Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » ZDRAVLJE I MEDICINA » POGREŠNO KOLEKTIVNO VJEROVANJE U KORIST CJEPIVA: Bogatima cijepljenje ne treba, a gladnoj sirotinji ne pomaže niti smanjuje smrtnost!

POGREŠNO KOLEKTIVNO VJEROVANJE U KORIST CJEPIVA: Bogatima cijepljenje ne treba, a gladnoj sirotinji ne pomaže niti smanjuje smrtnost!

cijepljenje-siromasniU udžbenicima iz povijesti imunizacija se, uz čistu vodu, opisuje kao najmoćnije oružje u borbi protiv akutnih smrtonosnih bolesti iz naše prošlosti. Iz toga se izvlači logičan zaključak da moramo i dalje cijepiti djecu kako bismo spriječili povratak u ta grozna vremena…

U zadnjih nekoliko godina aktualna je rasprava o korisnosti ili nekorisnosti cijepljenja. Ponekad se uskuha, ponekad se povuče u pozadinu, ali duh je pušten iz boce i nema mu natrag. No, vratimo se točno dvadeset godina unatrag, kad je svijet – barem naizgled – bio posve drukčije mjesto. Kad sve što je danas vidljivo još nije bilo očigledno, a između ostalog i činjenica da je ono što smatramo ustrojem svijeta i njegovim temeljnim istinama tek koloplet mitova i (u većini slučajeva) neutemeljenih uvjerenja.

Proći će još barem deset godina, i više ratova, lažnih terorističkih napada, kemijskog trovanja atmosfere. dok se ljudima ne počnu paliti lampice u glavi. Negdje u to davno vrijeme, 1996. godine, Australac Greg Beattie je dospio na naslovnice kad je izveo svoje tijelo lokalne uprave pred Komisiju za ljudska prava zato što je njegovoj necijepljenoj djeci zabranilo odlazak u vrtić, ali je izgubio.

Ta borba dokumentirana je u njegovoj prvoj knjizi “Cijepljenje – dilema jednog roditelja”. Nastavak te knjige,”Samozavaravanje o temeljnoj vrijednosti cjepiva”, objavio je u veljači 2011. kao e-knjigu, a obje su dostupne na njegovoj web-stranici http://vaccinationdilemma.com.)

Ono što je shvatio tijekom tih zbivanja jest da u srži pitanja o cijepljenju stoji vjerovanje na kojem se temelji svaka rasprava, istraživanje ili procjena cijepljenja. Važnost tog vjerovanja nije dovoljno prepoznata, ali ono ne samo da je temelj cijepljenja nego je jedan od kamena temeljaca moderne medicine. Ako se pomakne zidovi hrama počinju se ljuljati, a vjernici priskaču kako bi učvrstili građevinu.

Dok kamen čvrsto stoji na mjestu nastavljamo oblikovati mišljenja, formulirati hipoteze, provoditi “istraživanja i preglede”, pa čak i graditi politiku na njemu. O kojem se vjerovanju radi i zašto je tako moćno?

Tog davnog listopada 1996., odmah nakon saslušanja pred Odborom za ljudska prava, jedan prijatelj ga je uzbuđeno nazvao kako bi mu rekao da će “Izvješće o zdravlju” Normana Swana na australskom Radio National ABC-u te noći emitirati posebnu emisiju o cijepljenju i da su obećali objaviti stavove obiju strana. “Tko je Norman Swan?” – upitao je. Sugovornika je zapanjila njegova neupućenost jer je dr. Norman Swan bio ugledni pedijatar, a i nagrađivani radijski komentator i producent.

Ili imunizacija ili daljnje patnje…

Emisija je započela je dramatično – svirala je crkvena glazba dok je voditeljica čitala imena s nadgrobnih ploča… “U spomen na Alice Ellen Oliviju koja je umrla 10. studenoga 1874. u dobi od 1 godine i 16 dana. I Fredrica Charlesa preminulog 14. studenog 1877. u dobi od 2 godine i 9 mjeseci. Voljenu djecu… Walter Charles, umro 19. listopada 1883. sa 7 mjeseci”, i tako dalje. Šetnja bilo kojim grobljem nijemi je podsjetnik na to koliko su često u prošlosti obitelji oplakivale svoje najmlađe.

Naravno, ovi stari nadgrobni spomenici, načeti zubom vremena, ne govore nam što je uzrokovalo smrt ove djece: šarlah, možda ospice, difterija, hripavac. Prije jednog stoljeća sve su to bile česte, često fatalne dječje bolesti. Tada se u emisiji ubacio autoritativni glas: “Ono što se promijenilo… bilo je uvođenje imunizacije. Imunizacija je spriječila daljnje patnje i spasila više života od bilo koje druge medicinske intervencije u ovom stoljeću, čak i od antibiotika.”

U našoj povijesti postojalo je vrijeme kada je prijetnja od akutnih bolesti bila golema i stalno prisutna. Gubitak djece i drugih članova obitelji od bolesti poput ospica ili hripavca bio je više pravilo nego iznimka. To je bilo davno, a gore navedeni primjeri znatno su stariji od sto godina. Stanje se popravilo, stope smrtnosti snizile su se i bolesti više nisu takva prijetnja.

Općenito se smatra da je za to zaslužno nekoliko utjecaja, ali najviše od svega uvođenje imunizacije (također zvane “cijepljenje”). U udžbenicima iz povijesti imunizacija se, uz čistu vodu, opisuje kao najmoćnije oružje u borbi protiv akutnih smrtonosnih bolesti iz naše prošlosti. Iz toga se izvlači logičan zaključak da moramo i dalje cijepiti djecu kako bismo spriječili povratak u ta vremena jer slika tih strašnih dana služi kao podsjetnik što će se u suprotnome zbiti.

Cjepivo je tu – i preobrazilo je svijet?

O uvjerenju da se cijepljenje pojavilo i preobrazilo naš svijet iz onoga u kojem je smrt od akutnih bolesti bila česta u svijet u kojem je ona rijetka ne raspravlja se često. To je uvjerenje koje leži u samoj biti svih mišljenja o cijepljenju i vjerojatno je jedno od najuniverzalnije prihvaćenih medicinskih vjerovanja našeg vremena.

Autoritativni glas, piše Beattieu u knjizi, u spomenutoj radijskoj emisiji pripadao je dr. Margaret Burgess, tada jednom od najuglednijih glasnogovornika o cijepljenju u Australiji, profesorici pedijatrije s dugim popisom titula, nagrada, članstava, objavljenih radova na području preventivne medicine i procjepljivanja. Ukratko, izuzetno kvalificirana za iznošenje tvrdnji u vezi s cjepivima.

Neovisno o tome, tvrdnja “ono što se promijenilo… bilo je uvođenje imunizacije” vjerojatno je najbolje prihvaćen aspekt današnje kolektivne vjere u imunizaciju. Možete pitati gotovo bilo koga zašto se broj umrlih od ospica ili hripavca drastično smanjio i čut ćete odgovor “cijepljenje” ili “imunizacija”. Kao i svi, i Beattie je bio odgojen na tom vjerovanju, kod kojeg postoji samo jedan problem: nije točno i potpuno je neutemeljeno, što se može vrlo lako demonstrirati.

Čuveni dijagrami Grega Beattieja

Pišući knjigu “Cijepljenje – dilema jednog roditelja”, Beattie je shvatio da to pogrešno vjerovanje više od bilo čega drugog oblikuje skoro sva mišljenja o cijepljenju te i te kako utječe na kolektivnu procjenu te prakse. Zbog toga mu se posebno posvetio i iznio dokaze, koji su svi dostupni u godišnjacima australske vlade i kod Ureda za statistiku. Na temelju tih podataka moguće je unijeti podatke o broju umrlih za svaku bolest na dijagram i strelicom označiti mjesto kada je uvedeno cijepljenje.

Podaci o broju umrlih u Australiji mogu se naći u tim godišnjacima još od 1907., a za neke je bolesti od australskog Ministarstva zdravstva dobio podatke koji sežu mnogo dalje u prošlost od 1907. Na njegovim dijagramima, brojke predstavljaju broj umrlih na 100.000 stanovnika u razdoblju od pet godina, s ooznačenim vremenom uvođenja cjepiva.

Dijagram za ospice pokazao je da se petogodišnja stopa smrtnosti stotinu godina prije uvođenja cjepiva kretala oko 170. U pet godina neposredno prije uvođenja cjepiva bila je – ispod jedan. To predstavlja smanjenje od 99,5 posto – prije nego što je stiglo cjepivo.

Preostalih manje od 1,0 posto jedini je dio smanjenja koji bi se mogao pripisati cjepivu jer ono jednostavno nije bilo tu za vrijeme prvih 99,5 posto. Drugo je pitanje koliko je cjepivo zaslužno za taj posljednji djelić, ali to je već druga tema.

Cjepivo protiv difterije uvedeno je “potkraj 1920-ih, u širu upotrebu ušlo je najranije krajem 1930-ih, a neki govore da je to bilo tek 1953. kad je odobreno DTP cjepivo”. U šezdeset godina koje su prethodile uvođenju cjepiva, piše Beattie, stopa smrtnosti smanjila se za više od 80 posto. Potom – hripavac: još jedno cjepivo koje je bilo postupno uvođeno od 1940-ih nadalje.

Njegova rutinska primjena kod male djece započela je 1953. nakon što je odobreno DTP cjepivo (cjepivo za difteriju, tetanus i pertussis; pertussis je medicinski naziv za hripavac). Dijagrami pokazuju da je od 1870-ih do 1953. (u razdoblju prije odobrenja DTP cjepiva) došlo je do smanjenja smrtnosti od gotovo 95% te skoro 90% do početka primjene ranijih cjepiva tijekom 1940-ih.

Cijepljenje uopće ne utječe na stope smrtnosti

Beattie je napravio i sljedeći eksperiment: napravio je dijagrame sa stopama smrtnosti dviju bolesti – ospica i šarlaha – od kojih se jednu “prevenira cijepljenjem”, a za drugu nema cjepiva. U 19. stoljeću imale su slične stope smrtnosti. Stopa smrtnosti šarlaha, kojeg nikada nije bilo moguće prevenirati cjepivom, padala je jednako djelotvorno kao i stopa smrtnosti od ospica i nije se vratila na ranije razine. Sličnu sliku daje usporedba trbušng tifusa s hripavcem, bolešću koja se prevenira cjepivima.

U slučaju da netko misli da bi ospice ili hripavac mogli skočiti do razina od prije sto godina da nismo izmislili cjepiva, druge dvije bolesti su tu da nas podsjete da to nije vjerojatno. Trbušni tifus i šarlah nekada su bili jednako velik problem kao druge dvije bolesti, zapravo, i veći.

Broj oboljelih od tih bolesti smanjio se pa su i one postale relativno beznačajne, i to bez cjepiva. Isti zaključak proizlazi iz podataka za tetanus, koji nije zarazan i gotovo se nikad ne javlja kod djece. Zaključak koji proizlazi iz svih službenih podataka jest da nije bilo primjetnog učinka uvođenja cjepiva na kretanje stopa smrtnosti. One su jednostavno cijelo vrijeme bile u postupnom padu.

Politiku zakonske prisile da se djeca cijepe prije se treba promatrati kao psihološki fenomen uvjetovanja, nego kao primjenu objektivnih rezultata znanosti. Kad je riječ o uvjerenjima, podaci jednostavno ne pomažu. To je i sam Beattie ustanovio kad je dijagrame i podatke predstavio na svom saslušanju pred Komisijom za ljudska prava. Članovi Komisije nisu pokazali zanimanje za njih, a sudski medicinski vještaci odbacili su ih kao nebitne i potpuno zanemarili.

Za razliku od čitatelja knjige “Cijepljenje – dilema jednog roditelja”, koji su ih primili s velikim zanimanjem pa su se brzo proširili svijetom. Zato se danas na internetu nalaze brojne lokacije na kojima su objavljeni izvorni dijagrami, zajedno s mnogima za druge zemlje.

‘Zašto ranije nisam vidio slične dijagrame?’

Otkud tako golema razlika u reakcijama? Reakcije javnosti moglo se podijeliti u dvije skupine. Prva i najčešća bila je je šok ili nevjerica, a pojavljivala se kod onih kojima je teško povjerovati u ono što vide. To je mnogima dobro poznat neugodan osjećaj kad se omiljeno uvjerenje raspada pred očima, što je danas sve češća pojava. Ljudi s takvom reakcijom često sumnjaju u brojke i tehniku izrade dijagrama. “Odakle, kažete, da potječu ti podaci? Zašto ranije nisam vidio slične dijagrame? Jeste li dvaput provjerili brojke?” To je savršeno normalna reakcija jer je u sve nas usađena duboka vjera u medicinu, a posebno u cijepljenje.

Nakon te reakcije ponekad slijedi tipična sljedeća reakcija: “To ništa ne dokazuje”. Ta reakcija odbacivanja je rjeđa i obično dolazi od ljudi koji su aktivno uključeni u marketing i promicanje upotrebe cjepiva. Ako ih se slučajno upita što žele reći tom reakcijom, ti ljudi obično tvrde da se ti podaci ne mogu koristiti za procjenjivanje djelotvornosti cjepiva. U tome su u pravu.

Svrha tih dijagrama, po Beattieju, nije bila pokušaj mjerenja djelotvornosti cjepiva već stavljanja stvari u ispravnu povijesnu perspektivu, jer se određena, ali iskrivljena povijesna perspektiva ionako često koristi kao jak argument za cijepljenje.

Perspektiva koja je u sladu sa stvarnim podacima jasno pokazuje da su cjepiva nebitno utjecala u široj slici i da su stigla prekasno da bi mogla dati bilo kakav bitan doprinos. Iz povijesne perspektive cjepiva su malo ili nimalo doprinijela smanjenju broja smrtnih slučajeva od svake od navedenih bolesti.

