FRAKIRANJE JE MODERNI “ČERNOBIL”: Način dobivanja nafte koji uskoro dolazi na Balkan?!

Amerikanci su ponovo kroz svoj kapitalizam pronašli način zarade i profita kojim bi se trajno mogla uništiti priroda. ‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i na Balkanu.

Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Frakiranje, odnosno hidrauličko frakturiranje, u posljednje vrijeme veliki je problem u SAD-u i na noge je diglo brojne udruge za zaštitu okoliša. Ova tehnika horizontalnog bušenja škriljca u potrazi za plinom financijski je iznimno unosna, te je ujedno smanjila i cijenu struje i uporabu ugljena. No, tu je i druga pogubna strana medalje.

Hrvatska idealna za uništavanje

Klasična priča vezana uz nove tehnologije nije mimoišla niti frakiranje. Prvi postupci su simulirani još u 19. stoljeću, a komercijalnu uporabu započinje superkontroverzni ‘ratni lešinar’ Halliburton 1949. godine u Oklahomi i Teksasu. U Europu i SSSR tehnika dolazi 1952., a primjenjivana je i u Jugoslaviji. Međimurje, Dalmacija i Slavonija bile su idealne za uništavanje tla i izvlačenje sirovine.

Naravno, početkom devedesetih događa se ista stvar kao i s GMO-om, aspartamom itd. Tehnologija je prepuštena privatnom sektoru, zakon nije nalagao veće znanstvene studije izuzev vlastitih pod velom sukoba interesa i počinje ekspanzija koja je danas na svom vrhuncu. U biznis se danas aktivno uključuje i Kina, koja će uz SAD pokušati prodrijeti na tržište EU.

Što je zapravo frakiranje?

No, što je uopće frakiranje i zašto tolika kontroverza? Ovom tehnikom skladišti se protok prirodnog plina ili petroleja ubrizgavanjem velikih količina štetnih kemikalija duboko pod teren, odnosno zemlju. Kemikalije poput benzena, arsena, etilenskog glikola, olova, formaldehida, toluena, urana 238, radija 226 i brojnih drugih zatim uništavaju zemlju i pitku vodu u blizini da bi istisnuli uskladišteni plin.

Toksini se tako danas usko vežu uz defekte novorođenčadi, rak, autizam, zatajenja bubrega i autoimune bolesti. Zbog visokih razina metana često se i voda iz slavine pretvara u gorivu tekućinu, a izuzev toga zaraza prelazi i na stoku i biljke u cijelom kraju. Na kraju se i odrasli farmeri razbole, pa je frakiranje ubojito za svu floru i faunu. Diljem SAD-a vidimo čak 600.000 bunara i kontaminiranih lokacija.

Svjedočanstva iz SAD-a

U filmu ‘Obećana zemlja’ vrlo je dobro prezentiran problem. Frapantan je primjer bračnog para Hunt, farmera iz Zapadne Virginije, koji je odbio ponudu korporacije CEC (‘Chesapeake Energy Corporation’) da njihovu farmu organskog uzgoja pretvore u zapaljenu pustopoljinu. Kompanija 2010. počinje proces frakiranja bez zakonskog dopuštenja i obitelj se vrlo brzo razboljela putem vode, a male koze su pougibale preko noći.

Slične probleme imala je i Susan Wallace-Babb iz Colorada koja je udisanjem isparavanja više puda pala u nesvijest i imala lezije po cijelom tijelu. Krivac za to bila je multinacionalna kompanija Exxon koja će ukoliko je suditi posljednjim izvješćima uskoro i u Hrvatsku, možda upravo zbog frakiranja.

‘Exxon i Chevron siluju zemlju’

‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i u Slavoniji. Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Mediji i javne debate žestoko su pod udarom propagande bogatih korporacija, a problem još nije dosegao kritičnu masu da bi bio društvena briga. Iz tog razloga sve je preostalo na informiranim pojedincima i aktivističkim udrugama. Političari će kao i u SAD-u iskoristiti ponuđenu prigodu, a samo je konsenzus EU oko neulaska frakiranja preostao kao instrument. SAD je već u procesu zagađenja, pitanje je kada će krenuti širenje neiscrpnog tržišta.

Njemačka će ipak dopustiti frakiranje i biti neovisna o ruskom plinu

Ekološki alarm – Frakiranjem se u tlo ubacuje iznimno puno kemikalija koje bi mogle zagaditi vodocrpilišta i oranice Nakon što su SAD i Kanada u samo nekoliko godina naglim razvojem i širokom uporabom metode frakiranja plina i nafte iz škriljevca drastično promijenili energetsku sliku svijeta, u cijelu priču sada se uključuje i Europa. Unatoč velikom protivljenju ekologa, njemačka vlada usvojila je prošli tjedan zakonski okvir kojim će frakiranje tla biti dopušteno, uz određene uvjete.

Problem su kemikalije

Ministarstva gospodarstva i zaštite okoliša postigla su dogovor prema kojemu će crpljenje nafte i plina iz škriljevca na području Njemačke biti dopušteno i na dubinama manjim od 3000 metara ako stručna komisija većinom glasova ustanovi da području na kojem se planira frakiranje ne prijeti nikakva opasnost. Razumljiva je želja Berlina da frakiranje napokon prodre i u Europu, pogotovu kada se analizira što je taj način crpljenja energenata učinio na tržištu nafte i plina. Naime, do samo prije pola godine cijena sirove nafte dobivene s Bliskog istoka iznosila je oko 120 dolara po barelu. Metodom frakiranja naftaši su na području Sjedinjenih Američkih Država i Kanade počeli iz do sada nepristupačnih naslaga škriljevca izvlačiti ogromne količine nafte i plina, pri čemu se cijena nafte strmoglavila.

Sirova nafta danas košta oko 55 (trenutna cijena, i dalje u padu) dolara po barelu, a zemlje članice OPEC-a ne usude se smanjiti proizvodnju jer im je jasno da ne bi podigli cijenu nafti nego bi samo izgubili kupce koji bi crno zlato počeli kupovati od Amerikanaca i Kanađana. Među Saudijcima je prije nekoliko tjedana doslovno izbila panika, a jedan od njihovih prinčeva čak se obratio i otvorenim pismom javnosti najavljujući kako njihovu gospodarstvu prijeti katastrofa.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, pa se, vidjevši što nova tehnologija omogućava, u novu naftnu utrku odlučila upustiti i Europa, s Njemačkom kao predvodnicom gdje će prvo frakiranje po novim pravilima početi 2018. godine. Ipak, situacija na Starom kontinentu nešto je složenija, i to zbog tehnologije frakiranja.

Naime, tim se postupkom u zemlju pod visokim tlakom upumpava voda pomiješana s kemikalijama koje oslobađaju plin i naftu zarobljenu u škriljevcu koji se potom izvlače na površinu i otpremaju u preradu. Upumpavanje velikih količina kemikalija u zemlju možda nije toliki problem u nenaseljenim prostranstvima Sjedinjenih Država (Dakota, Teksas) ili sjeverne Kanade, no vrlo je problematično u gusto naseljenoj Europi, pogotovo uzimajući u obzir da kemikalije vrlo lako mogu prodrijeti u tokove podzemnih voda kojima se gradovi opskrbljuju vodom za piće. Problem je i u još uvijek nedovoljno poznatom utjecaju koji te kemikalije imaju na tlo na kojemu se uzgajaju ratarske kulture. Upravo su zbog toga ekolozi nakon nove odluke Berlina digli uzbunu odnosno pripremaju akcije kako bi zaustavili ili bar odgodili primjenu tog novog zakona. No nisu samo ekolozi u panici. Jer više od svih zabrinuta je Rusija.

Pogodna tla Europe

Naime, povećanom proizvodnjom nafte i plina iz škriljevca europska bi ovisnost o ruskim energentima, prvenstveno o plinu, znatno slabila pa čak možda i potpuno nestala. Rusija trenutačno svoj energetski potencijal koristi kao svojevrsnu batinu prijeteći smanjenjem ili potpunim prekidom isporuke, čime bi, pogotovu u zimskim mjesecima, bio paraliziran veći dio Europe. Razvojem frakiranja u zemljama Europske unije situacija se drastično mijenja a ruska batina znatno slabi.

Uz to, Rusija se razvojem ove tehnologije dodatno dovodi u nepovoljan položaj jer Moskva živi od izvoza energenata, a za podmirenje svojih proračunskih obaveza računala je s najmanjom cijenom nafte od 100 dolara po barelu. Postupak frakiranja mogao bi se koristiti i u Hrvatskoj, no za to bismo trebali ispuniti određene uvjete.

Prije svega, pitanje je imamo li dovoljno škriljevačkog tla koje bi se moglo frakirati. U Europi su za taj postupak geološki najprihvatljivija područja Poljske, Francuske i Njemačke. No ukoliko bi se i kod nas detektirala pogodna tla, smatram da bi trebalo dopustiti frakiranje, ali po visokim, njemačkim standardima i uz njihove kriterije – kaže naftni ekspert dr. Davor Štern.

Amerikanci jeftino buše plin i naftu iz šejla, ali Europa u tome vidi moderni Černobil

Sjedinjene Države postat će posve neovisne o uvozu plina, pa će ga čak i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

Predsjednik Europske komisije J. M. Barroso šokirao je proljetos predsjednike i premijere država članica Europske unije svojom prezentacijom o stanju europske energetike. Naime, europski vođe dogovorili su se na summitu u ožujku da će održati niz tematskih rasprava o strukturnim problemima, ekonomskom rastu i konkurentnosti Europe, a za prvu temu odabrali su energiju.

I tako im je Barroso na summitu 22. svibnja u Bruxellesu otkrio kako je cijena prirodnog plina od 2005. do 2012. godine u Sjedinjenim Državama pala 66 posto, a u Europi se povećala 35 posto. Cijena struje za industriju u SAD-u je pala četiri posto, a u EU je porasla 38 posto.

U trenutku kad je predsjednik Komisije držao svoju prezentaciju, prirodni je plin u Europi u distribuciji bio više nego četiri puta skuplji nego u Sjedinjenim Državama. I to nije bilo sve…

Slajd broj 4 Barrosova predavanja pokazivao je kako Europa danas uvozi više od 60 posto prirodnog plina koji troši, i više od 80 posto nafte, a za 20 godina, kako sada stvari stoje, bit će više od 80 posto ovisna o uvoznom plinu i više od 90 posto o uvoznoj nafti.

Za to vrijeme, Sjedinjene Države, koje sada uvoze samo deset posto plina, postat će neto izvoznik tog energenta. Svi prisutni šefovi država i premijeri znali su istog trena na što Barroso cilja.

Sjedinjene Države postat će u plinu posve neovisne o uvozu, pa čak će plin i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju “nekonvencionalnog” prirodnog plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

No, šejla ima i u Europi. Prema riječima britanskog premijera David Camerona, ima ga najmanje 75 posto koliko i u SAD-u, pa zašto onda i Europa ne pliva u obilju jeftinoga prirodnog plina, energenta praktičnijeg i čišćeg i od nafte i od ugljena?

Erupcija bunta

“Zašto Amerikanci izvode u šejlu po 10.000 bušotina na godinu”, pitao se javno Cameron, “dok mi u Europi bušimo manje od stotinu? Kad je tako, ne treba nas čuditi da su u protekloj dekadi Amerikanci povećali udjel plina iz šejla u ukupnoj potrošnji sa jedan na 30 posto, dok mi u Europi plaćamo plin u veleprodaji dvostruko skuplje nego u SAD-u…”.

No, Cameronov rezignirani komentar pokazao se ubrzo kao samo vršak ledenoga brijega šokantne podijeljenosti europskih zemalja oko plina i nafte iz šejla, nevjerojatnih hladnoratovskih geopolitičkih intriga, nezamislivih sukoba vodećih stručnjaka za energiju i nepojmljivo udaljenih stajališta interesnih skupina poput zaštitara prirode i industrijalaca. Plin i nafta iz šejla izazvali su veću erupciju strasti i bunta nego svojedobno nuklearne elektrane ili ispuštanje ugljikova dioksida iz najprljavijih termoelektrana na ugljen!

Prirodni plin iz šejla, plitko položenog ispod površine zemlje, počeo se u Sjedinjenim Državama eksploatirati davne 1825. godine. Zahvaljujući tom plinu, gradić Fredonia u saveznoj američkoj državi New York bio je prvi na svijetu osvijetljen komercijalno izbušenim, proizvedenim i isporučenim prirodnim plinom. No, otkriće “konvencionalne” nafte i plina 34 godine kasnije u Titusvillu, oko 90 minuta vožnje udaljenom od Fredonije, bacilo je u zaborav šejl.

Otrovni aditivi u vodi

Iz šejla, kao tankog podzemnog sloja stijene, plin nije moguće vaditi okomitim bušenjem jer se takva bušotina vrlo brzo isprazni, pa je plin iz šejla postao dohvatan tek s razvojem horizontalnog bušenja kroz stijenu i njezinim razlamanjem tekućinom pod visokim tlakom, takozvanim frakturiranjem koje je razradio naftaš George Mitchell. Taj pionir “frackinga”, naftni inženjer, geolog i sjajni biznismen, kojemu Amerikanci mogu zahvaliti obilje jeftinog plina, umro je prošloga petka u Teksasu u 94. godini. Frakturiranje je, međutim, vrlo kontroverzna metoda proizvodnje ugljikovodika.

Za hidrauličko razbijanje podzemnih slojeva šejla koriste se goleme količine vode, prosječno po 17 milijuna litara. U vodu se, u omjeru do dva posto smjese, dodaju pijesak i aditivi. I upravo su ti aditivi problematični: obično se umiješa barem 12-15 vrsta raznih agenata, inhibitora, kiselina, maziva… koji omogućuju dublje prodiranje pijeska u pukotine, lakše istjecanje plina i nafte. Pritom se iz bušotine i plina uklanjaju neželjene tvari poput kisika, željeza ili bakterija.

Većina je aditiva toksična ili potencijalno karcinogena pa je opravdano pitanje što bi se dogodilo kada bi oni dospjeli u podzemnu vodu koju piju ljudi i životinje.
 

 
(jutarnji,vecernji,dnevno,youtube.com/uredio:nsp)