Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA, NOVAC » DRAMATIČAN ZAOKRET !! NEZAVISNI EKSPERTI TVRDE: Počinje veliki ekonomski rat između Europske unije i SAD!

DRAMATIČAN ZAOKRET !! NEZAVISNI EKSPERTI TVRDE: Počinje veliki ekonomski rat između Europske unije i SAD!

rat-valutaFormalno, sve je počelo 16. siječnja 2015. godine. Sa iznenadnom odlukom švicarskih bankovnih mudraca da prekinu svaku vezu svog franka s europskom valutom – čak i po cijenu da odjednom izgube 415 milijardi eura

Zbog ovoga, veoma sam poželio shvatiti što su to Švicarci užasno saznali kad su odlučili u jednom momentu “spaliti” pola bilijuna eura. A još je istovremeno Europska središnja banka sve ošamutila objavom da počinje “kvantitativno omekšavanje” (upumpavanje) na sumu dvaput veću od one o kojoj su maštali čak najsmjeliji analitičari.

Jer, svi su očekivali 500 milijardi, a upumpavati će se 1,08 bilijuna eura. Za samo 18 mjeseci. Dakle: približno po 60 milijardi eura svakog mjeseca – sve do rujna 2016. godine.

Po mom mišljenju, ovo je početak globalnog ekonomskog rata između Europske unije i SAD. Da, upravo to. Ni manje ni više. Uostalom, takvi globalni ratovi se nikad ne završavaju, samo jedna bitka zamjenjuje drugu.

Znači, formalno je sve počelo 16. siječnja 2015. godine, ali faktički datum početka bitke ipak treba tražiti u 2012. godini. Doduše, s točnim datumom postoji određeni problemi. Nije sasvim jasno da li je to 9 siječnja – kada je državne obveznice s negativnom prinosom na tržište prvi put iznijela Njemačka, ili nešto ranije kada je svoje vrijednosne papire – i to s nultim prinosom – prodala Nizozemska.

“Nulti prinos” znači da se kamata na takve državne obveznice od samog početka određuje na razini ispod tekuće inflacije.

Kasnije je ovaj proces postao još otvoreniji. Države eurozone su počele investitorima nuditi da njihove obveznice kupe odmah pod uvjetom da kupac na toj transakciji čak izgubi dio novca.

A znate li zašto?

U slučaju Njemačke, potražnja obveznica pod tim uvjetima bila je dva puta veća od ponude. A Njemačka je tada prodala svoje dugove u vrijednosti 7 milijardi eura.

Netko će se upitati: kako je tako nešto moguće. Sve je vrlo jednostavno.

Vlasnici velikog novca – investicijski fondovi, investicijske banke, korporativni kapital i sl. – suočeni su s ozbiljnim problemom. Novac imaju, ali nema projekata u koje bi ga mogli uložiti.

Pri kraju je ekstenzivni rast svjetskih gospodarstava na račun zauzimanja novih tržišta. Planeta je već “zauzeta”. Osim toga, čak je i samo osvajanje tržišta je počelo donositi sve veću glavobolju – osobito je to bilo vidljivo 2001, 2004. i 2008. godine.

Naročito hladan tuš za investitore bila je hipotekarna kriza u SAD-u jer su se tada urušili financijski instituti koji su dotad izgledali vječnim.

Primjerice, banka Lehman Brothers je samo dan uoči svog kraha imala najveći mogući pozitivni kreditni rejting. A potom je došlo jutro i – 46 milijardi dolara je prestalo postojati.

Ne želeći da im se jednom dogodi sudbina klijenata LB, investitori su počeli za svoje kapitale tražiti tihe luke u kojima će preživjeti razdoblje neizvjesnosti.

Tradicionalno, najpouzdaniji instrumenti za to su upravo – državni dugovi. Država nije privatni biznis koji može bankrotirati i nestati. Europske države će u ovom svijetu uvijek postojati. A to znači da će i plaćati svoje dugove. U Velikoj Britaniji postoji izreka: “Od mnogo čega se u životu može pobjeći, jedino ne može od smrti i poreza”.

Zato su investitori – svaki put kada su za prioritet imali da svoj novac sačuvaju – počinjali kupovati državne obveznice. Makar im jamčile apsolutno šugav prihod. Jer, glavno je bilo to što države ne bankrotiraju.

Međutim, 9. siječnja 2012. godine se pokazalo da su kupci spremni državama dati novac na zajam i bez ikakvog prihoda. Čak i sa gubitkom. Računajući: bolje je izgubiti lipu nego cijelu kunu. A takvih se našlo veoma mnogo.

U Europi su ovu igru ​​počeli praktično igrati svi. Do ljeta 2014. godine – suma “negativnih” dugova unutar EU dosegnula je 500 milijardi eura. A do kraja prošle godine – kada su i istočnoeuropske vlade shvatile “gdje je zakopano blago” – suma je skočila do 1,2 bilijuna eura. Vjerojatno ne izgleda samo meni čudna podudarnost tih znamenki s odlukom Europske središnje banke o razmjerima “kvantitativnog omekšavanja” koje je najavljeno.

Uostalom, o tome nešto kasnije. A zasad treba ukazati da je ovakvo trošenje slobodnog novca na dugoročne dugove dovelo do njegovog ispumpavanja iz realne ekonomije. Nastao je začarani krug. Zato se u eurozoni usporava rast plaća i ostalih rashoda. Zajedno s njima prestaje rast proizvodnje, a to, opet za sobom povlači, rast nezaposlenosti. Jer, manjak novca i posla donosi smanjivanje platnosposobne potražnje, a to za sobom neizbježno povlači smanjivanje prodaje. Sa svim minusima koje to donosi. Uključujući i poskupljivanje samog novca – deflaciju.

Što je u opticaju ostajalo manje eura, to je euro postajao skuplji u odnosu prema drugim valutama. Uključujući i američki dolar. Zato je, u svjetlu svega ovoga, krajnje interesantno što pokazuje kretanje službenog tečaja dolara i eura.

EUR-Vs-USDIspostavilo se da je SAD još 2009. godine radila ovo isto što je upravo objavila Europska središnja banka – upumpavali su u svoju ekonomiju novac iz čistog zraka.

Prvo “kvantitativno omekšavanje” (QE) Federalni rezervni sustav SAD (središnja banka) bilo je na razini 1,7 bilijuna dolara. Potom je u studenom 2010. uslijedilo QE2 na razini 0,6 bilijuna, a u rujnu 2012. QE3.

Ova posljednja intervencija Federalnih rezervi je najinteresantnija. Počela je s 40 milijardi dolara mjesečno, ali je ubrzo bila povećana do 85 milijardi dolara mjesečno. A pritom nije bila oročena.

Samo tijekom prvih 12 mjeseci funkcioniranja, kroz QE3 u američku (čitaj: svjetsku) ekonomiju bilo je upumpano još 1,7 bilijuna dolara. Američka tiskara novca se zaustavila tek krajem prošle godine. Dotle je upumpala najmanje 5 bilijuna dolara, a to je približno trećima ukupnog bruto proizvoda Europske unije za 2013. godinu.

Zahvaljujući tome, tečaj dolar / euro podigao se sa 1,25 (u veljači 2009.) do 1,5 (u studenom 2009.). Interesantna ljuljačka.

Do lipnja 2010. tečaj se ponovo spušta na 1,22, a u studenom te godine je opet 1,45.

Tijekom cijele 2011. godine među Europskom središnjom bankom i američkim Federalnim rezervnim sustavom trajalo je bezmalo sportsko nadmetanje. Tečajevi su skakali poput ping-pong loptica – između 1,47 i 1,37.

Međutim, krajem te godine tečaj je ponovno ispod 1,3 i dalje pada. Zakulisni metodi su slabo pomagali. Amerikanci su uspijevali tečaj podignuti do 1,35 i da ga na toj razini drže približno tri mjeseca. Nakon toga sve se opet ponovilo. U lipnju 2012, tečaj je već 1,25, a u srpnju – čak 1,2.

Koga onda može iznenaditi što Federalni rezervni sustav već u rujnu iste godine uključuje QE3?

Velikim pojeftinjavanjem dolara SAD rješavaju dva svoja strateška zadatka odjednom. Prvo: poboljšavaju (smanjuju minus) svog vanjskotrgovinske bilance. Jer, jeftin novac, s jedne strane, stimulira Amerikance da češće podržavaju svoje proizvođače, a sa druge – još više povećavaju profitabilnosti eksporta američkih usluga. Drugo: rast tečaja za 35 posto automatski otvara put američkoj robi na europska tržišta, što je SAD životno neophodno.

Prvo QE je pokazalo čudo. Bukvalno iz ničega, SAD su dobile porast konkurentnosti svoje ekonomije za 25-30%!

Međutim, čudo i jeste čudo zato što se događa samo jednom. Kada se ponovi, ono postaje dio interesantne svakodnevice, a već treći put postaje dosadno i prestaje funkcionirati. Zato, unatoč svojim čudovišnim razmjerima, QE3 nije Federalnom pričuvnom sustavu SAD donio očekivani rezultat.

Iznad 1,3 tečaj dolara prema euru nije bio podignut. Na primjer, u studenom 2013. je ponovno pao na 1,27, a potom se “šetao” u ožujku, svibnju i srpnju iste godine.

Tek nešto kasnije, tečaj se počeo pomicati naviše, pa je novogodišnji vatromet dočekao na razini 1,38. Potom je došla veljača 2014, Ukrajina i Majdan. “Berkut” koji je gorio u plamenu benzina. Plus zaoštravanje odnosa između “zapadnog svijeta” i Rusije. Na tom valu se tečaj nekako podiže čak do 1,4, ali samo na pola godine. Unatoč svim naporima, od svibnja je opet počeo “venuti”. Tiho i polako, ali nezaustavljivo. Sve do 1,25 u listopadu.

Potom je Federalni rezervni sustav udario u granice vlastitih mogućnosti. Štampati papir i prodavati ga za novac do beskonačnosti – nije moguće. Zato su tiskarski strojevi morali biti zaustavljeni. A to se odrazilo na tečaju. Krajem prošle godine spustio se do 1,22, a sada je još niži – 1,14.

Kakve veze sve ovo ima sa “kvantitativnim omekšavanjem” koje je objavila Europska središnja banka? Evo kakve.

Početkom 2014. godine ukupni nacionalni dug 17 država članica Europske unije (EU17) bio je 8,841 bilijun eura ili 92,7 posto ukupnog nacionalnog duga cijele Europske unije (EU27). To je za 2,7 posto više nego 2013. godine. A ukupni dug svih zemalja EU u 2014. godini iznosio je nešto preko 11,3 bilijuna eura.

Prema službenom priopćenju, Europska središnja banka će u narednih godinu i pol u kupovanje tih dugova mjesečno usmjeravati 60 milijardi eura.

Državni proračuni članica EU neku posebnu razliku neće primijetiti. Osim što će držatelji državnih dužničkih papira – umjesto privatnih i korporativnih investitora postati pretežno središnje banke država članica. Prema planu, nacionalne banke će osiguravati 80 posto likvidnosti tog projekta. Zato će se svi investitori, koji su se krili po onim lukama, opet naći sa gomilama novca s kojim ne znaju što će usred ekonomskog nevremena.

Ekonomski rat SAD i EU

Riječ je o bezmalo deset posto ukupnog duga zemalja eurozone. Ta suma će neizbježno potisnuti tečaj dolara prema euru još jače naniže. Analitičari Goldman Sasch prognoziraju da će se dolar i euro izjednačiti (tj. Da će tečaj biti 1: 1) tijekom ove godine, čak najavljuju dalje snižavanje – do 0,9 dolara za euro do kraja 2017. godine.

Za Sjedinjene Države to je smrt, ili nešto njoj blisko. Sva američka roba i usluge sa svakim korakom tečaja “naniže” postajat sve skuplji. Razlika između 1,5 i 1,14 je 31 posto – upravo za toliko je sve američko postalo nekonkurentniji.

Prema različitim ocjenama, ukupni deficit vanjskotrgovinske bilance SAD za 2013. godinu bio je približno 450 milijardi dolara. U suštini bio je veći. Po realnim robnim ciframa, dostizao je 650-700 milijardi dolara. Naprosto, gubici na robi od 250-270 milijardi dolara bili su prikrivani pozitivnim saldom vanjske trgovine različitih usluga. Primjerice, dobit takvih internet-giganata, kakav je Google, koji sam ništa ne proizvodi, ali veoma dobro zarađuje sebi za “pljeskavicu s kečapom”.

Eto tako, poskupljivanje dolara za 31 posto donosi rizik pomicanja te bilance za 200 milijardi dolara u minus – za račun gubitka dijela izvoznih tržišta. Jer, Amerika već odavno ništa jeftino ne nudi. Sve samo skupo. Softver. Tehnologije. High-tech-oprema. A sve to, ako poskupi za trećinu, postaje jako neinteresantno za stranog potrošača.

Negativni saldo trgovinske bilance zato ima sve šanse skočiti na 1 bilijun dolara godišnje. Sva američka naftna privreda se zatvara. Njeni osnovni ekonomski stupovi, poput korporacije Boeing, suočavaju se sa znatnim problemima s prodajom i zadržavanjem tržišta koja s radošću počinje preuzima AIRBUS.

Sve u svemu, moglo bi se pomisliti da za Europu nastupaju “čokoladna vremena”. Ipak, ne treba žuriti sa zaključivanjem.

Bruxelles je zaista izabrao pogodno vrijeme za ekonomsku kontraofanzivu. Washington više ne može tiskati novac bez rizika da sam uruši nacionalnu ekonomiju. A Europska središnja banka ima dovoljno snage da se ne zaustavlja čak ni na objavljenoj sumi, odnosno može je podići i do 2-2,2 bilijuna eura.

Posebno je zato pitanje: hoće li to trpjeti džentlmeni u kaubojskim šeširima?

Nemojmo zaboravljati da se socijalni mir u SAD prvenstveno drži na visokoj razini potrošnje. Zato, čim proračun SAD izgubi mogućnost da besplatno dijeli “točkice” za hranu, i sam Ferguson može izgledati kao dječja igra u pijesku. Amerika će se braniti. Ona to umije raditi. A i stupanj njenog utjecaja u Europi ne treba podcjenjivati.

Ono što se dogodilo s francuskim tjedničićem “Charlie Hebdo” naočigledan način je pokazalo koliko mnogo Europska unija ima svojih bolnih točaka.

Amerikanci će po njima u narednom periodu sigurno tući. Jako. Bolno. Odlučno. Hoće li Europa koja se opustila izdržati te udare?

Povrh svega, slobodni novac stvara problem i sam po sebi. On je kao bomba bez osigurača: zahtjeva trenutno ulaganje. A slobodnih tržišta za ulaganje nema.

EU s Rusijom vodi rat sankcijama. Rusija za EU zato ostaje nedostižna čak i kao tržište. Ukinuti sankcije bilo bi za Bruxelles naravno razumno, ali je premnogo onih uključujući Amerikance, koji tome uspješno smetaju.

A jugoistočna Azija? Ne, ni to nije rješenje.

Teško je u Kini prodati europsku robu koja se proizvodi i u samoj Kini. A ostale zemlje te regije pod svoje je već uzeo Japan. Uostalom, Centralna banka Japana i sama se upustila u QE na razini 56 milijardi dolara mjesečno pa cijelu regija “pliva” u jeftinom jenu.

A zemlje BRIKS? To apsolutno nije taj opseg tržišta.

Ispostavlja se, dakle, da novac nema kuda. Ostaje samo da se probija u Ameriku. Na to, po svemu sudeći, Bruxelles i računa. Uostalom, ako se pogleda – onaj bilijun eura Europska središnja banka ima namjeru podijeliti između zemalja eurozone, a odatle slijedi jedan važan zaključak.

Tjednik Spiegel objavio je da će spominjani otkup dugova biti izveden u skladu s veličinom zemalja članica EU. Najviše novca (18 % posto) dobiti će Njemačka. Poslije nje: 14 % posto Francuska, 12 % posto Španjolska, 9 % posto Italija. Udio ostalih zemalja neće biti veći od 5 % posto, a za neke – čak ni iznad 0,5 % posto.

Grčkoj nije namijenjeno uopće ništa, pošto njeni pokazatelji ne zadovoljavaju zahtjeve.

Stvari ovako stoje unatoč tome što polovica svih suverenih dugova u EU regiji istočnoeuropskim državama. Iz ovoga slijedi zaključak da Njemačka i Francuska očito dobivaju previše novca. Ne samo zato što su najveće.

Očito se radi o prognoziranom mogućem izlasku Grčke iz eurozone. Samim tim, već u ovoj godini će im biti potrebno približno 200-300 milijardi eura za potporu vlastitom bankarskom sustavu.

Biti će da su sve ovo i shvatili švicarski bankarski mudraci. Zato su i požurili da odjednom posjeku sve konopce kojima je njihov franak vezan za euro. Ne obazirući se na gubitke.

Uostalom izgleda da je i ministar financija Rusije iz istih razloga 14. siječnja izjavio da će Centralna banka RF na tržištu prodati devize iz Rezervnog fonda, “vjerojatno čak do kraja ovoga mjeseca”. A u tom fondu se, pored ostalog, čuva 40,82 milijarde dolara, 31,39 milijardi eura i 5,76 milijardi britanskih funti.

S obzirom na sve, svi su izgledi da će tijekom ove godine doći do pravog financijsko-ekonomskog rata između Europe i SAD. I, neka da Bog da taj rat ostane samo u sferi financija i gospodarstva. Jer, prečesto su kataklizme takvih razmjera dovodile do razmjene raketno-topničkih udara.

Europa ipak ima i jednu dobru varijantu. Ne samo preživjeti, nego i da garantirano pobijedi.

Za to je potrebno jedino uspostaviti normalne, ravnopravne, prijateljske i obostrano korisne odnose i suradnju s Rusijom. Tada se i njena negativna ovisnost od SAD može prilično lako kupirati, a Europljani svom novcu mogu naći korisnu primjenu. Druga je stvar što je za to potrebna odgovarajuća politička volja.

Imaju li volje u Europskoj uniji – uskoro ćemo imati priliku vidjeti.
 

 
 
(web-tribune,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
PRETHODNI ČLANAK
Share

BANKARI IZGUBILI KONTROLU NAD VLADOM: Pobjeda ljevičara u Grčkoj uzdrmat će Europu
12 stvari koje morate učiniti ako želite preživjeti nadolazeći ekonomski tsunami

Filed under: GLOBALNA KRIZA, NOVAC · Tags: , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama