Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » KLIMA » KreÅ¡imir MiÅ¡ak: Klimatski mehanizmi i fantomsko ‘zatopljenje’

KreÅ¡imir MiÅ¡ak: Klimatski mehanizmi i fantomsko ‘zatopljenje’

globalno-zagrijavanjeKlimatske promjene postoje, ali ne uzrokuju ih ljudi, već je to prirodni proces. I priÄa o tome da se nalazimo usred zatopljenja ne drži vodu, izvjesnije je da se radi o zahlaÄ‘enju. A globalnoj samozvanoj Eliti ta je ideja iz nekog razloga oÄito užasno važna i prijeko potrebna

Da je po pitanju mantre o ‘globalnom zatopljenju’ (pa Äak i kad pola svijeta obasipaju snježne mećave, ukljuÄujući i Saharu prije koju godinu, koje su takoÄ‘er navodno posljedica ‘zatopljenja’) posrijedi medijska manipulacija, dosta je jasno već iz same Äinjenice o nepostojanju konsenzusa meÄ‘u struÄnjacima.

No, u većini glavnih medija tema se predstavlja kao gotova stvar. Jasno je i iz Äinjenice da je smiÅ¡ljena etiketa koja bi, kao i sve druge, trebala ljude koji žele da ih se ozbiljno shvaća sprjeÄavati da krenu u tom smjeru. Osobno mi se Äini da kretanje u smjeru istine nema alternativu. No, danas ipak svatko tko kaže da globalnog zatopljenja nema dobiva smijeÅ¡nu etiketu „global warming denier”, tj. „poricatelj postojanja globalnog zatopljenja”, bez obzira na to koju znanstvenu titulu ima, s koje ugledne ustanove dolazi ili koliko je struÄan. Stoga predlažem da se u praksu uvede etiketa „sljedbenik kulta globalnog zatopljenja”, za aktivne svjetske promicatelje te ideje.

Da ne bi sve ostalo samo na usklicima „Lažu, lažu!”, proÄ‘imo radije kroz mehanizme i brojke vezane uz atmosferu kako bismo pokuÅ¡ali saznati kako stvari zaista stoje po pitanju grijanja i hlaÄ‘enja atmosfere Zemlje.

Misterij o udjelu famoznog CO2 i uÄinak staklenika

Ako pokuÅ¡ate naći podatak koji je zapravo atmosferski udio famoznog CO2, namuÄit ćete se. A kad jednom naÄ‘ete tu brojku, ona će biti nevjerojatno mala – tek oko 0,037 posto! Procjene malo osciliraju, ali da stvar bude joÅ¡ bizarnija, najveći dio CO2 proizvod je truljenja cjelokupne biljne mase na planetu i isparavanja svih oceana. ÄŒovjekov udio je Äak i u tako malom udjelu od 0,037 posto beznaÄajno malen. Drugim rijeÄima, Äovjekove emisije CO2 nemaju baÅ¡ nikakav utjecaj na uÄinak staklenika. Ali smo pomalo zaboravili na to da je najprisutniji stakleniÄki plin u naÅ¡oj atmosferi – vodena para. Koja pak Äini oko 96,5 posto atmosfere. Ako treba sprijeÄiti navodno zagrijavanje Zemlje, svakako, molim, zabranite vodenu paru!

Mjerenja razine ugljiÄnog dioksida poÄela su sredinom 1890-ih kemijskim metodama, a tek 1957. je znanstvenik Keeling osmislio novu tehnologiju služeći se infracrvenim detektorom, koja je preciznija i lakÅ¡e primjenjiva. Å vedski kemiÄar Svante Arrhenius bio je taj koji je poÄetkom 1890-ih shvatio da se s industrijskim razvojem, sagorijevanjem ugljena i nafte, u atmosferi povećava razina CO2 te da ugljiÄni dioksid uzrokuje uÄinak staklenika. Proveo je neke eksperimente koji su pokazali sljedeće: udvostruÄite li koliÄinu ugljiÄnog dioksida u atmosferi, ona će prouzroÄiti uÄinak staklenika od 5°C. To je bila alarmantna Äinjenica, ali njegova je rasprava potom zaboravljena te je ponovno otkrivena 1980-ih kad se s njome izaÅ¡lo u javnost, usprkos tome Å¡to su ponovljeni eksperimenti pokazali da je Arrheius pogrijeÅ¡io u proraÄunu te da temperatura narasla tek za 0,22 stupnjeva Celzijusovih. Pretpostavlja se da je raÄunao s vlažnim, a ne sa suhim zrakom, a vodena para je ta koja uzrokuje snažan uÄinak staklenika.

Razina CO2 u atmosferi kontinuirano pada tijekom Äetiri milijarde godina. Danas je to razina od oko 397 dijelova na milijun, blizu kritiÄne razine kod koje biljke viÅ¡e neće moći preživjeti, a ona je oko 220 dijelova na milijun. Ispod te razine biljke ne bi viÅ¡e mogle obavljati fotosintezu te bi time nestao sav život na Zemlji. Rekao bih da nam je potrebno viÅ¡e CO2, ali ionako na to ne možemo utjecati.

Oceani i CO2

Nevjerojatno je sluÅ¡ati i gledati kako se olako prelazi preko Äinjenice da oceani hlaÄ‘enjem apsorbiraju CO2 iz atmosfere, a ispuÅ¡taju ga kad se zagrijavaju. Drugim rijeÄima, kada je klima toplija u atmosferi je viÅ¡e ugljiÄnog dioksida, a ako je klima hladnija, kao Å¡to je bila za vrijeme malog ledenog doba, tada je u atmosferi manje ugljiÄnog dioksida. I joÅ¡ drugim rijeÄima – povećanje CO2 u atmosferi jest POSLJEDICA globalnog zatopljenja. Topivost CO2 u oceanima ovisi o temperaturi vode. U hladnoj vodi apsorbirat će se viÅ¡e ugljiÄnog dioksida, a ako je voda topla, ugljiÄni dioksid odlazi u atmosferu.

U Zemljinu sustavu kruženja ugljika u prirodi Sunce zagrijava oceane oko ekvatora, pa voda isparava, a i oslobađa se CO2. Tada ga vjetrovi raspuhuju na sjever i na jug. Kada dođe u kontakt s hladnijim vodama sjevernoga Atlantika i sjevernog Pacifika te oko Antarktike, ocean ponovo apsorbira CO2.

Važno je znati i ovo: CO2 apsorbira dva vrlo vrlo uska dijela spektra infracrvenih frekvencija, od 4,2 mikrona te 14 do 16 mikrona. No, vodena para apsorbira vrlo Å¡iroki pojas Å¡irom spektra, koliÄina vodene pare u atmosferi jest 30.000 dijelova na milijun, a koliÄina CO2 samo oko 395 dijelova na milijun.

Dakle, u atmosferi ima gotovo sto puta viÅ¡e vodene pare u atmosferi, a uz to ima jaÄu moć apsorpcije. UÄinak staklenika najvećim dijelom stvara vodena para. Usto, koliÄina CO2 koju je je prouzroÄio Äovjek sagorijevanjem fosilnih goriva iznosi samo 4 posto od ukupne koliÄine CO2 u atmosferi.To znaÄi da je Äovjekov utjecaj na klimatske promjene toliko malen da ga ne možete izmjeriti. Podsjetimo joÅ¡ jednom i na to da je taj zloglasni CO2 zaslužan za rast biljaka. Bez njega, kao i bez uÄinka staklenika za zadržavanje topline, ovaj planet bio bi nepogodan za život.

