionalnog zdravstveno sustava. Političke stranke koje se zalažu za privatizaciju zdravstvenog sustava financiraju isti oni ljudi koji financiraju privatne klinike. Gdje je tome kraj? Hoće li si ponovo samo oni dovoljno bogati moći priuštiti zdravstvenu uslugu, a siromašni umirati jer nemaju novca? Hoćemo li ponovo kupovati zdravlje?

“Ponekad zamišljam kako bih svojoj sestrici Marion objasnio da smo izgradili predivni socijalni sustav koji štiti siromašne, osigurava na poslu, čuva njihovo zdravlje, podržava ih kad im sreća okrene leđa – sve kako bi ih jednog dana gledao kako ubrzano uništavaju što je naše društvo gradilo generacijama. Zamišljam što bih rekao, ali ne mogu pronaći prave riječi”, zaključuje Harry.
 

 

 
(index,youtube.com/uredio:nsp)