NAKON RASPADA JUGOSLAVIJE: ‘Moja domovina zemlja je laži, prijevara i krađe…’

Spisateljica Rumana Bužarovska pojašnjava trenutačno stanje u Makedoniji, ali i zašto Hrvatska i Makedonija imaju dobre odnose

Iz svog druženja s Rumenom Bužarovskom na ovogodišnjem Bookstanu u Sarajevu Lana Bastašić je poslije skribomanski objavila anegdotu o nekakvom gostu Bookstana koji ih je presreo na ulici kako bi im objasnio da je majčinstvo najveličanstveniji identitet žene. Pa bi, rekao je i to, volio čuti da se i književnice zalažu za to.

Opisala ga je kao “cijelog u laktovima, zabrinutim obrvama i ‘dobrim namjerama’” te pomislila da naprosto nije mogao više pogriješiti nego tako uletjeti njima dvjema.

Očito joj je bilo urnebesno do koje mjere čovjek nije razumio da je uletio književnicama feministkinjama.

“Ona ga gleda kao da računa u koliko bi pokreta mogla da mu polomi kičmu, a on nastavlja: ‘Jer ove današnje moderne žene iz razvijenih društava koje samo žele karijeru i ne žele biti majke… Nije to dobro’. Opet laktovi, opet obrve, opet zabrinutost za naše uteruse. Rumena ga pogleda tim svojim očima smorene Valkire i kaže mu glasom koji je za oktavu dublji od njegova:…”

Zanima me, dakle, što ste mu rekli i kako je išla anegdota?

Taj dan je Lana nastupala na panelu i, kako to obično biva na festivalima ili konferencijama, bila je jedina žena, pa je, hvala Bogu, iskoristila priliku da malo progura i neke feminističke teme. Nakon tog panela Kristina Ljevak vodila je sa mnom diskusiju o mojoj novoj zbirci, nakon čega smo Lana i ja krenule na ručak. Dvadesetak metara nakon što smo izašle iz kina Meeting Point, stale smo dinamično razgovarati o menstrualnim čašicama.

No razgovor o menstruaciji i o koristi menstrualne čašice prekinuo je taj gospodin. Ispričao nam se što nas prekida, potom je pohvalio naše nastupe, naglašavajući da je uživao u razgovorima i da se slaže s onim što smo govorile, ali bi htio, ako smije, samo ako smije, dati nam savjet. Bila sam sigurna da smo i Lana i ja pomislile isto – još jedan muškarac koji nas, pod A, prekida i, pod B, govori nam kako bismo nešto trebale činiti.

Ne mogu vam opisati koliko mi se to često događa. Nije slučajno nastao izraz ‘mansplaining’, koji smo na makedonski preveli kao ‘mažjasnuva’. Pritom je bio vrlo fin, pa zapravo dandanas ne znam je li nas samo zajebavao ili je bio ozbiljan. Predstavio se, naime, sad se ne sjećam točno, kao ‘neuki’ ili tako nešto ‘bosančeros’, i to je non-stop ponavljao dok nam je gurao svoju poantu, a to je da bismo ja i Lana trebale naglasiti bitnost majčinstva u ulozi žene.

U današnjem svijetu se, tvrdio je, majčinstvo zapostavlja, žene ne žele rađati i radije imaju kućne ljubimce. Govorio je da zbog toga što se naše emancipirane žene tako ponašaju, sad, eto, rađaju migrantkinje i tako polako okupiraju svijet. Nekoliko puta sam mu rekla: ‘Mi smo te žene’, te o kojim on priča, ali njemu to ništa nije značilo i nije prestajao brbljati dok smo stajali na raskrižju. Brbljao je i ispričavao se. U jednom trenutku Lana ga je pitala je li očinstvo najvažnija uloga jednog muškarca.

Na to se malo zbunio jer se htio prikazati kao savršen otac, ali je nekako uspio zaključiti da muškarac mora raditi kako bi uzdržavao obitelj. Stajala sam tamo istodobno i nervozna i radoznala jer s Lanom mi je bilo zanimljivo, a nekako je bilo i baš dobro da nam je ovaj debil ilustrirao sve ono o čemu ja i ona često govorimo. Nije bitno je li mu bio cilj uvrijediti nas ili ne, činjenica je da se, da su ulicom prolazili Marko Tomaš i Faruk Šehić, sigurno ne bi usudio prići im i prekinuti ih kako bi im pričao da oni nešto trebaju raditi.

U svakom slučaju, kad smo drugima kasnije pričale što nam se dogodilo, govorili su nam: pa zašto niste ovo, zašto niste ono, klasika, jer netko uvijek zna bolje od nas, i uvijek smo nekako krive. Krive smo ako ga odjebemo, krive smo ako ga poslušamo. Žene smo, krive smo.

Na tom Bookstanu imali ste promociju zbirke priča ‘Nikuda ne idem’. U nekima od tih sedam priča brutalno ste se obračunali s junakinjama. S, primjerice, Svjetlanom u ‘Vazi’, koja od nekog trenutka odbija zatomiti ijednu od svojih frustracija, ili posebno u ‘Osmome martu’, gdje Vesnin alkoholizam eskalira u društvenu disfunkcionalnost, što usput raskrinkava i neke sfere aktivističkih masovki i blaziranost diplomatskog zbora sa Zapada. Odakle potreba da pišete o ženama koje je život pregazio na ovaj način?

O ženama imam potrebu pričati jer se o nama ne priča puno i zato što u književnosti dominiraju priče o muškarcima. To sam više puta rekla, pa se ne bih htjela ponavljati. Ali pišem i o pregaženim muškarcima. Naslovna priča iz zbirke ‘Tu sam. Nikuda ne idem’ točno je takva. Jednom prilikom mi je jedan dragi prijatelj rekao kako jedva čeka da napišem nešto o muškarcima, pa, evo, tu priču sam intimno posvetila toj poruci.

Kako god, da se vratimo na to što ste me pitali. Odgovorit ću vam jednom poznatom paralelom. Naime, u Hrvatskoj se Carver puno čitao i obožavao (kod nas nije nikada dobio takav status, pa ljudi ga čak i ne znaju), pa ću, evo, uzeti primjer iz njegovih priča. Carver piše o pregaženim muškarcima jer njih dobro poznaje. Kod njega su rijetko protagonisti žene i rijetko priča iz ženske perspektive, a kad to i čini, meni je neuvjerljiv. Ali ne mislim da je to neobično, da bi ljudi razmišljali zašto on piše o pregaženim muškarcima, kao i njegov prethodnik Hemingway.

On piše o onome što zna i što poznaje, o muškarcima, na koje se u društvu i u književnosti gleda kao na, naprosto, ‘ljude’, za razliku od žena. Evo, tako i ja pišem o ženama. To radim i svjesno jer nastojim promovirati ženske priče. A pregažene su zato što se književnost najčešće ne bavi srećom.

Zašto na toliko mjesta u ovoj knjizi, u većini priča, imate likove Makedonce, Makedonke koji su se odselili na Zapad, od SAD-a do Australije? Sukobljavate li njihov život sa životom onih koji su ostali ili…? O čemu je riječ?

Godinama promatram odnos onih koji su otišli prema onima koji su ostali, a i obrnuto. Ekonomska migracija kod nas, kao i kod vas, značajna je tema. Nismo imali popis više od 10 godina, ali se navodi zabrinutost da nam se stanovništvo jako smanjilo jer su mladi pobjegli iz Makedonije. Odlazak iz zemlje je prerastao u trend, u kliše: život je drugdje uvijek bolji nego život ovdje, čak i kad nije tako.

Promatrala sam kompleks inferiornosti ljudi koji su ostali, kompleks superiornosti onih koji su uspjeli, onda osjećaj neuspjeha kod onih koji su se vratili. Pisala sam o nostalgiji, koju sam više puta sama osjetila i koja stvarno boli. Zanimao me ponizan osjećaj Makedonaca pred strancima, njihovo ‘gostoprimljivo’ ponašanje koje je zapravo samo želja da se dopadnu nekome kojega oni smatraju boljim.

U ‘Napomenama’ u svojoj novoj knjizi popisali ste u kojim su sve mjestima/gradovima nastale ove priče. Čisto lokalpatriotski zanima me koja je od ovih priča nastala u Splitu i je li taj grad ikako utjecao na to?

Sjedeći ispred hotela Bellevue u Splitu, čula sam razgovor bake sa svojom unukom koja je došla u posjet iz inozemstva. Govorila je unuci na lošem njemačkom: ‘Dajne mama hat ajne mama. Di ist di Mira’. Unuka ništa nije razumjela. Onda je baka kupila njoj i drugoj, starijoj unuci koja se je došla poslije, nekoliko slatkih pića, kao što rade roditelji koji rijetko viđaju svoju djecu: obasipaju ih masnom hranom i umjetnim napicima.

Tako mi se u Splitu stvarala ta ideja da bih htjela pisati o odlascima, o praznoći. Bila sam u siječnju. Grad je bio prazan. Noću sam u Dioklecijanovoj palači snimala odjek svojih koraka. U dnevniku sam napisala da je to grad ljudi koji razgovaraju sami sa sobom.

Koliko primjećujete da se posljednjih godina mijenja taj grad, u smislu utjecaja turboturizma, nove konzervativnosti i nacionalizma? Koliko primjećujete da se u tom smislu promijenila Hrvatska?

Često dolazim u Hrvatsku, ali to ne znači da mogu objektivno procijeniti situaciju i promjenu koja se meni čini negativna u smislu regresije prema nazadnim vrijednostima poput nacionalizma i vjere. Imam dojam da Hrvatska, kao i BiH i Srbija, još živi u nekom ratnom stanju. A Split – to je neobičan grad.

Boravila sam tamo mjesec dana kao rezidentni pisac, odnosno spisateljica (Udruga Kurs), kao što sam rekla, u siječnju, kad je grad djelovao kao filmske kulise – grandioznost koja se nikako ne uklapa sa sadržajem. Na mojem čitanju pojavio se čovjek koji mi je pristupio nakon nastupa kako bi mi nešto objasnio, poput onog tipa u Sarajevu na Bookstanu. Htio mi je reći što ustvari znači moje ime, da to znači da mi netko sere na glavu, rekao je.

Pa je onda počeo mijenjati glagol ‘se rumeni’ – ja se rumenim, ti se rumeniš… ‘oni – one – ona se-ru-mene’, poentirao je. Jedan lokalac s kojim sam se malo družila pokušavao me uvrijediti time što je govorio kako mi je ime kao sa sela, a onda me pitao osjećam li se sad kad sam u Hrvatskoj kao da sam u naprednijoj civilizaciji.

Nemam riječi. Ali, istina, u Splitu je danas stvarno lako spotaknuti se na uvrnutog tipa. No idemo na trenutačnu politiku u Makedoniji. U svibnju se navršilo već dvije godine od pada s vlasti VMRO-DPMNE. Kako je tih 11 godina izgledalo, svima je više-manje jasno. No što mislite koliko će Makedoniji trebati da se kao društvo oporavi od toga?

Dugo, i ne znam hoće li se ikad oporaviti. Mi smo jako disfunkcionalni. Nemamo tradiciju funkcionalnosti, nikad nismo bili više od onoga što jesmo. Kod nas vladaju laž i krađa. Ljudi smatraju da su pametni ako te uspiju prevariti.

Takvoj logici odgaja se već u školama: nemoj učiti, samo prepiši i nađi vezu za radno mjesto na kojem ništa nećeš morati raditi. Ljudi idu na posao pijani. Mi smo baš slatka mala i gadna zemlja koju volim.

Posljednjih mjesec dana iz Skoplja su stizale vijesti prvo o ruskim pranksterima koji su Zorana Zaeva ‘digli na foru’, a potom i o videosnimci iz afere Reket, nakon koje su čak i pojedini izrazito nacionalistički mediji iz Srbije imputirali makedonskom premijeru umiješanost u skandal. Što se to trenutačno događa u Makedoniji?

Ne mogu vam objasniti što se točno događa jer će, dok se ovaj intervju objavi, stanje već biti drukčije. Ali objasnit ću vam što se događa u ovom trenutku. Prije pada VMRO-a, kad se otkrilo da su se prisluškivali telefonski razgovori, formirano je Specijalno tužiteljstvo, koje se trebalo obračunati s kriminalom povezanim s tim razgovorima. To Specijalno tužiteljstvo bilo je nada Šarene revolucije: u tužiteljstvu su bile tri žene koje je BBC nazvao ‘Charliejevi anđeli’.

Glavna tužiteljica bila je Katica Janeva, sredovječna blaga udovica iz Đevđelije, bez nekakvog posebnog ugleda. Obećali su nam da će kriminalci završiti u zatvoru i da će narod dobiti natrag ukradeni novac.

Pa ništa… Svi slučajevi stoje u mjestu i samo je nekoliko ljudi završilo u zatvoru. No eto, doznali smo prije tjedan dana da je naša specijalna tužiteljica ustvari ucjenjivala i reketarila kriminalce koje je optuživala, s jednim bizarnim likom, Bokijem 13, TV voditeljem s ogromnim silikonskim usnama, Luis Vuitton torbama, srpskim naglaskom i turbofolk imidžem, koji je sad u zatvoru.

Naša vlada je na odmoru i ignorira skandal, a Katica je na slobodi. Tko zna što će se još dogoditi. Svaki dan jedan talijanski desničarski portal servira nam prisluškivane razgovore na kojima se čuje kako Boki 13 s Katicom dogovara milijunske iznose kako optuženi kriminalac ne bi išao u zatvor.

U jednom od ranijih intervjua za Express zafrkavali ste se na račun toga da ‘hrvatska publika u vašoj prozi osjeća toplinu makedonskog sunca, miris zrelog patlidžana, gravče na tavče, ‘Jovano, Jovanke’’, što je u tom kontekstu bilo urnebesno cinično. Hrvatska, čak i ovako desna i pod plimom konzervativnosti, međutim, Makedoniju dobrim dijelom doista tako osjeća. Kako tumačite taj vječni status Makedonije kao ‘naše egzotike’ na prostoru bivše Jugoslavije?

Nismo susjedi, na jugu smo, imate dojam da je kod nas toplo, da dobro pjevamo i da su nam paprike i patlidžani ukusni. Nismo imali rat i ne znate puno o nama jer smo predaleko. Mi smo neka vaša slatka provincija s kojom se ne možete posvađati.

(express.hr)