Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » Velika recesija

Velika recesija

recesija-depresijaDjecu bi se danas trebalo strašiti sa konzumerizmom umjesto Babarogama. Što je izazvalo Veliku recesiju?

(u tri scene i jednom telefonskom razgovoru)

Prije četrdesetak godina upoznala sam jednog čovjeka i kasnije još tri puta došla s njim u dodir. Ove četiri scene, koje obuhvaćaju četiri desetljeća njegovog života, trebalo je da mi budu dovoljne da predvidim Veliku recesiju. Ali nisam to povezala sve do sada.

Prva scena

Krajem 60-ih radila sam u jednom kafiću blizu vojne baze iz koje su vojnici slani u Vijetnam. Mnogi vojnici koji su kod nas navraćali izdavali su antiratne novine i planirali demonstracije – jedna grupa je čak organizirala sindikat u vojsci.

Ali ja sam često sjedila s jednim mladićem koji se vratio iz Vijetnama i samo brojao dane do skidanja uniforme. Dwayne je imao kovrčavu tamnu kosu, živahne oči, simpatičan osmijeh i pomalo isturene zube. Bio je vješt majstor i umio je popraviti gramofon ili donijeti dio uz koji je naš stari šapirograf glatko radio.

Nije mnogo govorio o ratu osim što je pričao da je njegova četa sve vrijeme bila napuhana. “Naša deviza je bila – ‘Hajde da ne radimo, a da kažemo da smo učinili.’ Ja i još jedan momak smo to ispisali na velikom panou. “Pano je preživio čitav jedan dan”, rekao je s mješavinom ironije i pravog ponosa.

Dotle je išao Dwayneov antiratni aktivizam. Nije namjeravao postati profesionalni vijetnamski veteran kao John Kerry. Planirao se vratiti u Cleveland i nadoknaditi propušteno vrijeme u civilnoj kontrakulturi.

Uživala sam na pauzama s Dwayneom zbog njegovog toplog, samoironičnog humora, ali tisuće vojnika je prolazilo kroz kavanu i nisam primijetila kada je otišao.

Druga scena

Početkom 70-ih General Motors je uveo najbržu automobilsku pokretnu traku na svijetu u Lordstaunu, država Ohio, i na njoj zaposlio radnike stare u prosjeku 24 godine.

Vodstvo se nadalo da će ovi zdravi, mladi i neiskusni radnici proizvoditi 101 automobil na sat bez obustave rada kojom bi se iskusni automobilski radnici sigurno služili. Ali takav tempo i monotonija tlačili su ove mlade radnike. GM je u Lordstaunu umjesto obustava dobio niz usporavanja i kvarenja strojeva kako bi se usporila traka. Uprava je to javno označila kao sustavnu “sabotažu” – dok nije shvatila da time može naškoditi prodaji automobila.

Otišla sam u Lordstaun tjedan dana prije glasovanja o štrajku, usred nacionalnih spekulacija o generaciji “hipi automobilskih radnika” čije će priče o “humaniziranju pokretne trake” navodno zauvijek promijeniti američki rad.

Prilikom organiziranog obilaska tvornice (kako bih drugačije ušla?), primijetila sam Dwaynea kako zračnim pištoljem ubacuje radio-prijemnike u automobil. Prepoznali smo se, ali u discipliniranom tvorničkom okruženju oboje smo instinktivno pomislili da je najbolje da to ne pokazujemo. Umjesto pozdrava, Dwayne mi je doturio ceduljicu sa svojim brojem telefona. Iste večeri u njegovoj kući, ukratko mi je ispričao što mu se dešavalo otkad je odslužio vojni rok.

“Sjećam se da ste mi ti i društvo dali ogroman banana split na dan kad sam se skinuo. Pa, otad je sve krenulo nizbrdo. Vratio sam se u Cleveland, živio s ocem koji je bio nezaposlen. Čovječe, kakva je to bila gnjavaža! Ali mislio sam da će biti bolje ako se motoriziram, pa sam kupio auto. Ali pokazalo se da auto nije ljudsko biće i to je bio problem. Onda sam pomislio, ‘Zapravo mi treba djevojka.’ Ali pokazalo se da djevojka jeste ljudsko biće pa je onda to bilo problem. Na kraju sam se zaposlio u General Motorsu da otplatim auto i djevojku.”

