Put u svjetski totalitarizam

Zapravo je namjera uvesti potpuno novu vrstu valute koja će biti globalna, koja će zamijeniti sve papirnate valute i potpuno promijeniti tj. centralizirati ekonomski sustav, a već ima i ime: “karbonska valuta”. Bit će potporni stup novom ekonomskom sustavu koji se neće zasnivati na cijeni, već na energiji – njezinoj proizvodnji i potrošnji

Posljedice tkanja velikih planova koji obuhvaćaju cijeli planet i imaju utjecaj na sve ljude u pravilu su najvidljivije i ljudi ih najviše osjete na svojoj koži, kroz velike ratove i globalne ekonomske krize koje imaju posljedice na velik broj ljudi, ponekad i na čitave generacije. No, dio velikih planova je i sitno tkanje, daleko manje dramatično i ponekad neprimjetno.

U kontekstu današnje teme, koja će se protegnuti na slijedeći broj, to mi uvijek pada na pamet kad vidim one uređaje na radijatorima i zgradama koji će, prema zakonima Europske unije kojima smo nažalost i mi podložni, biti obavezni od 2016. godine. Kao i obično, stvar se predstavlja kao pozitivan pomak, barem na dvije razine.

S jedne strane tako će se pridonositi navodnoj borbi protiv navodnog globalnog zatopljenja, a s druge strane, svaki stanar će plaćati koliko se grije, pa će tako moći i štedjeti. Kao što će ovaj tekst pokazati, namjera koja se krije iza takvih zakona Europske komisije, kao i uvijek, nije ni najmanje usmjerena prema ikakvoj dobrobiti za ljude ili prirodu (također će biti jasno zbog čega je ideja globalnog zatopljenja toliko važna upravljačkim strukturama svijeta), ali ih, kao i uvijek, ti dečki majstorski znaju upakirati. Ponekad svijet doista izgleda kao divovski luna-park – ništa nije takvo kakvim se predstavlja.

S razdjelnicima skuplje grijanje!

Spomenuo bih i svoja iskustva vezana uz razdjelnike na radijatorima, s obzirom da mi je pripala sumnjiva čast da živim u jednoj od prvih zgrada u Zagrebu u kojima se to ugrađivalo, još prije nekoliko godina, pa sam ih i ja o svom popriličnom trošku ugradio, kako ne bih bio opozicija, mada sam već tada znao o čemu je riječ. A možda se doista isplati, razmišljao sam.

No, nije se isplatilo – nikome u zgradi, koliko god smanjivali grijanje u radijatorima, računi se nisu smanjili. Zato sam savjetovao poznanici, kad je njena zgrada došla na red ove jeseni, da nipošto ne ugrađuje te razdjelnike jer nikakva dobra od njih, osim što imaš nekoliko dodatnih izvora zračenja u stanu. Poslušala me i jedina ih u novozagrebačkoj zgradi od šesnaest katova nije ugradila.

Evo kakav je bio rezultat – s početkom zime, s radijatorima “odvrnutim” na najjače, za stan od 80-ak kvadrata, stigao joj je račun od nekih 380 kuna. U isto vrijeme u svim ostalim stanovima u cijelom neboderu računi su narasli, koliko god ljudi ograničavali grijanje u vlastitim radijatorima – stanovi od 60-ak kvadrata dobili su račune od oko 450-ak kuna, na opće veselje svih stanovnika. Ne znam u čemu je štos, ali zaključio sam da je te razdjelnike svakako poželjno izbjegavati. Drugo je pitanje koliko je to moguće zbog zakonske diktature kojoj smo podvrgnuti.

Treće je pak pitanje – koje šire slike su ti razdjelnici dio? Jer formula je uvijek ista i jednostavna: ako nešto stiže od Europske komisije, tada je na neki način dio šireg plana za porobljavanje ljudi.

Prvi korak – elektronska valuta

Dublju razinu plana prvi put sam prije nekoliko godina pročitao u časopisu Nexus, u tekstu “Tehnokracija, karbonska valuta i pametne mreže” Patricka M. Woorda. Kasnije sam i na mnogim drugim mjestima oko sebe imao prilike testirati tezu o vezi između nasilnog implementiranja ideje o globalnom zatopljenju (koja zapravo u sebi sadrži ideju da je svatko od nas neprijatelj Planeta i da je trošenje energije neka vrst zločina) i nečeg što s razdjelnicima na radijatorima (samo) naizgled doista nema nikakve veze, a to je – globalna elektronička valuta.

