Amerikanci proglasili rat Rusiji i kroz sport: Olimpijske igre u Riju – nova šansa za američku eliminaciju Rusije

Zna Amerika da meka moć – a uspjeh u sportu to sigurno jeste – bolje pogađa od tvrde. Pošto se krenulo u eliminaciju “ruske prijetnje” na svim frontovima, stiglo se i do sporta

Samo 20 dana pred početak Olimpijskih igara, Američka antidopinška agencija traži zabranu sudjelovanja svih ruskim sportašima. Podrška odabranih je odmah stigla.

Međunarodni olimpijski odbor (MOO) tek prije neki dan je smogao snage da prevali preko usta da je Rio de Janeiro spreman za igre koje trebaju početi 5. kolovoza. Ili je MOO konačno dobio dozvolu da to priopći. Od koga, to on najbolje zna. Na takav zaključak nedvosmisleno upućuje jedna od najgorih antiolimpijskih kampanja s kojom je Brazil bio suočen u posljednjih godinu dana.

Jedino još nije jasno u kome formatu ćemo gledati igre. Da li okrnjene “samo” za rusku atletsku reprezentaciju, ili će biti zabranjeno sudjelovanje svih ruskim sportašima, kako je to od MOO-a zahtijevala Američka antidopinška agencija.

Već danas je javnost posredstvom “New York Timesa” obaviještena da osim SAD isto traži još devet antidoping agencija, iz Njemačke, Španjolske, Japana, Švicarske i Kanade. Svi hoće istragu u vezi s optužbama da je Ministarstvo sporta Rusije navodno provodilo doping program tijekom trajanja Zimskih olimpijskih igara u Sochiju. Sjetili se da to tražiti u srpnju 2016, a Sochij je bio veljače 2014. godine!

Zna Amerika da meka moć – a uspjeh u sportu to sigurno je – bolje pogađa od tvrde. Kao što je Rusija jasno stavila do znanja da neće odustati od svojih namjera u širenju meke moći, tako je i Zapad više puta bio jasan da je nameren spriječiti širenje mekog utjecaja Ruske Federacije.

Pošto se krenulo u eliminaciju “ruske prijetnje” na svim frontovima, stiglo se i do sporta. A Rusija je sa 82 medalje na OI u Londonu prije četiri godine bila treća po broju osvojenih medalja. Tik iza Amerike i Kine.

Kome smetaju Brazil, Rusija, Kina

Rio je prevladao sve probleme i spreman je ugostiti svijet, priopćio je MOO prije pet dana nakon što je šef inspekcije MOO-a Naval el Mutavekel sa suradnicima obavio završnu kontrolu borilišta koja je redovito posjećivao od 2009. godine, kada je Brazil dobio organizaciju igara.

Antikampanja kojom je bio zasut naročito u posljednjih godinu dana, je rijetko viđena. Ili bolje rečeno jedino još viđena pred Zimske olimpijske igre (OI) u Sochiju u Rusiji prije dvije godine. Dok je tada Rusija po pisanju zapadnih medija kasnila s izgradnjom svih objekata i davila se u korupciji, uz “objašnjenja” kako u Sochiju grade samo Putinu bliski tajkuni, Brazil su potresale i dodatne priče.

Osim poslovičnog kašnjenja u gradnji objekata, tu su čuveni zika virus i politička kriza u Brazilu. Što reći o tome kada su, već je toliko puta napisano, američki obavještajni pipci debelo zaslužni za najnoviju destabilizaciju dobrog dijela zemalja Latinske Amerike, ponajviše Brazila, i za sada privremenu smjenu njegove predsjednice Dilme Rousseff.

A ni zika virus nije nepoznanica. Nikome nije smetalo kada se 2014. godine u istom tom Brazilu igralo Svjetsko prvenstvo u nogometu, na kome je ta zemlja položila ispit organizacije velikih sportskih priredbi.

Nije pomagalo ni objašnjenje Svjetske zdravstvene organizacije da se igre održaju tijekom zimskih mjeseci u tom dijelu svijeta, kada je značajno smanjen broj komaraca koji prenose virus, pa samim tim i rizik od infekcije i da nema potrebe za ograničenjima kretanja ljudi.

Kampanja je dosegla takve razmjere da su i ovog vikenda, navodno zbog virusa zike, stigli otkazi sa sudjelovanja na Olimpijskim igrama. Poslije vrhunskih golfera, to su učinili i neki tenisači. Kako se poslije ispostavilo Zika je bio dobar izgovor za nedovoljan bodovni i novčani motiv sportaša koji pripadaju najbolje plaćenim sportovima.

Sportski je svakako manjkao, ali ne i u slučaju primjerice jednog Rafaela Nadala, koji je molio Boga da ga pozovu na OI, iako nije ostvario olimpijsku normu zbog prevelike pauze u igranju. Prije dva dana je izjavio da je s radošću primio vijest da ide u Rio, iako mu, kaže, forma nije na nekom nivou zbog ozljeda koje vuče. Sportski. Virus zike nije ni spomenuo.

A tek što reći o kašnjenju izgradnje olimpijskih objekata. Dovoljno je prisjetiti se samo prethodnih igara u Londonu. Olimpijski park je službeno otvoren tek 23. srpnja, sedam dana kasnije od planiranog, iako su olimpijci u velikom broju počeli stizati već polovicom srpnja. I “hvatali se za glavu jer još nisu završeni svi građevinski radovi u Olimpijskom parku”, izvještavali su mediji.

