Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » Kapitalizam: početak kraja

Kapitalizam: početak kraja

komunizamCrvene zastave, protestne pjesme i najava nacionalizacije banaka u jeku Grčke krize nakratko su oživjeli veliki san dvadesetog stoljeća: san o rušenju tržišta djelovanjem više sile

Većim dijelom dvadesetog stoljeća ljevica je tako zamišljala ulazak u novu ekonomiju koja dolazi poslije kapitalizma. Silu bi primijenila radnička klasa, izlaskom na birališta ili barikade. Kao poluga bi poslužila država, a prilika bi se ukazala zahvaljujući čestim epizodama ekonomskog kolapsa.

Piše: Paul Mason, The Guardian

Međutim, sve što se u posljednjih dvadeset pet godina urušilo bile su nade ljevice. Njezine planove osujetilo je tržište; individualizam je potisnuo vrijednosti kolektivizma i solidarnosti; značajno uvećana svjetska radna snaga možda izgleda kao “proleterijat”, ali više ne razmišlja i ne ponaša se kao nekada.

Za one koji pamte tih dvadeset pet godina, a ne ljube kapitalizam, to je bilo traumatično iskustvo. U međuvremenu, tehnologija je otvorila novi put koji ostaci stare ljevice – i sve snage u njenoj orbiti – moraju prihvatiti ili izumrijeti. Izgleda da kapitalizam neće biti srušen silom. Ukinuti će se tako što će unutar starog sustava proizvesti nešto dinamičnije, u početku ne tako primjetno, nešto što će se nametnuti i oblikovati ekonomiju utemeljenu na novim vrijednostima i oblicima ponašanja. Taj novi sustav nazivam postkapitalizma.

Kao iu doba opadanja feudalizma prije 500 godina, smjenu kapitalizma postkapitalizma ubrzat će vanjski udari, a oblikovat će je pojava nove vrste ljudskog bića. Taj proces je već u tijeku.

Postkapitalizam čine mogućim tri velike promjene koje je donijela revolucija informacijskih tehnologija u posljednjih dvadeset pet godina. Prvo, smanjena je potreba za radom, zamagljene su granice između rada i slobodnog vremena i oslabljena veza između rada i nadnice. Dolazeći val automatizacije, trenutno usporen zato što naša društvena infrastruktura loše podnosi posljedice tog procesa, u velikoj mjeri će umanjiti količinu potrebnog rada – ne samo za puko preživljavanje nego i za udoban život za sve.

Drugo, informacije umanjuju sposobnost tržišta da ispravno formira cijene. Jer funkcioniranje tržišta podrazumijeva oskudicu, a informacije su dostupne u izobilju. Sustav se brani uspostavljanjem monopola – u obliku gigantskih tehnoloških kompanija – kakvi nisu viđeni posljednjih 200 godina. Ali monopoli ne mogu dugo trajati. Razvoj poslovnih modela i njihova evaluacija na temelju preuzimanja i privatizacije informacija koje je generirala najšira zajednica stvaraju nestabilne korporativne konstrukcije koje su u suprotnosti s osnovnom potrebom ljudi, da slobodno koriste ideje.

Treće, svjedoci smo spontanog rasta kolaborativne proizvodnje: pojavljuju se robe, usluge i organizacije koje ne reagiraju na diktat tržišta i menadžerske hijerarhije. Najveći informacijski proizvod na svijetu – Wikipediju – besplatno uređuju volonteri, čime su izdavači enciklopedija izbačeni iz posla, a reklamna industrija lišena prihoda u visini od tri milijarde dolara.

Gotovo neprimjetno, u skrivenim nišama tržišnog sustava, veliki segmenti gospodarskog života počinju pulsirati nekim drugim ritmom. Ali ekonomska profesija ne obraća pozornost na paralelne valute, vremenske banke, zadruge i autonomne prostore koji se umnožavaju nakon rušenja starih struktura zbog financijske krize 2008. godine.

Morate se potruditi da biste primijetili novu ekonomiju na dijelu. Jedna lokalna nevladina organizacija je mapirala zadruge, alternativne proizvođače, paralelne valute i lokalne sustave razmjene u Grčkoj i locirala više od 70 velikih projekata i stotine manjih inicijativa, od skvotova do zajedničkog korištenja automobila i dječjih vrtića. Ekonomski stručnjaci to ne smatraju za gospodarsku aktivnost – ali u tome i jeste poenta. Takve inicijative postoje zato što koriste, možda još nesigurno i neučinkovito, valute postkapitalizma: slobodno vrijeme, umrežene aktivnosti i besplatne stvari. Može se učiniti da je to nesiguran, možda i opasan temelj za izgradnju alternative sadašnjem globalnom sustavu, ali isto se moglo tvrditi za novčani i kreditni sustav u doba Edvarda III.

Novi oblici vlasništva, kreditiranja, nove vrste ugovora: u posljednjih deset godina izrasla je čitava poslovna potkultura koju u medijima nazivaju “ekonomijom dijeljenja”. Često se govori o “javnim dobrima” i “kolaborativnoj proizvodnji”, ali malo tko se zapitao što sve to znači za sam kapitalizam.

Vjerujem da nam to otvara novi put – ali jedino ako ti mikroprojekti budu podržani, promovirani i zaštićeni promjenama u ponašanju države. Za to je neophodna promjena u načinu razmišljanja – o tehnologiji, o vlasništvu i radu. Tako, gradeći elemente novog sustava, možemo reći sebi i drugima: “Ovo više nije samo mehanizam preživljavanja, moje privatno utočište u neoliberalnom svijetu; ovo je nov način života koji upravo nastaje. “

***

Kriza iz 2008. godine odnijela je 13 posto globalne proizvodnje i 20 posto globalne trgovine. Globalni rast je prešao u minus – u ekonomiji u kojoj se recesija definira kao rast manji od 3 posto. Kriza je na Zapadu proizvela depresiju dužu od one iz 1929-1933. Čak i danas, unatoč naznakama bljedunjavog opravka, ekonomisti su užasnuti mogućnošću dugoročne stagnacije. Naknadni potresi u Europi prijete da rastrgaju kontinent.

Kao rješenje ponuđeni su štednja i monetarno popuštanje. Ali to ne daje rezultate. U najteže pogođenim zemljama mirovinski sustav je uništen, starosne granice za odlazak u mirovinu približavaju se sedamdesetoj godini života, obrazovanje privatizirati, a diplomci opterećuju dugovima koje će otplaćivati ​​čitavog života. Usluge državnih službi se ukidaju, a infrastrukturni projekti odgađaju za budućnost.

Mnogi i dalje ne razumiju pravo značenje riječi “štednja” u današnjem svijetu. Štednja nije samo osam godina proračunskih rezova, kao u Britaniji, pa čak ni katastrofa koja je snašla Grčku. Štednja podrazumijeva spuštanje nadnica i životnog standarda na Zapadu dok se ne izjednače s rastućim nadnicama i standardom srednje klase u Kini i Indiji.

U međuvremenu, u odsutnosti alternativnih modela, stvaraju se uvjeti za još jednu krizu. Stvarne nadnice opadaju ili stagniraju u Japanu, južnim zemljama eurozone, SAD i Britaniji. Netransparentni bankarski sustav i dalje funkcionira i danas je čak veći nego 2008. Nova pravila o povećanju bankarskih rezervi se odlažu ili ublažavaju. U međuvremenu, zahvaljujući poplavi besplatnog novca, najbogati postaju još bogatiji.

Neoliberalizam se transformirao u sustav programiran da periodično proizvodi katastrofalne krize. Što je još gore, neoliberalizam je ukinuo obrazac koji je u posljednjih 200 godina bio tipičan za razvoj industrijskog kapitalizma – svaka ekonomska kriza stimulirala je nove oblike tehnoloških inovacija od kojih su svi imali koristi.

Neoliberalizam je prvi ekonomski model u posljednjih 200 godina koji polazi od premise o neophodnosti smanjivanja nadnica i razgradnji društvene moći radničke klase. Ako pogledamo razdoblja uspona kojima se bave teoretičari dugih ciklusa – kao što je sredina devetnaestog stoljeća u Europi, početak i sredina dvadesetog stoljeća diljem svijeta – uočit ćemo da je snaga organiziranog radništva primorala poduzetnike i korporacije da odustanu od pokušaja da zastarjele poslovne modele održe u životu spuštanjem nadnica i da inovacijama stvore novi oblik kapitalizma.

U svakom razdoblju rasta rezultat je bila sinteza automatizacije, viših nadnica i rasta potrošnje. Danas nema tlaka radne snage, a tehnologija koja je u središtu tekućih inovacija ne donosi rast potrošnje ili ponovno angažiranje stare radne snage na novim radnim mjestima. Informacija je stroj za spuštanje cijena i smanjivanje količine rada potrebnog za održavanje ljudskog života na planeti.

Zato su mnogi pripadnici poduzetničke klase postali neoluditi. Umjesto da otvaraju laboratorija za genetski inženjering oni ulažu u restorane, kozmetičke salone i tvrtke za pružanje usluga čišćenja: bankarski sustav, sustav planiranja i kultura poznog neoliberalizma najviše stimuliraju one poduzetnike koji otvaraju loše plaćena radna mjesta s dugim radnim vremenom.

Inovacija je već među nama, ali još nije pokrenula peti razdoblje kapitalističkog rasta koji teorija dugih ciklusa predviđa. Razlog je u specifičnoj prirodi informacijske tehnologije.

***

Okruženi smo ne samo inteligentnim strojevima već i novim slojem stvarnosti koji čine informacije. Na primjer, avion: kompjuteri upravljaju njegovim letom; projektiran je, testiran i “virtualno proizveden” već milijun puta; avion u realnom vremenu šalje povratne informacije proizvođaču. U avionu su ljudi koji gledaju u ekrane povezane s internetom, bar u sretnijim zemljama.

Kada se gleda sa zemlje, to je i dalje ista bijela željezna ptica kao u doba Jamesa Bonda. Ali sada je to također inteligentna strojeva i čvorište mreže. Avion uključuje informacijske sadržaje i dodaje “informacijsku vrijednost” svijetu, pored svoje fizičke vrijednosti. Na prepunom poslovnom letu, gdje svi putnici pripremaju prezentacije i pišu izvještaje, putnička kabina je tvornica informacija.

Ali koliko sve te informacije vrijede? Odgovor nećete pronaći u poslovnim bilancama: prema suvremenim računovodstvenim praksama vrijednost intelektualnog vlasništva određuje se metodom nagađanja. Jedno istraživanje Instituta SAS iz 2013. godine pokazalo je da se podaci ne mogu adekvatno vrednovati na temelju troškova prikupljanja, tržišne vrijednosti, pa ni očekivanog prihoda u budućnosti. Tek računovodstvo koje uključuje neekonomske koristi i rizike tvrtke može pokazati dioničarima koliko podaci vrijede. Nešto je pogrešno u logici koju koristimo da odredimo vrijednost najvažnije stvari u modernom svijetu.

Veliki tehnološki napredak ostvaren početkom 21. stoljeća nije ograničen na nove predmete i procese. On uključuje i stare procese u koje je ugrađena inteligencija. Udio znanja u proizvodu postaje vredniji od njegovih fizičkih komponenti. Ali to je vrijednost koja se mjeri kao korisnost, a ne kao razmjenska ili imovinska vrijednost. Devedesetih godina ekonomisti i tehnolozi su u isto vrijeme došli na istu ideju: da informacije u novoj ulozi stvaraju novu, “treću” vrstu kapitalizma – vrstu koja se od industrijskog kapitalizma razlikuje onolko koliko se industrijski razlikovao od trgovačkog i robovlasničkog kapitalizma 17. i 18. stoljeća. Ali dinamiku tog novog “kognitivnog” kapitalizma nisu uspjeli opišu. Za to postoji dobar razlog. Njegova dinamika je suštinski nekapitalistička.

Tijekom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ekonomisti su informacije vidjeli kao “javno dobro”. Američki zakonodavci su čak propisali da nije dozvoljeno ostvarivati ​​profit od posjedovanja patenata, već samo od proizvodnje roba. Onda smo postupno počeli shvaćati što je intelektualno vlasništvo. Kenneth Arrow, ekonomski guru svog vremena, izjavio je 1962. da je u ekonomiji slobodnog tržišta primarna svrha novih izuma generiranje prava intelektualnog vlasništva. “U mjeri u kojoj je uspješan, takav sustav jamči nedovoljnu iskorištenost informacija”, pisao je.

