MI SMO ŽRTVE KOZMIČKE PRIJEVARE

Svo naše, takozvano, “znanje” zasnovano je isključivo na mogućnostima, i sposobnostima, intelektualnog razumijevanja

Ta vrsta znanja se stječe aktivnošću uma i biva pohranjena u memoriju, koja obuhvaća svjesna, podsvjesna i nesvjesna područja svijesti. Čak i kad nešto spoznamo putem “osjećaja” ili “osjećaja” – i te informacije je naš analitički um već “preradio” u skladu sa svojim prethodno stečenim dojmovima i na temelju toga donio svoj sud.

Na taj način nastaje stečeno, “nagomilano” znanje, koje je proizvod uskladištenih informacija, a koje je u potpunosti utemeljeno na informacijama iz prošlosti. Na temelju toga, i svo naše novostečeno znanje bazira se na nekom prethodno stečenom saznanju – ai svako od tih saznanja je samo proizvod aktivnosti našeg analitičkog uma.

Prema tome; mi UVIJEK “znamo”, i iskušavamo, samo PROŠLOST – dakle LAŽ i ILUZIJU – a nikada realnost sadašnjeg trenutka !!!

Da ovo ne bi zvučalo previše “apstraktno”, hajdemo razmotriti samo jednu “običnu” činjenicu iz našeg svakodnevnog življenja i uobičajenog percipiranja stvarnosti. – Naime, kada navečer dignemo glavu i uperimo pogled ka nebu posutom nebrojenim zvijezdama, nikada nam ni do “krajičkom mozga” ne dopire sušta činjenica da se “netko” s nama vrlo, vrlo poigrao, i poigrava, i da smo svi mi ustvari žrtve jedne veličanstvene kozmičke PRIJEVARE i to upravo fantastičnih razmjera! U čemu je zapravo stvar? Pa, evo ovako:

Svima nam je jasno da se, nama najbliža zvijezda poslije Sunca, “Alfa Centaur” (ili “Proxima Centauri”), u odnosu na našu planetu Zemlju, nalazi na udaljenosti od oko četiri svjetlosne godine.

Što znači da je zraku svjetlosti, koji “putuje” brzinom od oko 300.000 kilometara u svakoj sekundi, potrebno četiri godine (oko tisuću i pet stotina dana!) Kako bi prevalio razdaljinu od nje do nas. …

Sad: “Što se nas tiče koliko će tamo neki njen” zrak “putovati do nas; to nije naš problem ?! “- reći će mnogi od nas. Ali, nije baš tako; jer uopće nije svejedno da li imamo pojma što se s nama zbiva ili ne.

Naime, ako nam je jasno da princip čula vida funkcionira na taj način da neki “objekt” vizualno percipiramo tek onda kad se zraka svjetlosti, odbijen (u ovom slučaju odaslat) od njegove površine, vrati (odnosno dospije) u naše oko, i prenese nam “otisak slike” stanja tog objekta, koje je vladalo u tom trenutku kad je zrak započeo svoje putovanje ka našem oku, onda možemo, i moramo, osvijestiti činjenično stanje stvari da: gledajući teleskopom našu “Alfu Centaur”, mi ustvari promatramo “prošlost-na-dijelu “- odnosno njenu “sadašnjost” koja je bila na sceni prije ravno četiri, naše zemaljske, godine!?!

A to upravo znači da mi ovoga, i svakog drugog, trenutka promatramo DIREKTAN PRIJENOS nečega što se dogodilo prije ravno četiri godine! – Kakav veličanstveni paradoks … !!! Ali, to je, jednostavno – činjenica…

A sad, promislite činjenicu da je to nama najbliža zvijezda, osim naše matične, te da su nam sve ostale mnogo, mnogo udaljenije od nje – neke čak toliko da nam se sjaj pojedinih udaljenih galaksija prikazuje u vidu “svjetlucanja” kakve obične pojedinačne zvijezde.

To neizostavno znači da, vrlo vjerojatno, neke od tih zvijezda, odnosno samih galaksija, koje su udaljene milijunima, pa i milijardama, svjetlosnih godina, odavno (!) Više NE POSTOJE – iako im se mi ovoga trenutka divimo u predstavi “izravnog prijenosa” njihove veličanstvene egzistencije! …

Čak i naše Sunce, kad bi se ovog trenutka “ugasilo”, mi bismo ga vidjeli na nebu još narednih 8 minuta i 19 sekundi, koliko je svjetlosnom zraku potrebno da stigne od njega do nas.

Pa, sad slobodno recite ono što mislite: “Tko je ovdje lud !?”; jer takva reakcija je više nego očekivana.

Ali, istina je “samo malo” drugačija: nismo mi uopće ludi – mi smo samo “malo”, točnije “malo više”, zbunjeni! … To je pravo stanje stvari. – Iluzija se s nama otvoreno poigrava a mi joj, unatoč tome, slijepo i bespogovorno vjerujemo, ne dovodeći nikada ništa od toga u pitanje.

Zbog toga; kad već nismo ludi, a ne bismo ni željeli da se to dogodi, napustimo našu “zbunjenost”, i shvatimo nepobitnu činjenicu da: čak i gledajući nešto u našoj neposrednoj blizini, mi percipiramo IPAK, i samo, prošlost, jer iako u ovim, zemaljskim, “mikro-razmjerima” svjetlost ne mora putovati godinama do nas, već samo koji djelić sekunde, ipak ona do nas uvijek stiže s određenim ZAKAŠNJENJEM (“POMAKOM”) – što je, uistinu, sasvim dovoljno (!) da potpuno promašimo ISTINU i REALNOST aktualnog trenutka događaja, a da uhvatimo samo “prošlost-na-djelu”.

Odnosno, u prijevodu: mi vječito percipiramo isključivo svoju vlastitu PREDSTAVU (Dojam) dogadjaja (objekta promatranja) umjesto samog DOGAĐAJA!

Neophodno je da zaista shvatimo suštinu principa djelovanja ovog mehanizma “Perceptualnog Pomaka” da bismo bili u stanju shvatiti po kakvim zakonima je definirano naše bitisanje u ovom ego-univerzumu, odnosno u ovoj našoj iluzornoj “stvarnosti”. Tek tada ćemo na pravi i potpuni način osvijestiti što znači “svjesnost trenutka”, odnosno biti “ovdje i sada”, i kako, i zašto, nam istinsko znanje, odnosno percipiranje ISTINE, konstantno ostaje izvan dohvata.

Tada ćemo konačno i shvatiti kako i zašto su instrumenti uma nemoćni, i zapravo nesavršeni, da bi nam mogli dati uvid u Istinu. … Bit će nam jasno da nam oči i nisu date da vidimo već samo da “gledamo”, kao što i uši nemamo da čujemo već njima samo možemo “slušamo”; jer uistinu – ne gleda se očima, već Dušom, i ne sluša se ušima, već Dušom. Očima se istina ne može vidjeti, i ušima se ona ne može čuti, jer samo Duša ima sposobnost vida i sluha.

Oči i uši prenose samo “dojmove”, a ne – istinu!
 
(vestinet/uredio: nsp)