FAŠIZAM I NACIZAM SVE JAČI: Deset teza o krajnjoj desnici u Europi

Deset teza o krajnjoj desnici u Europi

I. Europski izbori potvrdili su tendenciju koja se već godinama uočava diljem kontinenta: spektakularni uspon ekstremne desnice. Riječ je o pojavi nezapamćenoj još od 1930-ih.

U mnogim zemljama ovaj pokret je dobio između 10% i 20% posto glasova; danas je u tri zemlje (Francuskoj, Britaniji, Danskoj) već dostigao 25% do 30% posto. Štoviše, utjecaj krajnje desnice je veći od njenog biračkog tijela: njene ideje kontaminiraju i “klasičnu” desnicu, pa čak i dio socijalno neoliberalne ljevice.

Francuski slučaj je najozbiljniji, jer je uspjeh Nacionalnog fronta nadmašio čak i najpesimističnija predviđanja. Kako je nedavno napisano u uvodniku na sajtu Mediapart, “pet minuta je do dvanaest”.

II. Krajnja desnica je vrlo raznolika i kreće se od otvoreno nacističkih stranaka poput “Zlatne zore” u Grčkoj do buržoaskih sila koje su savršeno integrirane u institucionalnu političku igru, poput UDC u Švicarskoj.

Zajednički su im šovinistički nacionalizam, ksenofobija, rasizam, mržnja prema imigrantima – naročito “neevropljanima” – i Romima (najstarijem narodu ovog kontinenta), islamofobija i antikomunizam.

Tome se u mnogim slučajevima mogu dodati antisemitizam, homofobija, mizoginija, autoritarnost, preziranje demokracije i eurofobija. Što se tiče drugih pitanja – na primjer, stavova za ili protiv neoliberalizma i sekularizma – ovaj pokret je podijeljen.

III. Bilo bi pogrešno vjerovati da su fašizam i antifašizam pojave koje pripadaju prošlosti. Naravno, danas nemamo masovne fašističke stranke koje se mogu usporediti s NSDAP u Njemačkoj 1930-ih, ali ni tada se fašizam nije ograničavao samo na ovaj model: španjolski frankizam i portugalski salazarizam veoma su se razlikovali od talijanskog i njemačkog modela.

Veliki dio današnje Europske krajnje desnice djeluje u izravno fašističkom i / ili neo-nacističkom okviru: to vrijedi za grčku “Zlatnu zoru”, mađarski Jobbik i ukrajinske stranke Svoboda i Desna sektor; ali i nešto drugačije, za francuski Nacionalni front, austrijski FPO, i belgijski Vlaams Belang, čiji su osnivači održavali bliske veze s povijesnim fašizmom i snagama koje su kolaborirali s Trećim rajhom.

U drugim zemljama poput Nizozemske, Švicarske, Britanije i Danske – krajnje desničarske stranke nemaju fašističko porijeklo, ali s fašizmom dijele rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Jedan od argumenata kojim se često dokazuje da se krajnja desnica promijenila i da više nema mnogo veze s fašizmom jeste njeno prihvaćanje parlamentarne demokracije i izbornog puta do vlasti.

Prisjetit se da je izvjesni Adolf Hitler postao kancelar Njemačke legalnim glasanjem u Reichstagu, i da je maršala Petena za šefa države izabrao francuski parlament. Kad bi Nacionalni front došao na vlast izbornim putem – što nažalost više nije hipoteza koja se može odbaciti – što bi ostalo od demokracije u Francuskoj?

IV. Ekonomska kriza koja razdire Europu od 2008. gotovo svugdje (osim u Grčkoj) više je pomogla krajnjoj desnici nego radikalnoj ljevici.

Ove dvije sile su neusporedive, za razliku od europske situacije tridesetih, kada je u mnogim zemljama antifašistička ljevica rasla usporedo s fašizmom. Današnja krajnja desnica je nesumnjivo profitirala od krize, iako ona ne objašnjava sve: u Španjolskoj i Portugalu, dvjema državama najteže pogođenim krizom, krajnja desnica je ostala marginalna.

I u Grčkoj, iako je “Zlatna zora” eksponencijalno rasla, to se odvijalo u sjeni uspona Sirize, koalicije radikalne ljevice. U Švicarskoj i Austriji, zemljama koje je u velikoj mjeri kriza zaobišla, rasistička krajnja desnica često dobiva preko 20% posto glasova. Tako da se treba čuvati ekonomističkih objašnjenja koja često daje ljevica.

V. Povijesni čimbenici su nesporno odigrali neku ulogu: duga antisemitska tradicija rasprostranjena u nekim zemljama; izdržljivost kolaboracionističkih struja iz Drugog svjetskog rata; i kolonijalna kultura koja prožima stavove i ponašanje dugo nakon dekolonizacije – ne samo u bivšim imperijama, nego u skoro svim europskim državama. Svi ovi faktori djeluju u Francuskoj i pomažu da se objasni uspjeh stranke Marin Le Pen.

VI. Koncept “populizma” koji koriste neki politolozi, mediji, pa čak i dio ljevice, potpuno je neadekvatan za objašnjavanje ove pojave i služi samo širenju konfuzije.

Ako se u Latinskoj Americi od 30-ih do 60-tih termin populizam upotrebljavao da definira nešto sasvim konkretno – vargasizam, peronizam itd. – Njegova europska upotreba od 90-ih do danas sve je manje jasna i precizna. Populizam se definira kao “politička pozicija koja se svrstava uz narod protiv elite”, što važi za skoro svaku političku stranku ili pokret.

Kada se upotrebljava za stranke krajnje desnice, ovaj pseudokoncept ih – svjesno ili nesvjesno – legitimira, čini prihvatljivim, ili čak primamljivim – jer tko još nije za narod protiv elite? – Pažljivo izbjegavajući uznemiravajuće izraze: rasizam, ksenofobija, fašizam i ekstremna desnica. Neoliberalni ideolozi također svjesno mistifikatorski koriste “populizam” da spoje krajnju desnicu i radikalnu ljevicu, pa ih označavaju kao “desničarski populizam” i “ljevičarski populizam”, budući da su i jedni i drugi protiv neoliberalnih mjera, “Europe” itd.

VII. Ljevica u cjelini, s rijetkim izuzecima, ozbiljno je potcijenila ovu opasnost. Nije vidjela podizanje smeđeg vala, pa tako nije vidjela ni potrebu da preuzme inicijativu u antifašističkoj mobilizaciji. Za određene struje na ljevici, koje krajnju desnicu tumače kao puki nusprodukt krize i nezaposlenosti, moraju se napasti uzroci, a ne sama fašistička pojava. Takvo tipično ekonomističko rezoniranje razoružalo je ljevicu pred desničarskom rasističkom, ksenofobičnom i nacionalističkom ideološkom ofenzivom.

VIII. Nijedna društvena skupina nije imuna na smeđu kugu. Ideje krajnje desnice, naročito rasizam, zagadile su veliki dio ne samo sitne buržoazije i nezaposlenih, nego i radničke klase i mladih ljudi. Ovo je naročito primjetno u slučaju Francuske.

Ove ideje nemaju veze s realnošću imigracije: podrška nacionalnom frontu, na primjer, bila je osobito visoka u nekim ruralnim područjima koje nikad nisu vidjele nijednog imigranta. A Roma imigranata, koji su nedavno bili predmet histerične rasističke kampanje – uz nesebično sudjelovanje tadašnjeg “socijalističkog” ministra unutarnjih poslova Manuela Valsa – ima manje od dvadeset tisuća u čitavoj Francuskoj.

IX. Druga “klasična” ljevičarska analiza fašizma jeste da se u suštini radi o instrumentu krupnog kapitala za gušenje revolucije i radničkog pokreta. Budući da je radnički pokret danas vrlo oslabljen i da revolucionarna prijetnja ne postoji, krupni kapital nema interes da podrži desničarske pokrete, pa tako rizik od smeđe ofanzive nema.

To je još jedno ekonomističko tumačenje koja ne uzima u obzir autonomiju nekog političkog fenomena – birači zaista mogu izabrati stranku koja nema potporu krupne buržoazije – i po svemu sudeći zanemaruje činjenicu da krupni kapital može prilagoditi na najrazličitije političke režime bez mnogo predomišljanja.

X. Ne postoji čarobna formula za borbu protiv krajnje desnice. Moramo biti inspirirani – uz odgovarajuću kritičku distancu – antifašističkim tradicijama iz prošlosti, ali moramo i biti kreativni kako bismo reagirali na nove oblike ove pojave.

Moramo znati da kombiniramo lokalne inicijative s dobro organiziranim i strukturiranim unitarnim sociopolitičkim i kulturnim pokretima, i na nacionalnoj i na kontinentalnom planu. Ponekad je moguće udružiti se s duhovima “republikanizma”, ali organizirani antifašistički pokret može biti učinkovit i vjerodostojan samo ako ga predvode snage izvan dominantnog neoliberalnog konsenzusa.

To podrazumijeva borbu koja se ne može ograničiti samo na jednu zemlju, već se mora organizirati na razini Europe u cjelini. Borba protiv rasizma, kao i solidarnost s njegovim žrtvama, jedna je od osnovnih komponenti ovog otpora.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)