Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » ZDRAVLJE I MEDICINA » Dr. Aleksandar Soltyšik: Priroda nas uči suradnji, zato je ego ključni uzrok patnje i bolesti

Dr. Aleksandar Soltyšik: Priroda nas uči suradnji, zato je ego ključni uzrok patnje i bolesti

Aleksandar-SoltysikDoktor medicine, Aleksandar Soltyšik je jedan od rijetkih liječnika koji još od studija pokazuje zanimanje za druge načine liječenja osim klasičnih metoda, koji konstantno ulaže u svoje znanje i kojem je liječenje zaista životni poziv a ne samo posao koji će odraditi. Njegovu impresivnu biografiju možete pronaći na internetu, a iz ovog razgovora možete saznati što je to biološka medicina te kako izgleda cjeloviti pristup liječenju

Kako bi objasnili što je to biološka medicina?

Dr. Soltyšik: Biološka, odnosno komplementarna medicina je prisutna već nekoliko desetljeća, prvenstveno na tlu njemačkog, ali i engleskog govornog područja. To je pojam koji podrazumijeva primjenu prije svega terapijskih metoda i postupaka koje provodi profesionalac, dakle liječnik koji je za to educiran i kvalificiran. To je jedan segment medicinskog umijeća koje nadopunjuje klasično medicinski pristup. Biološka medicina prvenstveno se bavi aplikacijom inovativnih, biološki i fiziološki komapatibilnim terapijskim pristupima, a što se tiče dijagnostike, postoje biološke dijagnostičke metode, no one nisu široko rasprostranjene niti su sve reproducibilne, što je u medicini bitno, primjerice kada se radi neki test, onda on mora biti pouzdan, osjetljiv i specifičan. Ako to nije, onda ne zadovoljava aktualne medicinske standarde.

Koja bi bila razlika u liječenju metodama biološke medicine u odnosu na klasičnu?

Dr. Soltyšik: Razlika u terapijskom pristupu između biološke i klasične medicine jest baš u kakvoći terapijskog pristupa, dakle u načinu liječenja. Zašto? Zato jer je klasični koncept liječenja najčešće orijentiran na kupiranje simptoma, znači, vrlo često je to simptomatološka terapija, dakako, ne uvijek. Dakle, kod nekog patološkog procesa koji se odvija u organizmu daju se preparati koji taj proces potiskuju, suzbijaju, kako ne bi izazivao daljnje štetne posljedice.

Tipičan primjer za ovo što sam sada naveo su autoimune bolesti, koje se ne liječe, mada kolege to nazivaju liječenjem, no u pravom smislu riječi to nije liječenje, već potiskivanje, odnosno, smirivanje stanja, kako bi stanje, za pacijenta bilo podnošljivije i kako ne bi izazvalo pogoršanje kliničkog statusa pacijenta, no bolest, odnosno proces, i dalje postoji samo je suprimiran. Dokaz gornjoj tvrdnji je činjenica da kada se obustavi supresijska terapija bolest će vrlo vjerojatno ponovno izbiti, osim ako nije ušla u fazu remisije, dakle fazu potpunog smirenja.

Dakle, biološka medicina tretira uzrok, za razliku od klasične?

Dr. Soltyšik: Da ne bi bili isključivi, i u klasičnoj medicini postoji uzročna terapija, na primjer, imate parazitarnu bolest, i dobivate lijek protiv parazita čime ćete iskorijeniti parazite koji su uzrok bolesti. Također, uzročna terapija se koristi i kod bakterijskih ili gljivičnih bolesti, gdje će se primijeniti lijek protiv dotičnih bakterija, ili gljivica. No što zapravo pruža biološki koncept liječenja? On gleda cjelinu, to je integrativni pristup, dakle nema segmentiranja pacijenta. Na primjer, netko tko ima psihološki problem koji je povezan s tjelesnim simptomima, će u slučaju klasičnog medicinskog tretmana biti upućen kod psihijatra za rješavanje psiholoških problema, a ove tjelesne probleme će rješavati netko drugi, nekim drugim metodama.

To segmentiranje, to seciranje “na živo” je za biološku medicinu nepojmljiv i neprihvatljiv pristup. Znači, biološka medicina ili integrativna medicina poima sljedeće: treba učiniti najbolji mogući koncept pristupa liječenju koji, što dublje – to bolje, zahvaća u korijen uzroka bolesti koja je nastala. To potvrđuju i mnogi klasični izvori, dakle medicinska literatura, da je biološka medicina puno djelotvornija naročito kad se radi o kroničnim bolestima, a osim svega u načelu u tom konceptu liječenja ili uopće nema nuspojava ili su ekstremno rijetke. Znači, ona definitivno utječe na poboljšanje kvalitete života pacijenta, utječe na produljenje života i na smanjenje štetnih posljedica koje inače neka bolest donosi sa sobom.

Ponovno ću istaknuti da ni u čemu ne valja biti isključiv, a pogotovo ne u medicini jer ako damo samo neke načelne stavove to sa sobom donosi i potencijalnu opasnost zakidanja pacijenta na cjelokupnoj informaciji i svih onih kojima se informacija prenosi u odnosu na cijelokupnu istinu o nekom medicinskom entitetu i pristupu istom. Recimo, ima situacija kada, primjerice, osoba s dijebetesom mora uzimati klasične lijekove protiv dijabetesa, ako se drugačije ne može kontrolirati ta bolest, mada se postavlja pitanje što je do sada sve poduzeo taj pacijent da pristupi tom svom zdravstvenom problemu sveobuhvatno i temeljito.

Što se još može poduzeti da se njegova razina glukoze u krvi normalizira, odnosno, bolje regulira? Eto, to je razlika u pristupu. Pacijenta treba educirati o promjenama u prehrani, tražiti od njega da se potrudi smanjiti tjelesnu težinu i da ozbiljno pristupi redovitoj tjelovježbi na dnevnoj bazi.

Biološka medicina može kvalitetno nadopuniti klasično liječenje, poboljšati izglede pacijenta da se riješi tegoba ili čak bolesti. Idealna je suradnja klasične i biološke medicine, no izuzetno je važan i nezaobilazan individualan pristup. Zato naglašavam da ne treba biti isključiv, da ne treba naglašavati da je nešto bolje od nečeg drugog, upravo je to problem klasične medicine – isključivost, a to je definitivno krivi pristup. Isključivost je arogancija jer podrazumijeva da samo netko zna sve najbolje, dok drugi ne znaju ništa ili premalo da bi bili kompetentni.

Zato naglašavam cjeloviti pristup, jer su ljudi vrlo složena bića. Imamo u najmanju ruku tri temeljna plana na kojima se patološki proces može odvijati: materijalni, energetski i duševni. Na materijalnom planu to mogu biti funkcionalne smetnje što znači da su pojedine ili niz funkcija u disbalansu ili su čak te funkcije do određenog stupnja oštećene. Ako se ovo stanje produbljuje, kronificira, onda već dobijamo razinu problema na planu oštećenja strukture, a onda ovo stanje može ići sve dalje do faze kad organizam prijeđe prag nakon kojeg povratka u stanje zdravlja više nikako nije moguće.

Iznad svega spomenutog je i duhovni profil pojedinca. Iz svog iskustva mogu reći da je s ljudima koji su suptilniji duhovno, koji su svjesniji, daleko lakše raditi, bolje surađuju, više preuzimaju odgovornost na sebe kako bi riješili svoj problem, a liječnika doživljavaju kao onoga tko bi im mogao pomoći da taj problem riješe. To je skroz drugačiji stav od onoga – doktore, imam problem – riješite ga! Dakle ja ne bih promatrao klasičnu i biološku medicinu kao suprotnost, već kao dvije mogućnosti koje su izuzetno kompatibilne. Ne uvijek, i ne za svakoga, no to je stvar suradnje profesionalnih osoba, odnosno liječnika, u korist zajedničkog pacijenta.

Zašto ste se odlučili nakon vaše izobrazbe za liječnika klasične medicine proširiti svoje znanje i djelovanje i na biološki medicinski pristup?

Dr. Soltyšik: Teško je reći zašto, no oduvijek su me privlačile i druge metode liječenja koje mi nismo učili na fakultetu, i prvo što sam krenuo istraživati je tradicionalna kineska medicina i akupunktura, a paralelno s tim me je zanimala i antropozofska medicina, herbalna medicina, dakle, nekako intuitivno sam osjetio da izvan tog klasičnog promatranja čovjeka i pristupa liječenju bolesti postoje i mnoge druge medicinske prakse tj. iskustvo koje može temeljnu medicinsku naobrazbu kvalitativno obogatiti. Taj klasični pristup me nije zadovoljio, nisam osjećao da mi taj koncept, kao liječniku, može pružiti najbolji mogući način liječenja.

U praksi se neprestano traži da sve efektnije, sve bolje, sve djelotvornije, sve proaktivnije i propulzivnije pomažete ljudima u nevolji. Samo konvencionalni pristup jednostavno ne zadovoljava. Uostalom, pitajte pacijente i pitajte kolege. Pitajte jedne i druge i neka iskreno ocijene status usluge. Zasigurno postoji nezadovoljstvo, frustracija, obostrano! I zato pacijenti idu dalje i traže drugo mišljenje, traže bolji, djelotvorniji i učinkovitiji oblik liječenja koji će zadovoljiti njihovu temeljnu potrebu, potrebu za zdravljem.

Prema ovome što ste ispričali, dobiva se dojam da ste vi bili otvorenijeg uma, za vas liječenje nije bilo samo posao već uistinu životni poziv da pomognete ljudima, jer ste toliko nadograđivali sebe, a to ste radili isključivo zato da možete liječiti ljude, što je danas na žalost, rijetkost.

Dr. Soltyšik: Apsolutno, i treba imati na umu da je mene još za vrijeme studija zanimalo nešto izvan dotičnog koncepta. Mene inače kao osobu smetaju okviri koji su de facto umjetna tvorevina, arteficijelna ograničenja, robovanje konceptima koji definitivno nisu neupitni! Ovo je svemir beskonačnih mogućnosti i smeta me što se zatire kreativnost, to je usmjereno i ciljano zaglupljivanje ljudi, i to nije samo danas, to već dugo traje, i umjesto da oni koji su svjesniji utječu pozitivno na druge ljude da se kreativno otvore, a tu na prvom mjestu smatram one koji na bilo koji način uče druge, poput profesora i učitelja, događa se upravo suprotno. Školovanje, odnosno učenje nije slobodna, dinamična kategorija nego je kondicionirana.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da je kompletno školovanje, ne samo kod nas, već u čitavom svijetu, dirigirano. Danas se čak zna da je to školovanje korporativno usmjereno za potrebe korporacija, ja se ježim od toga! To je idiotizam, to nije istinsko, pravo školovanje. Pravo školovanje nije sticanje informacija, sve što se uči danas na fakultetima je informacijsko znanje, a to onda može biti samo temelj, alat, koji će poslužiti za daljnje kreativno i intuitivno produbljivanje znanja i iskustva. Ako je obrnuta situacija onda dolazi do pojave fah idiota koji ništa ne razumiju.

Recimo na medicini postoji hermetizirano učenje u jednom području koje se zove liječništvo ili liječenje koje bi zapravo trebalo biti maksimalno otvoreno. Da se razumijemo, ja sam protiv toga da sve bude liberalno na način da svatko može raditi što želi. Niti slučajno! Ali ako imate samo bazična znanja i niste otišli dalje od toga, niste ih proširili, produbili, kreativno doradili onda nemate nikakve šanse za napredak.

Problem je u mentalitetu klasične medicine, pogotovo kod nas, gdje vlada ekstremna isključivost. Evo jedan tipičan primjer – cijepljenje, razmjerno s činjenicom da u cca 50% zemalja EU taj problem ne postoji. Konkretno – Finska, Danska, Švedska, Norveška, Nizozemska, Velika Britanija, Njemačka, Estonija, Litva, Cipar, Austrija, sve ove zemlje nemaju niti jedno obvezatno cjepivo! Jesu li oni gluplji od Hrvata? Jesu li hrvatski liječnici javnog zdravstva inteligentnija skupina liječnika od kolega iz zemalja koje sam naveo?

Epidemiološki gledano, te zemlje EU u kojima nema niti jednog obvezatnog cjepiva imaju manju incidenciju zaraznih bolesti u odnosu na Hrvatsku. Onda kada se pojavi neka sudska odluka u vezi cijepljenja, a pojavila se nedavno, mnogi roditelji kažu – moje se dijete neće moći upisati u vrtić, neće se upisati u školu, a zapravo jedini uvjet je taj da dijete pri upisu bude zdravo, ništa drugo, to je jedini uvjet. Ali na Balkanu jednostavno prestaje mogućnost za bilo koju logiku zdravog razuma… Molim Vas, je li vrtić ili škola zdravstvena ustanova? Otkud tim ustanovama pravo da ucjenjuju roditelje i prišivaju im bezobrazno licemjerne opaske da se “ne brinu za zdravlje svoje djece” jer nisu dopustili cijepiti svoju djecu? Dapače, problem već nastaje u rodilištu!

Nitko ne može argumentirano obraniti cijepljenje novorođene djece za hepatitis, kojeg, nota bene, mogu zaraditi tek spolnim odnosom. Unatoč tome, praksa je druga. Nije neumjesno pretpostaviti postojanje sprege zdravstvene politike i pogodovanja proizvođačima cjepiva. Cijepljenje jednostavno ne može biti uvjet upisa u školu ili vrtić jer cijepljenje je preventivna, a ne kurativna mjera i ako je dijete zdravo, makar nije cijepljeno, ono nije hazard za drugu djecu! Osim toga, pravo na izbor temeljem Deklaracije o pravima čovjeka, a Hrvatska je potpisnica te Deklaracije, nema nitko pravo nekoga prisiljavati na nešto, a ako tražimo svoja prava onda moramo jasno deklarirati na temelju čega tražimo svoja prava, a onaj tko ta prava krši treba snositi pravne posljedice.

I da u skladu s načelom cjelovitog prikazivanja tematike, koje sam već spomenuo, kažem još nešto. Cijepljenje protiv zaraznih bolesti je visoko ingeniozna medicinska ideja. Nažalost, ona se nije idejno razvijala u smjeru fiziološkog pristupa imunizaciji protiv zaraznih bolesti, makar kao izvrstan primjer za to postoje registrirani lijekovi koji su baš temeljem velikog broja profesionalno dizajniranih studija pokazali zavidne terapijske efekte imunizacijom antigenima najčešćih uzročnika infekcija uro i respiratornog trakta, već je otišla u smjeru nasilnog načina prezentacije antigena, a to je unošenje antigena ili skupine antigena injektiranjem. Tako je nažalost izvrsno cjepivo, takozvana Salkova vakcina protiv poliomijelitisa zamijenjena injektivnom inačicom. Zašto?

Zbog čega nije nastavljeno cijepljenje oralnim, dakle prirodnim putem? Osim svega moram objasniti srž preventivne medicinske prakse, a tu spadaju i cjepiva. Ona, prevencija, po definiciji ne smije biti hazardna ergo ne smije nositi sa sobom potencijal opasnosti odnosno ugroze zdravlja! Ispunjava li današnji način imunizacije taj temeljni postulat?

Slažem se i moram istaknuti činjenicu da se cijepljenje kod nas provodi zapravo iz straha, jer se navodi da se mora cijepiti kako bi se spriječilo izbijanje zaraznih bolesti dok se istovremeno pokazalo u zemljama gdje je cijepljenje dobrovoljno, ili se bazira na nosodama – prirodnim alternativama cijepljenju, da nema porasta u pojavi zaraznih bolesti, čak suprotno. No da se vratimo na biološku medicinu – kako izgleda tijek liječenja kod bolesnika koji se odluči na liječenje biološkim tretmanom?

Dr. Soltyšik: Moram reći da se ljudi za ovaj način liječenja mahom odlučuju onda kada su isfrustrirani nemogućnošću da u konvencionalnom liječenju nađu kvalitetno rješenje. Ima i pojedinaca koji su svjesniji pa ne žele ići dužim putem. Naravno, opet ne treba biti isključiv jer postoje hitna medicinska stanja koja zahtijevaju konvencionalno liječenje, primjer je hitna medicinska intervencija ili kirurška intervencija.

Dakle, ja se trudim pacijenta pregledati što temeljitije, pregledati dokumentaciju ako je ima, te ako nakon pregleda uvidim da se radi o nerazjašnjenom entitetu, upućujem ga na daljnje pretrage. Ako se vidi da je problem jednostavan i rješiv, onda ga liječim momentalno, dakle, sve je individualno. Liječnik biološke medicine posjeduje mnoga znanja, kako informacijska, tako i iskustvena, za razna područja medicine koja klasični liječnik nema. Znači ima jedan širi opseg znanja i praktičnog iskustva što defitivno premašuje opseg koji posjeduje liječnik klasične medicine, dakako, mislim u praktičnom odnosno terapijskom smislu.

