U svim vodećim zapadnim zemljama vlada totalitarna demokracija

DOLAZE SVE NOVE TEHNOLOGIJE, ALI JE ČOVJEK ISTIKAO I PRIJE 100, 200 ILI 2.000 GODINA

Čovjek se nije promijenio. Danas je on isto onakav kakav je bio prije 5.000 godina, prije 2.000 godina, prije 200 i 100 godina. I zakoni društva se nisu promijenili, uključujući i zakone vladanja i podčinjavanja (dobrovoljnog ili ne baš), liderstva, dominacije egoističnih interesa, težnje za ekspanzijom

Ovo su teze:

1. Prije svega treba odrediti što je to “novonastala era”. Moj odgovor je ovakav: to je doba totalitarne demokracije, ili, ako se to nekome više dopada, demokratskog totalitarizma. Odnosno, gotovo čitav svijet, sve zemlje danas žive u društvima koja su po formi u ovoj ili onoj mjeri demokratska, ali po sadržaju totalitarna.

Svako odstupanje od generalne linije podvrgava se opstrukciji ili se čak i progoni. Pritom se sve demokratske dekoracije zadržavaju, a sve demokratske procedure funkcioniraju. To se prvenstveno odnosi upravo na one zemlje koje se tradicionalno smatraju demokratskim, to jest, na zapadne, i kao takve pretendiraju na civilizacijsko liderstvo u svijetu s obveznim potčinjavanjem svih ostalih njihovim predodžbama o tome kako treba živjeti i kakvu unutarnju i vanjsku politiku provoditi.

Demokracija – da, slažem se, ali totalitarna demokracija – to je već potpuno drugačija kvaliteta i unutarnje i vanjske politike.

2. Čovjek se nije promijenio. Danas je on isto onakav kakav je bio prije 5.000 godina, prije 2.000 godina, prije 200 i 100 godina. I zakoni društva se nisu promijenili, uključujući i zakone vladanja i podčinjavanja (dobrovoljnog ili ne baš), liderstva, dominacije egoističnih interesa, težnje za ekspanzijom i sl. Naravno, brzo se mijenja tehnološka opremljenost društva, ali nikako ne i psihologija čovjeka, ni psihologija kolektiva.

3. Iz tog razloga vanjska i obrambena politika treba, pored ostalog, u sebi sadržavati i psihološku i informativnu politiku. SSSR je najprije pretrpio psihološki poraz (unutar svog društva), a poslije toga i kao posljedicu toga – politički i vanjskopolitički poraz.

4. Određivanje parametara količine i kvalitete naoružanja koje je neophodno Rusiji – opet treba prijeći u ruke stručnjaka za to područje, a političkom psihologijom dužni su se baviti političari i politički eksperti, budući da upravo ona određuje i mogućnost (ili nemogućnost) preživljavanja ovog ili onog društva, ove ili one zemlje. Naoružanje i vojne strategije, koji su za to neophodno predstavljaju – praktično pitanje.

5. Neophodno je da se shvati da što više neko društvo uvodi sloboda za svakog, tim više će ono biti prisiljeno ranije ili kasnije uvoditi ograničenja slobode (skrivenih ili očiglednih) i za svakog i posebno za neke grupe. Drugačije ne može.

Danas to gledamo u svim zemljama svijeta, u najdemokratskijim – čak i više nego u tradicionalno autoritarnim, pošto su u njima ograničenja slobode postojala i prije “novonastale ere”.

Prije samo 20 godina situacija u kojoj svakog prisluškuju i svakog i na svakom mjestu, uključujući i javne toalete, motre pomoću videokamera, bila bi shvaćena kao nevjerojatna i skandalozna, a sada je to pravilo. Pritom, to pravilo nisu uveli “sovjetski komunisti”, već zapadni demokrati i liberali.

6. Problem je u tome što su suvremenu mladež od djetinjstva naučili da bude “maksimalno slobodna” (preciznije, omladini je sugerirana misao o tome što je to – može), zato ona ne shvaća nužnost “ograničenja slobode” (ni inicijativno – ona sama radi same sebe, ni odozgo radi društva u cjelini) odlukama, pored ostalog, demokratskih parlamenata i vlada.