Koliko je to točno možete uočiti na primjeru svih do sada stvorenih modela elektroničkog poslovanja: monopolizuje i zaštititi podatke, prikupiti sve besplatne podatke generirane interakcijom korisnika, uvedi komercijalne interese u području proizvodnje podataka koji još nisu komercijalizirani, ispitaj prognostičku vrijednost prikupljenih podataka – uvijek i na svakom mjestu osiguraj da rezultate ne može koristiti nitko osim korporacije.

Kada se načelo koje je izložio Arrow okrene, njegove revolucionarne implikacije postaju očite: ako spoj tržišne ekonomije i intelektualnog vlasništva vodi do “nedovoljne iskorištenosti informacija”, onda ekonomija pune iskorištenosti informacija ne može tolerirati slobodno tržište ili apsolutna prava intelektualnog vlasništva. Poslovni model svih modernih digitalnih giganata uvjetovan je oskudicom informacija.

Ipak, informacija ima u izobilju. Umnožavanje informacijskih dobara ništa ne košta. Ono što je jednom napravljeno može se umnožavati beskonačno mnogo puta. Pjesma ili džinovska baza podataka koju koristite da biste napravili avion imaju određenu proizvodnu cijenu; ali troškovi njihove reprodukcije teže nuli. Ako uobičajeni mehanizmi formiranja cijena u kapitalizmu još djeluju, cijena bi također morala težiti nuli.

Već dvadeset pet godina ekonomisti se rvu s ovim problemom: ekonomija kakvu poznajemo podrazumijeva ograničenu raspoloživost dobara, a opet najdinamičnija sila u modernom svijetu dostupna je u izobilju i, kao što je primijetio genijalni hipik Stewart Brand, “želi biti slobodna i besplatna”.

Paralelno sa svijetom monopolizovanih informacija i nadzora koji grade korporacije i države, informacije razvijaju i jednu drugačiju dinamiku: informacije kao društveno dobro, besplatno na mjestu korištenja, koje se ne može posjedovati ili eksploatirati i ne može mu se odrediti cijena. Pročitao sam više pokušaja ekonomista i poslovnih lidera izgraditi okvir kojim će razumjeti ekonomiju koja počiva na obilju informacija u društvenom posjedu i otkrio da je sve to već zamislio jedan ekonomist iz 19. stoljeća, u doba parnih strojeva i telegrafa. Tko? Karl Marx.

***

Mjesto je Kentish Town u Londonu, veljače 1858, negdje oko četiri ujutro. Marx je odavno morao napustiti Njemačku. U Londonu je okupiran izvođenjem misaonih eksperimenata i pravljenjem bilješki. Kada su šezdesetih godina najzad dobili priliku da vide što je Marx te noći napisao, intelektualci s ljevice su priznali da to “dovodi u pitanje sva dosadašnja tumačenja Marxa”. U pitanju je “Fragment o strojevima”.

U “fragment” Marx zamišlja ekonomiju u kojoj je zadatak strojeva proizvoditi, a zadatak ljudi da ih nadziru. Došao je do zaključka da bi u takvoj ekonomiji glavna proizvodna snaga bile informacije. Proizvodni kapacitet strojeva kao što su mehanička predilica, telegraf i parna lokomotiva ne ovisi o količini rada potrebnog da se stroj proizvede već od stanja društvenog znanja. Drugim riječima, organizacija i znanje daju veći doprinos proizvodnom kapacitetu nego rad uložen u proizvodnju i upravljanje strojevima.

Imajući u vidu ono što će marksizam postati – teorija eksploatacije koja se ostvaruje krađom tuđeg radnog vremena – to je revolucionaran iskaz. To znači da kada znanje jednom postane proizvodna snaga za sebe, koja premašuje stvarni rad uložen u proizvodnju strojeva, ključno pitanje više nije “odnos nadnice i profita” već tko kontrolira ono što Marx opisuje kao “moć znanja”.

U ekonomiji u kojoj najveći dio posla obavljaju strojevi, priroda znanja koje je zatvoreno u stroja mora, piše on, biti “društvena”. Na kraju noćnog misaonog eksperimenta Marx je pokušao zamisliti konačno odredište nove putanje: stvaranje “idealne strojevi” koja traje vječno i ništa ne košta. Stroj koji se može proizvesti bez troška, ​​zaključio je, ne bi dodavala nikakvu vrijednost proizvodnom procesu i ubrzo bi, za nekoliko obračunskih razdoblja, oborila cijene, profit i radne troškove svega što dotakne.