Manje od dva tjedna pred ceremoniju otvaranja u Londonu, dijelovi središnjeg kompleksa OI i dalje su pokriveni strojevima, kranovima i radnicima, pa je sportašima predloženo da privremeno nađu drugi smještaj, odnosno da ne ulaze u kompleks dok radovi ne bude gotovi. Ali to je London i tu ne smije biti ni grdnje, a kamoli višemjesečne antikampanje.

Usput, u Brazilu će se za sigurnost Olimpijskog sela, sportskih borilišta i glavne infrastrukture brinuti ukupno oko 85.000 profesionalaca, dvostruko više nego u Londonu. Ali se svijetu kao glavna vijest servira informacija o prosvjedu skupine policajaca koji su iskoristili OI tražiti povišicu. Ucenjivački potencijal im se sveo na transparent “dobrodošli u pakao”.

Bilo je pokušaja da se i Kini spočita ponešto pred otvaranje Igara u Pekingu, poput zagađenosti zraka, ljudskih prava i ograničenog pristupa internetu, ali moć Kine i njene gospodarstva nije ostavljala mnogo prostora za “niske udarce”. Predsjednik MOO-a Jacques Rogge je pred Olimpijske igre u Pekingu 2008. u više navrata morao braniti odluku da se organizacija Olimpijskih igara dodjeli Kini.

Kina, Rusija, Brazil. Baš zanimljivo da su primjedbe i kritike do sada trpjele samo zemlje koje ne dijele američki vrijednosni model.

Americi pak nije bila potrebna obrana MOO-a nijednom, a osam puta je bila domaćin OI, četiri puta ljetnih i isto toliko zimskih. Iako, kako nedavno izračuna jedan od analitičara, SAD u 240 godina postojanja samo tijekom osam godina nisu sudjelovale u nekom ratu, bilo kod kuće ili izvan nje. A Olimpijske igre bi upravo trebali predstavljati pobjedu duha suradnje, fair-playa i mira.

Politika odavno stanuje u olimpijskom sportu

Ali nije prvi put da se iznevjerava ideja olimpizma. Tako je Ljetne olimpijske igre 1936. godine u Berlinu Adolf Hitler iskoristio kao propagandu svoje nacionalsocijalističke ideologije.

Sovjetski Savez nije sudjelovao na olimpijskim igrama sve do Ljetnih olimpijskih igara 1952. godine. Umjesto toga, Sovjetski Savez je od 1928. godine organizirao Spartakijadu, međunarodno natjecanje na kojem su sudjelovali natjecatelji iz socijalističkih zemalja, ili zemalja bliskih Sovjetskom Savezu.

Ljetne olimpijske igre 1956. godine u Melbourneu su bile prve igre koje su bojkotirane. Nizozemska, Španjolska i Švicarska su bojkotirale igre zbog sovjetske intervencije u Mađarskoj, dok su Egipat, Irak, Libanon i Kambodža bojkotirali igre zbog Suedske krize.

Na Olimpijskim igrama 1968. godine u Meksiku Tommy Smith i John Carlos, dvojica američkih crnih atletičara, na pobjedničkom podiju podigli su šake uvis, u znak prosvjeda protiv rasnih podjela u Sjedinjenim Državama. Zbog toga su na zahtjev predsjednika MOO-a vraćeni kući.

Kasnije, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i ostalih podjela došlo je do četiri bojkota Olimpijskih igara. Prvo su Olimpijske igre u Montrealu 1976. godine bojkotirale mnoge afričke države, jer nije udovoljeno njihovom zahtjevu da se sa igara udalji Novi Zeland, čija je ragbi reprezentacija nastupala u, tada rasističkoj, Južnoafričkoj Republici.

Tajvan nije sudjelovao na tim igrama pošto je Narodna Republika Kina uložila prosvjed da on ne može sudjelovati pod imenom Republika Kina.

Zatim su Sjedinjene Države i njezine saveznice bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine zbog sovjetske vojne intervencije u Afganistanu. Odgovor je uslijedio četiri godine kasnije kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicama bojkotirao Ljetne olimpijske igre u SAD.

Sredstva se ne biraju

Reprezentativcima Republike Hrvatske u momčadskim sportovima nije bilo dozvoljeno da sudjeluju 1992. godine na Olimpijskim igrama u Barceloni zbog sankcija koje su Ujedinjeni narodi uvele Jugoslaviji zbog rata u bivšoj SFRJ. Natjecatelji iz SRJ koji su nastupali u pojedinačnim sportovima su se borili pod zastavom Olimpijskih igara.

Najtragičniji i najgori incident u olimpijskoj povijesti desio se za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine kada su palestinski teroristi ubili 11 izraelskih sportaša. Igre su poslije trideset četiri sata prekida nastavljene.

Rio je, ni kriv ni dužan, na dobrom putu da “obogati” nisku. Prvo je zbog dopinga pojedinih atletičara zabranjeno sudjelovanje svim ruskim atletičarima, a sada je neizvjestan i nastup svih ruskih sportaša.

Olimpijske igre su najveći sportski događaj na svijetu i jedan od onih koji privuče najveći broj gledatelja.

Prenose Igara u Pekingu je na primjer pratilo rekordnih 4,7 milijardi ljudi. Samo finalnu atletsku utrku na sto metara u Londonu je pratilo dvije milijarde ljudi. Zato je olimpijska pozornica i svojevrsno mjesto za propagiranje jedne zemlje i njenih uspjeha.

A Rusija je na prethodnim igrama u Londonu sa 82 osvojene medalje bila tik iz SAD i Kine. Dakle protivnika, čija je moć prije svega na svjetskoj političkoj sceni ponovo, treba izbaciti iz igre. Sredstva se ne biraju.
 
(sputniknews.com)