Naravno da je plan o postupnom prelasku na neku svjetsku elektronsku valutu bio poznat već i prije onima koje je zanimala tema radnog naziva – “Što se to, dovraga, zbiva sa svijetom” – ali novi moment je bio njena veza s ugljikom, a to znači i s idejom globalnog zatopljenja. Woord je pisao da oni koji smatraju da će američki dolar zamijeniti neka nova svjetska valuta, možda razmišljaju u preuskim okvirima. Zapravo je namjera uvesti potpuno novu vrst valute, rekao je, koja će biti globalna, koja će zamijeniti sve papirnate valute i potpuno promijeniti tj. centralizirati ekonomski sustav, a već ima i ime: “karbonska valuta”. Bit će potporni stup novom ekonomskom sustavu koji se neće zasnivati na cijeni, već na energiji (njezinoj proizvodnji i potrošnji).

Mali korak prema tom cilju su vijesti poput ove od prije nekoliko godina: “Švedska šalje gotovinski novac u povijest”. Pisalo je da “Švedska ne misli uvesti euro, nego u potpunosti ukinuti papirnati novac i uvesti virtualnu valutu.” Ukidanje valute, pisalo je, potaknuto je i izrazitim porastom pljački i krađa, a ”averzija prema gotovini počela se intenzivnije osjećati prošle jeseni kada se dogodila jedna od najspektakularnijih pljački u našoj zemlji uopće. Lopovi su se helikopterom spustili na krov vozila koje je transportiralo novac i odnijeli kruna u milijunskom iznosu. Od tada se u javnosti sve češće čuju glasovi za uvođenjem tzv. ‘virtualne valute”’, objasnio je Jonas Milton iz Središnje banke u Stockholmu. Mo’š mislit! Puca ljudima ona stvar za banku. Drugi stručnjak je rekao da „oni koji isključivo plaćaju gotovinom, najčešće imaju razloga i nešto skrivaju.”

Uobičajeni argumenti za ukidanje fizičkog novca su – da je nespretan za rukovati, težak, prljav, da ne ostavlja trag kad se njime rade financijske transakcije. Dok u SAD-u novčanice i kovanice još uvijek predstavljaju 7 posto ukupne ekonomije, u Švedskoj – koja je, prema Svjetskom ekonomskom forumu, prošle godine bila najuspješnija u Izvještaju o globalnoj informatičkoj tehnologiji – gotovina je još rijeđa. Švedska je bila i prva zemlja koja je uvela novčanice, još daleke 1661., a sad će biti prva koja će ih ukinuti. Baš zanimljivo kako se povijest vrti u krugu. U mnogim švedskim gradovima javni autobusi ne primaju gotovinu; mali, ali rastući broj poslova prima samo kartice; neki bankovni uredi u potpunosti su se prestali koristiti gotovinom; čak se u nekim crkvama prilozi mogu davati karticom.

Budućnost bez gotovine

Svijet bez gotovine dovodi nas u pravu ovisnost o kontrolnom sustavu. Znate o čemu pričam ako vam barem jednom uređaj na blagajni nije htio prihvatiti karticu. Tada ste imali alternativu. A u budućnosti bez gotovine? Da ne spominjemo da će društvo bez gotovine imati ozbiljnih problema s privatnošću. No, što je privatnost i bivanje pod stalnim nadzorom uz takve beneficije kao što su povećanje sigurnosti, pad korupcije, pad sive ekonomije i pad kriminala, pitam vas ja? Da ne spominjem propast džepara. Što je još jedan mit koji se bez razmišljanja koristi kad se spominju, recimo, navodne prednosti ne nošenja gotovine i plaćanja s karticama.

Ako ste imali taj peh da sretnete nekoga uličnog razbojnika koji bi vas htio orobiti, nekad davno on bi vam mogao opljačkati samo onih stotinjak kuna koliko ste možda imali u džepu. Danas je stvar daleko gora – gubitak je veći, a trauma dublja, jer će vas razbojnik prisiliti da odete do bankomata gdje će mu biti dostupan sav vaš novac s računa, a pritom ćete duže vremena biti izloženi maltretiranju. No, postoji “rješenje” i za takvu situaciju – potpuni prelazak na elektronički novac, knjižen kroz mikročip ugrađen u ruku. Tada ćemo napokon biti potpuno sigurni i zaštićeni od sitnih uličnih lopova. Pritom potpuno izloženi velikim svjetskim lopovima.

No, i takva elektronska valuta samo je prijelazna stepenica. Vrli novi svijet bit će zasnovan na ugljičnom dioksidu tj. laži da čovjek (proizvodnjom energije za život) proizvodi CO2 koji uzrokuje klimatske promjene. U bliskoj budućnosti predviđam brojne pokušaje da se nova karbonska valuta predstavi kao konačan odgovor na globalne pozive za smanjenje siromaštva, kontrolu populacije, kontrolu nad okolišem, globalno zatopljenje, raspodjelu energije i sveobuhvatnu raspodjelu ekonomskog bogatstva. Nekom čudnom slučajnosti, ona će zahtijevati i autoritarnu središnju kontrolu nad svim aspektima naših života, od kolijevke do groba.

Karbonska valuta, piše Woord, temeljit će se na redovitoj raspodjeli raspoložive energije ljudima u svijetu. Ne upotrijebi li se u određenom vremenskom periodu, valuta će isteći (poput mjesečnih minuta u vašoj pretplati za mobitel), tako da isti ljudi mogu primiti novu raspodjelu na temelju novih kvota za proizvodnju energije za sljedeće razdoblje. Budući da lancem opskrbe energijom već dominira svjetska elita, uspostavljanje kvota za proizvodnju energije ograničit će količinu karbonske valute u bilo kojem danom trenutku. Također, prirodno će ograničiti proizvodnju, proizvodnju hrane i kretanje ljudi. Lokalne valute će neko vrijeme ostati u igri, međutim, s vremenom će nestati i biti potpuno zamijenjene karbonskom valutom, slično kao što je euro tijekom vremena zamijenio pojedinačne europske valute.

Ideja tehnokracije

Obračunski sustav koji se temelji na energiji neodvojivi je dio društvenog pokreta zvanog tehnokracija. Ideje obračuna temeljenog na energiji mogu se pronaći još u 1930-ima, kada ga je skupina inženjera i znanstvenika ponudila kao rješenje za Veliku depresiju. Glavni znanstvenik u pozadini tehnokracije bio je M. King Hubbert, geolog koji će kasnije (1948.-1956.) iznijeti sada slavnu teoriju vršne proizvodnje nafte. Hubbert je ustvrdio da će otkriće novih rezervi energije i proizvodnja energenata u jednom trenutku biti nadmašeni potrošnjom i stoga naposljetku uzrokovati ekonomski i društveni kaos. Zvuči baš kao netko tko bi mogao poučavati geofiziku na Sveučilištu Columbia i primiti mnoge počasti poput Rockefellerove nagrade za javnu službu 1977. godine. (U iluminatskom novogovoru to znači: za službu Eliti). Gle, sve se to doista i zbilo!

Godine 1933., Hubbert i Howard Scott ustanovili su organizaciju zvanu Tehnokracija d.d. (od grčkih riječi techne, što znači “vještina”, i kratos, što znači “vladavina” – prema tome, to je vladavina vještih inženjera, znanstvenika i tehničara, za razliku od vladavine izabranih dužnosnika). Njih dvojica su 1934. objavili knjigu Tečaj o tehnokraciji (Technocracy Study Course), od koje potječe većina modernih tehnokratskih razmišljanja. Integralni dio tehnokracije bio je implementiranje ekonomskog sustava zasnovanog na raspodjeli energije, umjesto na cijeni. Predložili su zamjenu tradicionalnog novca energetskim kreditima. Bio je to prvi nagovještaj pokreta za očuvanje okoliša u SAD-u (stvorenog i kojim su od samog početka manipulirali Rockefeller i škvadra), a ideja o smanjivanju potrošnje karbonskih goriva, zbog navodnog globalnog zatopljenja, u stvari je proizvod rane tehnokratske misli.

Novac traje, a certifikati istječu

Tehnokratsko rješenje djelotvornosti društva jest raspodjela raspoložive energije mjerenjem potrošnje, kako bi se pronašlo stanje “ravnoteže”. Ideja je bila da građani dobiju energetske certifikate kako bi sudjelovali u ekonomiji: “…(energetski certifikati) izdaju se individualno cjelokupnom odraslom stanovništvu…”; “Podaci o prihodu pojedinca i njegovoj stopi potrošnje čuvat će se u Distribucijskoj sekvenci, tako da Distribucijskoj sekvenci bude jednostavno u svakom trenutku utvrditi saldo određenog potrošača…”; “Prilikom kupnje, bilo dobara ili usluga, pojedinac predaje energetske certifikate koji glase na njegovo ime i ispravno su ovjereni i potpisani…”; “Jedna jedina organizacija upravlja i vodi čitav društveni mehanizam. Ista organizacija, ne samo da proizvodi, nego i distribuira sva dobra i usluge…”

Jedna, jedina organizacija? Zvuči nekako… suvremeno.

Dvije glavne razlike između novca zasnovanog na cijeni i energetskih certifikata su u tome što novac pripada njegovom nositelju, dok su certifikati individualno registrirani na svakog građanina ali mu ne pripadaju. Novac traje, a certifikati istječu. Ovo drugo bi, očito je, potpuno spriječilo bilo kakav oblik štednje ljudi i, vjerojatno, kao posljedicu potpuno ukinulo privatno vlasništvo.

Pokret tehnokracije je i danas vrlo živ (njihove ideje još i življe) pa je 2005. utemeljena Mreža europskih tehnokrata (Network of European Technocrats, NET) kao “autonomni istraživački i društveni pokret čiji je cilj istraživati i razvijati kako teoriju, tako i izgradnju tehnokracije”, te implementirati globalnu energetsku politiku. S obzirom na vezu između pokreta za očuvanje okoliša, globalnog zatopljenja i tehnokratskog koncepta energetskih certifikata, moglo bi se očekivati da će ta zajednica predložiti karbonsku valutu.

Baš to se i dogodilo.

Karbonska valuta je već u medijima

Judith Hanna je 1995., u članku “Prema globalnoj karbonskoj valuti” u znanstvenom časopisu New Scientist napisala: “Predlažem da se postavi globalna kvota za godišnje sagorijevanje fosilnih goriva te da se ravnomjerno raspodijeli na sve odrasle osobe u svijetu.”

Prestižni Harvard International Review objavio je 2006. članak “Nova valuta” u kojem je pisalo: “Onima koji žele usporiti globalno zatopljavanje najbolje bi bilo da krenu smjerom stvaranja jakih nacionalnih karbonskih valuta. (…) Globalno zatopljenje smatra se pitanjem očuvanja okoliša, međutim najbolje upute neće se pronaći u kanonu zakona očuvanja okoliša. Sveprisutnost ugljika u svjetskom gospodarstvu zahtijeva da svaki režim koji želi ograničiti emisije uzme u obzir trošak. Doista, trgovanje emisijama bilo je bog i batina jer je najviše reagiralo na trošak. A budući da je trgovanje karbonskim emisijama sličnije trgovanju valutama nego eliminiranju zagađenja, kreatori politika povezanih s trgovinom i financijama trebali bi paziti na način upravljanja tržištem karbonskim emisijama.” Autori su zaključili da je “nakon sedam godina pričanja priča i pogrešnih analogija, međunarodni sustav kontrole nad ugljikom krenuo, iako pokusno, produktivnim putem.”

Godine 2006., tadašnji britanski ministar za okoliš je na godišnjem predavanju i debati britanske Komisije za reviziju, bez ustezanja rekao: “Zamislite zemlju u kojoj je ugljik postao nova valuta. U kojoj sa sobom nosimo bankovne kartice koje na sebi imaju pohranjene i funte i karbonske bodove. Kada kupujemo električnu energiju, plin i gorivo, koristimo svoje karbonske bodove, jednako kao i funte. Kako bi pomogla u smanjivanju karbonskih emisija, vlada mora ograničiti količine ugljika koji se može koristiti.”

New York Times je 2007. godine objavio članak Hannah Fairfield pod naslovom “Kada ugljik postane valuta”. Ona je otvoreno napisala: “Da bi izgradili tržište ugljikom, njegovi začetnici moraju stvoriti valutu karbonskih bodova kojima će sudionici moći trgovati.”

Britanski Telegraph je pak 9. studenoga 2009. godine objavio članak pod naslovom: “Svima u Britaniji mogla bi biti dodijeljena osobna ‘karbonska kvota’”: “…uvođenje individualnih karbonskih kvota za svaku osobu bit će najdjelotvorniji način za ostvarivanje ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova. U sklopu toga, ljudima bi se dodijelio jedinstveni broj koji bi pokazali prilikom kupnje proizvoda koji pridonose njihovom ugljičnom otisku, kao što su, na primjer, gorivo, zrakoplovne karte i električna struja. Kao kod bankovnog računa, izvod s računa slao bi im se svakog mjeseca kako bi im se pomoglo da prate što troše. Kada bi njihov ‘karbonski račun’ došao do nule, morali bi plaćati da dobiju nove bodove.”

I u naš medijski prostor prodiru iste ideje, mada skoro ispod radara, jer o sljedećem događaju nije bilo nikakvih novinskih izvještaja. Naime, u Splitu je u srpnju 2012. najavljen i (valjda) održan događaj pod naslovom: “Energetska Valuta – Prva Međunarodna konferencija o društvenoj transformaciji” na temu, rečeno je, monetarne reforme i alternativne valute. Zanimljivo, pomislio sam, i upalio svoje naočale za čitanje između, ispod i iza redaka.

Evo teksta kojim je konferencija najavljivana, uz pokoji skromni komentar ovog pisca:
“Sve je više ljudi kojima je kristalno jasno da je nepošten i zastarjeli monetarni sustav, baziran na dugu, primarni uzrok većine problema na ovoj planeti. (To je svakako točno, a dok ovo čitam sve mi se čini da je i sam spomenuti monetarni sustav dio igre ‘problem-reakcija-rješenje’. Prvi korak, ‘stvaranje problema’, je iza nas, op. K.M.). Sasvim je očigledno da čovječanstvo mora promijeniti novac kojim se koristi, novac je logični ključ cijele ekonomije. (Ovdje smo u drugom koraku koji traži reakciju na stvoreni problem, op. K.M.).

Monetarna reforma koja će uskoro nastupiti, (Eto nas i u trećem koraku, ‘rješenju’, op. K.M.), trenutno se zasniva na istraživanju i eksperimentiranju u potrazi za izvedivim projektima boljih, poštenijih i prije svega održivih valutnih sustava. ‘Energetska valuta – Prva Međunarodna konferencija o društvenoj transformaciji’, inicijativa je koju pokreću organizacije The 40 Foundation, New Economics Foundation i Global Round Table (sve su to dobro poznati tzv. ‘trustovi umova’, kojima elita akademski plasira svoje ideje i daje im legitimitet, op. K.M.). Cilj održavanja događaja je – proučavanje alternativnih monetarnih sustava plasirati unutar glavne struje ekonomskih razmišljanja i ubaciti globalnu monetarnu reformu u politički dnevni red.

Aktualna svjetska financijska kriza probudila je interes za globalnom monetarnom reformom. Evolucija prema održivom i socijalno pravednom globalnom gospodarstvu postat će moguća tek nakon što se eliminiraju temeljni uzroci sustavnih ekonomskih neuspjeha. No, na koji način bi trebalo reformirati monetarni sustav? Kakav bi trebao biti novi novac, u koju svrhu bi trebao služiti i koje funkcije bi trebao ispunjavati? Ova i slična pitanja čine potragu za boljim monetarnim sustavom ključnom zadaćom današnje ekonomije. ‘Prva Međunarodna konferencija o društvenoj transformaciji – Energetska Valuta’, susret je kojem će u Splitu prisustvovati neki nobelovci, predsjednik Opće skupštine Unesca i mnogi utjecajni europski političari.”

Jasno vam je, pitanja su samo retoričke naravi. Ti dečki već imaju spreman odgovor. Čak su ga stavili u naslov svoje konferencije. Energetska valuta.

Općenito govoreći, kad čujete pojam “društvena transformacija”, dobro je odmah biti na oprezu jer ta se fraza, uglavnom, pokazuje kao novoorvelovski izraz za centralizaciju kontrole ili dehumanizaciju ljudskog društva.

U sljedećem broju više o funkcioniranju karbonske valute i tehnološkim preduvjetima za njeno uvođenje, koji već postoje…
 
Noam Chomsky: Totalitarna Kultura u slobodnom društvu

 
(dnevno.rs,youtube.com/uredio:nsp)