Zatim me je upoznao sa svojom trudnom ženom, i činilo se da mu je mnogo draža nego što je govorio.

Mladi par se nije žalio na plaću u General Motorsu. Međutim, Dwayne je planirao dati otkaz kad mu se žena porodi. “Još uvijek sam bio tamo da bismo mogli iskoristiti bolničko osiguranje.” A poslije? “Možda ćemo otići obrađivati zemlju.” Ako to ne uspije, potražit neki posao gdje će moći raditi nešto “smisleno”.

Za Dwaynea smislen posao nije podrazumijevao lansiranje space-shuttlea ili liječenje raka. Podrazumijevao je postići nešto vidljivo, recimo popraviti gramofon u kafiću, umjesto da izvodi rutinske pokrete rukom na kolima koja prolaze pored njega svakih trideset šest sekundi.

recesija-depresija-novacŽelio je i pobjeći iz vojničke atmosfere tvornice. “Isto je kao u vojsci”, rekao mi je. “Čak koriste i iste riječi, recimo ‘izravno naređenje’. Kobajagi imaš ugovor, tako da postoje neke stvari na koje prosto ne mogu da te prisile. Osim ako ti šef smjene ne izda izravno naređenje, pa onda ili uradiš ili letiš. “

Tako su i pored velike plaće Dwayne i njegovi prijatelja razmišljali produžiti dalje. To nisu bili pusti snovi. Početkom 70-ih bilo je dovoljno posla, pa recimo, ako se neki tvoj prijatelj preselio u Atlantu, ili neka skupina koju voliš svira u Cincinnatiu, mogao si stopirati i za dan-dva naći posao koji će ti pokriti troškove stanarine i hrane.

Naravno, zbog toga je bilo teško voditi poduzeće. Uprava General Motorsa nije se razlikovala od mnogih drugih poslodavaca kada se žalila na izostanke od ponedjeljka do petka, i na visoku fluktuaciju radne snage među mladim radnicima. Upravo u to vrijeme su američki proizvođači počeli osjećati konkurenciju njemačkih i japanskih proizvoda, i prvi put u nekoliko desetljeća doživjeli blagi pad profitnih stopa. Iz ove perspektive, pitam se da li je to bio trenutak kada su mnoge tvrtke čvrsto riješile da učine nešto povodom svojih problema s radnom snagom.

Ali ni Dwayne ni ja nismo mogli naslutiti outsourcing i offshoring koji će uskoro nastupiti. Za nas je to bilo vrijeme kad je bilo posla i kad Amerikanci nisu govorili o pronalaženju nego o humaniziranju posla.

Treća scena

Godine 1980. održala sam predavanje na sveučilištu u Michiganu i primijetila Dwaynea u publici. Poslije predavanja pozvala sam ga da pođe s nama – sa mnom i profesorima koji su me tamo pozvali. Ali Dwayne je uzeo djecu iz škole i odveo ih kod dadilje da bi stigao na smjenu od četiri popodne. Njegova žena će ih pokupiti sat vremena kasnije kad se završi njena prva smjena.

“Komplicirana logistika”, rekla sam.

“Teži manevri nego u Vijetnamu”, odgovorio je. Ali su ih on i njegova obitelj svakodnevno uspješno izvodili.

Za tih nekoliko minuta koliko smo imali na raspolaganju, Dwayne mi je ispričao da više ne radi u automobilskoj industriji. “Mnogo otpuštaju.” Da bi “bio korak ispred”, postao je mehaničar. A da bi bio ispred toga, svoje kvalifikacije je podigao do točke da sada “programira strojeve koje programiraju druge mehaničare”. Sležući ramenima, kao da je htio da kaže “Što se može …”

U to doba strojarske radionice su uvodile kompjutere, kako se mehaničari na klupama više ne bi bavili planiranjem, nego da se planiranje centralizira u upravi ili odjelu za planiranje. Dwayne je pomagao da se uvede automatizacija koja će mnoge njegove kvalificirane kolege svela na ulogu rukovatelja. Shvatio je da za “korak ispred” mora spušta cijenu tuđeg rada i olakšava zamjenu drugih ljudi. Otud ono apologetsko slijeganje ramenima.

