Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Featured, GLOBALNA KRIZA » ANALIZA: Što bi se događalo da je Jugoslavija cijela ušla u EU

ANALIZA: Što bi se događalo da je Jugoslavija cijela ušla u EU

EU-zastavaDa je bivša Jugoslavija ostala cijela izbjegavši ​​pogubne ratove 90-ih i ušla u Europsku uniju, ne samo da bi ljudima u regiji bilo bolje, već bi i Europska unija bila bolja. Ostavimo nacionalizam postrani i pogledajmo analizu.

To je zaključak projekta suradnika Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) Kornelijus Adebar koji je razmotrio što bi bilo da je Europska unija uložila veće napore, prije svega financijskim poticajima, u opstanak Jugoslavije i njeno primanje u svoje članstvo.

“Zamislite kako bi Europa mogla izgledati da se Federalna Republika Jugoslavija nije raspala, već, recimo, samo da je ostala bez prefiksa “Socijalistička”, navodi autor.

Životi stotine tisuća ljudi u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, na Kosovu, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji bili bi pošteđeni, a SAD ne bi angažirale svoje vojnike u Europi prvi put nakon Drugog svjetskog rata, navodi Adebar dodajući da bi Balkan mogao biti “bolje mjesto “, s čim se slažu i mnogi građani neovisnih država nastalih iz SFRJ.

Po tom hipotetičnom scenariju, Jugoslavija bi zatražila članstvo EU 1991. i dvije godine kasnije počela pristupne pregovore zajedno s Austrijom, Finskom i Švedskom.

Ipak, zbog problema visoke nezaposlenosti, javnog duga i inflacije, kao i na nekonkurentne privrede, eurointegracija Jugoslavije bi bila nešto sporija. Jugoslavija bi na kraju stoljeća postala članica EU zajedno s Mađarskom, Estonijom i Maltom, a zahvaljući ranom početku ekonomske traznicije, u zonu eura bi mogla ući zajedno s Grčkom.

Politika proširenja EU bi zbog tog hipotetičkog uspjeha Jugoslavije bila promijenjena – proces više ne bi bio geopolitički već zasnovan na zaslugama. Iz ovako zamišljenog razvoja, autor zaključuje da bi činjenica da postoji tranzicijska zemlja poput Jugoslavije koja traži članstvo eurozoni navelo “stare članice” inzistirati na strožijoj kontroli ekonomskih politika članica što bi moglo spriječiti krize poput onih u Grčkoj i Španjolskoj.

Izbjegavajući rat na svom pragu, Europska unija bi razvijala i drugačiju vanjsku politiku. Pošto ne bi bilo brutalnog rata u njenom dvorištu EU ne bi radila na zajedničkim obrambenim snagama već bi se članice oslonile na NATO koji bi bio angažiran uglavnom izvan europskih granica.

Jugoslavija bi, s druge strane, kao jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih omogućila bolje odnose EU s novim silama u povojima poput Indije, Južne Afirke, Indonezije i Malezije, što bi bilo značajno prednost za EU imajući u vidu posebnih odnosa koje je imala s mnogim zemljama koje trpe posljedice kolonijalizma nekih drugih članica Unije.

Bivša država sa skoro 24 milijuna stanovnika, bila bi peta najveća članica EU do ulaska Poljske, a na Europskom vijeću bi imala više glasova od Nizozemske, Portugala ili Belgije. Ipak, Jugoslavija je imala šest republika. Mogući razvoj bi išao u smjeru da se Slovenija i Hrvatska udružuju s regijama poput Bavarske, Katalonije i Škotske u traganju za utjecajem u Europi i novčanim sredstvima.

Položaj Srbije bi, s druge strane, bio otežan kompliciranim sporazumom o podjeli vlast s autonomonom kosovskom manjinom. Zbog toga bi bilo nove distribucije moći u EU, s promjenom nadležnosti od vlada članica ka europskim i regionalnim razinama.

Ekonomske i socijalne politike, poput zapošljavanja, migracija, socijalnog sustava bi uveliko bili određivani u Bruxellesu, dok bi politike infrastrukture i prometa, obrazovanja i kulture išle u regije, što očito ostavlja vladama članica manje nadležnosti. Težnja ka decentralizaciji u Jugoslaviji bi i u tom priotivčinjeničnom slučaju, ipak toliko jačala da bi se omogućilo izdvajanje jedne od republika, što bi predstavljalo presedan za  pokrete za neovisnost u starim članicama.

Mogući ishod bi bio da bi EU na kraju činilo više država manje i srednje veličine. Iz ovog hipotetskog scenarija, Adebar izdvaja tri lekcije za aktualnu Europsku uniju.

Prvo, EU bi se tranzicijom Jugoslavije i njenim prilagođavanjem za ulazak u zonu eura, bolje pripremila za krize u Grčkoj i Španjolskoj.

Drugo, Bruxelles bi imao znatno manje razvijenu sigurnosnu i obrambenu politiku, a više bi se fokusirao na globalnu vanjsku politiku s manje vojne snage nego danas.

Treća lekcija ulaska cijele Jugoslavije u EU je više u formi pitanja: da li nacionalne države još određuju okvir za rješavanje izazova u Europi u 21. stoljeću?

Multietnička država članica sa slabom federalnom strukturom bi nagovijestila današnje rasprave o podrivanju nacionalnog suvereniteta nakon financijske krize, povremeni žalbe o otuđenju demokracije u Europi ili pokretima za nezavisnost u Kataloniji i Škotskoj.
 
(vestinet/uredio: nsp)

PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI Kako smo vas uvjerili da ste bolesni i prodali vam lijek koji ne pomaže
FARMACEUTSKA GLUPOST STOLJEĆA: Sintetički i Prirodni Vitamini su jedno te isto! Nakon ovoga ćete multivitamine baciti u smeće!

Filed under: Featured, GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama