TEORIJA ZAVJERE: Tihomir Orešković i tihi “državni udar” kao stvar čisto tehničke prirode

U Hrvatskoj se vodi žučna polemika oko imenovanja Tihomira Oreškovića za mandatara nove hrvatske Vlade i okolnostima pod kojima je došao na mjesto premijera

Tihomir Orešković je bio je financijski direktor Teva grupe za Europu, inače korporacije koja je preuzela Plivu. Na tu funkciju stigao je upravo iz Plive, gdje je bio čelni čovjek do 2014. Orešković je u Tevi od 2005. i radio je kao glavni financijski direktor Teve Kanada, a od 2009. kao glavni financijski direktor za Istočnu Europu. Na poziciji glavnog financijskog direktora za regiju EMIA (Istočna Europa, Mediteran, Izrael i Afrika) imenovan je 2010.

Za mandatara nove hrvatske Vlade, Tihomira Oreškovića, potvrdili su ga Božo Petrov i Tomislav Karamarko i to nakon sastanka čelnika Mosta i Domoljubne koalicije. Mandatara je predložio HDZ, a s izborom se složio Most.

Tomislav Karamarko, čelnik Hrvatske Demokratske Zajednice, prilično je iskusan u korištenju “sporednog kolosijeka” za ulazak u visoku politiku i preuzimanje važnih funkcija u državi. Ne treba zaboraviti da je na mjesto ministra unutarnjih poslova Vlade bivšeg premijera Ive Sanadera došao kao “nestranačka osoba” i da je po drugi put u životu člansku iskaznicu HDZ-a primio 2011. godine od tadašnje premijerke Jadranke Kosor.

Naime, Tomislav Karamarko 1993. napušta HDZ i tada je bio usko povezan s frakcijom Josipa Manolića, Franje Gregurića i Stjepana Mesića koji će mu kasnije kao predsjednik osigurati da postane savjetnikom predsjedničkog ureda RH za nacionalnu sigurnost. Od 2000. do 2002. bio je predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, od 2004. do 2006. godine bio je bio ravnatelj Protuobavještajne agencije. Na mjesto ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) imenovan je u rujnu 2006. i tako sve do 2008.

Nakon ulaska u Vladu kao ministar unutarnjih poslova, Karamarko pristupa HDZ-u, gdje se pobrinuo da izbaci Jadranku Kosor, a na XV. saboru HDZ-a 20. svibnja 2012. u drugom krugu pobjeđuje Milana Kujundžića i postaje četvrti predsjednik te stranke.

Valjda je svima jasno da je mogućnost da čovjek koji je služio Stjepanu Mesiću i revno izvršavao zadaće povjerene mu od Haaškog suda nikada i ni u jednom scenariju nije mogao preuzeti HDZ, ali mu je to pošlo za rukom i cijeli je posao odradio maestralno.

Jednako tako je i s Tihomirom Oreškovićem, koji, da su ga ranije predstavili i da se kandidirao na izborima, u današnjoj Hrvatskoj ni na koji način ne bi mogao doći na mjesto premijera.

Tomislav Karamarko, iako mnogima antipatičan, čovjek je koji poznaje vještine preuzimanja vlasti i potrudio se pronaći način kako za premijera ustoličiti čovjeka koji predstavlja korporativnu elitu, a za kojeg nitko nije glasao. Čelnik Mosta, Božo Petrov, ako je istina da je Orešković kandidat Hrvatske Demokratske Zajednice za premijera, a čini se da jest, ovdje je odigrao ulogu obične marionete koja nije dorasla Karamarkovim obavještajnim spletkama.

Izgleda da je ovoj Vladi suđeno da ostane “upisana u povijesti” više no što će to biti gotovo desetljeće vladavine Franje Tuđmana ili cijeli period vlada, HDZ ili SDP, zajedno.

Ono što se dogodilo i što svi zaboravljamo jest da se ustoličenje korporativnog tehnokrate na mjesto premijera ne može nazvati nikako drugačije nego “državnim udarom” koji je odlučen u centrima moći izvan granica Hrvatske, a moguće i uz pomoć predsjednice republike Kolinde Grabar Kitarović i njenih prijatelja iz Atlantskog vijeća i Trilateralne komisije.

Naravno, ne radi se o klasičnom državnom udaru latinoameričkog tipa i ulaskom vojnika sa strojnicama u zgradu parlamenta.

Državni udar, između ostalog, ne znači uvijek nasilno preuzimanje vlasti, koliko “egzekucija koja prethodi presudi”, kako je to definirao francuski mislilac Gabriel Naudé još polovinom 17. stoljeća.

Što se dogodilo u Hrvatskoj ovih dana? Upravo ono što se nitko ne usudi javno izgovoriti. S političkim manevrima u predsjedničkom uredu i tijekom izbora parlamentarne većine smo dobili Vladu koja sa svojim čelnikom nikako ne može služiti interesu hrvatskoga naroda. To je valjda svima jasno, a oni koji gaje i najmanju nadu da će biti drugačije, uskoro će biti razočarani.

Osim toga, nema nikakve sumnje da je predsjednica republike kao “čuvarica Ustava” ozbiljno ugrozila opstojnost zemlje.

Prije toga se trebalo riješiti starog hadezeovskog kadra, Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa i drugih, što je bila zadaća Tomislava Karamarka. Kako inače objasniti da je ovako olako odbio insistirati na tome da kao relativni izborni pobjednik ipak on bude premijer? To bi, na kraju, sigurno bilo poštenije, nego puč kojeg smo prisiljeni šutke promatrati.

Istina, HDZ i SDP su jednako doprinijeli disoluciji parlamentarizma i ekonomskom slomu zemlje. No, jednako tako su svi znali da “ulazak u teren” osobe poput Tihomira Oreškovića neće biti moguć bez gospodarskog sloma i teške ekonomske situacije u zemlji, što se na kraju i dogodilo. Na kraju, govoreći neprestano o “nužnosti provedbe strukturnih reformi”, za koje nitko ne zna što zapravo znače, je došlo do nevjerojatnog obrata u samo nekoliko sati i usuglašavanja oko imena novog mandatara bez ikakvog političkog legitimiteta. I eto, “državni udar” je uspio.

No, treba još samo spasiti privid demokracije i to poput najobičnijeg mafijaškog bossa koji naređuje : “Učinite to i to…, ali sve mora biti legalno!”, te se pronalazi način da se u Zagrebu ustoliči korporativna aristokracija.

Ovo je zaista jedinstven primjer u hrvatskoj povijesti, zemlje koja je često zbog vojne moći velikih carstava bila prisiljena popuštati, ali nikada ovako “dragovoljno” i na ovako lukav način.

Naravno, na kraju je trebalo srušiti i posljednju iluziju, te stvoriti privid neizbježnosti. Tu na scenu stupaju mediji i javne osobe koje tvrde “kako se drugačije jednostavno nije moglo poradi spasa zemlje, ljudi i ekonomije”.

No okolnosti za moderni državni udar ne moraju nužno biti političke ili socijalne prirode, jer u eri visoke tehnologije i sam državni udar je stvar čisto tehničke prirode.

U ovom slučaju “tehnički” ne znači samu taktiku i način izvedbe, nego da uspjeh državnog udara ovisi o tehničkoj koordinaciji odluka donesenih od strane moćnika, nedodirljivih, ali sveprisutnih, koji interveniraju i utječu na živote nacija kada i kako žele. U trenutku kad se politička moć izjednačava s korporativnom, “državni udar” postaje sve lakši u svojoj izvedbi i do te mjere lagan za realizaciju da to nitko i ne primjećuje.
 
(altermainstreaminfo.com.h/uredio:nsp)