Izgleda da njegova žena nije uspijevala ići ispred računalne automatizacije. Obrađivala je podatke u osiguravajućoj kompaniji i najčešće se navečer vraćala kući žaleći se na glavobolju od cjelodnevnog buljenja u tadašnje nepokretne, treperave CRT monitore.

“Uredski posao postaje gori od onih tvornica o kojima si pisala”, rekao mi je Dwayne. “Usput, dopala mi se knjiga.” Mislio je na moju knjigu All the Livelong Day, s jednim poglavljem o Lordstaunu u kojem se on pojavio.

Telefonski poziv

U ljeto 2008. pozvao me je neki čovjek da mi kaže kako on i njegove sestre zovu svakog iz očevog imenika da ih obavijeste da je on preminuo.

Dwayne je naprasno umro u Arizoni, gdje se preselio prije nekoliko godina i radio u specijaliziranoj radionici koja je imala nekakve veze s industrijskim laserima. (Izgleda da je “bio korak ispred” do samog kraja). Sahrana se održavala u subotu i bilo je puno mjesta za goste sa strane. “Tata je napravio lijepe dograđene spavaonice”, rekao mi je njegov sin.

Dwayneova djeca (koja su razvožena između smjena točno u minutu) pokušavala su pronaći način da kuća ostane u obitelji umjesto da je prodaju nekom strancu koji možda neće znati cijeniti građevinsko majstorstvo njihovog oca. Ali sve je još uvijek bilo “pod znakom pitanja”.

Nisam otišla na sahranu, ali sam makar uspjela na vrijeme pošaljem telegram sućuti.

Lehman Brothers je propao dva mjeseca kasnije, a ja sam počela intervjuirati ljude, koji su ostali bez posla bez kuće ili ušteđevine u Velikoj recesiji, za potrebe ove knjige. Trebalo mi je dvije godine razgovora sa žrtvama recesije da uvidim kako je Dwayne povijest, s čijim sam dijelovima bila upoznata, objašnjavala krizu koja nas je snašla nakon njegove smrti.

Kad sam shvatila da Dwayne i njegova obitelj se trebaju naći u povijesti Velike recesije, pronašla sam njegovog sina. Ispričao mi je da su njegove sestre, koje obje žive u Michiganu, razmišljale preseliti u Arizonu, možda čak i zajedno, iako je jedna bila udana, a druga nije. Čak su počele ispipavati kakve su šanse za zapošljavanje. (Jedna Dwayneova kći je medicinski recepcioner dok druga vozi dostavni kamion.)

Zatim je došao krah, i ko je tad smio odreći stalnog zaposlenja? Nažalost, dok su čekali, cijene nekretnina su toliko pale da bi, čak i da su uspjeli prodati Dwayneovu kuću po tadašnjoj cijeni, i dalje dugovali banci preko 200.000 dolara. Kuća, sa svim Dwayneovim finim adaptacijama, sada je bila “pod vodom”.

Budući da je njihova majka dotad već otišla sa scene i da njihov otac nije ostavio nikakvo značajno nasljedstvo, osim isplaćenog životnog osiguranja od 15.000 dolara i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici, njegova djeca nisu mogla nastaviti otplaćivati ​​kredit za kuću. Tako su, po savjetu odvjetnika, banci poslali poštom ključeve i otišli.

“Tata bi se našalio”, kaže njegov sin. “Dok sam bio živ, branio sam vam da bježite od kuće, ali naučio sam vas da trebate otići od kuće kad umrem”. Tako nešto. Samo bi on bi to umio ispričati smješnije. “

Vjerojatno postoji neki način da ispadne smješnije, ali ni ja ne znam kako.

To ne znači da je Dwayne vodio naopak ili bezvrijedan život. Možda je njegovo imanje propalo u recesiji, ali on je bio prilično redovito zaposlen na sve zahtjevnijim, a nadajmo se i “smislenim” radnim mjestima. Odgojio je troje djece koja se međusobno slažu i poštuju svog oca. I izgleda da je očuvao svoj ​​samoironično, ali ne i samopotcenjivački humor do kraja.

Sa druge strane: ovdje imamo jednog radnika, u obitelji s dvije plaće, koji je držao korak ispred offshoringa, držao korak ispred automatizacije, radio četiri desetljeća i umro bez ikakve ušteđevine, s neotplaćenim stambenim kreditom većim od vrijednosti kuće i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici.

Što se tiče ove kreditne kartice, Dwayneov sin je inzistirao da mi skrene pozornost kako je njegov tata prezirao “konzumerizam” do kraja. Dok su djeca odrastala, obitelj nijednom nije kupila veliki televizor, novi auto ili najmodernije tenisice na kredit. Najveći dio tog duga od 6.000 dolara, smatra sin, ostao je od Dwayneove posljednje selidbe iz Illinoisa u Arizonu, dakle moglo bi se reći da je u pitanju bila investicija u karijeru, koju je otplaćivao.

Sve mi to govori da je Dwayneoa realna zarada, iako su njegove kvalifikacije rasle, ostajala je na istoj razini ili možda išla naniže tijekom njegovog života. Ali ići naniže je neamerički pravac.

Od 1820. do 1970, realne satnice u Americi rasle su svakog desetljeća, čak i tijekom 1930-ih. To izuzetno stoljeće i pol (vjerojatno jedinstveno u povijesti) završio se sedamdesetih. Od tada do sada – drugim riječima, tijekom Dwayneovog radnog života – američke satnice su stagnirale ili opadale.

Izgleda da se Dwayne nalazio na višem kraju – to jest stagnantnom kraju – ove platne statistike. Tijekom godina kada su tolika radna mjesta preseljena u inozemstvo i tolike kvalifikacije prebačene od ljudi na kompjutere, Dwayne je bio jedan od dalekovidnih i sretnih Amerikanaca koji su uspijevali da “budu korak ispred”.

Zašto onda tvrdim da je njegov život nagovijestio Veliku recesiju?

Tijekom desetljeća kada se Dwayneova zarada gotovo nije mijenjala i dok su kvalifikacije njegovih manje sretnih kolega gubile vrijednost, američka produktivnost je neizmjerno porasla. Statistički govoreći, od 1971. do 2007, američka produktivnost je porasla 99 % posto; to jest gotovo je udvostručena. U istom razdoblju, satnice su porasle 4 posto. (Ne 4 posto godišnje – 4 posto za trideset šest godina.) Drugim riječima, produktivnost prosječnog radnika porasla je dvadeset pet puta više od njegove plaće. Ljudi kao što su Dwayne i njegova kompjutorizirana žena s uredskim poslom proizvodili su više na sat čak i dok su im plaće ostajale iste ili padale.

Ali Amerika je potrošačka ekonomija. Dwayne je koristio riječ “konzumerizam” kad je prekoravao djecu što traže najnovije drangulije. Ali za ekonomiste, “potrošačka ekonomija” je neutralan termin koji označava društvo koje većinu svojih proizvoda prodaje interno. Mi u Sjedinjenim Državama 70% posto svoje robe i usluga prodajemo jedni drugima. Ali ako je većina Amerikanaca zarađivala manje, a proizvodila više, tko je kupovao sve stvari?

Kada je Henry Ford 1914. podigao plaće radnicima na pokretnoj traci na fantastičnih 5 dolara na sat, objasnio je da njegova tvrtka ne može razvijati ukoliko Amerikanci ne zarađuju dovoljno da kupe atomobil koja proizvode. Kada su firme za koje je Dwayne radio počele smanjivati plaće, vodile su se logikom da umjesto da svoje radnike plate da bi mogli kupovati stvari, mogu isti novac da im pozajme. Možda to i nije bila toliko svjesna odluka koliko iskorak iz nužosti.

Kada je Dwayne početkom 70-ih radio u General Motorsu, ova automobilska tvrtka je ušla u posao automobilskog kreditiranja kako bi unaprijedila prodaju vlastitih proizvoda. Kada je Dwayne umro, General Motors Acceptance Corporation nije davala samo kredite za kupnju automobila, nego je bila i četvrti po veličini stambeni vjerovnik. TARP program ju je izvukao iz ogromnih hipotekarnih gubitaka.

Isto tako, još jedan industrijski gigant, General Electric, osnovao je svoju kreditnu podružnicu, GE Capital, pomoći srednjim poduzećima da kupuju njihove generatore. Ali kako su realne zarade padale, a realna prodaja se usporavala, ogranak se transforimisao u financijsku tvrtku. Do 2007, godinu dana prije kraha, GE Capital je osiguravao polovicu profita General Electrica.

