Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » ISPUNJENJE SNA: Hrvatska se približila svom uzoru – još malo pa ćemo napokon živjeti kao Amerikanci!

ISPUNJENJE SNA: Hrvatska se približila svom uzoru – još malo pa ćemo napokon živjeti kao Amerikanci!

merika-rvatskaVražja je globalizacija, kao i svaka priča, ima lice i naličje, sve je lijepo dok je dobro, a kad se preokrene novčić, onda se češka po glavi i pita što se tu desilo

Nije lako ni narodu očeva globalizacije. Tako je američki magazin “The Atlantic” zaključio nezgodnu stvar analizirajući cijene i život Amerikanaca u jednom desetljeću od 2005. do 2014.

Ta je dekada donijela Amerikancima značajna pojeftinjenja, odjeća im je u tom razdoblju pojeftinila 20 posto, za toliko su im jeftinija nova i rabljena vozila, cijene igračaka kliznule su 60 posto koliko su pale i cijene telefona, za čak 80 posto pojeftinila su im računala i oprema, dok su im cijene televizijskih prijemnika kliznule oko 100 posto, što neće reći da sad ono što su plaćali tisuću dolara dobivaju besplatno, nego da ono što su vjerojatno plaćali po 15 tisuća dolara sada dobivaju za nekih 200 dolara.

Za oko pet posto pojeftinilo je stanovanje i osobna higijena, no nisu sve cijene išle naruku običnom svijetu. Za oko pet posto poskupjeli su hrana i piće kao i popravak i održavanje onih jeftinih automobila u nabavi, što će reći da što zaradiš na mostu izgubiš na ćupriji. No, nije ni to sve ni najlošije, a gotovo 20 posto poskupjele su im jaslice i vrtići za djecu te zdravstvo, dok je obrazovanje znatno poskupjelo za 40 posto.

Naknade za podučavanje na koledžima skuplje su za 40 posto, pa je jasno zašto se većina mladih koji ih završe guše u golemim kreditima ili što je još češće i jednostavnije, ni ne odlaze na njih.

Niže cijene hladnjaka i TV, mikrovalnih i automobila donijela je globalizacija onih industrija koje su američki rad zamijenili onim jeftinijih stranih radnika i robota, pa odjeća i igračke dolaze iz Kine, elektronika i automobili iz Koreje što postaje lider u elektronici, robotici i autoindustriji. Jeftine stvari nisu napravili američki ljudi, a da bi to mogli, treba im znanje, obrazovanje i zdravlje koje im je sve skuplje i samim tim nedostupnije od igračaka i televizora.

Obrazovanje, zdravlje i briga o djeci ne mogu se globalizirati kao industrije. Roboti još ne brinu o djeci, a bogme niti jedna odgajateljica i teta u jaslicama i vrtićima može skrbiti za stotine mališana, skrb je to koja ima pravila i zahtijeva određeni broj zaposlenih po djetetu, što je djelomično odgovorno za porast cijena.

Ne možeš jaslice dati u outsourcing ili poslati u Koreju. U slučaju da djeca nastave školovanje, vlade nastoje srezati svoje troškove prebacujući ih na one ispod sebe, na građane, na humanitarne akcije i slično.

Ellen DeGeneres, a i ne samo ona, u televizijskoj emisiji koju trenutačno prikazuje jedna domaća TV kuća, skuplja novac za učitelje, za glazbene kabinete po osnovnim školama, angažira velike korporacije da pomažu djeci, učenicima i školama u malim siromašnim sredinama.

Da, i to je Amerika. I to je globalizacija. Zdravstvo, obrazovanje i skrb o djeci imaju posve različite proizvode od industrija koje stvaraju automobile, televizije ili iPod. Njihov proizvod je ljudi: zdravi ljudi, obrazovani ljudi. Bez kojih nema razvoja.

I u Hrvatskoj su cijene slično pokleknule kao u SAD-u. Danas imamo deflaciju, što će reći da nam je inflacija negativna ili jednostavno rečeno, cijene nam padaju. No, prethodno su značajno rasle. Trebalo je živjeti prije deflacijskih godina.

Kažemo slični smo Amerikancima jer bismo bili sretni kad bi se mogla jesti informatička oprema kojoj su cijene krajem 2012., primjerice, bile 62 posto niže nego u 2005. Osobito zato što smo prije dobili po kičmama znatna poskupljenja.

Hrana nam je poskupjela od 2005. do kraja 2012. za 28 posto, opskrba vodom za 59 posto, električna energija za 52 posto, plin za 84 posto, financijske usluge za 118 posto, zdravstvena osiguranja 16 posto, lijekovi za 27 posto, medicinska pomagala 11 posto, popravak automobila za 22 posto, stanovanje za 55 posto a u to se računaju najamnine, popravci i goriva…

Bilo je i pada cijena. Evo nekih: odjeća je pojeftinila 2,3 posto, automobili za 9,5 posto, telefonska oprema za 13 posto, obrazovanje 1,8 posto… Nas ni globalizacija ne počasti baš svim darovima. Pokupimo samo poskupljenja. Tko zna, možda ćemo nešto u međuvremenu naučiti.

Hillary Clinton ugradila je u obećanja za prvih 100 dana mandata na mjestu prve žene Amerike, prve predsjednice najmoćnije svjetske sile sljedeće “sitnice”: povećanje poreza najbogatijim, besplatno studiranje za siromašne, plaćeni godišnji odmor, veća davanja za obitelji, besplatni vrtići, povećanje minimalne plaće, pokretanje javnih radova za otvaranje novih radnih mjesta, kažnjavanje tvrtki koje proizvodnju sele izvan domovine i ne dijele dobit sa zaposlenicima, “Medicare za sve”, što bi omogućilo korištenje zdravstvenih usluga za širi krug ljudi…

I iz tih lijepih predizbornih obećanja je nešto jasno. Jasno je da stvari nisu nimalo blistave. U Europi se mnogo više daje za socijalnu zaštitu nego što se dobiva američkim Medicarom i Obaminim programom. Danas je od 300 milijuna Amerikanaca tim programima pokriveno nekih 30 milijuna najsiromašnijih ljudi. Dok se u Europi ne može dogoditi da netko nema socijalnu zaštitu, da nema zdravstvenu zaštitu, u Americi može.

Američki model kapitalizma nije uspio zaraziti Europu, na sreću, makar zasad. Model je što jeftinije proizvodnje, maksimizirana zarada po svaku cijenu, a onima na dnu kace dobro je ako su zdravi dok gledaju goleme TV prijemnike i jedu jeftina pileća krilca.

Zato Amerika ima PDV od nule do 7,5 posto i jeftinija je od nas, a kako nema poreznih prihoda, nema ni odakle izdvajati za socijalne programe, za društvo, za zaštitu za građane. U toj se zemlji posljednjih godina čak i najbogatiji grupiraju i potpisuju inicijative da ih se više oporezuje da bi vratili zajednici dio novca i da jednog dana njihovo bogatstvo ne bi došlo u pitanje.

U Europi prosječna stopa PDV-a od 21,5 posto a kreće se od masnih mađarskih 27 posto, skandinavskih i hrvatskih 25 posto do 15 u Luksemburgu, zato joj je socijalna zaštita takva da na nju mogu računati svi. Socijalna zaštita u Hrvatskoj košta 71 milijardu kuna, više od petine ukupnog bruto domaćeg proizvoda (BDP) ili ukupne godišnje proizvodnje roba i usluga zemlje, no u usporedbi s Europom, smo na začelju. Socijalna nam zaštita, nije jača strana.

Gotovo 71 milijarde kuna ubrane su u Hrvatskoj za socijalnu zaštitu u 2014., a statistika u nju računa zdravstvo, mirovine, socijalne naknade, naknade za invaliditet, braniteljske mirovine i naknade, naknade ratnih vojnih invalida, uplate dopunskog osiguranja, drugog mirovinskog stopa… lavovski dio ubran je iz naših džepova putem doprinosa.

Socijalna zaštita ispod prosjeka

Prema analizi Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je, s 21,6 posto udjela izdataka za socijalnu zaštitu u BDP-u, ispod europskog prosjeka od 28,6 posto. Manje od nas, od 14 do 21 posto svog BDP-a, izdvajaju Letonija, Estonija, Rumunjska, Litva, Bugarska, Poljska, Slovačka, Malta, Češka i Cipar. Ostalih 17 zemalja izdvaja više, dok najviše, čak trećinu BDP-a za socijalnu zaštitu izdvaja Francuska.

Od Europe se razlikujemo i po tome što više izdvajamo za invaliditet, imamo veće izdatke za preživjele uzdržavane članove obitelji, što se uglavnom odnosi na obiteljske mirovine. U Europi se više novca usmjerava u socijalnu zaštitu starih, kod nas 7,2 posto BDP-a, dok je europski prosjek 11 posto, za zdravstvenu skrb izdvajamo 7,1 posto, a europski je prosjek osam posto, za nezaposlenost izdvajamo 0,5 posto BDP-a, a europski je prosjek 1,6 posto BDP-a…

Zdravstvo nije besplatno

Zdravstvo u Hrvatskoj nije besplatno: građani su preklani platili 16,9 milijardi kuna zdravstvenog doprinosa koji su im poslodavci skinuli i uputili u zdravstveni fond iz njihovih plaća i još su iz svojih džepova platili 1,3 milijarde kuna dopunskog osiguranja.

Dobili su 944 milijuna kuna naknada za bolovanje, 2,9 milijardi kuna lijekova propisanih na recept, 4,4 milijarde kuna ambulantne skrbi, dok je za bolničku skrb potrošeno 10 milijardi kuna… Cijena police dopunskog osiguranja danas je mjesečno oko 70 kuna i za njih se dobivaju besplatno lijekovi s A liste, nema naknade za preglede svih vrsta liječnika niti za boravak u bolnici…

Porez bogatima, nada sirotinji

Bogataši u Americi traže veće poreze, događalo se to i prijašnjih kriznih godina, kada su neki ukazivali da je preopterećivanje srednje klase porezom radi plaćanja američkog deficita, lošije rješenje za ekonomiju od poreza na bogate. Jer u srednjoj klasi jesu njihovi potrošači, pa jaka srednja klasa u kombinaciji s pravednijim porezima vodi dugoročno zdravom gospodarstvu.

Više od 40 milijunaša, među kojima su Steven Rockefeller i Abigail Disney, zatražilo je da im se poveća porez, a jedan od najbogatijih ljudi svijeta, Warren Buffet, više je puta ukazivao da je paradoksalno da najbogatiji Amerikanci plaćaju i najmanje poreze. Ukazivao je da on plaća porez po stopi od 17,4 posto, dok zaposleni u njegovom uredu porez plaćaju prosječno po 36 posto jer vlada investitore ne oporezuje po jednakim stopama po kojima oporezuje one koji zarađuju svoju plaću iz mjeseca u mjesec.

Takvu poreznu politiku Amerika je usvojila za vrijeme mandata Georgea W. Busha, a Buffet tvrdi da je za vrijeme većih poreza za bogate, od 1980. do 2000., otvoreno 40 milijuna novih radnih mjesta, a s uvođenjem poreznih olakšica, počelo se stvarati puno manje radnih mjesta.
 
(slobodnadalmacija.hr)

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , ,