Bivša pekarica otkrila zastrašujuću istinu prehrambene industrije: Ne mogu više šutjeti, evo što jedete!

Romantične večere u skupim restoranima ili studentski doručci u pekarama bi vam se nakon ovog teksta mogli opasno zgaditi, s obzirom da je izvjesna Milanka otkrila zastrašujuću istinu koja se događa u kuhinjama ovih objekata

Naime, Milanaka i njezin bivši dečko su dugo vremena radili kao kuhari, odnosno pekari u restoranima po Beogradu i Pančevu, gdje su zatekli nevjerojatne uvjete u kojima se specijaliteti prave.

Ona je rekla kako nije neobično da se redovito bore s žoharima i štakorima na mjestima gdje se sprema hrana, te da gazde ovih objekata ne mare za higijenske uvjete dok god im dobro ide prodaja.

Milanka je svoje iskustvo prenijela i studentima svih beogradskih sveučilišta, koji su se bunili na kvalitetu hrane u menzama, te je htjela približiti zbog čega je to tako.

Strpljivo sam šutjela do sada, ali ne mogu, moram prokomentiram nešto u svezi s ovom kritikom na račun menze. Imala sam to zadovoljstvo da jedan period života radim u pekarama, a otprilike u isto vrijeme (sve je to bilo prije 3-4-5 godina) moj bivši dečko je radio u nekoliko restorana kao kuhar. Pobjegli smo iz te industrije i on i ja glavom bez obzira, a evo i zašto:

Ti bureci od 100 dinara (6.3 kune) i pice od 120 dinara (7.6 kuna) koje kupujete u pekari uglavnom se proizvode u prostorijama po kojima žohari gamižu doslovno u rojevima, a protrči tu i tamo neki miš, pa i štakor.

Radila sam u pekari u kojoj počneš praviti sendviče (oni fini “posni” i slični sendviči u celofanu koji koštaju preko 100 dinara (6 kuna) i ako ti uđe mušterija i moraš te napola spremljene sendviče ostaviti na 5 minuta, kada se vratiš, po njima gmiže 10-ak žohara – priča ona.

Ono što se napravi u takvoj situaciji je da rukom rastjeraš žohare, završiš sendvič i fino ga uviješ u celofan. Svaki kruh/kifla itd. koji padne na pod uredno se vraća na policu. One gljive na pici se nikada ne peru prije upotrebe (a ja se pitala zašto sve djevojke koje rade u pekari imaju crne nokte – ne, ta prljavština se ne može sprati).

Radila sam u četiri pekare u Pančevu, u tri je situacija bila ovakva, samo su u jednoj bili pristojni higijenski uvjeti. A znate zašto? Zato što su imali malu proizvodnju, samo nekoliko vreća s brašnom. Tamo gdje ima puno brašna ima i žohara i štakora, te dezinsekcija i deratizacija ne pomažu puno.

(Uvijek se sjetim jednog starijeg pekara iz Leskovca kada je pričao kako je ujutro zatekao “štakora kako hoda po tijestu kao čovjek”. Kada sam ga pitala je li svuda tako rekao je “da, apsolutno, na 100% mjesta gdje sam radio” , a čovjek je bio pred mirovinom).

Mislila sam da je u restoranima bolje, naročito po Beogradu-u, ali ne. Moj dečko je radio u jednom ekskluzivnom restoranu i sjećam se kada sam ga zvala i kada je on sav rastrojen rekao kako je sjeo da zapali cigaretu jer ga je mnogo uznemirio prizor tri štakora koja su odjednom protrčala kroz kuhinju. (Do tada su se pojavljali individualno).

Radio je u još nekim restoranima, od kojih je jedan bio sa tradicijom od 30-ak godina. Savjetovao me je od srca da nikada ne jedem tamo, jer se namirnice čuvaju na neadekvatan način (stoji oguljeni krumpir u vodi u hladnjaku po 2 dana, domaćice znaju kako to onda može izgledati, ništa se smije se baciti da se gazda ne baci u trošak), služe suhomesnate proizvode s isteklim rokom itd.

Dakle, mislim da sam bila dovoljno slikovita. Nisam radila u kuhinji studentske menze niti poznajem nekoga tko jest, ali taj moj bivši je bio kratko na zamjeni u kuhinji “Dječja radost” (predškolske ustanove) i tamo je stvarno sve po ps-u.

E sad, kada vi odete u restoran i kuhar spremi jelo za vas dvoje-troje, naravno da će zakamuflirati sve, spakirati u porculanski tanjur i uzeti vam 40 eura (30,20 – koliko već, nisam dugo jela u restoranu). Pomislite za koliko učenika se kuha u menzi, pa sljedeći put kada naiđete na jabuku koja je prezrela ili trula IZNUTRA, razmislite je li racionalno očekivati ​​da se to ne događa.

Također sjetite se priče o sendviču i bubašvabi kad vam dođe da uđete u pekaru. Uštedjet ćete novac i popraviti liniju.”

Ako mislite da je u drugim zemljama Balkana bolje, možda se i varate. No bilo kako bilo, najbolja kuhinja će uvijek biti i ostati, bakina kuhinja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs)