Kontrola uma u 21. stoljeću: Hakiranje uma elektromagnetskim putem

Netko može biti napadan ‘nevidljivim valovima’, a da ljudi u njegovoj blizini nisu svjesni tog napada. Taj koncept postaje više intuitivan kad shvatimo da je mozak ciljane osobe ‘podešen poput mobitela’. I ‘zvoni’ samo ‘telefon’ čiji je broj nazvan!

U prethodnom nastavku započeli smo temu elektromagnetske kontrole uma. Naivno bi bilo misliti da će se takva strateška područja istraživanja objavljivati u „peer review“ znanstvenim časopisima, jer svi uključeni znanstvenici u pravilu potpisuju ugovore o šutnji, ali neki odjeci tipova istraživanja uvijek se mogu naći. Primjerice, dr. Michael Persinger, istraživač kognitivne neuroznanosti i profesor na Sveučilištu Laurentian u Ontariju u Kanadi, napisao je da na mozak mogu utjecati „elektromagnetska polja povezana sa sviješću koja su vrlo, vrlo slaba”.

Neuralna oružja za stvaranje ‘sintetske stvarnosti’

Elektromagnetski obrasci mogu stvarati i umjetna “osjetilna” iskustva, kao što je u časopisu „US News & World Report“ napisao John Norseen, konstruktor neuralnog oružja za Lockheed Martin, objasnivši da se elektromagnetski pulsevi mogu koristiti za stvaranje onoga što je nazvao „sintetskom stvarnošću”.

Norseen je o tome opširnije pisao u nizu mailova upućenih umjetniku Duncanu Laurieu, objavljenih na Laurieovoj web stranici (Norseen je umro 2007.). U jednoj takvoj raspravi Norseen je govorio o tehnologiji za stvaranje halucinacija.

Ta se tema nametnula kad je Laurie spomenuo susret jednog meksičkog policajca s „letećom vješticom” koja ga je „pokušala zgrabiti rukama kroz vjetrobran automobila”. Premda je policajac vješticu doživio kao stvarno biće, Norseen je sugerirao da ta vještica nije bila živo biće nego tehnološki izazvana halucinacija koja je „prodrla u policajčev percepcijski mehanizam iz nutrine njegovih misaonih struktura”.

“Vještica” bi bila primjer je onoga što je Norseen zvao „semiotičkim elementom”, „neuralnom informacijom” kodiranom u „nosivim valovima” koju potom dekodira mozak pojedinca. Norseen je Laurieu objasnio da „kad biste mogli daljinski aktivirati taj dio mozga, putem određene transmisije, primatelj bi bio praktički nemoćan” zaustaviti svoj mozak da reagira na utvrđen, podražajno-reakcijski način na dani semiotički element.

Norseen je sugerirao Laurieu da bi jedan od načina prenošenja semiotičkog elementa bilo kodiranje zapovijedi koje bi mogle biti „zakopane unutar nevezanih vizualnih i auditivnih informacija, s namjerom da se pošalju općoj populaciji”.

Stvaranje seksualnog prijestupnika, serijskog ubojice, vjerskog fanatika…

Drugim riječima, semiotska poruka kodirana unutar, recimo, televizijskog ili internetskog sadržaja mogla bi biti prenesena izravno u čovjekovu podsvijest, programirajući određenu osobu za neko buduće djelovanje. „Norseen je nedvosmisleno sugerirao da su ove tehnike bile povezane s ubojstvima u Columbineu”, smatra Laurie.

Štoviše, kako je Norseen sugerirao u svom razmatranju satelitske veze koja emitira prikaz vještice, semiotika čak i ne treba biti kodirana unutar nekog senzornog medija kao što su televizijski program ili internetske transmisije, već se mogu prenositi izravno u mozak preko elektromagnetskog zračenja ili ultrazvuka. Kako se Norseen izrazio, ljudski mozak ima „iznimno oštru osjetljivost na unutarnje, ali i na vanjske signale, dobivene preko vida, zvuka, mirisa, dodira, sjećanja, ultrazvuka, elektromagnetske frekvencije itd.”, koji od „ljudskog mozga mogu načiniti, u biti, “pumpu” za seks, nasilje i vjerski fanatizam”:

„Moja baza podataka semiotike, znakova i simbola, kada je preko raznih medija prezentirana ljudskom mozgu, uzrokuje da strahovito snažni sklopovi pobude nucleus acumbens (seks), amigdalu (nasilje) i anteriorni cingulum/desnu sljepoočnu os (religija). (…)

Dakle, čak i ako osoba ne bi učinila nešto na temelju svoje osobnosti, dovoljno je da resetirate ili isključite njenu osobnost (slobodnu volju) i zatim opetovano ‘drilate’ njen mozak da nesmiljeno bude pobuđivan (…) do točke gdje u njega usađujete novu osobnost koja djeluje po impulsima što emaniraju iz sklopova seksa/nasilja/religije.