UÄinak zasićenosti, PDO – kruženje vode u Pacifiku

Spomenimo i uÄinak zasićenosti. Kad bismo udvostruÄili danaÅ¡nju koliÄinu ugljiÄnog dioksida u atmosferi – Å¡to fiziÄki nije moguće jer nemamo dovoljno ugljena i nafte da to uÄinimo – većina ugljiÄnog dioksida bi ionako otiÅ¡la u oceane. ÄŒak i kada bismo u tomu uspjeli, povećanje temperature bilo bi možda 0,1 ili 0,2 stupnja Celzijusovih, zato Å¡to smo dosegli gotovo maksimalnu razinu zasićenosti ugljiÄnog dioksida. UÄinak staklenika nije linearan prema koliÄini plina, nego je to logaritamska krivulja koja sada sve viÅ¡e stagnira. Većina kapaciteta ugljiÄnog dioksida u smislu uÄinka staklenika već je iskoriÅ¡tena. Tu Äinjenicu politiÄko tijelo zvano IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) gotovo potpuno ignorira.

U Tihom oceanu postoji Å¡ezdesetgodiÅ¡nji ciklus morske struje zvan pacifiÄkoj dekadnoj oscilaciji ili PDO. Trideset godina cirkulacija Tihog oceana na sjevernoj polovici kreće se u smjeru kazaljki na satu, zatim se kreće u smjeru suprotnom od kazaljki na satu. Razlog topljenja leda na Arktiku nije bio povećanje globalne temperature – jer topli zrak baÅ¡ i ne topi mnogo leda, već ga topi topla voda.

Od 1977. do 2008. godine u ArktiÄki ocean dopirala je topla voda kroz Beringov prolaz pa se led polako smanjio. No u travnju 2008. PDO se ponovo okrenuo i godinu dana poslije cijeli ArktiÄki ocean imao je led deblji za jedan metar nego Å¡to je to bilo u 2007. Godini. No, kad se iz satelita promatra led, vidi se koju povrÅ¡inu zauzima, ali ne i njegova debljina. 2007. su snažni vjetrovi i struje pogurali led prema Kanadi i Grenlandu pa se stvorilo viÅ¡e otvorenog mora, ali led je bio dvostruko deblji nego Å¡to je to bilo prije.

Sunce – upravljaÄ klime

Sve navedeno vodi nas do Sunca, koje upravlja naÅ¡om klimom. Aktivnost Sunca vidljiva je kroz koliÄinu sunÄevih pjega. Kada je sunÄeva aktivnost visoka, mnogo je sunÄevih pjega, Å¡to znaÄi da je i solarni vjetar jak, a on predstavlja tok elektromagnetskih Äestica koji udara na Zemlju. U zadnjih stotinu godina, zbog povećane aktivnosti Sunca, temperatura oceana se povisila za jedan stupanj. Zbog te je poviÅ¡ene temperature dio CO2 iz oceana otiÅ¡ao u atmosferu te tako povećao razinu CO2 u atmosferi od 290 prije sto godina na 395 dijelova na milijun. To se nije zbilo zbog djelovanja Äovjeka, nego zbog povećane temperature oceana.

Kada je Sunce vrlo aktivno ono pojaÄava snagu magnetosfere oko Zemlje. Magnetosfera tada jaÄe odbija kozmiÄko zraÄenje, zbog Äega na Zemlji ima manje oblaka. Oblaci zaklanjaju nadolazeću sunÄevu svjetlost i time hlade Zemlju. To je važan regulator klime. Ako se koliÄina oblaka poveća za 1 posto, Zemlja će se globalno ohladiti za 1 stupanj i obratno.

Sunce danas pokazuje nizak intenzitet aktivnosti, pa je situacija sliÄna onoj u drugoj polovici 17. stoljeća, kada se zbilo malo ledeno doba. U sljedećih 25-30 godina bit ćemo u vrlo hladnom razdoblju, iz dva razloga – zbog smanjene aktivnosti Sunca i promjene toka struja u Tihom oceanu, pa će se na Arktiku povećati koliÄina leda.

Krivulja temperature – “hokejska palica”

MeÄ‘uvladina komisija za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC), dio UN-a, 2001. je objavila krivulju kretanja temperatura posljednjih tisuću godina. Ta je krivulja pokazivala jednaku razinu do prije stotinjak godina, a tada krivulja skreće ravno prema gore. Zato su je nazvali “palicom za hokej”. No, ona nekim sluÄajem (na to ćemo se podsjetiti nekom drugom prilikom) ne prikazuje srednjovjekovno toplo razdoblje u doba Vikinga, kao niti malo ledeno doba koje je poÄelo u drugoj polovici 17. stoljeća i koje je trajalo do 19. stoljeća.

Krivulja globalne temperature kreće se gore i dolje. Od 1880. godine se spuÅ¡ta do 1910. (bez obzira Å¡to je tada bio znaÄajan porast emisija CO2), a onda raste do 1940. Bilo je to doba priliÄno brzog zagrijavanja, kao rezultat PDO-a, tj. vode iz Tihog oceana.

PDO se okrenuo 1910. godine, a onda opet 1940. godine kada je zahladilo, pa je od 1940. do 1977. bilo hladnije razdoblje. Pisale su se knjige o nadolazećem ledenom dobu. No, 1977. godine PDO se opet okrenuo i nastupilo je novo razdoblje zagrijavanja. Trajalo je do 2008. kad se PDO opet okrenuo. No, razdoblje globalnog zagrijavanja završilo je već i prije, jer je Sunce imalo svoj maksimum 2002. godine. Zato od 2002. temperatura polagano pada.

Problem mjerenja prosjeÄne globalne temperature

Izmjeriti prosjeÄnu globalnu temperature Zemlje nije nimalo jednostavno, a prisutne su i pogreÅ¡ke.

Kao prvo, broj postaja koje su koriÅ¡tene za izraÄun globalnog zagrijavanja znaÄajno se promijenio. 1970-ih bio ih je petnaest tisuća, a oko 1988.-1990. broj je naglo pao na Å¡est tisuća. Danas ih je oko tisuću i petsto. Naime, krajem 1990-ih raspao se SSSR pa je većina meteoroloÅ¡kih postaja u hladnim podruÄjima Sibira zatvorena. Tako je ravnoteža izmeÄ‘u meteoroloÅ¡kih postaja u hladnim i toplim krajevima u svijetu dramatiÄno izmijenjena, pa se prosjeÄna temperatura odjednom vinula u nebo.

Drugo, meteoroloÅ¡ke postaje su obiÄno u blizini velikih gradova, poÄesto i usred njih, a gradovi imaju veću temperaturu nego Å¡to je ona u prirodi. 54 posto svih stanica za globalna mjerenja su zraÄne luke. No, ti podaci pak nisu objektivni jer se asfalt na aerodromima mnogo viÅ¡e zagrijava nego Å¡to bi to bilo drugdje, a zrakoplovni ispuÅ¡ni plinovi takoÄ‘er zagrijavaju okolinu.

Treće, 90 posto mjernih stanica nalaze se na kopnu, koje Äini samo 30 posto Zemljine povrÅ¡ine. Sateliti su pouzdani jer stalno skeniraju cijelu Zemljinu povrÅ¡inu i raÄunaju temperature, ali njihovi podaci sežu samo do 1979. godine.

Globalno zatopljenje u prošlosti

Na Antarktiku, u ruskoj bazi Vostok, buÅ¡ili su kroz slojeve leda stare 600.000 godina i uz pomoć izotopa kisika 18 rekonstruirali izmjenu ledenih i meÄ‘uledenih razdoblja i temperatura. Za vrijeme prethodna tri meÄ‘uledena razdoblja u rasponu od 400.000 godina, globalna je temperatura bila viÅ¡a za nekoliko stupnjeva nego Å¡to je danas. Dakle, ovo Å¡to se danas dogaÄ‘a nije ni po Äemu razliÄito od onoga Å¡to se dogaÄ‘alo prije. Ako se vratimo otprilike 800 godina u proÅ¡lost, u doba koje se u znanosti naziva „toplo srednjovjekovno doba”, vidjet ćemo da je temperatura tada bila znatno viÅ¡a nego Å¡to je danas. Od tada zapravo neprekidno pada. A gdje su u srednjem vijeku bile velike tvornice, kamioni i vozila, i drugi izvori CO2? Ako je temperatura tada bila viÅ¡a nego Å¡to je danas, oÄito za porast temperature nije zaslužan CO2. Uz to, toplo srednjovjekovno doba bilo je razdoblje obilja, a ne katastrofe za koju nas uvjeravaju da je donosi ovo zatopljenje.

Potom je Zemlja uÅ¡la u razdoblje koje se naziva malim ledenim dobom – od 17. do 19. stoljeća. To nije bilo doba obilja, nego doba velikih iskuÅ¡enja i siromaÅ¡tva. ZavrÅ¡etkom malog ledenog doba, prema poÄetku 20. stoljeća, temperatura je opet poÄela rasti.

UN-ovo izvješće iz 1996. sadržavao je dijagram razdoblja od 1000 godina koji je pokazivao da su temperature u srednjem vijeku bile viÅ¡e nego danas. No, u izvješću iz 2001. nalazio se novi dijagram bez srednjovjekovnog toplog razdoblja. U njemu se reklo da je 20. stoljeće najtoplije u posljednjih 1000 godina. Dijagram je izgledao poput palice za hokej na ledu – pogreÅ¡no ravna linija temperatura od 1000. – 1900. godine bila je drÅ¡ka, a porast od 1900. do 2000. bio je glava palice. UN je “hokejsku palicu” obilno koristio za zastraÅ¡ivanje naroda. Odbili su je povući ili se ispriÄati Äak i onda kad je razotkrivena kao apsurdna. Britanski pisac Christopher Booker, autor knjige „The Real Global Warming Disaster” opisao ju je kao „jedan od najtemeljitije diskreditiranih artefakata u povijesti znanosti”. Brojni su znanstveni radovi da je srednjovjekovno toplo razdoblje bilo i do 3° C toplije od danaÅ¡njeg. Tada nije bilo ledenjaka u tropskim Andama: danas su tamo. Bilo je vikinÅ¡kih farmi na Grenlandu: sada su na trajno zaleÄ‘enom tlu. Bilo je malo leda na Sjevernom polu: kineska brodska eskadra oplovila je ravno oko Arktika 1421. i nije ga uopće naÅ¡la.

Olof Palme i svijet za 25 godina…

Klimatske promjene postoje, ali njih ne uzrokuju ljudi, već je to prirodni proces. A svakako se ne nalazimo usred zatopljenja, izvjesnije je da se radi o zahlaÄ‘enju. Globalnoj samozvanoj Eliti ta je ideja iz nekog razloga oÄito užasno važna i prijeko potrebna. Neki kažu – možda za uvoÄ‘enje svjetske vlade, a ne bih potcjenjivao ni nagaÄ‘anja o sasvim novoj vrsti elektronskog novca koja će sa sobom dovesti potpunu kontrolu svakodnevice pojedinca. Obratite u bliskoj budućnosti pažnju na pojmove “energetska valuta” ili “karbonski novac”.

RijeÄ je o dugoroÄnom planu, o Äemu svjedoÄi sljedeća anegdota. Å vedskog premijera Olofa Palmea su novinari 1976. godine pitali kako će svijet izgledati za 25 godina. IzmeÄ‘u ostalog, Palme je rekao da će oko 2000. godine najveća prijetnja u svijetu biti globalno zagrijavanje. U to vrijeme globalno zagrijavanje nije postojalo jer je poÄelo tek 1977., svi su govorili da se temperatura spuÅ¡ta i da se krećemo prema ledenom dobu, pa Äak i The Clash je u pjesmi London Calling pjevao “Ice age is coming”, kao refleksija općeg mnijenja. Možda je Palme poneÅ¡to o tome naÄuo na sastancima operativnih skupina kao Å¡to je grupa Bilderberg, koje je pohaÄ‘ao…
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Filed under: KLIMA · Tags: , , , , , , , , , , , , , ,