7. Kao što su ruski boljševici pod pritiskom realnih životnih okolnosti bili prinuđeni tijekom 20-ih godina XX. stoljeća da se odreknu marksističke dogme prema kojoj će s približavanjem komunizma država postupno odumirati, tako su i suvremena demokratska društva sada prinuđena da “s približavanjem sveopćeg demokratskog raja “učvršćuju državu, a ne da joj dozvole da” odumire “.

8. Sa stanovišta zdravog razuma društva – to je jasno. Ako u svijetu postoji oružje za masovno uništenje, na primjer, nuklearno oružje, onda kome, osim države, možemo povjeriti da ga kontrolira? Amaterskim organizacijama, lokalnoj samoupravi, nevladinim organizacijama, grupama “zabrinutih građana”, političkim partijama, skupovima inteligencije? Naravno, samo državi. I radi toga takve države treba, kao prvo, imati, drugo – one moraju biti jake i učinkovite, odnosno, sposobne i nepokorne.

9. Sve ovo kao i još mnogo toga logično nas navodi na misao da ne odlaze u ništavilo ni klasična politika, ni klasične države, ni klasični (ali na novoj tehnološkoj osnovi) načini ograničenja ovih ili onih sloboda, kako za svakog, tako i posebno za razne subjekte politike, koji se otvoreno ili diskretno u datom društvu određuju kao unutarnji ili vanjski neprijatelji. A koga će i koliko objektivno (uz to i politički tolerantno) za pravila i uvjete demokracije ubrojati u neprijatelje – to je već drugo pitanje.

Ali, nema sumnje u to da svako društvo ima takve neprijatelje. Inače, život bi prestao biti kontradiktoran, odnosno, prestao bi biti život.

Što učiniti da se totalitarna demokracija ne izrodi u “običan” totalitarizam i jeste glavni problem suvremene politike (politike XXI. stoljeća). I to unatoč činjenici da klasična međunarodna politika (to jest, međunarodna konkurencija, sve do rata zemalja-država za resurse, utjecaj, dominaciju i drugo, a generalno – za svoj opstanak) ostaje i za sada ničim drugim nije zamijenjena.

10. Cilj i zadaci svakog društva (zemlje) su – produžiti svoj ​​život. I u uvjetima demokracije ti ciljevi i zadaci ostaju isto toliko aktualni kao i u bilo kojim drugim uvjetima. Stoga, pored ostalog, demokracije nisu manje agresivne od tiranija, despotizma, autoritarnih i drugih režima. Posebno na međunarodnoj sceni.

Narodu ove ili one zemlje svejedno je da li će on ginuti i da li će njegova zemlja biti razorena zbog napada neugledne susjedne despotske zemlje ili vojnog napada daleke i privlačne prekooceanske demokracije.

A patriota svoje zemlje ne treba da kapitulira pred tuđom vojskom koja je prodrla na njegov teritorij zbog toga što je to vojska demokratske države, a u njegovoj zemlji država je manje demokratična ili čak uopće nije demokratična. Tim prije, ako su suvremene demokracije prerasle (ili se izrodile) u totalitarne demokracije.

11. U svakom slučaju, realna međunarodna politika je – borba za dominaciju i svoj ​​životni prostor (iako ne, kao kod Hitlera, u tako grubom shvaćanju), koja ostaje kao osnovni cilj te politike. Kada mirnim, diplomatskim i čisto političkim metodama to ne može postići, demokracije prelaze na ratna dejstva sa nimalo manje spremnosti od despotskih i autoritarnih režima, a tijekom posljednjih desetljeća izgleda čak i s više, iako ih drugačije prikazuju radi “zaštite ljudskih prava” i sa znakom “humanitarnih operacija”.

Zašto nas ne treba zbunivati to što se Rusija ne nalazi isključivo u miru, prijateljstvu i strateškom savezništvu sa suvremenim zapadnim demokracijama? Nismo ih mi primorali da se pretvore u totalitarne demokracije. I nismo obvezni gubiti u konkurentnoj borbi za naše mjesto pod suncem koje sija cijelom čovječanstvu, a ne samo sa zapadnim demokracijama.

Uz pomoć čitavog arsenala vanjske politike koji je proizvela svjetska povijest iz koje još nitko nije htio ili nije znao izuzeti oružje.
 
(fakti.org/uredio:NSP)