Na kraju ćete imati seksualnog prijestupnika, serijskog ubojicu, vjerskog fanatika, a jedna od opcija je i samoubojstvo (…) ili bilo koju kombinaciju sva tri poremećaja. (…) Negdje, nekako, rezultat kulture općenito, ili visokorafinirani i fokusirani kulturni inputi, proizvode upravo takve osobnosti. Postavlja se pitanje je li to prirodna posljedica interakcije pet milijardi ljudi na Zemlji s današnjim informacijama i elektromagnetskim signalima (…) ili je ipak moguće da se negdje, možda (…) neki ljudi služe tehničkim sredstvima vršeći psihološke operacije?“

Tehnologija za upravljanje mislima

“Semiotika” se može prenositi iz nekog vanjskog izvora ravno u ljudski mozak, vodeći ga i obučavajući da poprimi nova uvjerenja, nove motivacije, pa čak – moguće – i novu osobnost. Nadalje, taj proces uvjetovanja može se dogoditi ispod razine budne svjesnosti, vjerojatno dodatno povećavajući svoju vrijednost kao sredstvo za prihvatljivo-porecivo skrovito djelovanje.

Norseen je opisao tehnologiju koja doslovno može upravljati čovjekovim mislima. Kao što je objasnio u članku za US News & World Report, “moguće je čak manipulirati onime što netko misli (…) prije negoli on toga bude svjestan”.

Dr. Robert Duncan, znanstvenik koji je radio na projektima za ministarstvo obrane i CIA-u, uspoređuje ovu sposobnost „filtriranja misli i potiskivanja” s automatiziranom provjerom pravopisa u Microsoft Wordu, gdje se pravopisne pogreške ispravljaju već pri samom tipkanju. Po Duncanu, „mogu se potisnuti čak i nove misli” a može se postići i da sjećanja iščeznu ili da se izbrišu.

Analiza ‘moždanih otisaka’

Najinvazivniji oblik kontrole uma može zahtijevati analizu jedinstvenih karakteristika čovjekova elektromagnetskog outputa, onoga što je Norseen nazvao „moždanim otiscima”. Baš kao što se preko otiska prstiju može pronaći jednu osobu od njih milijun, tako se može pronaći jednu misao u milijun njih.

Čovjekovi „moždani otisci” cure u okoliš prema jedinstvenim „obrascima raspršivanja energije” koji bi, ako se „promatraju pomoću mješovitih elektromagnetskih senzora”, potencijalno mogli poslužiti za identifikaciju i praćenje određenog čovjeka. Štoviše, moždani otisci čak bi se mogli prenositi „natrag u mozak”, „nedirnuti ili preinačeni, danoj osobi ili nekome drugome”, gdje bi mozak reagirao na te informacije „kao da su to pravi signali iz okoline”.

Treba imati na umu da je mnogo toga što je Norseen rekao Duncanu Laurieu možda već bio “lanjski snijeg”. Norseen je imao pristup najpovjerljivijim podacima i potpisao je ugovore o neodavanju informacija tijekom „70 i više” godina. Objasnio je da premda ne može govoriti o novijim spoznajama, “barem” može “informirati” o nekim stvarima u razdoblju između 1995. i 2002.

Kopiranje i prijenos moždanih valova

Kopiranje moždanih valova jednog čovjeka na mozak drugog čovjeka tehnologija je koja se ponekad spominje pod nazivom „EEG kloniranje”.

Istraživač Tim Refat objašnjava da emocije i stanja kao što su ljutnja i agresivnost, ravnodušje, požuda, psihopatija, suicidalna depresija, manija, paranoja i psihoza imaju specifične frekvencije koje se mogu umetnuti u mozak „na daljinu preko difuzije ekstremno niskih frekvencija prenošenih pulsno moduliranim mikrovalnim zrakama”.

Ili, riječima fizičara dr. Alana Richarda Millera: „Pomoću računalom potpomognutih EEG-a znanstvenici mogu identificirati te izdvojiti moždane klastere distinktivnih značajki emocija” te ih mogu sintetizirati i pohraniti na neko drugo računalo. Drugim riječima, proučavanjem suptilnih karakterističnih obrazaca moždanih valova koji se pojavljuju kad subjekt doživljava određenu emociju znanstvenici su uspjeli identificirati prateći obrazac moždanih valova i sada ga mogu duplicirati.

Ovi pohranjeni „klasteri distinktivnih značajki emocija” potom se mogu usaditi u ljudska bića te pokrenuti željenu emociju. U pojedinca se mogu “klonirati” ne samo emocije nego i posve druga “osobnost”. Ovo „kloniranje cerebralnog korteksa” uspoređuje se sa stanjem u kojem „imate neprijatelja unutar vlastitog uma”. Ovdje treba napomenuti da je Tamerlan Tsarnaev, navodni bostonski bombaš (najvjerojatnije žrtveno janje), bio podvrgnut onom što sâm naziva „strahovitom kontrolom uma”, a svojoj je majci rekao da se osjeća kao da se unutar njega nalazi neka druga osoba, koja mu govori što da radi.

John Norseen kaže da bi se mozak, „biološko računalo”, mogao spojiti bežično (bez sučelja mozga-računala) na tehnološko računalo te pojašnjava da bi se čovjeku mogao dati „ping-signal” određenog „svjetlosnog niza ili ELF zračenja (ekstremno niskih frekvencija), čime bi „nešto bilo pokrenuto u njegovom mozgu”. Štoviše, kad bi na isti “sustav” bilo spojeno više mozgova isti moždani signali mogli bi se preusmjeriti (“klonirati”) na više mozgova. „Emitirane poruke” mogle bi se čak i slati, aktivirajući slične misli, osjećaje, ponašanja pa čak i vjerovanja u svim ljudima na toj mreži.

Organizirano maltretiranje grupa ljudi

Tako možemo zamisliti stanice kolektivnog uma ili čak veliki kolektivitet u kojem bi “sudionici” izmjenjivali neuralne informacije (moždane valove). U takvom scenariju kompleksna grupna ponašanja mogla bi možda biti koordinirana iz nekog vanjskog „kontrolnog centra”, što je situacija koja podsjeća na neke opise pojedinaca koji su tvrdili da su bili „organizirano maltretirani”.

„Hakiranje uma” je izraz Roberta Duncana za proces u kojem se mozak daljinski mapira i kroz koji postaje moguć određeni stupanj kontrole njegova rada. Hakiranjem uma uspostavlja se puni potencijal bežične interakcije između mozga i računala. Da bi se “hakirao” mozak moraju se dešifrirati moždani otisci ili sveukupni „moždani potpis” odnosne osobe, a to je mehanički, utvrđujući proces koji, da bi bio učinkovit, zahtijeva samo “vrijeme” i “koordinate” mete. Drugim riječima, uz dovoljno „vremena i koordinata” može se hakirati bilo čiji mozak:

„Trik je u preciznom tempiranju pulseva (…) Izbor trenutka pulseva mora se točno podudarati sa završetkom depolarizacije neurona (…) koja je za svakog pojedinca i njegove mikrosklopove specifična(…). Ova struja bitova djeluje poput šifrirane poruke koju može protumačiti samo jedan jedini ljudski mozak s točno takvim fizičkim obrascima. (…) Da bi se postiglo iole značajnije pojačanje tisuće neurona, ako ne i više, moraju biti točno pulsirani bez ijednog pogrešnog ravnanja prije negoli elektromagnetski signal stekne dovoljno utjecaja u mozgu da bi došlo do usklađivanja.

U drugim sklopovima ili mozgovima on samo pridodaje buku koja biva filtrirana. (…) Radarski pulsevi koji koriste ključ struje bitova šalju se ciljanom mozgu, i ako taj ključ pogodi kao što su to učinili i drugi, nekoliko mikrosekundi kasnije trebao bi se detektirati prizvani potencijal.

To ukazuje da je prihvaćen moždani ključ. (…) Ovi ključevi struje bitova kategoriziraju se i podkategoriziraju. Svaki od njih predstavlja ‘moždanu rezonanciju’ ili postignuto stanje. Oni su predlošci koji se mogu ‘presnimiti’ u ciljani um. Tijekom procesa mapiranja mozga druge struje bitova usklađuju se s čitavim kognitivnim modelom sve brže i brže, baš kao u slučaju kad smo pred samim kompletiranjem slagalice.“

Signal ‘skrojen’ prema jedinstvenim moždanim značajkama određenog čovjeka neće utjecati na mozgove izložene tom signalu. Ljudi koji stoje čak veoma blizu ciljanoj osobi neće primijetiti ništa neobično, osim možda ponašanja te osobe.

Prema Duncanu, činjenica da netko može biti napadan „nevidljivim valovima” (dok ljudi u njegovoj neposrednoj blizini ostaju nedirnuti i nesvjesni takvog napada) obično „zbunjuje prosječnog građanina koji tek treba iskusiti elektromagnetsku virtualnu stvarnost”. Međutim, taj koncept postaje više intuitivan kad shvatimo da živčani sustav ciljane osobe biva „podešen poput mobitela”. I, dakako, “zazvonit” će samo “telefon” čiji je broj nazvan.

Hakiranje uma dovodi do groteskne invazivnosti te čak omogućuje nekome da „sluša ušima subjekta i gleda očima subjekta”.

Ostaje pitanje bez odgovora: Koliko je vremena potrebno da bi se hakiranjem prodrlo u nečiji mozak? Nekoliko minuta? Dana? Tjedana? U svakom slučaju, koliko god vremena bilo potrebno za taj proces, slobodno možemo pretpostaviti da je, s vremenom, hakiranje uma postalo učinkovitije.

Najkompleksnija metoda prikupljanja obavještajnih podataka

Po Johnu Norseenu, mozgovi pojedinaca u danoj populaciji mogu se promatrati te se izdaleka mogu identificirati neuobičajene moždane značajke („moždani otisci”). Po svemu sudeći, ovo je jedan od aspekata MASINT-a (analize mjerenja moždanih aktivnosti i karakteristika), „najnovije, najobuhvatnije i tehnički najkompleksnije” metode prikupljanja obavještajnih podataka.

Norseen piše da „brojni senzori mogu detektirati i mjeriti ono što mislite” i da „hiperspektralna analiza elektromagnetskog spektra, unutar kojeg se odvija funkcioniranje mozga” može poslužiti za „uspoređivanje i točnije lociranje konkretnih područja mozga uključenih u mentalnu obradu ciljane aktivnosti”.

Nadalje, ove mogućnosti čitanja uma su „mnogo robusnije” od tradicionalnih dijagnostičkih tehnologija kao što su EEG ili fMRI, te „obuhvaćaju odjelitiju senzornu analizu pomoću tehnika interferometra”, i to tako da se „mogu prikupljati informacije o osnovnoj neuralnoj aktivnosti i stvarati prikazi trenutnih i očekivanih budućih bihevioralnih mentalnih obrazaca, normalnih, patoloških ili naučenih. (…) Na taj se način mogu razlučiti neuralni sklopovi koji odražavaju normalne, patološke ili naučene moždane obrasce.

Prema tome, (…) jedan kompleksni sustav internetski umreženih senzora hiperspektralne analize mozga, koji razmjenjuje pakete informacija iz baza podataka o reprezentativnim matematičkim jednadžbama i prostorima biofizičkih stanja, uspijevao bi pregledati određeno područje i utvrditi moždane aktivnosti sastavnih elemenata nadziranog područja. Osoba s normalnim moždanim obrascima imala bi karakteristične moždane otiske koji bi bili drukčiji od otisaka neke druge osobe koja pati od nekog patološkog ili naučenog obrasca ponašanja.“

Moglo bi se još dodati da bi se ‘neprilagođeni’ mozgovi (na pr. mozgovi sa stavovima nepokornosti prema autoritetima ili mozgovi skloni neortodoksnim vjerovanjima) također mogli identificirati te izdvojiti za dodatnu “istragu” ili “promatranje”.

Potrebno je suočiti se s činjenicom da u svijetu oko nas distopijska znanstvena fantastika ubrzano postaje stvarnost. Širom svijeta tisuće „ciljanih pojedinaca” tvrde da su imali iskustva podudarna onom što Robert Duncan naziva „hakiranjem uma”. Štoviše, budući da su to tek oni koji su sami sebe identificirali kao mete, stvarni broj ciljanih pojedinaca mogao bi biti prilično veći. Potpuno smo nesvjesni “znanstveno-fantastičnih” tehnologija uperenih protiv nas kao dio globalne svjetske operacije nadzora.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)