Korporacije koje nisu same postale banke ulagale su dobit u druge banke ili su je vraćale dioničarima koji to činili. Tako je regularni novac postao Wall Street novac. Drugim riječima, naša ekonomija je financjalizirana. Ali što su financijske institucije radile sa svim tim novcem koji se gomilao u sve manje i manje ruku?

U mojoj knjizi Money Makes the World Go Around, pokušala sam da uđem u trag svojoj bankovnoj štednji koja je oticala u globalnu ekonomiju sredinom devedesetih. Najveći dio mog novca, pokazalo se, kružio je u zatvorenim krugovima trgovine valutama, vrijednosnim papirima i apstraktnijim derivatima. Onaj djelić koji je procurio do, kako ga bankari zovu, “realnog sektora”, korišten je za kupnju vode iz trećeg svijeta i energetskih sustava (bez ikakvih materijalnih poboljšanja na njima). Ostatak je pozajmljivan tvrtkama, državama i privatnim građanima koji, po svemu sudeći, nisu bili vlasnici rastućih poduzeća niti imali rastuće prihode da bi mogli da ga vrate.

Prosto se osjećao piramidalni miris. Ako ove godine nemam 10 dolara, a primanja mi ne rastu, kako ću dogodine imati 15 dolara da vam vratim novac s kamatom? Da se ponovo zadužim? Do kraja 90-ih svakom osim guvernerima bilo je jasno da ovako neće moći još dugo.

Ako zvuči kao da se hvalim svojom ekonomskom dalekovidnošću, neka se zna da, iako sam coktala i odmahivala glavom nad studentskim kreditima, LBO operacijama, dot-com akcijama i zaduživanje po kreditnim karticama, nisam predvidjela da će najveća piramidalna prijevara našeg doba podrazumijevati prodavanje, sekjuritizaciju i klađenje protiv stambenih kredita odobrenih Amerikancima koji nisu mogli priuštiti kupnju kuće.

Znala sam samo da je Amerika potrošačka ekonomija.

Ali umjesto da rast produktivnosti iz posljednjih četrdeset godina podijelimo s našim potrošačima, mi smo ga raspodijelili toliko nejednako da je najveći dio ovog novog bogatstva otišao jednom postotku, dok su preostalih 99 posto, uključujući i Dwaynea, bili previše siromašni da kupe ono što su proizvodili. Na kraju nas je to sustiglo.

Međutim, razgovarajući sa žrtvama Velike recesije, primijetila sam nešto čudno. “Siromašni” Amerikanci su iznenađujuće bogati. Redovi pred narodnim kuhinjama iz 1929. izbjegnuti su osiguranjem za slučaj nezaposlenosti. Dvočlana zaposlena obitelj, iako je možda bila odgovor na pad zarada, predstavljala je još jedan vid osiguranja za nezaposlene. Većina nezaposlenih ljudi ne samo što ima što jesti, nego može i priuštiti kavu za ponijeti. Nijedan od dugoročno nezaposlenih u ovoj knjizi nije nosio termos bocu.

Svjesna sam, naravno, da preko 15 posto američkog stanovništva živi ispod službene linije siromaštva i da se znatan broj njih bori sa, kako je sada nazivamo, nesigurnošću prehrane. Ali ovaj rad sam započela kontaktirajući ljude koji su ostali bez posla, stana ili ušteđevine tijekom Velike recesije. To znači da su nekad imali jedno ili više tih “srednjoklasnih” obilježja.

Par ljudi s kojima sam razgovarala zapitalo se, baš u toku našeg razgovora, da li će ih možda “oporavak” od recesije zateći u nekoj drugoj socioekonomskoj klasi. Neki se na zabrinjavajući način bore s neizvjesnošću. Ali možete sresti i ljude s pravim talentom da ugrabe trenutke zadovoljstva i organiziraju ohrabrujuće sitne rutine, čak i kad ne znaju točno kako će riješiti krupnija pitanja, recimo da li će idućeg mjeseca raditi ili, u dva-tri slučaja, gdje će naredne noći prespavati.

Uvodno poglavlje knjige Barbare Garson „Down the Up Escalator: How the 99 Percent Live in the Great Recession”, Doubleday, 2013.
 
(pescanik/uredio:nsp)

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,