Stope smrtnosti bolesti za koje su razvijena cjepiva padale su značajno i konstantno od sredine 19. stoljeća, a veći dio tog pada dogodio se davno prije uvođenja cjepiva. Rutinska cijepljenja za neke bolesti nisu bila ni dostupna sve dok te bolesti nisu gotovo nestale, a stope smrtnosti svih bolesti bile su u značajnom padu prije cijepljenja i, budući da nema razloga za sumnju da bi se taj trend promijenio, nema razloga niti mali preostali dio pada smatrati zaslugom cjepiva, posebno zato što možemo vidjeti da su druge bolesti nastavile padati iako za njih ne postoje cjepiva. Povijesni dijagrami iz svih europskih zemalja, kao i iz SAD-a, to potvrđuju.

Kako se danas svi suprotstavljeni stavovi koriste za stvaranje sukoba u kojima više nitko nema namjeru čuti što govori ona suprotna strana, treba reći da se kod dovođenja u pitanje učinkovitosti cijepljenja ne kritizira zdravstvene radnike nego misaoni sustav na kojem se temelji kolektivno vjerovanje u cjepiva. Predani pojedinci došli su do brojnih važnih dostignuća u otkrivanju načina da čovječanstvu pomognu u smanjenju patnji, ali brojni su bili i slučajevi (puno manje razvikani) da medicina u nekim aspektima nije odigrala bitnu ulogu.

Ali to se općenito ne priznaje u tolikoj mjeri da bi javnost bila toga svjesna, a najočiglednije je u pogrešnom viđenju uloge cjepiva u povijesnom smanjenju broja umrlih. Možda je vrijeme da se prestanu papagajski ponavljati tvrdnje da su nas cjepiva spasila od bolesti i počne inzistirati na tome da sva buduća razmišljanja započinju priznavanjem činjenice da su cjepiva dala mali ili nikakav doprinos ogromnom povijesnom smanjenju broja umrlih.

Što god da je uzrokovalo smanjenje broja smrtnih slučajeva prije uvođenja cjepiva nastavilo je prilično ujednačeno djelovati i nakon njihovog uvođenja. Profesor Thomas McKeown u knjizi “Uloga medicine” tumači: “Iskustvo iz posljednja dva stoljeća pokazuje da su zarazne bolesti pale na mali dio svoje nekadašnje razine bez medicinskih intervencija, što upućuje na zaključak da bi i bez njihovog uvođenja nastavile padati, iako možda ne tako brzo u slučaju nekih bolesti.” Kao razloge za pad broja umrlih od tih bolesti većina povjesničara medicine navodi poboljšanje prehrane, higijene i sanitarnih uvjeta, pri čemu je najvažnija prehrana.

Presudno je poboljšanje općih životnih uvjeta

Vrlo utjecajno izvješće dr. Moisesa Behara, objavljeno u World Healthu, objašnjava: “U današnjim razvijenim zemljama smrtnost od tuberkuloze, ospica, hripavca, trbušnog tifusa, bolesti s dijarejom i mnogih drugih infekcija počela je padati davno prije nego što su identificirani odgovorni mikroorganizmi i prije nego što su otkrivene specifične mjere kontrole ili tretiranja. To smanjenje – koje je mnogo veće od bilo čega što je u međuvremenu postignuto upotrebom cjepiva i antimikrobnih lijekova – teklo je usporedno s poboljšanjem općih životnih uvjeta”.

U vezi s prehranom dr. Behar je rekao: “Oslabljen organizam daleko je manje otporan na napad mikroorganizama. Obične ospice ili proljeva – koje su bezopasne i kratkotrajne bolesti kod dobro ishranjene djece – obično su ozbiljne i često fatalne za kronično pothranjene. U vrijeme dok nisu postojala cjepiva gotovo svako dijete u svim zemljama oboljelo bi od ospica, ali u siromašnim zemljama bilo je tristo puta više smrtnih slučajeva nego u bogatijim.

Razlog nije to što je virus bio virulentniji, niti je bilo manje medicinskih usluga, nego to što u loše ishranjenim zajednicama mikroorganizmi napadaju domaćina koji je, zbog kronične pothranjenosti, manje sposoban oduprijeti se.” Izvješće završava sljedećim riječima: “Odgovarajuća prehrana zasad je najdjelotvornije ‘cjepivo’ protiv većine dijareičnih, respiratornih i drugih čestih infekcija.”
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

SKANDALOZNE TAJNE O KRALJEVSKOJ OBITELJI: Obitelj Windsor pod plaštom nacizma, pedofilije i sotonizma!
ANKETE: Donald Trump pobjeđuje na izborima kao stvarna prijetnja za establišment

Filed under: ZDRAVLJE I MEDICINA · Tags: , , , , , , , , , , , ,

 
reklama