Kada shvatite da infomacije posjeduju fizičku prirodu i softver strojeva, da cijene memorije, propusnost i procesorske snage eksponencijalno opadaju, vrijednost Marxovih uvida je očevidna. Okruženi smo strojevima koje ne traže nikakav trošak i koje, ako to želimo, mogu vječno trajati.

U bilješkama objavljenim tek sredinom dvadesetog stoljeća Marx je zamislio priljev i pohranu informacija u nečemu što naziva “općim intelektom” – koji čine umovi svih ljudi na planeti povezani društvenim znanjem, u kojem svaki novi proboj donosi korist svima. Ukratko, zamislio je nešto slično informacijskoj ekonomiji u kojoj živimo. A njeno rađanje, zapisao je, “podići će kapitalizam u zrak”.

***

Stari put koji je ljevica dvadesetog stoljeća zamišljala kao prolaz na drugu stranu kapitalizma nestao je s vidika kada se promijenio teren.

Ali otvoren je novi put. Kolaborativna proizvodnja i korištenje mrežnih tehnologija za proizvodnju roba i usluga koje funkcioniraju jedino ako su besplatne ili dijeljene ukazuju na mogući izlaz iz tržišnog sustava. Potrebno je da država stvori okvir – kao što je stvorila okvir za rad tvornica, stabilnu valutu i slobodnu trgovinu početkom devetnaestog stoljeća. Postkapitalistički i tržišni sektor će vjerojatno koegzistirati još desetljećima, ali velika promjena je počela.

Mreže vraćaju “granularnost” postkapitalistički projektu. To jest, one mogu poslužiti kao osnova jednog netržišnog sustava koji sam sebe obnavlja i ne mora se svakog jutra iznova stvarati na kompjuterskom zaslonu nekog komesara.

Za tranziciju su potrebni država, tržište i kolaborativna proizvodnja koja nadilazi tržište. Ali da bi se to dogodilo, čitav projekt ljevice, od prosvjednih skupina do velikih socijaldemokratskih i liberalnih partija, mora se rekonfigurirati. Zapravo, kada ljudi jednom razumiju logiku postkapitalistički tranzicije, takve ideje više neće biti vlasništvo ljevice – već jednog znatno šireg pokreta za koji nam je potrebno novo ime.

Tko bi to mogao učiniti? U starom projektu ljevice to je bila industrijska radnička klasa. Prije više od 200 godina, radikalni novinar John Thelwall je upozoravao ljude koji su sagradili engleske tvornice da su stvorili nov i opasan oblik demokracije: “Svaka velika radionica ili pogon je malo političko udruženje koje se ne može ušutkati odlukama parlamenta niti rasturiti odlukom suda.”

Danas je čitavo društvo jedna velika tvornica. Svi sudjelujemo u stvaranju i održavanju brendova, normi i institucija koje nas okružuju. U isto vrijeme komunikacijske mreže koje su neophodne za svakodnevni rad i stvaranje profita bruje od dijeljenog znanja i nezadovoljstva. Danas je mreža ono što se “ne može ukinuti ili rasturiti” – kao tvornice prije 200 godina.

Istina, država može zatvoriti Facebook, Twitter, čak i čitav Internet i Moblinu mrežu u vrijeme krize, ali time paralizira ekonomiju. Može čuvati i nadzirati svaki kilobajt informacija koje proizvodimo. Ali ne može ponovno nametnuti hijerarhijsko, propagandom kontrolirano i neobavesteni društvo od prije pedeset godina, osim ako nije spremna da se liši nekih od ključnih elemenata modernog života – kao u Kini, Sjevernoj Koreji ili Iranu. Kao što je rekao sociolog Manuel Castells, to bi bilo slično deelektrifikaciji zemlje.

Stvaranjem milijuna umreženih ljudi koji su financijski eksploatirani, a ukupno ljudsko znanje im leži na dohvat ruke, informacijski kapitalizam je stvorio novog pokretača povijesne promjene: obrazovano i povezano ljudsko biće.

***

To će biti više od ekonomske tranzicije. Naravno, tu su jednako neodgodivi zadaci smanjivanja emisije ugljika i rješavanja problema demografskih i fiskalnih bombi koje nas čekaju. Ali ja se ovdje koncentriram na ekonomsku tranziciju koju pokreću informacije jer je ta tema dosad bila zanemarivana. Horizontalno umrežavanje je opsesija koja se prepušta vizionarima, dok ozbiljni ekonomisti s ljevice nastavljaju kritiziraju programe štednje.

Zapravo, na terenu, u zemljama kao što je Grčka, otpor mjerama štednje i stvaranje “mreža na koje se možete osloniti” – kao što je jedan aktivista izjavio – napreduju ruku pod ruku. Postkapitalizam kao koncept tiče se prije svega novih oblika ljudskog ponašanja koje konvencionalna ekonomija ne smatra relevantnim.

Kako zamisliti promjenu koja slijedi? Jedini koherentan obrazac koji imamo na raspolaganju je smjena feudalizma kapitalizmom – a zahvaljujući istraživanjima epidemiologa, genetičara i statističara, danas o tom prijelazu znamo mnogo više nego prije pedeset godina, kada je to bila isključiva nadležnost društvenih znanosti. Prvo moramo primijetiti da su različiti modusi proizvodnje strukturirani oko različitih stvari. Feudalizam je bio ekonomski sustav strukturiran običajima i zakonima koji se tiču ​​”dužnosti”. Kapitalizam je strukturiran isključivo ekonomski: djelovanjem tržišta. Na temelju toga možemo predvidjeti da postkapitalizam – koji podrazumijeva obilje – neće biti samo modificirana verzija složenog tržišnog društva. Ali ne možemo reći mnogo više o tome kako će sustav izgledati.

Gornjom tvrdnjom ne želim samo zaobićiteško pitanje: nije nemoguće skicirati opće ekonomske parametre postkapitalističkog društva do, primjerice, 2075. godine. Ali ako to društvo bude strukturirano oko ljudske slobode, a ne ekonomije, moguće je da će ga oblikovati neke sasvim nepredvidljive stvari.

Na primjer, kada je pisao 1600. godine, Shakespeare je očito bio svjestan da tržište stvara nove oblike ponašanja i morala. Po analogiji, najočitije “ekonomsko” zapažanje za Shakspeaera 2075. bile bi promjene u rodnim odnosima ili seksualnosti ili zdravlju ljudi. Ali možda tada čak neće ni biti dramatičara: možda će se promijeniti sama priroda medija koje koristimo pričati priče – kao što se promijenila u elizabetanskog Londonu kada su napravljena prva javna kazališta.

Zamislite to kao razliku između, primjerice, Horacija u Hamletu i lika kao što je Daniel Doyce u Dickensovoj Maloj Dorit. Obojica pokazuju znakove opsesija karakterističnih za njihovo vrijeme – Horacije je opsjednut humanističkom filozofijom; Doyce je ospednut patentiranjem svojih izuma. Lik kao što je Doyce nije moguć kod Shakespeara; kod njega bi u najboljem slučaju završio u sićušnoj ulozi komične figure iz radničke klase. Ali u vrijeme kada je Dickens pisao, većina njegovih čitatelja je poznavala nekog kao što je Doyce. Kao što Shakespeare nije mogao zamisliti Doycea, tako ni mi ne možemo zamisliti kakvu vrstu ljudskog bića će stvoriti društvo kada ekonomija prestane biti glavni organizacijski princip ljudskog života. Ali neke naznake možemo naslutiti kod mladih ljudi diljem svijeta koji ruše barijere vezane za seksualnost, rad, kreativnost i sopstvo tipične za dvadeseti vijek.

Feudalni model poljoprivredne proizvodnje prvo se sudario s ekološkim ograničenjima, a zatim sa snažnim vanjskim udarom – epidemijom kuge. Uslijedio je demografski šok: zbog nedovoljnog broja ljudi za obrađivanje zemlje nadnice su porasle, a održavanje starog feudalnog sustava zasnovanog na dužnosti više nije bilo moguće. Nestašica radne snage učinila je neophodnim tehnološke inovacije. Nove tehnologije koje su omogućile uspon trgovačkog kapitalizma bile su one koje su stimulirale trgovinu (tisak i računovodstvo), stvaranje bogatstva kojim se može trgovati (rudarstvo, kompas i brži brodovi) i produktivnost (matematika i znanstvena metoda).