Dakle, ne radi se o nekom obliku kompeticije nego o širem mogućem izboru pristupa liječenju pacijenta. Sažeto: kolegijalna suradnja može dati daleko veće izglede pacijentu nego isključivi, jednostrani pristup problematici.

Postoje li ikakve nuspojave ili štetne posljedice kod prirodnih lijekova koji se koriste kod bioloških tretmana?

Dr. Soltyšik: Jedan francuski filozof je rekao jednu lijepu rečenicu: “Život je uvijek opasan po život”. Što želim s ovim reći – i kada radite s biološkim preparatima, dakle prirodnim preparatima, dakako da i kod njih postoji niz tvari koje mogu potencijalno izazvati nuspojave ili štetne efekte. No kada se to usporedi sa sintetskim lijekovima, onda je ta mogućnost minimalna. Rekao bih da su nuspojave iznimka, i treba razlikovati nuspojave od štetnih posljedica. Nešto što izaziva nuspojave ne znači nužno da ima i štetne efekte.

Je li poboljšanje zdravstvenog stanja ili izlječenje kod liječenja biološkim tretmanima učestalije nego kod konvencionalnog liječenja? Možete li pratiti te statistike?

Dr. Soltyšik: Zbog prevelike angažiranosti sa svojim pacijentima ja nikakvu statistiku ne mogu pružiti. No, s druge strane, postoji jako puno radova, odnosno znanstvenih studija na području biološke medicine koje pokazuju, za razna područja i za razne indikacije, vrlo konkretne učinke bioloških lijekova. Također, ako se radi o homeopaticima, tu također postoji brojna literatura koja govori u prilog tome da je ta terapija respektabilna, da je učinkovita i da je često puta, ako se uspoređuje s klasičnim preparatima, bolja. S jedne strane nema štetnih efekata, a s druge strane ima bolji, željeni učinak.

Pitam vas to stoga što vam se sigurno često javljaju pacijenti oboljeli od karcinoma, no javljaju se tek onda kada su iscrpili sve konvencionalne načine liječenja koji im nisu donjeli ozdravljenje. U toj fazi tijelo je potpuno iscrpljeno, i pitam vas – može li tada biološko liječenje pomoći?

Dr. Soltyšik: Područje onkologije je jedno tragično područje medicine. Zašto? Kao prvo metode detekcije, odnosno probira pacijenata su vrlo šupljikave. Zbog toga imamo jednu tragično visoku stopu incidencije zloćudnih bolesti u Hrvatskoj. Da ne spominjem da, ne samo kod nas, nego i u čitavom svijetu, nedostaje prevencija. Druga je stvar da kada pacijent dobije dijagnozu, često je to već kada je bolest uznapredovala. Što je u osnovi ta zloćudna bolest mi zapravo ne znamo, figurativno rečeno, to je jedna santa leda gdje mi vidimo samo jedan dio, maleni dio.

To je proces koji je trajao dugo i pretpostavka je da može trajati i desetljeće prije nego li ga otkrijemo. Prognoza koliko može biološka medicina pomoći kod prethodno tretiranog pacijenta, koji je iscrpio sve druge mogućnosti, a bolest nije suzbijena je također vrlo loša. Međutim, profesionalno i ljudski jest da ako vidimo šansu za poboljšanje kvalitete života ili čak za produljenje da onda trebamo u skladu s tim djelovati.

Okrutno je na svaki način nekoga otpisati jer tko sam ja i otkud mi pravo da se bavim proroštvom!? Ima “nevjerojatnih” situacija i neočekivanih preokreta. Imate slučajeva kada mlada osoba s veličinom tumora od 1.5 cm bude mrtva unutar godine dana, a imate opet situacija da pacijent unatoč proširenosti procesa uspostavi oblik “stabilne neravnoteže” i tako živi desteljeće(a)! S druge strane kada je očito da je pacijent ušao u terminalnu fazu bolesti tada je humano da mu pomažemo koliko umijemo da mu kvaliteta života bude bolja i snošljivija.

Znači, čovjek bi u samom početku, kada sazna da je bolestan trebao imati mogućnost informiranja o mogućim liječenjima, o liječenju konvencionalnim metodama i biološkom liječenju, i kada zna za taj izbor, trebao bi moći svojom voljom odlučiti koje liječenje želi. Budući da su šanse izlječenja klasičnom medicinom upitne, koje su šanse, ako izabere biološke tretmane, da bude izliječen?

Dr. Soltyšik: Pazite, ni ovdje ne valja biti isključiv, stalno to naglašavam. Postoje zloćudne bolesti kod kojih je i klasična medicina učinkovita, to su na prvom mjestu nesolidne neoplazme. Postoje i moderne, individualno dizajnirane kemoterapije, što povećava izglede da će neka kemoterapija ipak biti djelotvorna, a temljeno je to koliko je bolest proširena kada se otkrije. Dakle, što je bolest ranije otkrivena, i što je smisleniji koncept integrativnog pristupa, mislim na kombinaciju klasične i biološke terapije, i uz visoku suradnju pacijenta, to su šanse za izlječenje veće.

Mogu li biološki tretmani sami izliječiti rak?

Dr. Soltyšik: Ja ne preporučam pacijentima isključivost, osim ako su u pitanju dobro poznati tipovi tumora koji ne reagiraju na konvencionalne terapije. Tada navodim pacijenta da upita svog liječnika da mu iskreno kaže koje su statistike izlječenja kod tumora koji on ima. Pacijent bi to morao znati. Jer ako klasična medicina za sebe kaže, a to je sada moderni pojam, da bazira vrijednost svog znanja na dokazima – medicina temeljena na dokazima, pitanje je onda što su točno ti dokazi, kako su oni evidentirani i kako su statistički obrađeni. I biološka medicina može pokazati studije koje se baziraju na dokazima, kao što sam ranije naveo, koje pariraju klasičnoj medicini. Istina je da takvih studija nema onoliko koliko ih ima u klasičnoj medicini, jer su studije jako skupe, ali ono što je učinjeno do sada daje jasnu sliku da ima smisla u biološkoj medicini tražiti dodatne mogućnosti liječenja.

Je li liječenje biomedicinskim tretmanima skupo ili je to u razini s klasičnim liječenjem?

Dr. Soltyšik: Ovako, sasvim racionalno, kemoterapijske sheme su strahovito skupe, recimo jedna kura stoji stotine tisuća kuna. Biološki tretmani su daleko povoljniji. No, iza kemoterapijskog koncepta stoji zdravstveno osiguranje, a tko to plaća? Mi plaćamo. Znači sustav dolazi do novca preko poreznih obveznika koji svi skupa sufinanciraju sustav zdravstvenog osiguranja. Znači, to je također jedna škakljiva tema, u smislu tih različitih protokola i je li to uistinu opravdani pristup i je li svaki od tih primjenjenih protokla opravdan. Ovdje moram spomenuti da postoji jedna softificirana metoda individualizacije tih onkoloških protokola, ali ne kod nas nego u inozemstvu. To su klasične pretrage i taj tip pretraga spada u takozvanu molekularnu dijagnostiku.

Temeljem takve pretrage se najprije dokazuje minimalna rezidualna bolest u krvi pacijenta, odnosno, dokazuje se prisutnost tumorskih stanica u perifernoj krvi. Temeljem tog oglednog uzorka ostataka tumorske bolesti se može precizno ustanoviti na koje citostatike jesu i na koje nisu ili su pak samo djelomično osjetljive nađene tumorske stanice, reagiraju li na monoklonalna protutijela, ako ova postoje za dotični tip tumorske bolesti, a isto tako i reagiraju li na hipertermijsko liječenje.

Kada bi se to koristilo kao metoda probira pacijenata, odnosno, je li uopće potrebno primijeniti kemoterapiju i/ili zračenje nakon operacije ili za određivanje djelotvornosti kemoterapijske sheme, onda bismo financijski mogli uštedjeli milijarde, a povećali bi, nesporno, eficijentnost primjenjenih terapija!

Ili kada bi pacijent mogao i između toga još i birati na koji se način on želi liječiti – biološkim tretmanima ili klasičnom medicinom.

Dr. Soltyšik: Pacijent može birati, odnosno, on može odbiti konvencionalno liječenje, no zdravstveni sustav ne financira biološke tretmane. I to je jedini jedini izbor unutar sustava koji ima.

No kada pacijent odbije klasične metode liječenja, recimo kemoterapije i zračenja, i započne se sam liječiti, on dolazi u situaciju da ostaje sam, odnosno, kada mu zatreba hitna medicinska intervencija, može li mu pomoć klasične medicine biti odbijena?

Dr. Soltyšik: To na žalost ovisi od liječnika do liječnika, od ustanove do ustanove, mada tako ne bi smjelo biti. Svakom pacijentu, bez obzira odbio on ili ne klasične tretmane, po kodeksu liječničke deontologije mu ne smije biti uskraćena medicinska pomoć. Takvih situacija ima, iako su one rijetke i na individualnoj razini, što opet nije opravdano.

Mogu li se preparati za liječenje biološkim tretmanima nabaviti kod nas i jesu li skupi?

Dr. Soltyšik: Ljudi ih sami nabavljaju, mogu ih nabaviti, to nije problem i nitko im to ne opstruira. Jedino postoji moralni problem, s aspekta države jer kod nas pacijent plaća pristojbu na nešto što njemu služi kao lijek, a plaća to iz vlastitih sredstava. To je totalno nehumano! Otkud pravo državi da se koristi nametom na to što pacijent treba za svoje liječenje?! Ja nisam nikakav žalopojnik za bivšom Jugoslavijom, no tada je postojao zakon o lijekovima kojim je unos lijeka za osobnu potrebu bio apsolutno slobodan od bilo kakvog nameta temeljem recepta ili preporuke liječnika. Dakle, pacijent je bio potpuno oslobođen carine i poreza jer mu to služi u svrhu liječenja. Znači, svi lijekovi ili suspstance potrebne za liječenje biološkim tretmanima su dostupni, samo se neki moraju uvoziti, na što se plaća carinska pristojba.

Teške bolesti su u porastu – rak, autizam, bolesti krvožilnog sustava, dijabetes i drugo. Jesmo li zatrovani iznutra, izvana, kako vi to objašnjavate?

Dr. Soltyšik: Gledajte, ovo što ću reći ne može nitko osporiti – postoji toliko intervencija u ekos, u životni prostor, postoji toliko zloćudnih umjetnih intervencija, sve što je ova civilizacija napravila, uključujući i tehnološki napredak – iako je upitno koliko je to zbiljski napredak, jer sve je to novovjeka intervencija u naše zdravlje. Samo neke da nabrojim: ogroman broj arteficijelnih kemijskih spojeva koji zagađuju planetarno naš eko sustav, naš zrak, vodu, zemlju, hranu, ogroman broj fizikalnih agensa, ksenobiotičkih lijekova, elektromagnetskog smoga i tako dalje.

Mnoge od tih tvari, naročito pesticidi, nisu biorazgradljivi! Uglavnom se sve svodi na konstatacije, konvencije, dogovore, mjere, standarde i drugo, a konačna rezultanta jest nastavak djelovanja tih pogubnih faktora na naše zdravlje. Holizam je samo patetika. Današnji svijet ljudi ga ne osjeća! Apsurdni trendovi “održivog razvoja” se stalno plasiraju, a bombardiranje čovječanstva s “rastom” ekonomija i dalje zastrašuje i provodi transplanetarni teror pohlepe, gramzljivosti i volje za moći! Tu je i stres, enormni stres zbog ugroženosti života.

Znači postoji cijeli niz faktora, kemijskih agensa, fizikalnih agensa, stresa, sintetskih lijekova, kojekakvih otrovnih tvari koje se nalaze u živežnim namirnicama, GM hrane i drugog. Nažalost, vrhunski znanstvenici, akademici i drugi vrli intelektualci ne uzimaju ozbiljno navedene ugroze, ne vrše efektan pritisak na svijet moći i ne staju u zaštitu života nego popuštaju već spomenutim zloćudnim silnicama. Temeljno pravo, pravo na zdravlje je pod teškom opsadom i kontinuiranim nasrtajima nasilja nad našim zdravljem!

Znači, zapravo je čudo da je netko danas uopće i zdrav?

Dr. Soltyšik: Moram reći da smo zapravo jako žilavi. No na žalost, mnogi nisu i nitko ne zna kada će njegova otpornost pokleknuti pred nasrtajima te zločinačke agende.

Što nas sve skupa može probuditi, osvijestiti – je li to širenje informacija i svijesti?

Dr. Soltyšik: Lijepo je rekao Bela Hamvaš – svijet ljudi je jedini problematičan segment života na Zemlji, zbog njegove takozvane slobodne volje. No to nije slobodna volja već je ovo što čovjek danas prakticira samovolja. To je krajnji zloćudni egoizam. To nije onaj zdravi egoizam kada se brinete, eto, nešto činite i za sebe. To je poprimilo obilježja demoskog. Ključ je u ovome: dio (ne)ljudske prirode je svirep – volja za moći, volja za posjedovanjem i patološka ambicija! To su tri ključne odrednice, a sve tri su strateške odrednice ega. Bolesno, uistinu duboko bolesno društvo prakticira, ne samo danas, danas je samo vrhunac toga, korupciju slobode drugih bića. I to ne prestaje. Planeta ima rješenje za to, ali pitanje je što će biti s nama. Ti patološki utjecaji su danas toliko potencirani, geometrijskom su se progresijom uvećavali i užasnih su razmjera. I pogledajte sada ovaj paradoks, sva ta znanost, ona nema duhovnu inteligenciju kojom bi zaustavila ovu malignu tendenciju društva.

Može li pojedinac koji je svjestan toga nešto učiniti?

Dr. Soltyšik: Jaki pojedinci mogu biti senzibilizatori velikih skupina ljudi i njihov utjecaj se širi munjevito. Također, ne manje bitno jest da je snaga slabih u solidarnosti i empatiji. Snaga svijeta nije u pojedinačnom nego u zajedništvu pojedinačnog. Sjetite se govora Velikog poglavice iz Seattlea: sve su stvari međusobno povezane! Priroda nas uči da u svijetu postoji suradnja, na primjer, postoji hranidbeni lanac, no nije nikada velika bijela psina u 50 milijuna godina pojela svu malu ribu. Zašto – jer količina hrane koju ona može pojesti omogućuje da ona živi, a male ribe ima toliko da to njihovu populaciju ne ugrožava. Kod čovjeka je drugačije, on će ubiti 350 000 bizona i prodati ih na tržištu, on će ubiti 570 000 lisica i prodati njihova krzna na tržištu, a to je bolesno! Zato je pitanje, osim pojma zdravlja kao zdravlja, mentalnog zdravlja iz kojeg proizlazi i duševno zdravlje a od tuda dolazi i fizičko zdravlje. Znači, ključni izvor uzokovanja patnje je ego. Mi kao svjesna bića bismo trebali biti suodgovorni jedni za druge, znači, ja ne samo da brinem za drugoga, ja ću preuzeti i dio odgovornosti, dat ću mu ruku ako vidim da će otići u ponor. A ovaj ljudožderski model ega funkcionira po principu – što ih više pobijem i neutraliziram, meni će biti bolje.

Dotakli smo se mnogih tema, no sve su one vezane uz zdravlje, a sada za kraj nešto konkretno za sve one koji se žele obratiti liječnicima biološke medicine, tko se sve, osim vas, bavi biološkim tretmanima?

Dr. Soltyšik: Ima nas, nema nas puno, ali nas ima a svatko od nas radi na drugačiji način. Tu je recimo kolega Šimetin i kolegica Grčić u Zagrebu, Marđetko u Zadru, Matajić u Splitu, Ivan Terzić u Osijeku, kao i kolege koje se bave akupunkturom što isto spada u biološke tretmane jer je to metoda manipulacije energijom tijela, koja je priznata kao metoda liječenja od strane Svjetske zdravstvene organizacije.

Doktore Soltyšik, hvala vam na razgovoru, i bez obzira što vas i vaših kolega nema puno, odlična je vijest za mnoge oboljele da postojite te da ljudi mogu izabrati i drugačiji, cjelovitiji pristup liječenju.
 
(nexus-svjetslost.com/uredio:nsp)

Ovo morate pročitati jer u vama je ugrađena bar jedna toksična bomba … .. i razmislite što dalje
Arhive KGB i Stasi tajna policija Istočne Njemačke otkrili mračnu tajnu: Hitlerova kćer vlada Europskom Unijom

Filed under: ZDRAVLJE I MEDICINA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama