PAKLENI PLAN: GMO pomaže američkoj dominaciji i odlučuje tko će rađati, a tko jesti!

Zaklada Rockefeller je i između dva svjetska rata bila zagovornik eugenike, ali je nakon rata i holokausta, ideja o rasnoj čistoći postala nepopularna, pa je eugenika pod okriljem Rockefellerovih i Bushevih ’70-ih godina preobražena u stvaranje GMO-a, tj. genetski modificirane hrane

U prvom nastavku ove priče, koja povezuje američku geostrategiju, depopulacijsku politiku i GMO-tehnologije, spomenuto je kako je bivši predsjednik SAD-a George Herbert Walker Bush, kroz predsjedničku komisiju o biotehnologiji donio odluku da su sve genetički modificirane biljke (patentirane biljke i sjemenje poput soje i drugih biljnih vrsta, genetički modificirana soja, paradajz, kukuruz ili riža) “gotovo poput normalnog” kukuruza, riže, paradajza ili soje, što je značilo otvorena vrata za GMO, jer nije bilo potrebno istraživati nikakve potencijalne negativne učinke na ljudsko zdravlje ili okoliš. Jedan od razloga za takvu odluku sigurno se krije u poznatoj tvrdnji Henry Kissingera – “Ako kontroliraš hranu, kontrolirat ćeš ljude”.

No, cijeli taj koloplet imena, ljudi i događaja povezan je i s Američkim eugeničkim društvom, utemeljenim tijekom ’20-ih godina, kojim su dominirale iste obitelji koje će i sljedećih desetljeća oblikovati američku i svjetsku politiku – od Zaklade Rockefeller do obitelji Bush, koje su još u razdoblju između dva svjetska rata bile veliki zagovornici eugenike. Od iste zaklade koja je zagovarala eugeniku, ’70-ih je krenulo i stvaranje GMO-a, tj. genetski modificirane hrane.

Naime, nakon rata i holokausta, ideja o rasnoj čistoći postala je nepopularna, pa je ime Američkog eugeničkog društva promijenjeno, a eugenika postupno preobražena u genetiku. Cijeli projekt ljudskoga genoma, ideja da se kompleksnost života može svesti na gen, potiče upravo od tada. Zamisao se čini funkcionalna – ako pronađete formulu gena i ako možete unijeti strane elemente i strani DNK u genom riže, kukuruza ili drugih biljaka i životinja, pa možda čak i ljudi – mogli biste stvoriti sve što želite.

Depopulacijska politika u Trećem svijetu

Početkom ’70-tih, Kissinger je bio vrlo aktivan u diplomaciji na Bliskom istoku, kako bi organizirao događaje oko arapsko-izraelskih ratova i prvog naftnog šoka i time doveo do 400-postotnog povećanja cijena nafte. No, u isto vrijeme je od predsjednika Nixona dobio zadatak da provede istraživanje o nacionalnoj sigurnosti u suradnji s američkim Ministarstvom poljoprivrede i Ministarstvom obrane, Vijećem nacionalne sigurnosti i Ministarstvom zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi. Njegov je zadatak, te 1974. i 1975., bio – stvoriti prvu službenu strategiju populacije, kao dio službene američke vanjske politike i politike nacionalne sigurnosti.

Tu je studiju Kissinger započeo kao Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, a kasnije je postao ministar vanjskih poslova. On je glavni potpisnik dokumenta “Memorandum o istraživanju nacionalne sigurnosti MSSN 200”, u kojem se kaže da je službena politika SAD-a – kontrola populacije u zemljama u razvoju Trećeg svijeta koje imaju ključne sirovine za gospodarstvo SAD-a. Dokument obuhvaća trinaest prioritetnih država u kojima je cilj američke vanjske politike bio dramatično smanjiti rast populacije – Indonezija, Filipini, Brazil i još neke druge zemlje.

Zanimljivo je, da se upravo tih trinaest zemalja poklapalo s onim zemljama za koje je bila zainteresirana Rockfellerova zaklada za razvoj GMO-a. Ubrzo ćemo vidjeti i zašto.

Obrazloženje u “Memorandumu MSSN 200” je bilo da su te zemlje bogate sirovinama koje su potrebne američkom gospodarstvu ili NATO-u, zbog nacionalne i gospodarske sigurnosti. Ako u tim zemljama dođe do stanovitog porasta populacije, onda će političari iz zemalja, poput Indonezije, biti pod sve većim pritiskom da se pobrinu za svoju populaciju, pa je cilj službene vanjske politike SAD-a – znatno smanjivanje rasta populacije u zemljama Trećeg svijeta.

Kada je predsjednik Gerald Ford 1975. potpisao taj dokument, to je postala službena američka vanjska politika, a ne samo preporuka. Krajem ’70-ih, SAD je iskoristio svoj veliki utjecaj u Svjetskoj banci, MMF-u i UN-u kako bi to postao službeni uvjet za zemlju Trećeg svijeta koja prima hitnu financijsku pomoć od Svjetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda.

Portoriko: neljudska sterilizacija žena

“Memorandum o istraživanju nacionalne sigurnosti MSSN 200” bio je klasificiran kao dokument nacionalne sigurnosti. Tek je 1991., na temelju Zakona o slobodi informiranja, jedna katolička organizacija uspjela skinuti s tih dokumenata oznaku tajnosti i objaviti ih. I drugi s time povezani događaji su u međuvremenu, sticajem okolnosti, došli pred oči javnosti.

No, tragom interesa za depopulacijsku politiku i veze s GMO-om, moramo se vratiti i do vremena kada je jedan od braće Rockefeller (bili su četvorica), John D. Rockfeller III., unuk osnivača naftne kompanije, stvorio ideju kontrole rađanja, ideologiju i pokret koji je trebao spriječiti rast pučanstva. Taj je projekt obitelj Rockefeller pokrenula u drugoj polovici ’60-ih, stvaranjem Populacijskog vijeća, a John D. Rockefeller je u Portoriku započeo prvi masovni eksperiment sterilizacije žena u fertilnoj dobi. Portoriko je bio neka vrst laboratorija s pokusnim kunićima, gdje su se testirale i provodile sve vrste neljudskih metoda sterilizacije nad ženama, uglavnom siromašnima i neukima, koje nisu imale pojma što oni rade s njima.

Slični projekt se nekoliko desetljeća kasnije provodio i u Meksiku i u Nikaragvi. No, tamo je grupa, koja se zvala Meksički odbor za život (meksička katolička organizacija), bila sumnjičava kada je Svjetska zdravstvena organizacija poručila da želi provesti masovno cijepljenje protiv tetanusa, jer je to bolest do koje dolazi infekcijom zahrđalim čavlom, a ne masovna epidemija. Sumnju je potaknula i činjenica da su u Nikaragvi i Meksiku odabrane samo žene u fertilnoj dobi, između 14 i 55 godina. Jer, zašto ne cijepiti i muškarce i dječake, i oni se mogu ubosti na čavao?

Tako je grupa Comite Pro Vida de Mexico provela laboratorijske analize koje su pokazale da su cjepiva sadržavala kemijsku supstancu koja je kod trudnica urokovala spontane pobačaje. Odmah je podignuta galama, ali je većina glavnih svjetskih medija tu priču potpuno zanemarila. Organizacija se obratila i predstavnicima Svjetske zdravstvene organizacije. No, oni su odvratili da im ne vjeruju, jer da je riječ o samo jednoj od katoličkih organizacija koje se bore protiv pobačaja i koje dižu galamu oko svačega, ali da se ne radi ni o čemu ozbiljnom.

Potom je ta organizacija podastrijela laboratorijske rezultate na tiskovnoj konferenciji, a i na druge je načine ustrajala i pritisnula Svjetsku zdravstvenu organizaciju sve dok ona nije priznala da se u cjepivu nalazio neki takav sastojak. Njihovo je objašnjenje bilo da je riječ o slučajnoj kontaminaciji, kao posljedici – neispravnog postupka u laboratoriju.

No, organizacija Comite Pro Vida de Mexico i dalje je istraživala, pa je otkrila da su obitelj Rockefeller, sveučilište Uppsala u Švedskoj i još nekoliko drugih organizacija, dvadeset godina ranije tajno ubacivali tu supstancu u cjepivo protiv tetanusa za pučanstvo Trećeg svijeta. Drugim riječima, Rockefellerova organizacija financirala je rad Svjetske zdravstvene organizacije, kako bi se razvilo cjepivo protiv tetanusa koje bi prouzrokovalo pobačaje kod trudnica.

Ucjenjivanje cijelih nacija

Treba li onda čuditi što će u sljedećim desetljećima to isto biti napravljeno i s GMO-om?

Po pitanju veza Rockefellera s GMO-om, upravo je Zaklada Rockefeller bila ta koja je u Aziji započela pokuse s (propalim) projektom razvijanja zlatne riže kroz genetski inženjering, navodno za – sprječavanje gladi u svijetu. Naime, čitav genetski inženjering je i stvoren sredstvima Rockefellerovih zaklada i Zaklade Ford.

Manipulacije DNA-om i genetski inženjering u SAD-u su započeli početkom ’70-ih jer su te grupe ljudi u genetskoj modifikaciji vidjele barem dvije stvari (možda ih ima i više) – mogućnost kontrole rasta stanovništva i mogućnost kontroliranja zaliha hrane o kojima ljudi svakodnevno ovise. Nešto takvo nikad prije u ljudskoj povijesti nije bilo moguće – uvijek ste mogli preživjeti ako ste imali svoj mali vrt. Ali, preinačena genetska sekvenca riže u Aziji i Meksiku, kao i žita na Bliskom istoku, dala je potencijalnu mogućnost tim privatnim kompanijama bliskim Pentagonu, da zagospodare prehrambenim lancima. No, cijelo vrijeme se provlači i motiv – depopulacijske politike.

Naime, tvrtka Epicyte iz San Diega je 2001. objavila na konferenciji za novinare da je uspjela razviti cijeli staklenik spermicidnog kukuruza. Rečeno je da će to biti iznimno učinkovit i jeftin način da se zaustavi porast stanovništva u zemljama u kojima je kukuruz ključni dio ljudske prehrane, jer muškarci koji budu jeli taj kukuruz – neće moći imati djecu.

Vijesti su bile eksplozivne, ali je (ili možda baš zbog toga) tvrtka – iznenada nestala. Preuzela ju je mala tvrtka u Sjevernoj Karolini, a poslije je u tišini sklopljen ugovor s Dow Chemicalom, britanskom kompanijom koja se bavi sjemenjem sa sjedištem u Švicarskoj.

Iz dosadašnjih postupaka može se zaključiti da promicanje GMO kao strateškog alata ima dva cilja – zaustavljanje rasta populacije i kontroliranje hrane, tj. kontroliranje gladi. Ako bi tri-četiri privatne korporacije – koje su usko povezane sa službama nacionalne sigurnosti američke Vlade, a možda čak i britanskom Vladom ili NATO savezom – uspjele ostvariti svoje namjere da kontroliraju opskrbu sjemenjem soje, riže, pšenice i drugih važnih usjeva od strateške važnosti za cijeli hranidbeni lanac života na ovom planetu, onda bi one mogle dominirati i ucjenjivati cijele nacije. Do danas, jedna od najtragičnijih žrtava moći GMO-a je – Argentina.

Uništenje argentinske poljoprivrede

Naime, vlada Carlosa Menema je negdje sredinom ’90-ih potpisala tajni sporazum o kojem se nije raspravljalo u parlamentu niti u javnosti, a niti su sudjelovali argentinski biolozi. Tako je Vlada dala isključivu licencu za genetski modificiranu soju Monsantove korporacije, pa se zemlja, koja je ’60-ih i ’70-ih imala bogatu i raznoliku poljoprivredu i puno malih poljoprivrednika – brzo promijenila.

Raznolikosti i mali poljoprivrednici su uništeni, a velike korporacije, od kojih su mnoge bile strane osiguravajuće tvrtke (najveći vlasnik bio je Sorošev fond iz New Yorka) sada su bili najveći vlasnici zemlje. Uzgajali su soju za izvoz, što nije pripomoglo zdravoj prehrani Argentinaca, a i uništilo je tradicionalnu argentinsku poljoprivredu. No, to je bio tek početak…

Krajem ’90-ih dogodila se velika kontroverza oko Monsantovog sjemena zvanog “Terminator” koje bi automatski počinilo “samoubojstvo” nakon jedne godine. Time bi se osiguralo da se zemljoradnici svake godine moraju vratiti Monsantu i platiti određenu svotu za njihovu tehnologiju, herbicide i sjeme. No, Zaklada Rockefeller je odmah intervenirala kada je čula za plan tvrtke Monsanto, pa se predsjednik Zaklade, Gordon Conway, na godišnjem sastanku članova odbora u St. Louisu, sastao i s direktorima Monsanta i upozorio ih da na nekoliko godina – dignu ruke projekta “Terminator”!

Ne bojte se, nije postao humanist, nego im je obrazložio da bi izlazak na tržište sa sjemenom “Terminatior” doveo u opasnost cijelu strategiju GMO-a, ako svijet prerano posumnja o njihovim pravim namjerama. Conway je naveo direktore Monsanta da održe konferenciju za novinare i objave svijetu da neće prodavati sjeme “Terminator”, što dosta govori o razmjerima utjecaja Rockefellerove fondacije u tim krugovima.

Naravno, Monsanto nije odustao od projekta “Terminator”, nego je odlučio da ga neće prodavati – privremeno. Već četiri godine kasnije Monsantovi su znanstvenici na znanstvenim konferencijama počeli objavljivati radove iz kojih je bilo jasno (pa čak je to i rečeno) da nisu odustali od tog projekta. Istodobno je američko Ministarstvo poljoprivrede izjavilo da ne vidi razlog zašto bi trebalo obustaviti istraživanja “Terminatora”.

Iz navedenoga slijedi da, kad je riječ o GMO-u, nisu važni niti progres, niti sprječavanje gladi u svijetu, pa čak niti novac. Naime, Jeffrey Smith, aktivist protiv GMO-a, autor je knjige “Sjeme Obmane”, u kojoj je detaljno prikazao sve dosad istražene zdravstvene posljedice GMO-a (koje obrazovne knjige i emisije u potpunosti negiraju i čak otvoreno lažu govoreći da nikad nije zabilježena niti jedna epidemija bolesti kao posljedica korištenja GMO-a), na kraju knjige optimistično kaže da GMO industrija svake godine gubi – dvije milijarde dolara. U knjizi je uskliknuo, da to znači da oni (aktivisti protiv GMO-a) – pobjeđuju!

Gube li miljarde dolara – uzalud?

No, bojim se da je došao do pogrešnog zaključka. Jer, pravo pitanje glasi: Zašto bi netko uporno gubio tolike milijarde dolara uzalud? Osim ako se iza tih ulaganja ne krije – neki drugi cilj…

Na onoj okomitoj ljestvici u tekstu iz prošlog broja, iznad novca se nalazi – moć. No, ima stepenica i iznad težnje za moći, koje mogu dati objašnjenja za agresivno invazivno promicanje GMO-a, ali ta objašnjenja nenaviknutom uhu mogu zvučati, možda, previše neobično. No, i to je samo pitanje vremena. No, neosporno je, kako god interpretirali svijet, da su tri od četiri najveće svjetske korporacije koje kontroliraju patentirano genetski modificirano sjeme – Monsanto, Dow i Pioneer Hybrid.

Monsanto je još tijekom Vijetnamskog rata proizvodio bojne otrove za uništavanje džungle kako bi se raščistio put američkim vojnicima, čime su otrovani i mnogi vojnici, a potom je jednostavno – oprao ruke od odgovornosti. Predsjednik Bush stariji je u Bijeloj kući 1992., održao privatni sastanak upravo s predstavnicima Monsanta, koji su mu objasnili kako bi GMO mogao pomoći američkoj prevlasti u svijetu.

U tom trenutku, Bush je potpisao odredbu koju gotovo nitko tada nije pročitao, u kojoj je GMO proglasio “u bitnim točkama jednakim” običnoj riži, običnoj soji ili običnom kukuruzu. Zbog toga, rekao je tada Bush stariji, ne trebamo posebna zdravstvena i medicinska ispitivanja i testove da vidimo je li to sigurno za ljude i životinje, jer je riječ o više-manje istoj stvari – samo smo malo promijenili genetsku strukturu kukuruza…

U tom svjetlu je, pak, zanimljivo da ta ista privatna poduzeća, poput Monsanta, zahtijevaju licencne pristojbe za ekskluzivno razvijeno genetsko sjeme i tvrde da su genetskim inženjeringom riže, stvorili novi proizvod. S jedne strane, Monsanto kaže da je njihova “GMO-riža ista kao obična riža koja se kultivira već tisućama godina u Pakistanu i Afganistanu, pa nisu potrebna istraživanja zdravstvenih učinaka, a s druge strane govori da imaju jedinstveni patent koji žele zaštititi”. Ne može biti jedno i drugo u isto vrijeme, zar ne?

Ili možda može – u ovom svijetu obmana, odvlačenja pažnje i upravljanja ljudskim mislima…
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)