Kroz čitav taj proces bili su prisutni elementi naizgled tipični za stari sustav – novac i kredit – koji su poslužili kao temelj za izgradnju novog sustava. Mnogi zakoni i običaji iz vremena feudalizma rezultat su nastojanja da se novac jednostavno ignorira; na vrhuncu feudalizma kredit i kamata su smatrani đavoljom rabotom. Kada su novac i kredit srušili postavljena ograničenja i formirali tržišni sustav, nastupila je revolucija. Ono što je novom sustavu dalo energiju bile su neograničene količine besplatnog bogatstva u Amerikama.

Kombinacija svih tih čimbenika omogućila je skupinama koje su u doba feudalizma bili marginalizirane – humanisti, znanstvenici, zanatlije, pravnici, radikalni propovjednici i pisci boemi poput Shakespeara – da preuzmu vodstvo u transformaciji društva. U ključnim trenucima, u početku nevoljko, država je odustala od sprječavanja promjene i počela je stimulira.

Ono što danas potkopava kapitalizam, a što ekonomisti glavnog toka uglavnom zanemaruju, jesu informacije. Većina zakona koji se tiču ​​informacija utvrđuju pravo korporacija da ih gomilaju i pravo država da im pristupaju, bez obzira na ljudska prava građana. Ekvivalent tiskarske preše i znanstvenog metoda jesu informacijske tehnologije i njihovo prelijevanje u sve druge tehnologije, od genetike i zdravstvene zaštite do poljoprivrede i filmova, gdje one ubrzano spuštaju troškove.

Moderni ekvivalent dugotrajne stagnacije poznog feudalizma je izostanak treće industrijske revolucije. Umjesto dalje automatizacije koja ukida potrebu za radom, koncentrirali smo se, kao što primjećuje David Graeber, na otvaranje loše plaćenih radnih mjesta. Mnoge ekonomije su u stagnaciji.

Što bi bio ekvivalent novog izvora besplatnog bogatstva? To zapravo nije bogatstvo: to su “eksternalije” – besplatne stvari i blagostanje koje se generira kroz umrežene interakcije. Uspon netržišne proizvodnje, informacije koje se ne mogu posjedovati, horizontalne mreže i poduzeća bez uprave. Francuski ekonomist Yann Moulier-Boutang vjeruje da je moderni ekvivalent otkrića novog svijeta Internet koji je “istovremeno i brod i ocean”. Zapravo, on je brod, kompas, ocean i zlato, sve zajedno.

Vanjski udari koje trpi moderno doba su očigledni: problem energije, klimatske promjene, starenje stanovništva i migracije. Te promjene mijenjaju dinamiku kapitalizma i čine ga neodrživim na dulji rok. One još ne djeluju tako snažno kao epidemija kuge – ali kao što smo vidjeli na primjeru New Orleansa 2005, nije potrebna epidemija kuge da bi se razorio društveni poredak i funkcionalna infrastruktura u financijski složenom i osiromašenom društvu.

Kada se tranzicija shvati na taj način, nije nam potreban savršeno proračunat petogodišnji plan – već projekt koji ima za cilj da razvije tehnologije, poslovne modele i ponašanja koja razgrađuju tržišne sile, socijaliziraju znanje, ukidaju potrebu za radom i približavaju ekonomiju izobilju. To nazivam Projektom Nula – jer cilj je da se uspostavi energetski sustav s nultom emisijom ugljika; proizvodnja strojeva, roba i usluga s nultim marginalnim troškovima; i smanjivanje količine potrebnog rada do razine koja se približava nuli koliko god je to moguće.

Većina ljevičara dvadesetog stoljeća je smatrala da je kontrolirana tranzicija preveliki luksuz: većina je vjerovala da ništa iz starog sustava ne može opstati u novom – mada je radnička klasa oduvijek pokušavala stvoriti alternativni život unutar i “unatoč” kapitalizmu. Kada je mogućnost tranzicije u sovjetskom stilu konačno odbačena, moderna ljevica se ograničila na oporbene politike, na opiranje privatizaciji zdravstva, zakonima koji ukidaju sindikate, vađenju nafte iz škriljca i tako dalje.

Ako sam u pravu, logičan fokus za zagovornike postkapitalizma je izgradnja alternativa unutar sustava; korištenje moći države na radikalan način; usmjeravanje svih dejstava na ostvarivanje tranzicije – a ne na obranu odabranih elemenata starog sustava. Moramo otkriti što je najhitnije i što je najvažnije i prihvatiti da se te dvije stvari ponekad ne poklapaju.

***

Moć imaginacije će biti veoma važna. U društvu informacija nijedna misao, nijedna debata ili san nikada nisu uzaludni – bilo da su nastali u šatoru na planini, u zatvorskoj ćeliji ili oko stolnog nogometa u tek osnovanoj tvrtki.

Kao iu virtualnoj proizvodnji, u procesu tranzicije u postkapitalizam rad uložen u fazu projektiranja može smanjiti broj pogrešaka u fazi provedbe. A projektiranje postkapitalističkog svijeta, kao i projektiranje softvera, može biti modularno. Različiti ljudi mogu raditi na različitim mjestima, različitim brzinama, uz relativnu autonomiju. Ako bih dobio priliku da mi se besplatno ispuni jedna želja to bi bilo stvaranje jedne globalne institucije koja bi oblikovala kapitalizam: model otvorenog kod za čitavu ekonomiju. Svaki eksperiment koji bi se obavio u takvoj instituciji nužno bi je obogatio; to bi bio otvoreni kod sa onoliko polaznih točaka koliko ih ima u najsloženijim klimatskim modelima.

Najveća kontradikcije današnjice je kontradikcija između mogućnosti stvaranja besplatnih i obilnih roba i informacija, s jedne, i sustava monopola, banaka i vlada koje pokušavaju ih učine privatnim, oskudnim i komercijalnim, s druge strane. Sve se svodi na sukob između mreže i hijerarhije: između starih oblika društva koji su izrasli oko kapitalizma i novih oblika koji najavljuju ono što tek dolazi.

***

Da li je utopijsko vjerovanje da se nalazimo na rubu evolucije koja će nas prevesti na drugu stranu kapitalizma? Živimo u svijetu u kojem parovi istog spola mogu sklapati brakove iu kojem je kontracepcija, za samo pedeset godina, prosječnoj ženi iz radničke klase donijela više slobode nego što su aktivistkinje iz ere Blumsberija mogle i sanjati. Zašto nam je onda tako teško zamisliti ekonomsku slobodu?

Projekti elita zatvorenih u svijet limuzina s tamnim staklima danas izgledaju jednako prevaziđeno kao ideje milenijarističkih sekti devetnaestog stoljeća. Demokracija specijalnih jedinica za razbijanje demonstracija, korumpiranih političara, kontroliranih medija i državnog nadzora izgleda lažno i krhko kao Istočna Njemačka prije trideset godina.

Svako čitanje ljudske povijesti mora dopustiti mogućnost da se priča loše završi. Takav ishod nas progoni uu filmovima o zombijima i katastrofama, u postapokaliptičnim pejzažima filmova kao što su Put ili Elizijum. Ali što nas sprječava da zamislimo sliku idealnog života, izgrađenog na obilju informacija, nehijerarhijski radu i odvajanju rada od nadnice?

Milijuni ljudi počinju shvaćati da im je prodan san koji se kosi s onim što stvarnost može ponuditi. Njihova reakcija je bijes – i povlačenje u nacionalne oblike kapitalizma koji mogu razoriti svijet. Promatranje kako se takvi oblici javljaju, od radikalnih frakcija Sirize koje se zalažu za izlazak iz eurozone do Nacionalog fronta i izolacionizma američke desnice slično je promatranju noćnih mora koje su se ostvarile krizom Lehman Brothersa.

Potrebno nam je više od utopijskih snova i ograničenih horizontalnih projekata. Potreban nam je sustav utemeljen na razumu, dokazima i projektima koji se mogu testirati, sustav koji prati povijest i ekološki je održiv. I potrebno je da se bacimo na posao
 
 
(http://neznase.ba/uredio:nsp)

SAČUVAJTE ZDRAVI VID: 5 navika kojima nesvjesno uništavamo oči
RECEPT ZNANSTVENIKA: Ovaj lijek može izliječiti baš sve vrste raka, a izliječeni ljudi to potvrđuju

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama